Sveti Četvrti sveopći sabor bio je u vrijeme cara Marcijana. U Kalcedonu se okupilo 630 Svetih Otaca zbog Dioskora, ranije nadbiskupa slavnog grada Aleksandrije, i Eutiha, arhimandrita Carigrada.
Oni su ispovijedali Boga našega Isusa Krista kao istobitnog Ocu, ali su hulili o Njegovu Utjelovljenju. Bježeći od Nestorijeva razdvajanja, koje govori o dva Sina, pali su u drugo zlo, drugačije od razdvajanja: jer su o dvije prirode, božanskoj i čovječjoj, beščasno propovijedali da su se poslije sjedinjenja pomiješale i stvorile jednu prirodu. Oni i Božanstvu pripisuju podložnost stradanju te smatraju da ni Tijelo koje je Krist primio nije istobitno našemu, niti da je nastalo od djevičanske krvi, nego propovijedaju da se nekako neizrecivo i na božanski način utjelovilo, kao i druga bezumlja.
Sveti Oci ispovjedili su savršena Boga i savršena čovjeka, Gospodina našega Isusa Krista, u dvije prirode nerazdjeljive i nepomiješane, te su također izložili i ovdje napisana pravila.
1. pravilo: Pravila Svetih Otaca, izložena na svakom saboru do sada, neka se postojano čuvaju.
Ovo je pravilo razumljivo.
2. pravilo: Tko kupuje ili prodaje postavljenje, pa makar i crkvenoga ključara, neka otpadne od svojega stupnja. Oni koji su u tome posredovali neka otpadnu od dostojanstva ako su klerici; a svjetovnjaci i monasi neka budu prokleti.
Tumačenje: Prema Baziliju Velikom, gori je od Makedonija duhoborca onaj koji prodaje blagodat koja se ne može prodati. Zbog toga, ako neki biskup za novac postavi biskupa, prezbitera, đakona ili bilo koga u kler, pa makar i crkvenoga ključara, neka i on i onaj koji je tako postavljen budu svrgnuti iz čina. Isto tako, i oni koji su posredovali u takvim postavljenjima, ako su klerici, neka otpadnu od svojega čina; a ako su svjetovnjaci ili monasi, neka budu prokleti.
3. pravilo: Tko na sebe prima brigu o svjetovnim domovima, neka primi zabranu. Ipak, ako ga zakon pozove da se brine o maloljetnima, ili ako mu biskup zapovjedi brigu o sirotinji i udovicama, neka se ne odriče.
Tumačenje: Oni koji su u crkvenom kleru, tj. prezbiteri, đakoni i ostali klerici, mogu ulaziti u svjetovne domove radi poučavanja djece i robova, kako to zapovijeda 10. pravilo Sedmoga sveopćeg sabora, koji se u Nikeji okupio po drugi put. Ali nad drugim stvarima — nad upravljanjem imetkom i njivama u domovima svjetovne vlastele — klerik neka ne preuzima brigu. Ako to čini, neka prema crkvenim pravilima primi zabranu.
Ako mu njegov biskup naloži da se brine o ubogim sirotanima i udovicama, neka se ne odriče. Također, neka čuva djecu svojih srodnika ako su maloljetna, a njihovi su im roditelji na samrti ostavili brigu o njima, ako ga zakon srodstva pravedno na to poziva.
Biskupima i monasima nije dopušteno da budu skrbnici ni svojim srodnicima. Ako im netko pred smrt ostavi imetak, poslije upokojenja toga čovjeka neka sve razdijele sirotinji za njegovu dušu. Takvih raspodjela mogu biti upravitelji. Oni se nazivaju brižnici, prema 68. Novoj zapovijedi cara Leona Filozofa. O ovome pogledaj još i 81. i 83. Apostolsko pravilo.
4. pravilo: Molitveni hram ili samostan ne može biti ustrojen bez znanja biskupa. Svaki monah neka se pokorava biskupu i neka ne izlazi iz samostana bez dopuštenja. Rob ne može biti postrižen bez dopuštenja svojega gospodara.
