Sveti mjesni sabor u Sardici održan je za vrijeme carevanja Konstancija, sina Konstantina Velikoga, koji se priklonio arijanskoj herezi. On se trudio iskvariti vjeru izloženu na Prvom saboru u Nikeji. Kad je za to doznao njegov brat Konstans, samodržac Staroga Rima, posavjetovavši se s tadašnjim rimskim papom, napisa bratu poslanicu u kojoj mu zaprijeti govoreći: “Ako ne prestaneš smućivati Crkvu i uznemiravati pravu vjeru, pokrenut ću rat i poći na tebe.” On na to odgovori bratu rekavši mu: “Točno ispitaj vjeru!” Ovaj tada zapovjedi da se sve pažljivo ispita.
I dogovoriše se oba samodršca da se okupe arhijereji, te da će držati vjeru koju oni utvrde. I tako se, po izrečenoj zapovijedi brata i cara, okupiše biskupi, istočni i zapadni, njih 341, u Sardici, koja se sada naziva Sredac, da ispitaju odluke iz Nikeje. Učinivši to, svi složno izvijestiše o tome careve i objaviše zapovijed kojom potvrđuju sveti Simbol vjere sastavljen od Svetih Otaca u Nikeji. Zapovjediše da se tako drži i da bude nepromjenjivo, a one koji mudruju više od toga i drugačije vjeruju, ovi Sveti Oci okupljeni u Sredcu odbaciše i prokleše. Na utvrđenje Crkve donesoše sljedeća pravila, koja su ovdje.
1. pravilo: Ne nađe se biskup koji je prešao iz velikoga grada u veliki grad. Onaj koji iz maloga grada preskoči u veliki pokazuje se kao gord i pohlepan. Neka takav bude bez općenja u sve dane života svojega.
Tumačenje: Ovo pravilo nikako ne dopušta da biskupi prelaze iz grada u grad, tj. da, ostavljajući svoju biskupiju, uzimaju drugu. No ako se to dogodi, pravilo strogo kažnjava one koji prelaze. Sveti Oci uvidješe razlog tomu: nijedan biskup većega grada ne nastojaše prijeći u manji, nego je, potaknut gordošću i pohlepom, iz malenoga grada želio prijeći u bogatiji i veći. Za takvoga zapovjediše da ne treba imati općenje ni kao laik, nego da po svrgavanju bude isključen i od Pričesti.
2. pravilo: Ako biskup prelazi iz grada u grad i čini metež, pridobivajući među narodom pobornike koji govore: “Želimo i molimo te da nam budeš biskup”, takav neka se ne pričesti ni na samrti.
Tumačenje: Ako se neki biskup, pavši u toliku umišljenost i bezumlje, drzne moliti da prijeđe iz grada u grad, govoreći: “Hoće me ljudi toga i toga grada”, i pokaže pismo napisano njemu, u kojem ga svi stanovnici grada mole da im bude biskup, jasno je da je to bilo izmišljeno i učinjeno lukavstvom. Malobrojne je mitom i počastima uspio privući sebi, da bi oni ustali i u Crkvi stvorili metež, vičući na sav glas i moleći da im taj i taj bude biskup. Takvoga, dakle, koji se usudi to učiniti i bude razotkriven, ovaj sveti Sabor teško osuđuje, odričući mu da je i na samrti dostojan Pričesti.
Zapazi: neobično je ovo i strašno, da se ni pri ishodu života ne udostoji Pričesti! Nećeš naći u svim pravilima napisanima o nekim drugim grijesima takvu prijetnju.
3. pravilo: Nijedan biskup, ako nije pozvan, neka ne ide u drugi grad. Ako biskup ima spor s biskupom, neka ne zovu tuđega biskupa da presuđuje. Ako ne želi, onda neka sudi rimski biskup. Ondje će biti i strani biskupi.
Tumačenje: U različitim je pravilima rečeno da se nitko ne drzne prelaziti iz svojega mjesta u drugu oblast ako nije pozvan od metropolita te oblasti i od biskupa koji su s njim. To isto zapovijeda i ovaj sveti Sabor. No ako neki biskup zbog nečega ima spor s drugim biskupom, neka se s njim sudi pred saborom biskupa one oblasti u kojoj je. Ne priliči pozivati biskupe neke druge oblasti zbog njihove mudrosti, nego se treba suditi samo pred biskupima svoje oblasti. No ako nije zadovoljan presudom i misli da mu njegov metropolit i biskupi nisu pravedno sudili, neka pismom obavijesti rimskoga papu o prijestupu i o tome kako je sud sudio, te da ne priznaje donesenu presudu. Neka on tada ili sam razmotri stvar pa ih, ako je ovaj pravedno osuđen, obavijesti pismom, ili neka zapovjedi biskupima iz susjedne oblasti da sazovu sabor i da mu ponovno sude.
