Ovoga Sabora predstojnici su ovi: Euzebije, Teodor, Nikita, Makedonije, Anatolije, Tarkudimant, Mojsije, Dokim, Agapije, Vas, Eustatije, Isihije, Teodotije, Narkis, Agapije, Jenija, Magn, Arhelaos, Sirikije, Mavrikije, Manikije, Jeterios, Alfej, Magn. S njima i drugi, ukupno 97.
Pravila Sabora koji bijaše u Laodiceji: 59.
1. pravilo: Drugobračni, ako se nije tajno sjedinio sa ženom koju namjerava uzeti za ženu, neka dobije malu zabranu; i kad je ispuni, u ostalome neka nema krivice.
Tumačenje: Drugobračni neka jednu godinu bude isključen od Pričesti. Neka prebiva u postu i molitvama, i tako neka se udostoji svete Pričesti. Ako se nije slobodno ni zakonito sjedinio drugim brakom, nego se prije toga tajno pomiješao sa ženom koju hoće uzeti, pa zatim pristupi zajednici braka, takav podliježe zabrani kao bludnik.
2. pravilo: Oni koji su u neznanju bili uhvaćeni različitim grijesima, ako, saznavši za njih, iste ispovjede i sukladno tome se pokaju, neka prime Pričest.
Tumačenje: Svi oni koji su zgriješili različitim grijesima, ako se pokaju i ispovjede takva pregrešenja, i učine potpuno obraćenje od zla, te u molitvama i suzama ispune vrijeme pokajanja koje im je dano prema mjeri grijeha, neka budu primljeni i neka se udostoje svete Pričesti radi milosrđa i blagosti Božje.
3. pravilo: Novoprosvijetljeni neka ne bude svećenik, tj. onaj koji je novokršten neka ne bude brzo uveden u svećenički čin. O ovome vidi u drugom pravilu Prvoga sabora u Nikeji, koje o tome jasnije govori.
4. pravilo: Kamatu i mito svećenik neka ne uzima.
Tumačenje: Onima koji su u kleru ne priliči uzimati ili priređivati sramotan dobitak, niti od onoga koji je uzeo zajam uzimati malu ili veliku lihvu. Ako netko od svećenih to čini i ne želi s time prestati, neka bude svrgnut. O ovome traži 17. pravilo Prvoga sabora u Nikeji.
5. pravilo: Postavljenje neka ne biva tako da ga narod sluša.
Tumačenje: Molitve koje arhijerej govori nad onima koji se postavljaju za biskupe, prezbitere ili đakone ne govore se preglasno, tako da ih slušaju svi ljudi, nego samo oni svećenici koji su unutra s arhijerejem.
6. pravilo: Heretici neka ne ulaze u hram.
Tumačenje: Hereticima nije dopušteno ulaziti u Crkvu Božju, premda je Bazilije Veliki cara Valenta, koji je bio krivovjernik, primio među vjernike; ali tada još nije bilo ovoga Sabora i ovo pravilo još nije bilo izloženo.
7. pravilo: Novacijane, fotinijane i četrnaestnike, koji su heretici, ako ne prokunu svoju i ostale hereze, ne treba primati. Ako ih prokunu, neka se pripoje pomazanjem mirom.
Tumačenje: Ovi spomenuti heretici, nakon što uz ostale prokunu i svoju herezu, neka budu primljeni u Crkvu, i samo se pomazanjem svetim mirom pripojuju — ali samo novacijani i četrnaestnici. Fotinijanima je potrebno sveto i spasonosno krštenje, tj. da se krste.
Njihov začetnik, Fotin, obnovio je mnoge hereze: i herezu Pavla Samosatskog, i Sabelija Libijskoga, i Montanovu, tvrdeći da Riječ Božja nije bespočetna, da nije tvorac svih vjekova, i da nije postojala prije svake tvari, nego da je mlada i nova, te da početak ima tjelesnim rođenjem od Djevice.