Tumačenje: Bez dopuštenja biskupa te oblasti ne priliči ustrojavati samostan ili crkvu. Također, svi se monasi trebaju pokoravati biskupu i ne odlaziti drugamo iz samostana u kojem su postriženi, osim ako im biskup zapovjedi da izađu radi koristi drugih. Rob bez znanja svojega gospodara ne treba biti priman u samostan radi postriga. Oni koji ovo prestupaju trebaju biti lišeni zajedništva. Ali i biskup sa svoje strane treba imati potrebnu brigu o samostanima.
5. pravilo: Oni koji prelaze iz grada u grad okrivljeni su pravilima o takvima.
Tumačenje: U 13. pravilu Antiohijskog sabora rečeno je da se biskup ne usudi prijeći iz svoje oblasti u drugu kako bi postavio prezbitera ili đakona bez volje biskupa koji je u toj oblasti, niti da čini bilo što što pripada biskupskoj vlasti. Ako učini takvo što, neka to ostane nevažeće i neka zbog toga ponese kaznu za svoj nered te bude svrgnut iz svojega čina Svetom Trojicom. Tako zapovijeda i ovdje napisano pravilo.
6. pravilo: Postavljenje neka bude za određene crkve i samostane, a ne samo postavljenje. Ako nije tako, tako postavljeni nije postavljen.
Tumačenje: Onoga koji treba biti postavljen za prezbitera ili đakona, ili ući u neki čin klera, ne treba drugačije primati na postavljenje nego za crkvu u kojoj će služiti, ili u grad, ili u selo, ili u samostan, i to za crkvu određenoga svetitelja. Dakle, to se najprije treba odrediti, pa se tako neka postavlja u bilo koji crkveni čin i neka u njemu služi.
Ako neki običan čovjek bude postavljen za prezbitera ili đakona, ali ne za određenu crkvu i crkvenu službu, od toga nema koristi, nego neka takvo rukopoloženje na njemu bude nevažeće, tj. neka ne čini ništa svećeničko.
7. pravilo: Klerik ili monah koji ode u vojsku, ili u neki red odstupivši od svoje službe, neka bude proklet.
Tumačenje: Ako neki monasi ili klerici, ili crkveni monasi, ostavljaju samostan, ili klerici kler, te mijenjaju odjeću i stupaju u vojni red, ili prime svjetovno dostojanstvo, a ne pokaju se, niti se obrate, niti hoće ponovno uzeti svoj obraz koji su prije Boga radi izabrali, neka budu prokleti. Slično ovome zapovijeda i osma Nova zapovijed cara Leona Filozofa, koja ne dopušta da monah ponovno uzima na sebe svjetovni obraz, iako se 11. zapovijed u 62. glavi, koja je u prvoj grani četvrte Carske knjige, protivi i ovome pravilu i Novoj zapovijedi.
8. pravilo: Oni koji su pri domovima gdje živi sirotinja, ili u samostanima, ili su klerici u drugim crkvama, neka budu pod vlašću biskupa toga grada. Ako netko ne bude radio po volji biskupa, neka osjeti epitimiju.
Tumačenje: Ondje gdje ubogi žive, u takvim obitavalištima, crkve su velike i klerika biva nemalo. Zbog toga ovo pravilo zapovijeda da i klerici takvih crkava, i samostanskih i drugih crkava, budu pod vlašću biskupa toga grada. Ako se ne pokore da budu pod njim, uzdajući se u svoju silu, neka, ako su klerici, budu izloženi zabrani po pravilu. Ako su monasi ili svjetovni ljudi, neka budu izvan zajedništva, tj. neka budu isključeni.
9. pravilo: Klerici koji imaju spor među sobom, ako ostave svojega biskupa i pristupe svjetovnim sucima, neka po pravilima prime optužbu. Ako klerici imaju nešto protiv biskupa, neka čekaju sabor; ako biskup ima nešto protiv metropolita, neka obavijesti patrijarha Carigrada.