4. pravilo: Neka se na mjesto svrgnutoga biskupa, koji se protivi takvoj odluci govoreći da presuda nije pravedna, ne postavlja drugi biskup ako rimski biskup tako ne zapovjedi. Neka on razmotri stvar, bilo preko poslanika, bilo preko pisama.
Tumačenje: Ako je neki biskup svrgnut od svih biskupa oblasti, i ako misli da je nepravedno osuđen te hoće da mu se opet sudi, neka se ne postavlja drugi biskup u njegovu biskupiju dok rimski papa ne ispita svrgavanje. Njemu je podložan sabor koji je onoga osudio. Prema ovom pravilu, rimskom papi priliči ili pisati biskupima obližnjih oblasti da sazovu sabor i ispitaju svrgavanje toga biskupa, ili poslati svoje prezbitere tim biskupima da o takvoj presudi ponovno odluče.
5. pravilo: Ako svjetovni ljudi žele sebi nekoga za biskupa, i pošto se okupe svi biskupi, a jedan od njih izostane, neka se pozove i taj. Ako on i nakon poziva ne dođe, neka se narodu postavi onaj kojega traže.
Tumačenje: Tako je bilo nekada, kada su klerici i starješine grada birali biskupe, no sada se to ne čini, nego metropolit i biskupi vrše izbor. Oni ih i biraju i postavljaju, kao što nalaže i 12. pravilo Laodicejskoga sabora, i 19. pravilo Antiohijskoga sabora, i mnoga druga. Svi biskupi jedne oblasti trebaju doći na biranje i postavljanje biskupa. Ako se svi ne okupe, onda neka pismima potvrde da se slažu s onima koji su došli na postavljanje.
6. pravilo: Kada se postavlja novi metropolit, neka se okupe metropoliti iz susjednih krajeva.
Tumačenje: Kada oblasni metropolit hoće postaviti metropolita, tada se na postavljanje ne pozivaju svi metropoliti u toj upravi, tj. iz čitave te zemlje, nego neka se okupe metropoliti iz susjednih krajeva. Onima koji su udaljeni nije moguće brzo doputovati tim povodom, ako se nakon smrti biskupa u roku od tri mjeseca na njegovo mjesto postavlja drugi biskup za upražnjenu Crkvu, kao što zapovijeda i 25. pravilo Četvrtoga sveopćeg sabora u Kalcedonu.
7. pravilo: U malom gradu i svuda gdje je dovoljan jedan prezbiter za poučavanje, biskup se ne postavlja. Ako grad postane mnogoljudan, neka se postavi.
Tumačenje: Nije potrebno u selu ili u malom gradu, gdje je jedan prezbiter dovoljan za poučavanje ljudi, postavljati biskupa, da se ne bi ponižavalo ime i dostojanstvo biskupsko. Ako i mali grad postane mnogoljudan, tada i u njemu treba postaviti biskupa.
8. pravilo: Ako se neka sirota, ili udovica, ili oni koji pate pritisnuti bilo kakvom mukom obrate biskupu s molbom za pomoć, neka se biskup odvaži pristupiti caru i zamoliti ga da ih pomiluje koliko može. Ali neka mu to ne bude razlog da mnogo vremena provodi na dvoru, nego neka ipak pošalje đakona.
9. pravilo: One koji pribjegavaju Crkvi biskupi neka pomažu.
Tumačenje: Kao što su biskupi dužni zastupati udovice i sirote, tješiti žalosne i pomagati onima koji u napastima trpe nasilje, isto su tako dužni pomagati i onima koji pribjegavaju Crkvi zbog svojih grijeha i trebaju milost; ići radi takvih i k caru, i moliti ga da kazni one koji im čine nepravdu, te da razriješi presude za neke prijestupe.
Ovo pravilo nalaže biskupima da radi takvih slučajeva ne napuštaju Crkvu na dugo, da ne ostaju dugo vremena na dvoru ili drugdje gdje je car, i da mu ne dosađuju zbog njih, jer time navode na biskupe podsmijeh i klevete. Ovo pravilo to ne dopušta, nego zapovijeda da pošalju caru molbu preko đakona.
10. pravilo: Ako biskup šalje molbu svojemu bratu, drugomu biskupu, neka se sam metropolit pobrine za poslanika i neka piše biskupu na kojega se molba odnosi, da pomogne poslaniku.