Hereza četrnaestnika, po kojoj se nazivaju četrnaestnici, jest takva da oni Uskrsnuće Spasitelja našega Gospodina Isusa Krista slave četrnaestoga dana mjeseca, kada je mjesec pun, bez obzira na to je li ponedjeljak, utorak, srijeda itd. Oni, poput novacijana, također ne prihvaćaju one koji se pokajanjem obrate zbog svojih grijeha. Poštuju odbačene knjige i još ponešto zlo mudruju.
8. pravilo: Ako su u kojoj drugoj herezi, neka se po pokajanju opet krste, pa čak i ako su njihovi klerici.
Tumačenje: Heretici koji se nazivaju frigijci, ako se pokaju i odbace svoju herezu, te pristupe neporočnoj vjeri, trebaju prokleti i svoju, kao i sve ostale hereze, a zatim neka budu primljeni. Kad budu sa svom marljivošću poučeni, neka se krste. Ako su neki među njima u kleru, tj. ako su svećenici ili đakoni, neka se i oni krste.
Ovi frigijci naučili su herezu od Montana i Priscile. Taj prokleti Montan sebe je nazivao Utješiteljem. Imao je dvije žene i s njima je činio blud. Jednoj je ime bilo Priscila, a drugoj Maksimila. Njih dvije proglasio je proročicama. Jedan gradić u Frigijskoj oblasti, po imenu Pepuza, proglasio je Jeruzalemom. Muževima je zapovijedao da napuštaju žene, narušavao je Pashu, razarao brakove, zapovijedao da se uzdržavaju od hrane. Tri osobe istobitnog Boga sjedinjavao je u jedno lice. Učio je da se krv miješa u brašno i da se to daje umjesto Pričesti. Onima koji se time pričeste zapovijedao je da to zbog srama kriju.
9. pravilo: Ako se netko moli u grobnicama gdje leže neki od krivovjernika koje smatraju mučenicima, ili u heretičkim crkvama, ili se želi iscijeliti odlazeći tamo, neka bude isključen sve dok se ne pokaje i ne ispovjedi ono što je zgriješio; i tada neka opet bude primljen.
Ovo pravilo je razumljivo.
10. pravilo: Ne stupati u brak s hereticima.
Tumačenje: O ovoj stvari zapovijedaju različita pravila, za koja smo napisali objašnjenje u 14. pravilu Četvrtoga sveopćeg sabora u Kalcedonu. Ono što je ondje rečeno dovoljno je za tumačenje.
11. pravilo: Ne dolikuje takozvane „starice“, tj. „predsjedavajuće“, postavljati u crkvama.
Tumačenje: Bili su u davnini neki običaji u Crkvama; od njih su neki s vremenom zaboravljeni, drugi su sasvim prestali, a neke su pravila zabranila. I ovo je jedan od tih običaja: da se starije žene postavljaju u crkvama i nazivaju predsjednicama, te da imaju starješinstvo među ženama koje dolaze u hram, poput njihovih učiteljica postavljenih radi dobra poretka. One su ih poučavale kako i gdje priliči stajati. Pravilo zapovijeda da takvih žena ne treba biti, niti da se tako nazivaju.
12. pravilo: Za biskupe su prikladni oni koji su ispitani u vjeri, životu i riječima.
Tumačenje: Biskup treba biti provjeren u pravovjerju, u neporočnom življenju i premudar u riječima božanskih spisa.
13. pravilo: Nije izabran za biskupa onaj kojega su izabrali svjetovni ljudi.
Tumačenje: Sudom i izborom metropolita i svih biskupa oblasti postavlja se biskup. Ako netko ne bude na takav način uzveden u biskupstvo, nego bude izabran od svjetovnih ljudi, takav nije izabran i ne prima se.
14. pravilo: Svete Darove ne priliči slati i u druge oblasti.
