Sveti sabor u Kartagi održan je onda kada je u Rimu carevao Honorije, a u Carigradu Teodozije Mali, odnosno Mlađi. Okupilo se 217 svetih otaca iz Afrike i iz zemalja koje su joj podložne. Grad Kartaga dio je Kartaginske oblasti, a Kartaginska oblast jest afrička oblast i metropolija. Afrika je podijeljena na mnogo dijelova, a jedan je od njih i Kartaginska oblast.
Zajedno sa svetim ocima na ovome saboru bijahu i čuvari mjesta, poslani od rimskoga pape. Tako su se nazivali jer su bili poslani od pape da po različitim oblastima i gradovima čine ono što im je zapovjeđeno, djelujući u njegovo ime. Svi su ih poštovali zbog pape; nadzirali su i čuvali pravovjerje po svim zemljama. Rimsko prijestolje nazvaše apostolskim jer je na njemu zasjao vrhovni apostol Petar, i na njemu je poslije sebe za prvoga arhijereja postavio Lina.
Starješina Sabora bio je Aurelije, biskup Kartaginske Crkve, kojega nazivahu i papom; zatim Valentin, prvoprijestolnik Numidijske oblasti, kao i drugi biskupi iz Numidije, Bizakene, Mauretanije, Cezareje, Tripolisa i Antipatiane. Čuvari mjesta Rimske Crkve bili su Faustin, biskup iz Picena, iz Pontentinske Crkve u zemlji Italiji, te Filip i Asel, prezbiteri.
Dođoše i drugi čuvari mjesta afričkih oblasti, popunjavajući mjesta biskupa koji nisu mogli doći na Sabor. Riječ „čuvanje mjesta” iščezla je, to jest više se ne šalje drugi na sabor da zauzme mjesto onoga koji ga šalje.
Kada se Sabor okupio, izložili su pravila koja su ovdje napisana.
OVA TRI PRAVILA ZAPISANA SU PRIJE OSTALIH PRAVILA TOGA SABORA.
1. pravilo: Ako biskupi svrgnu biskupa, a svrgnuti o tome izvijesti rimskoga biskupa, neka se posluša ono što rimski biskup pismeno kaže ili ono što o njemu zapovjedi.
Tumačenje: Ovo pravilo, kao i četvrto pravilo Sabora u Sardici, daje vlast rimskom biskupu da, ako nekoga biskupa ili prezbitera biskupi i njegov metropolit svrgnu s dostojanstva, bude o tome obaviješten biskup Rima. Neka on pošalje svoje klerike, neke od prezbitera ili đakona, da dođu na sabor koji je izvršio svrgavanje, to jest k metropolitu i njegovim biskupima, kako bi ispitali sud koji je donesen protiv biskupa koji se obratio papi, te da se utvrdi je li pravilno svrgnut ili bez krivnje. Ili neka piše metropolitu i biskupima susjedne oblasti da se okupe i isprave sud u vezi sa svrgavanjem.
2. pravilo: Budući da se ne nađoše spisi napisani u Nikeji, prikladno je da rimski biskup piše carigradskomu i aleksandrijskomu biskupu te ih zatraži; pa kad ih odande primi, neka ih pokaže i nama.
Tumačenje: Od biskupa Rima na Sabor su bili poslani čuvari njegova mjesta, to jest umjesto njega. Oni počeše pred Saborom navoditi četvrto pravilo Sabora u Sardici o svrgnutim biskupima i prezbiterima, koje zapovijeda da se takav treba obratiti rimskom papi, kao što je, tvrdili su, zapovjedio i Nikejski sabor. Zatim upitaše oce okupljene na Saboru mogu li im potvrditi je li to pravilo Nikejskoga sabora.