Tumačenje: Ako klerik ima nešto protiv drugoga klerika, njima ne priliči da se sude pred svjetovnim sucima, nego pred svojim biskupom. Ako ostave svojega biskupa i pristupe svjetovnom sudu, neka snose zabranu po pravilima. Također, ako klerik ima nešto protiv svojega biskupa, neka ga tuži pred saborom, onda kada se u poznato vrijeme okupe biskupi cijele oblasti. No ako biskup ili klerik ima spor s metropolitom, neka se sudi pred patrijarhom cijele zemlje, jer su pod njim i biskupi i metropoliti svih oblasti te zemlje; ili neka se sude kod patrijarha Carigrada.
Ta vlast nije dana nijednome od ostalih patrijarha, ni pravilom ni zakonom, da bi neki patrijarh mogao suditi metropolitu koji je pod drugim patrijarhom, nego je ovo dano samo patrijarhu Carigrada.
10. pravilo: Jedan klerik neka ne bude u dva grada. Ako bude pribrojen, neka se vrati u prvi grad. Ako netko potpuno prijeđe u drugi grad, neka se više nikako ne broji u kler prvoga.
Tumačenje: Ovo pravilo ne dopušta kleriku da bude pod dvojicom biskupa, tj. u dva grada; to znači da bude pribrojen u kler i u jednom i u drugom gradu, da služi u dvjema sabornim crkvama i da uzima udio koji pripada klericima i od jedne i od druge Crkve. No ako zbog želje za taštom slavom prijeđe k većoj Crkvi, neka odmah bude vraćen u Crkvu u koju je ranije bio postavljen.
Ako se po volji svojega biskupa premjesti u drugu Katoličku Crkvu i bude pribrojen u kler, neka nema udjela u uzimanju bilo kakva dijela od prihoda koji pritječe u prvu Crkvu. Ako pak iz nezasitnosti počne nešto uzimati, neka otpadne od svojega stupnja.
11. pravilo: Siromašni kojima je potrebna pomoć neka putuju s mirnim pismom, a ne s preporučnim, jer se preporučna pisma daju samo klericima.
Tumačenje: Mirno pismo, odnosno biskupska gramata, služi tome da siromah koji u oskudici želi negdje otići i prositi milostinju uzme otpust od biskupa, tj. mirnu gramatu, kako bi je ondje kamo ide pokazivao. Kada kršćani vide da su s mirom otpušteni od biskupa, daju im milostinju i pomažu im koliko tko može.
Preporučna pisma daju se klericima: kada prezbiteri ili đakoni žele prijeći u drugi grad i ući u kler Crkve toga grada, neka imaju od svojega biskupa preporučne spise, tj. gramatu. U njima je napisano o njihovu postavljenju i svjedočanstvo da su neporočnoga života i pravi u vjeri. Tako, pokazavši je biskupu toga grada, bivaju primljeni. O ovome potraži 15. i 16. pravilo Svetih apostola.
12. pravilo: Jedna oblast neka se ne dijeli na dvije. Ako je netko razdijeli na dvije, taj nije biskup. Ako je grad carskim gramatama počašćen, njegov biskup neka ima samo i jedino čast, a istinski metropolit neka svoju upravu drži u cijelosti.
Tumačenje: Ako biskup pristupi vlasteli i usrdno moli da njegova biskupija bude udostojena časti metropolije i da se on proglasi metropolitom, pa se zbog toga jedna oblast razdijeli na dvije, takav neka otpadne od svojega stupnja.
Oni biskupi koji su ranije bili udostojeni metropolitske časti, ne moljakanjem nego zbog svoje velike vrline, ili zbog dostojanstva gradova koji su od cara gramatama bili počašćeni, te su njihovi biskupi postali poštovani kao metropoliti — takvi, dakle, neka imaju samo i jedino čast i neka se nazivaju metropolitima.