Tumačenje: Ako se netko hoće pričestiti Božanskim Svetinjama, tj. prečistim Tijelom i Krvlju Gospodina našega Isusa Krista, neka dođe u crkvu i neka primi Pričest od svetitelja koji služi, kako zapovijeda Bazilije Veliki. A slati Svete Darove u drugu oblast, ili grad, ili drugdje, kao blagoslov nekome — to nije dolično.
15. pravilo: Bez nižeg crkvenog ruha nikome nije dopušteno uzlaziti na ambon.
Tumačenje: Nikome ne priliči uzlaziti na ambon, niti pjevati ili narodu čitati božanske riječi, ako na glavi nema crkveni postrig i ako nije primio blagoslov od svojega pastira prema svetim pravilima. A i ako je primljen, ipak ne može pjevati ili čitati na ambonu ako nije odjeven u niže crkveno ruho. To se niže crkveno ruho na grčkom naziva diftera ili felonion.
16. pravilo: Evanđelje, Apostol i drugi spisi neka se čitaju subotama.
Tumačenje: Smatra se da tada još nije bilo crkveno ustrojstvo kao što će biti kasnije; nego kad su se vjernici okupljali, bivale su samo molitve, a prezbiteri su prinosili Beskrvnu Žrtvu, tj. vršili svetu službu. Zato sveti Sabor i zapovijedi da se i subotom čita Evanđelje s drugim svetim spisima, na pouku vjernima.
17. pravilo: Kad se okupljaju u crkvu na pjevanje, neka se ograniči čitanje psalama.
Tumačenje: Ljudima okupljenim u hramu na jutarnju službu između psalama trebaju biti čitanja, a ne da samo često govorimo psalme, kako se okupljeni narod, opterećen time, ne bi priklonio lijenosti.
18. pravilo: Na devetom času i na večernjoj službi treba uznositi ustanovljene molitve.
Tumačenje: Osim utvrđenih molitava iz knjiga koje su sveti Apostoli i prepodobni Oci odredili i zapovjedili, ne priliči govoriti ili pjevati druge molitve ni tuđe psalme, nego uvijek i svagda vršiti samo ustanovljene molitve — i na devetim satima i na večernjim službama.
19. pravilo: Poslije molitve oglašenih treba govoriti za one u pokajanju, a zatim za vjerne; i poslije „mira“, tj. poslije cjelova, neka bude prinošenje, i neka se pričeste samo svećenici koji ulaze u oltar.
Tumačenje: Ovo pravilo poučava kakav treba biti molitveni poredak, pa kaže: najprije treba izmoliti molitvu za oglašene, zatim za one koji su u pokajanju, a potom za vjerne. Tada treba dati mir i cjelivati se. Nakon toga treba prinijeti sveti prinos, a unutar oltara neka se pričeste samo i jedino svećenici.
Postoji i 19. pravilo drugog Zakonopravila, odnosno Nomokanona:
Priliči da biskup najprije zasebno pouči oglašene i učini molitvu za njih. A kad oglašeni izađu iz crkve, treba se pomoliti za one koji su u pokajanju. Kada oni pristupe pod njegovu ruku i tako se udalje, bivaju tri molitve za vjerne: jedna — prva — tiho, a druga i treća mole se naglas; potom se daje mir. Kada prezbiteri daju mir biskupu, tada i svjetovni ljudi daju mir, i tako se izvršava sveto prinošenje, tj. služba. Samo i jedino svećenicima priliči ulaziti u žrtvenik i pričešćivati se.
Tumačenje: U davnini su biskupi najprije poučavali oglašene besjedom i govorili im, a potom su govorili molitvu za oglašene. I dok su oglašeni izlazili iz crkve, za one koji su u pokajanju, odnosno za one koji pripadaju, drugi je činio molitvu, i ostalo što pravilo govori. No sada za one u pokajanju molitava nema. Ne zna se kako su odbačene.