Tumačenje: Ako biskup iz nekog razloga hoće poslati molbu caru, i o tome napiše pismo svojemu bratu, tj. drugomu biskupu koji je u carevu prebivalištu, kojega je car pozvao da živi kod njega i da hodi s njim, ako, dakle, hoće ovomu pisati, dužan je najprije javiti se svojemu metropolitu i pokazati mu molbu napisanu caru, kao i đakona kojega želi poslati. Neka sam metropolit ispita napisanu molbu, da nije riječ o nekom nepravednom traženju, i pošto je tako ispita, neka i svoju gramatu napiše i pismo preporuke, te neka se pobrine i za onoga koji je poslan, i zamoli biskupe koji su uz cara da čuvaju i pomažu đakona.
11. pravilo: Laik, građanin ili bogataš, ako ne prođe sve svećeničke stupnjeve, neka se ne postavlja za biskupa. Neka u svakom stupnju provede dovoljno vremena, da bi se ispitala njegova vjera i kreposno življenje. Ako se postupi drugačije, smatrat će se novokrštenim.
Tumačenje: Ovo pravilo ne dopušta svjetovnjacima koji prebivaju na trgovima i ondje provode vrijeme, ili bogatima i trgovcima koji žele biskupski čin, da budu postavljeni ako prethodno nisu bili proizvedeni za čitača, podđakona, đakona i prezbitera, i takvu službu obavljali, tako da u svakom stupnju budu dovoljno vremena, da se tijekom toga vremena ispita i njihovo življenje i vjera. Sedamnaesto pravilo Sabora u Carigradu, u crkvi Svetih apostola, koji se zove Prvo-drugi sabor, ne dopušta da se netko od svjetovnjaka, pa čak i ako je kreposna života, ili monah, brzo uvede u biskupsko dostojanstvo ako najprije ne prođe sve svećeničke stupnjeve i ako u svakom stupnju ne provede zakonito određeno vrijeme; i nakon toga neka bude postavljen za biskupa.
12. pravilo: Ako je jedan biskup pozvan od drugoga biskupa, a taj koji ga je pozvao nije vješt u poučavanju ljudi, neka biskup koji je došao u goste ne besjedi često među narodom, jer tako ponižava njihova biskupa, a sebi zaručuje njegovu biskupiju. I jedno i drugo je loše.
13. pravilo: Biskup neka ne napušta svoju Crkvu na dulje vrijeme bez osobite potrebe; ružno je tako činiti.
Tumačenje obaju pravila: Ako neki biskup ode u drugi grad, pozvan od tamošnjega biskupa, a taj biskup koji ga je pozvao bude nevješt, slab u poznavanju Božanskoga Pisma i neiskusan u poučavanju naroda, tada pozvani biskup neka ne poučava brižljivo ljude i neka ne besjedi mnogo narodu o božanskim spisima. Takvo djelo izaziva smutnju i pokazuje prezir prema biskupu koji ga je pozvao. Smatra se da pokazivanjem takve učenosti sebi zaručuje tuđu Crkvu, privlači ljude sebi i trudi se napustiti Crkvu koja mu je predana te prijeći u tu. Zbog toga ovaj sveti Sabor zapovijeda da biskup koji je pozvan ne smije ostaviti svoju Crkvu dulje od tri tjedna, nego da se vrati ljudima koji su mu povjereni, osim ako ga neka velika potreba ili neugodna stvar ne prisili da ostane dulje od toga vremena odvojen od svoje Crkve.
14. pravilo: Ako biskup ima posjede i u vrijeme skupljanja plodova hoće ih obići, neka ondje ne ostaje dulje od tri tjedna. Na taj će način i svoje stado obogatiti, a i sebe sačuvati od drskosti.
Tumačenje: Ako neki biskupi imaju imanja koja se nalaze na području tuđih biskupija, nije im zabranjeno odlaziti onamo, nadzirati ih i skupljati plodove. Ipak, pravilo ne dopušta da se zadržavaju dulje od tri tjedna na području tuđe biskupije, da zbog njihova duljeg zadržavanja ne bi propali neki crkveni poslovi, a neće navući na sebe ni grijehe drskosti i gordosti kojima su podložni oni koji dugo borave u tuđim gradovima.
15. pravilo: Biskup koji onoga koga je njegov biskup isključio udostoji općenja, a znao je da je isključen, nije bez grijeha.
Tumačenje: Ako neki biskup prima prezbitera, ili đakona, ili nekoga klerika, znajući da ga je njegov biskup isključio iz općenja, i pridruži ga sebi, tj. zapovjedi mu da zajedno služe, takav nije bez krivnje ni sam, ni onaj kojega je primio. Obojica neka budu isključeni, kao što nalaže i 12. pravilo Svetih apostola.