Istinski prvi metropolit, pod kojim su ovi najprije bili, neka drži upravu i oblast svoje metropolije, i neka sjedi iznad metropolita koji je nakon njega od cara počašćen. Biskupije cijele oblasti neka njega jedinoga imaju za metropolita i neka se ne razdjeljuju prema razdjeljenju oblasti; nego i ako postoji neka druga uprava, svaka biskupija oblasti koju je imao neka mu bude očuvana u cijelosti. Ništa neka se ne oduzme njegovoj vlasti niti neka bude dano počašćenom metropolitu.
13. pravilo: Klerik koji bez preporučne gramate dođe u drugi grad neka nema općenje.
Tumačenje: U mnogim je pravilima rečeno da prezbiteru ili đakonu, postavljenom od jednoga biskupa, kada dođe u drugi grad, a nema preporučne gramate, nije dopušteno služiti.
14. pravilo: Ako čitač ili pjevač uzme za ženu heretkinju i s njom dobije djecu, neka ih privede zajednici ako su ondje krštena. Ako nisu, ne trebaju ih krstiti heretici.
Tumačenje: Pravovjernomu je zabranjeno stupiti u bračnu zajednicu sa ženom heretkinjom, ili dati kćer za krivovjernika; to zabranjuju i 10. i 31. pravilo Sabora u Laodiceji, i drugo pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, i ovo pravilo.
Ako je neki pjevač ili čitač prije ovoga pravila uzeo ženu od inovjernih i s njom dobio djecu, i ako su ih krstili heretici među kojima živi, neka ih privede krštenju Katoličke Crkve. Ako ima nekrštenu djecu, ne treba više živjeti s hereticima, nego neka djecu, ubrzo otišavši odande, privede Katoličkoj Crkvi i udostoji ih božanskoga krštenja.
15. pravilo: Đakonisa neka se ne postavlja prije četrdesete godine. Ona koja svoje služenje osramoti brakom neka bude prokleta.
Tumačenje: Ženu prije njezine četrdesete godine ne priliči postavljati za đakonisu. Ako s četrdeset godina bude postavljena i nakon postavljenja se uda, narugavši se tako blagodati Božjoj, neka bude prokleta.
16. pravilo: Monah ili monahinja neka se ne žene niti udaju. Ako to učine, neka budu isključeni.
Tumačenje: Monah ili monahinja koji su se jednom zavjetovali da će Bogu služiti u čistoći i djevičanstvu sve dane svojega života, a potom otpadnu, odbacivši svoje obećanje — tj. ako se monah oženi ili se monahinja uda — neka zbog krivnje budu isključeni. O ovome pogledati i 60. pravilo Bazilija Velikoga, koje takvima nalaže zabranu kao preljubnicima.
17. pravilo: Ako se trideset godina upravljalo imanjem koje je u oblasti ili izvan nje, neka tako ostane. Ako se tijekom trideset godina sporilo u vezi s njim, neka se sudi. Ako se grad osnuje carskom zapovijedi, gradskom ili javnom odlukom, neka to prati i poredak crkvenih oblasti.
Tumačenje: Ako pod crkvenu vlast, tj. pod biskupiju, prijeđe neka njiva, neki predio ili nešto slično od svjetovnih ljudi, i njegovi gospodari o tome trideset godina šute, ništa o tome ne spominjući onima koji to drže, više to ne mogu vratiti. Odbijaju se zato što toliko godina ništa nisu spomenuli.
Ako Crkva od druge Crkve, tj. biskupija od biskupije, treba iz nekoga razloga uzeti njivu, vinograd ili nešto takvo, i nitko tijekom trideset godina o tome ništa ne govori gospodarima, nego prešuti, ako poslije počnu nešto govoriti o tome, neka budu odbijeni, budući da su tijekom tolikoga vremena šutjeli.
Ovo pravilo također zapovijeda: ako neki biskup od drugoga biskupa, ili od svojih susjeda, ili od onih koji žive u nekom kraju, poslije neke rasprave uzme njivu, vinograd ili nešto takvo, pa protekne trideset godina i nitko to ne spomene, neka to čvrsto drži. Ako prije isteka trideset godina bude potraživanja i rasprave o tome, onaj koji to drži neće se sam opravdati, nego neka se s onim koji potražuje sudi pred saborom svih biskupa oblasti.