Potom prezbiteri daju mir biskupu, a to je cjelov. Cjelov je slika ljubavi, a za ljubavlju slijedi smirenje. Potom svjetovnjaci daju mir prezbiterima, tj. cjelivaju se s njima. To se sada ne čini — ukinuto je, kao i mnogo toga što se u starini činilo. Poslije toga izvršavalo se prinošenje, to jest prinosila se i posvećivala Beskrvna Žrtva. Kada bi se takva Žrtva izvršila, njome su se pričešćivali dostojni. Pravilo govori da samo i jedino svećenicima dolikuje pričešćivati se unutar žrtvenika.
20. pravilo: Bez dopuštenja đakon neka ne sjeda.
Tumačenje: Nije dolično da đakon sjedne prije prezbitera ako mu to prezbiter nije dopustio. Isto tako i podđakon i ostali crkveni klerici neka ne sjedaju prije đakona ako im to oni ne dopuste.
21. pravilo: Sluge neka se ne dotiču posvećenih posuda.
Tumačenje: Sluge se ne smiju doticati crkvenih vladičanskih posvećenih posuda. Sluge se ovdje nazivaju podđakonima, kojima pravilo ne dopušta da dotiču posvećene posude, nego prezbiterima ili đakonima pripada da ih prinose k svetoj trpezi.
22. pravilo: Slugama ne priliči nositi orar niti napuštati oltarske dveri.
Tumačenje: Svatko je dužan čuvati svoj čin i marljivo ispunjavati svoju službu. Zato ni slugama, tj. crkvenim podđakonima, ne dolikuje odstupati od oltarskih dveri, nego trebaju ondje stajati do kraja Božanske službe i ispunjavati službu koja im priliči. Orar ne priliči nositi ni njima, ni čitačima, ni pjevačima, jer je to đakonsko ruho.
23. pravilo: Čitačima i pjevačima ne priliči nositi orar.
Ovo pravilo je razumljivo.
24. pravilo: Nijedan klerik neka ne bude krčmar.
Tumačenje: Od prezbitera pa do posljednjeg svećeničkog čina, kao i monasima, ovo pravilo zabranjuje da odlaze u krčmu, kao što zapovijeda i 54. pravilo Svetih apostola.
25. pravilo: Kruh i Čašu sluge neka ne daju.
Tumačenje: Ovo je djelo prezbitera i đakona. Slugama, tj. crkvenim podđakonima, to ne priliči. Prema tome, ne priliči im ljudima davati ni Kruh ni Čašu. Kruh i Čaša nazivaju se sveta Pričest.
26. pravilo: Tko od biskupa nije postavljen, neka ne zaklinje.
Tumačenje: Zaklinjači dobivaju postavljenje od biskupa, kao i ostali iz svećeničkog čina. Ako, dakle, netko nije postavljen od biskupa na taj stupanj, ne može zaklinjati ni u crkvi ni u domu.
27. pravilo: Klerik koji je pozvan na trpezu ljubavi neka ne uzima od onoga što je izneseno, jer sramoti svoj čin.
Tumačenje: Oni klerici i svjetovni ljudi koji su pozvani na ljubav, tj. kod nekih prijatelja za trpezu, neka od onoga što je ondje izneseno ne uzimaju u svoj dom, jer je to sramota za crkveni čin. Nego neka nakon jela i pića odande odu sa zahvalnošću.
28. pravilo: U crkvi neka se ne postavljaju trpeze i neka ne bude pirova.
Tumačenje: Ne priliči da se dom Božji pretvara u običan i opći dom, niti da se u njemu postavljaju trpeze, pa ni trpeze ljubavi, te da se unutar crkve jede i pije.
29. pravilo: Svaki kršćanin neka slavi ne subotu, nego nedjelju.
Tumačenje: Ako neki kršćanin slavi subotu i ne radi, takav slavi s Judejcima i judaizira. Zato subotom treba raditi, a praznovati i ne raditi nedjeljom.