16. pravilo: Kleriku koji je bio osuđen od gnjevljiva biskupa i moli za pomoć, treba pomoći, ali neka ne bude primljen u općenje dok se pomoć ne pruži.
Tumačenje: Prezbiter, đakon ili drugi klerik, kojega je biskup isključio u trenutku gnjeva, ako se obrati metropolitu pod kojim je njegov biskup s molbom da se ispita razlog zbog kojega je isključen — je li pravedno ili nepravedno — ako se pokaže da je nevin, neka bude primljen. Prije nego što bude ispitan i prije nego što se sve o njemu razmotri, je li pravedno isključen ili ne, neka ne bude primljen u općenje, nego neka bude pod zabranom.
17. pravilo: Ako neki biskup služitelja iz druge biskupije, bez odobrenja njegova biskupa, uzme i postavi u koji god čin, postavljenje nije valjano.
Tumačenje: Ne priliči biskupu primati tuđega klerika, niti ga postavljati u bilo koji stupanj bez odobrenja njegova biskupa. Neka nitko tako ne postupa i neka tuđega klerika ne postavlja u svoj kler. Takav čin je nevaljan i ništavan.
18. pravilo: O biskupskom kašnjenju, i o prezbiterskom, i o đakonskom neka izložene zapovijedi imaju snagu.
Tumačenje: Nijedan biskup neka ne ostavlja svoje stado i ne boravi u drugom gradu dulje od tri tjedna. Ovo se zapovijeda i prezbiterima i đakonima, tj. da ni oni ne ostavljaju svoje Crkve dulje od tri tjedna.
19. pravilo: Biskup koji je nepravedno prognan i koji boravi na području tuđe biskupije, neka bude primljen sve dok napast ne prođe.
Tumačenje: Sveti Oci zapovjediše da biskupi, zbog bezobraznosti i gordosti, ne borave u tuđim biskupijama dulje od određenoga vremena. Ako neki biskup bude prognan iz svojega grada zbog ispovijedanja čistoće naše vjere, ili zato što je branio istinu, tj. zato što se protivio velikašima koji se ne drže istine, i prijeđe u drugi grad, njemu se ne zabranjuje da ondje ostane dok se sve ne smiri i dok ne prestanu neprijateljstva prema njemu.
20. pravilo: Neka se ne prima klerik koji neće biti u Crkvi za koju je postavljen, a Eutihijan i Musej neka se liše biskupskoga imena i neka budu u istom općenju kao svjetovni ljudi.
Tumačenje: Mnogim je pravilima ovo rečeno, i takoreći svim saborima, da se ne prima tuđi klerik niti postavlja u svojoj Crkvi na određeni stupanj. Tomu uči i ovo pravilo. Biskupima Eutihijanu i Museju, raskolnicima koji su svrgnuti, ako se i pokaju i zatraže biskupski čin ili ime, neka im se to odbije; a ako zatraže da budu primljeni u općenje kao laici, neka se prime.
21. pravilo: Onaj koji se drzne narušavati ono što je dobro i bogougodno ustanovljeno, nije biskup.
Ako se vidi da biskup ide na dvor, neka ne pretrpi štetu ako ide zato što je pozvan zbog ranije rečenoga. Ako je drugačije, neka zna da je bez općenja.
Tumačenje: Tko ne čuva dobre i bogougodno određene zapovijedi, nego se drzne, zbog bezobzirnosti i gordosti, postupati mimo njih, neka bude lišen časti i biskupskoga čina. Već je utvrđeno da biskup ne odlazi u carevo prebivalište ako nije pozvan carskom gramatom. Ako biskup koji želi ići u carevo prebivalište, prolazeći, odsjedne kod drugoga biskupa, priliči da ga biskup kod kojega je odsjeo upita za razlog njegova putovanja, radi čega ide. Ako se pokaže da je sve u skladu s uvjetima koji su ranije navedeni, ako putuje da moli pomoć za stradalnike, ili za sirote i udovice, ili ako zbog sličnih korisnih stvari odlazi u carevo prebivalište, neka mu ne pravi nikakve poteškoće, nego neka ga s počastima otpusti, i neka o njemu napiše svim biskupima u svojoj oblasti da ga prime bez sumnje, jer putuje u skladu s pravilima i bez sablazni. Ako nađe da postoji neki drugi razlog zbog kojega odlazi u carevo prebivalište, da bi se pokazao caru ili da bi molio za neke nevažne stvari koje ne priliče arhijereju, s takvim neka ne opći, neka ne potpisuje njegove gramate i neka ne pokazuje nikakvu brigu prema njemu.
Okončaše se u Gospodinu pravila ovoga svetog mjesnog Sabora u Sardici.