Ako car ustroji novi grad, neka ne bude rasprave o tome je li blizu nekoga biskupa, niti neka taj biskup traži da ga stavi pod svoju vlast; nego neka se slijede gradski i javni običaji, i neka upravu nad njim ima biskup one oblasti pod kojim je, carevom zapovijedi, zapisano da treba biti.
18. pravilo: Ako se klerici i monasi zateknu da prave urote radi zla i da se zakletvom obvezuju protiv biskupa, neka budu lišeni svojega stupnja.
Tumačenje: Ako se neki udružuju radi činjenja zla i zakletvama utvrđuju da neće pogaziti dogovor u vezi s ubojstvom nekoga boljara ili nekoga drugoga, gradski ih zakon osuđuje više nego za bilo koje drugo bezakonje. Zbog toga i pravilo nalaže da se klerici ili monasi koji prave zle urote i zakletvama se utvrđuju protiv biskupa, kada budu otkriveni, liše čina u kojem jesu.
19. pravilo: Sabor neka bude dva puta godišnje, i to ondje gdje zapovjedi biskup koji je u metropoliji, kako bi se razriješile rasprave i nedoumice.
Tumačenje: Kao što je i ranije rečeno, sabor treba biti dva puta tijekom godine, i biskupi cijele oblasti trebaju se okupiti ondje gdje zapovjedi metropolit, radi razrješavanja i potrebnog uređivanja crkvenih stvari. Održavanje sabora dvaput godišnje bilo je zabranjeno po šestom pravilu Sedmoga sveopćeg sabora, koji se po drugi put okupio u Nikeji, i po osmom pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, zbog truda i mnogih potreba koje bi imali biskupi koji se okupljaju. Zapovjeđeno je da sabor bude jednom godišnje, od svetoga blagdana Pashe pa do kraja mjeseca listopada.
20. pravilo: Klerik iz jednoga grada neka se ne pribraja u kler drugoga grada. Ako je izgubio svoj zavičaj pa prijeđe u drugu Crkvu, neka mu se ne brani. Biskup koji primi tuđega klerika treba biti isključen zajedno s onim koga je primio.
Tumačenje: U mnogim je pravilima rečeno da se ne prima klerik koji iz drugoga grada dođe bez dopuštenja svojega biskupa. Ako biskup primi tuđega klerika bez pisanoga dopuštenja njegova biskupa i pribroji ga svojoj biskupiji, neka i on i onaj koga je primio budu isključeni, sve dok klerik ne ode i ne vrati se u svoju Crkvu.
Ako je klerik izgubio svoj zavičaj, ili je on najzedom barbara sva opljačkan, ili je opustio na neki drugi način, pa on prijeđe u drugi grad, biskup koji takvoga primi neće imati zabranu.
21. pravilo: Klerik ili svjetovnjak koji govori protiv biskupa ne treba biti primljen bez ispitivanja.
Tumačenje: Ako netko optužuje biskupa ili klerika, tj. prezbitera ili đakona, potrebno je prethodno ispitati njegov život, a ne bez provjere primiti onoga koji optužuje biskupa. Ako su oni koji optužuju klerici ili svjetovnjaci, treba provjeriti nisu li nekada bili odbijeni od Crkve, ili lišeni Pričesti, ili sami optuženi za neke grijehe pa se još nisu opravdali, ili na neki drugi način imaju poročan život, ili su strane vjere, tj. heretici. Mnogo je takvih koji, želeći uzmutiti i razoriti dobar crkveni poredak, klevetama pripisuju krivnje neporočnim i pravovjernim biskupima i klericima; od takvih ne treba primati optužbe.
22. pravilo: Ako nakon smrti biskupa netko od prisutnih ugrabi nešto njegovo, ogriješio se o svoj stupanj.
Tumačenje: Ako se biskup upokoji, pa klerici nešto razgrabe od njegova osobnog imetka, primit će kaznu na svojem činu, tj. neka budu svrgnuti.