30. pravilo: Bezakono je kupati se zajedno sa ženama.
Tumačenje: Neprilično je i veliku porugu na nas čine neznabošci ako se neki kršćanin kupa zajedno sa ženama. Stoga je to zabranjeno kao bezakonje.
31. pravilo: Ne priliči svoju djecu davati u brak s hereticima, nego ih uzimati od njih ako obećaju da će biti kršćani.
Tumačenje: Ovo pravilo dopušta kršćanima da uzimaju kćeri krivovjernika ako obećaju da će biti kršćanke, i da ih sjedinjuju u bračnu zajednicu sa svojim sinovima. A davati kćeri hereticima radi bračnog sjedinjenja zabranjeno je mnogim pravilima.
32. pravilo: Blagoslov krivovjernika nije blagoslov.
Tumačenje: Ovdje se „blagoslovom“ naziva prosfora, pa je zato ne priliči primati kao blagoslov. Prosfore nad kojima su oni vršili proskomidiju više  su „neblagoslov“ nego blagoslov.
33. pravilo: Nitko neka se ne moli s hereticima i s onima koji su se otrgli od Katoličke Crkve.
Tumačenje: Ako se netko pomoli s hereticima ili s onima koji su se svojevoljno odvojili od Katoličke Crkve, neka i sam bude isključen. Hereticima se nazivaju oni koji su se spotaknuli u vjeri i griješe odvajajući se od Katoličke Crkve. Ovi se nazivaju „avdijani“. Oni imaju vjeru kao i Katolička Crkva, a većinom žive po samostanima i ne mole se zajedno sa svima; hule na naše biskupe zbog bogatstva. Drugi su oni koji se iz drugih razloga odvajaju i s židovima zasebno slave Pashu. Imaju i neke svoje osobite rasprave. Riječi koje su nejasne u Božanskom Pismu ne tumače pravilno.
34. pravilo: Oni koji poštuju lažne heretičke mučenike neka budu prokleti.
Tumačenje: Ako netko kao istinite poštuje lažne heretičke mučenike, tj. one koji nisu postradali zbog prave vjere i strani su Bogu, takvi su i sami strani Bogu, i neka budu prokleti.
35. pravilo: Oni koji se izvan crkve okupljaju radi pjevanja, a sebe nazivaju „anđelima“, kao oni koji su bliski idolopoklonicima, neka budu prokleti.
Tumačenje: Postoji hereza koja se naziva „anđelovci“, ili zato što se hvale smatrajući da imaju anđeoski čin i život, ili zato što bezumno govore da je svijet stvoren od anđela. Također su postojali i neki koji su govorili da je veliki Pavao u Poslanici Kološanima učio da nam ne dolikuje da Kristom budemo privedeni Bogu i Ocu — jer reče da je Krist bolje prirode od nas — nego da se privodimo preko anđela. To je odbacivanje Božjeg nauma spasenja pod vidom smirenoumlja. Zato oni koji napuštaju Crkvu Božju i zasebno se okupljaju radi pjevanja i molitve, te govore da je čitav svijet sazdan od anđela ili da nas anđeli privode Bogu i Ocu, neka budu prokleti, jer ostavljaju Gospodina našega Isusa Krista i mudruju gotovo kao idolopoklonici.
36. pravilo: Neka se ne nađe neki svećenik ili bilo koji klerik da je mag, ili bajač, ili čarobnjak, ili vještac, ili zvjezdočitač, ili izrađivač amajlija.
Tumačenje: Ako se nađe netko iz svećeničkog čina da uči i vrši neka takva zla djela kao što su magija ili bajanje, ili da prizivanjem nečistih duhova nešto od njih saznaje i prorokuje, ili da zvjezdoznanstvom pripovijeda o rođenju i udjelu ljudi, ili da stavlja amajlije oko vrata ili na druge dijelove tijela, takav neka bude isključen iz Crkve.