23. pravilo: Klerici i monasi koji bez znanja biskupa borave u Carigradu i ondje stvaraju smutnje neka budu protjerani iz grada.
Tumačenje: Klerici i monasi koji se bez zapovijedi svojega biskupa zateknu da borave u Carigradu i prave pomutnju u crkvenom poretku, neka ih crkveni branitelj Crkve Carigrada izbaci iz grada. Crkveni branitelj naziva se kaznitelj. Njega postavlja patrijarh ili metropolit kako bi kažnjavao one koji stvaraju nered u crkvenom poretku.
24. pravilo: Samostan koji je ustrojen po volji biskupa neka ostane neizmijenjen, i ono što mu pripada neka bude neotuđivo. Ako netko počne drugačije činiti, nije bez krivnje.
Tumačenje: Samostani koji su sagrađeni bez blagoslova i bez zapovijedi biskupa nisu pripojeni ni posvećeni. Samostani sazidani zapoviješću i blagoslovom biskupa, kao božanska mjesta povjerena Bogu, neka ostanu nepromjenjivi; neka im se ne čini nepravda i neka u njima nikako ne nastanu svjetovna obitavališta. Potrebno je čuvati njihov imetak i prihode, njive i vinograde i sve ostalo neotuđenim i cijelim. Ako netko prekrši ovu zapovijed, neka prema pravilima bude izložen zabrani.
25. pravilo: Postavljenje biskupa obavlja se u roku od tri mjeseca. Vrijeme može produljiti neka neizbježna nevolja koja prisili da se rok produlji. Ako se u rečeno vrijeme ne postavi, neka prime zabranu. Briga neka bude na ekonomu.
Tumačenje: Neki se metropoliti ne brinu o pastirima koji su im povjereni, to jest o biskupima koji su pod njima, te nakon smrti biskupa ne žele ubrzo postaviti drugoga. Pravilo zapovijeda da prije isteka tri mjeseca od upokojenja biskupa bude postavljen drugi, osim ako neka velika i neodgodiva nevolja ne produlji vrijeme. Ako Crkva više od tri mjeseca biva bez biskupa, osim zbog neke velike nevolje, neka metropolit primi zabranu. Brigu i uređenje svega unutar Crkve koja je ostala bez biskupa tijekom toga vremena neka ima ekonom, i neka sav crkveni imetak sačuva do postavljenja novoga biskupa.
26. pravilo: U svakoj katedralnoj Crkvi potrebno je da postoji ekonom iz klera. Ako je biskup u tome nemaran, nije bez grijeha.
Tumačenje: Svaki biskup treba iz klera svoje Crkve, tj. između prezbitera ili đakona, postaviti ekonoma u biskupiji, koji će upravljati crkvenim imetkom: koliko ulazi, a koliko izlazi iz biskupije, i koji će vanjskim prihodima upravljati po njegovoj volji. Ako se dogodi da neki biskup nema ekonoma iz crkvenoga klera, nego samovoljno upravlja spomenutim crkvenim poslovima, takav kao da nanosi klevetu svećenstvu, budući da upravljanje vrši nepoznato i bez svjedoka. Prema pravilima treba primiti zabranu. O ovome potraži i 11. pravilo Sedmoga sveopćeg sabora, koji se po drugi put okupio u Nikeji.
27. pravilo: Klerik koji otme ženu neka se svrgne. Svjetovnjak neka bude proklet, kao i svi koji su mu pomagali.
Tumačenje: Oni koji otimaju žene radi bračne zajednice imaju veliku osudu i po gradskom zakonu. Nemalu zabranu imaju i iz riznice svetih pravila. Ako je klerik oteo djevojku, neka bude svrgnut, kako ovo pravilo nalaže. Ako je svjetovnjak, neka i on i oni koji su mu u otmici djevojke pomagali djelom i riječju budu prokleti, sve dok otetu djevojku, ako je zaručena, ne dovedu njezinu zaručniku; a ako nije zaručena, neka je predaju njezinim roditeljima, kako zapovijeda 22. pravilo Bazilija Velikog. Pod klericima se ovdje misli i na čitače i pjevače, koji se najprije postavljaju, a potom žene. Prezbiteri i đakoni žene se prije postavljenja.