37. pravilo: S Judejcima i hereticima nitko neka ne slavi i neka ne prima njihove praznične darove.
Tumačenje: Svjetlost s tamom nema nikakvo zajedništvo, i zato kršćani neka ne praznuju s hereticima ili s Judejcima i neka ne prihvaćaju ono što pripravljaju za svoje blagdane, kao na primjer beskvasne kruhove ili nešto slično.
38. pravilo: Od Judejaca ne priliči uzimati beskvasne kruhove niti se pričešćivati s bezbožnima.
Ovo pravilo je razumljivo.
39. pravilo: Nedostojno je s poganima praznovati i zajedničariti u njihovu bezbožništvu. O tome potraži 70. i 71. pravilo Svetih apostola.
40. pravilo: Biskup koji je pozvan na sabor, a ne dođe, ako nije spriječen nevoljom ili štetom, nije bez krivice.
Tumačenje: Određeno je da se zbog crkvenih pitanja i zbog pravilnog učenja svake godine sazivaju sabori biskupa cijele oblasti, ondje gdje zapovjedi metropolit. Kada se biskupi okupe, a neki od pozvanih ne htjedne doći, sam na sebe polaže krivicu i neka primi zabranu od sabora, osim ako nije neposlušan, nego zbog neke tjelesne nemoći ili neke druge životne brige ne može doći.
41. pravilo, zajedno s 42. pravilom: Klerik bez pisma preporuke i bez dopuštenja neka ne kreće na put.
Tumačenje: Sveta pravila ne dopuštaju da prezbitera ili đakona postavljenog u jednoj oblasti primaju u drugoj ako nema preporučnu gramatu. Zato je potrebno da takvi idu s gramatom kakvu pravila nalažu. Na njima je napisana njihova preporuka, kao i to koje su mjesne crkve klerici, te da po volji i zapovijedi svojega biskupa odlaze u drugi grad ili u drugu oblast.
43. pravilo: Slugama ne priliči ni radi molitve na kratko ostavljati dveri.
Tumačenje: Kada se obavljaju sveta bogosluženja, podđakonima ne priliči ni na kratko vrijeme ostavljati oltarske dveri, čak ni radi molitve, kako ne bi bili nemarni prema službi koja je njihova i kako im njihova molitva ne bi bila preča od crkvenog poretka.
44. pravilo: Žene neka ne ulaze u očistilište.
Tumačenje: Ženama i svjetovnim ljudima ne priliči ulaziti u oltar. Oltar se naziva očistilištem, kao što zapovijeda i 69. pravilo Šestoga sveopćeg sabora.
45. pravilo: Od druge nedjelje Velikog posta ne priliči primati radi prosvjećenja. Oni koji se spremaju za krštenje trebaju postiti od početka.
Tumačenje: Ovo pravilo može se dvojako razumjeti: ili u smislu da se poslije druge nedjelje Velikog posta oni koji pristupaju vjeri i započeli su postiti ne udostoje krštenja na Veliku subotu, jer nisu od početka posta pokazali uzdržanje niti su dovoljno postili; ili pak ako su neki još prije Velikog posta pristupili vjeri i počeli postiti, pa je, prije nego što su se udostojili svetog krštenja, nastao Veliki post. Oni ne čekaju Veliku subotu radi krštenja kao oni koji su od početka Velikog posta počeli postiti, nego ako se prije završetka druge nedjelje posta završi post koji im je naređen, neka se udostoje svetog krštenja. Ako do tada ne dovrše post, ne priliči da se krste po isteku druge nedjelje posta, nego neka i oni čekaju one koji se trebaju krstiti na Veliku subotu, jer se samo primaju oni koji poste od početka Velikog posta, sa savršenim i nepostidnim uzdržanjem.
46. pravilo: Oni koji se hoće krstiti neka ispovijedaju Vjeru pred biskupom i prezbiterima u četvrtak svakog tjedna.
Tumačenje: One koji pristupaju Katoličkoj Crkvi i koji se žele krstiti potrebno je marljivo poučavati u vjeri. Također, neka imaju običaj da pred biskupom ili prezbiterom ispovijedaju Vjeru četvrtkom svakog tjedna prije krštenja. Nikoga ne priliči brzo krštavati dok ne nauči Vjeru.
47. pravilo: Neka ispovijedaju i oni koji su bili bolesni kad se oporave.
Tumačenje: Oni koji su u bolesti i zatraže krštenje neka budu kršteni. Ako se od bolesti oporave, neka nauče vjeru i obrazac vjere, koji jest: „Vjerujem u jednoga Boga…“, i neka je ispovjede pred biskupom ili prezbiterom, te neka se udostoje Božanske blagodati.
48. pravilo: Onoga koji se prosvjećuje svetim krštenjem treba poslije krštenja pomazati mirom, nebeskim uljem, i učiniti ga pričesnikom Kraljevstva Kristova.
Ovo pravilo je razumljivo.
49. pravilo: Tijekom Četrdesetnice ne treba vršiti proskomidiju osim subotom i nedjeljom.
Tumačenje: Ovo pravilo nipošto ne treba prestupati, nego ga treba držati i čuvati. Osim subotom, nedjeljom i na dan svetih Blagovijesti, tijekom četrdeset dana Velikog posta prosfora se ne prinosi, nego biva Pređeosvećena, tj. posna služba. Na dan svetih Blagovijesti ne služi se posna služba, nego se prosfora prinosi i vrši se Zlatoustova služba. To je predalo 52. pravilo Šestoga sveopćeg sabora, jer su ostali dani Četrdesetnice vrijeme pokajanja, i svatko je dužan nositi svijest o svojim grijesima u razumu, ne ostavljati misao o njima i ne naslađivati se duhovnom radošću Praznika prije vremena.
50. pravilo: Ne priliči poslije četrdeset dana, u četvrtak posljednje nedjelje, razrješavati post i tako omalovažiti cijeli post, nego je sav Veliki post potrebno postiti na suhojedenju.
Tumačenje: Četrdeset dana Velikog posta, kao i sve dane Velikog tjedna — spasonosnog stradanja Gospodina našega Isusa Krista, koji se nazivaju Strasna sedmica — potrebno je provoditi u postu, molitvi i pokajanju srca, te ne prekidati post na Veliki četvrtak, nego i tada postiti i jesti suhojedenje.
51. pravilo: Spomene mučenika ne treba činiti osim subotom i nedjeljom.
Tumačenje: Tijekom četrdeset dana Velikog posta, osim subotom i nedjeljom, ne treba činiti spomene mučenicima ni drugim svetima.
52. pravilo: Tijekom Velikog posta ne priliči obavljati ni brak, ni spomene za mrtve, niti praviti bilo koji drugi pir.
Ovo pravilo je razumljivo.
53. pravilo: Kršćaninu koji je pozvan na svadbu ne priliči pljeskati ili plesati, nego časno i s pobožnošću večerati ili objedovati, kako kršćaninu dolikuje.
54. pravilo: Svećeniku i svakom kleriku priliči da, prije nego što počne gluma, ode odande.
Tumačenje: Od kršćana se očekuje da, ako su pozvani na svadbu ili na drugu trpezu, idu s krotkošću i smirenjem te da objeduju ili večeraju, a ne da plješću rukama ili plešu, jer to nije dostojno kršćanskog poretka. Zato svećenici i svi klerici nikako ne trebaju biti na predstavama koje bivaju na svadbama, nego prije nego što glumci počnu glumiti i plesati, trebaju odande otići svojim kućama.
55. pravilo: Svećenicima ne priliči, kao ni klericima, priređivati pirove. Isto ne priliči ni svjetovnim ljudima.