28. pravilo: Biskup Novoga Rima iste je časti s onim iz Staroga Rima zbog prijenosa vlasti. Stoga se biskupi Ponta, Trakije i barbarskih krajeva postavljaju iz Carigrada.
Tumačenje: Biskup Carigrada neka je iste časti s biskupom Rima i neka jednako kao on ima prvenstvo, jer su se carstvo i boljari preselili iz Rima u Carigrad. Stoga, kao što se Carigrad poštuje zbog cara i boljara, neka se poštuje i njegov biskup. Neka mu se pokoravaju samo pontski, azijski i trački metropoliti, i neka ih on postavlja. Isto se odnosi i na biskupe po barbarskim zemljama, jer su makedonske, ilirske, tesalske, atenske, peloponeske i sve te zemlje i narodi koji su u njima tada bili pod rimskim biskupom, i on je držao upravu nad njima.
29. pravilo: Tko biskupa svede u prezbiterstvo, svetotatac je. Ako je kriv, neka ne bude svećenik; ako je bez krivnje sveden, neka bude biskup.
Tumačenje: Svetotatstvo je krađa svetih crkvenih posuda ili bilo čega što je prineseno kao dar Bogu. Tome je jednako i ako neki metropolit svede biskupa u prezbiterski čin. Ako je kriv za neki grijeh, potrebno ga je lišiti ne samo biskupstva, nego neka bude svrgnut i iz prezbiterstva. Ako nema nikakva grijeha, ne priliči ga micati iz biskupskog dostojanstva. Ako je bez krivnje bio sveden, neka ponovno primi svoj čin i biskupiju.
30. pravilo: Među egipatskim biskupima običaj je da ništa ne potpisuju bez dopuštenja nadbiskupa. Stoga ne podliježu osudi što nisu potpisali poslanicu prepodobnoga Leona dok ne dođe njihov nadbiskup.
Tumačenje: Biskupi egipatske uprave držali su običaj da ništa ne potpisuju bez dopuštenja svojega nadbiskupa. Potpisivanje se odnosi na ovo: ako bude napisana gramata o nekim potrebnim stvarima i zapovjedi se svjedocima da ispod teksta upišu križ i svoja imena, kao svjedočanstvo i potvrdu napisanoga.
Ovaj Četvrti sveopći sabor okupio se u Kalcedonu, pri pobožnom caru Marcijanu, protiv zločestivoga i nečistoga krivovjernika Dioskora, tadašnjega nadbiskupa aleksandrijskoga. Taj je bezbožnik basnoslovio da je Gospodin naš prividno ponio tijelo, da je imao jednu prirodu i poslije sjedinjenja, i da je Božanstvu pripisivao stradanje.
Zbog toga su ga Sveti Oci svrgnuli s nadbiskupskog prijestolja i prokleli, a još nije bio postavljen drugi nadbiskup umjesto toga bezbožnika. U vezi s tim i u vezi s pravovjernom poslanicom svetoga pape rimskoga Leona bilo je zapovjeđeno egipatskim biskupima da je potpišu. Oni su to odbili govoreći: “Običaj nam je da ništa crkveno ne činimo bez zapovijedi aleksandrijskoga nadbiskupa.” I nisu bili prisiljeni na to, nego im je dano vrijeme odgode dok ne bude postavljen aleksandrijski nadbiskup, kako bi tada po njegovoj zapovijedi potpisali.
Od njih su arhijereji i boljari koji su bili na Saboru zatražili da daju jamce za sebe da neće otići iz Carigrada; a ako nemaju jamce, da se zakunu glavom carevom i njegovim spasenjem da će čekati i neće otići dok aleksandrijski nadbiskup ne bude postavljen.
Uz Božju pomoć, završismo s pravilima Trećega i Četvrtoga sveopćeg sabora, od kojih je Četvrti bio u Kalcedonu.