Tumačenje: Svećenici i svi kršćani trebaju časno živjeti. Oni koji se dogovaraju da prave pirove — što znači da mnogi po dogovoru daju zlatnike, svaki od sebe, da se kupe različita jela i vino i načini bogata trpeza — tada se okupe zajedno, jedu i piju. Ovo pravilo takvo što zabranjuje, jer je to djelo uzrok pijanstva, prejedanja i drugih nepristojnosti.
56. pravilo: Prezbiter prije biskupa neka ne ulazi u oltar niti sjeda.
Tumačenje: Ako je biskup došao u crkvu da služi, prije njega u oltar ne ulazi i ne sjeda nitko od prezbitera, jer je to nered i metež.
57. pravilo: U manjem gradu ili u selu neka se ne postavlja biskup, nego pohodnik. Ako je netko i bio postavljen, neka ništa ne čini bez dopuštenja gradskog biskupa.
Tumačenje: U nekim seoskim ili manjim gradskim hramovima, u kojima je dovoljno da jedan prezbiter poučava, nije potrebno postavljati biskupa, kako se ne bi umanjivalo biskupsko ime. Nego se pohodnici, koji se sada nazivaju starješine, šalju od strane gradskih biskupa po selima radi ispravljanja duševnih grijeha, da idu i uče kršćane. Ako su neki biskupi i bili postavljeni u selima prije ovoga pravila, neka ne budu lišeni časti, ali drugo što pripada biskupskoj vlasti neka ne čine bez volje gradskog biskupa pod kojim su. O ovome potraži i sedmo pravilo Sabora u Sardici.
58. pravilo: Biskup ili prezbiter ne treba prinositi prosforu po domovima.
Tumačenje: U kućama se Beskrvna Žrtva ne vrši ni od strane biskupa ni od strane prezbitera, nego u sabornoj crkvi dolikuje prinositi prosforu, tj. služiti. Ipak, 31. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači dopušta da se služba, s dopuštenjem biskupa, vrši i u molitvenim hramovima, „crkvicama“ koje su po kućama. Nipošto ne dopušta da netko bude kršten u tim hramovima, nego da oni koji se žele krstiti samo u jednoj od sabornih crkava budu udostojeni prečistoga prosvjećenja, kako se zapovijeda u 59. pravilu istoga sabora.
59. pravilo: Ne priliči govoriti tuđe psalme u crkvi. Tuđim psalmima nazivaju se Salomonovi i neki drugi. Oci nisu zapovjedili da se oni govore u crkvama, niti su pravila zapovjedila da se njihove knjige čitaju, nego to traže samo za knjige Staroga i Novoga Zavjeta.
Ovo su knjige Staroga Zavjeta: Postanak svijeta, Izlazak iz Egipta, Levitska, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Suci, Ruta, Estera, četiri knjige Kraljevstava, dvije knjige Ljetopisa, dvije Ezdrine, 150 psalama, Izreke Salomonove, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama, Job, dvanaest Proroka, Izaija, Jeremija, Baruhov plač i poslanica, Ezekiel i Daniel.
Ovo su knjige Novoga Zavjeta: četiri Evanđelja: Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo; Djela apostolska; sedam katoličkih poslanica: jedna Jakovljeva, dvije Petrove, tri Ivanove i jedna Judina; četrnaest Pavlovih poslanica: jedna Rimljanima, dvije Korinćanima, jedna Galaćanima, jedna Filipljanima, jedna Kološanima, dvije Solunjanima, jedna Hebrejima, dvije Timoteju, jedna Titu i jedna Filemonu.
Tumačenje: Sve su ove knjige dostojne čitanja. Osamdeset peto pravilo Svetih apostola među poštovane knjige ubraja i zapovijedi koje je napisao Klement. O njima 2. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači zapovijeda da se ne čitaju, jer kaže da su ih heretici unakazili: dodali su im nešto što nije bilo napisano i iskvarili ih.
U Gospodinu se okončaše i pravila Laodicejskog sabora.