Budući da se oci nisu sjećali da je to izloženo na Nikejskom saboru, a nisu imali ni pouzdan prijepis pravila Nikejskoga sabora, odgovoriše: „Ne znamo.” Svi se složiše da dolikuje rimskom papi pisati nadbiskupu Carigrada i aleksandrijskom nadbiskupu, te od njih dobiti pouzdana nikejska pravila, a zatim te prijepise poslati njima. Ipak prihvatiše da se drže toga pravila dok ne prime istinita pravila Nikejskoga sabora, prepisana od pape.
Kada k njima dođoše prijepisi od svetoga Ćirila, nadbiskupa aleksandrijskoga, i od Atika, nadbiskupa carigradskoga, ne nađoše u njima ni pravilo ni zapovijed da rimski papa može slati svoje klerike i preko njih ispitivati presudu nad onim biskupima ili prezbiterima koje je svrgnuo njihov sabor.
Tada Celestinu, papi rimskoga grada, napisaše da ubuduće takvo što ne čini i da ne šalje svoje klerike radi ispitivanja presuda o svrgnutim biskupima ili prezbiterima, kako ne bi u Crkvu Kristovu uveo smrad svjetovne drskosti.
3. pravilo: Prezbiter ili đakon koji je isključen, a želi o svemu obavijestiti biskupe u toj oblasti, neka biskup koji ga je isključio bez zlobe prihvati ono što oni presude.
Tumačenje: Ovo je pravilo bilo povod smutnjama i sablazni. Ako biskup isključi svoga klerika, neka se on obrati i pribjegne metropolitu oblasti — to je prikladno i prema pravilima. Ali da isključeni, otišavši od metropolita, pribjegava obližnjim biskupima protiv svoga biskupa i postavlja ih za istražitelje biskupu koji nije pod njima — to je nepotrebno djelo i stvaralo je sablazan.
Zbog toga ovo pravilo nije katoličko i nije na snazi u Crkvama drugih država, nego je samo kao mjesno prihvaćeno u Kartagi i Africi.
OD UKUPNOG BROJA:
1. pravilo: Prema nikejskom ispovijedanju, u Presvetoj Trojici ne poznajemo niti učimo nikakve razlike.
Tumačenje: Vjeru koju su sveti Oci utvrdili i predali na Prvom saboru u Nikeji prihvaćamo; tako vjerujemo i tako mislimo. Ne postoji nikakva razlika u Presvetoj Trojici, niti drugačije znamo ili učimo, nego je poznajemo i ispovijedamo kao nerazdjeljivu, istobitnu, jednake moći i jednake časti.
2. pravilo: Prepisane nikejske zapovijedi, koje naši Oci s toga Sabora sa sobom donesoše, neka se čuvaju.
Tumačenje: Neki od Otaca ovoga Sabora bili su prisutni na Nikejskom saboru te su pravila koja su izložili sveti Oci prepisali i sa sobom donijeli. Ovaj sabor ta pravila potvrđuje i zapovijeda da se čuvaju.
3. pravilo: Biskupi, prezbiteri i đakoni neka prebivaju u čistoći i uzdržanju.
Ovo je pravilo razumljivo.
4. pravilo: I neka se udalje od žena kako bi od Boga dobili ono za što se mole.
Tumačenje: Ovo je pravilo, kao i 25. pravilo, u suglasju sa 70. pravilom ovoga Sabora. Ta pravila ne zapovijedaju da se biskupi, prezbiteri i đakoni potpuno rastavljaju i udaljuju od svojih žena, nego govore o tome da se u određeno vrijeme uzdržavaju od njih, to jest onda kada su u postu, molitvi i kada prinose Svete Darove, odnosno vrše svetu službu.
Dvanaesto pravilo Šestoga sveopćeg sabora, koji bijaše u Trulskoj palači, ne dopušta biskupima da poslije postavljenja u biskupstvo žive sa svojim ženama, nego razrješuje zajednicu s njima. To nije zapovjeđeno radi odbacivanja braka, niti da bi se rušila apostolska pravila, nego radi promišljanja o spasenju i radi boljeg usavršavanja ljudi, ne dopuštajući nikakav nedostatak svećeničkom ustrojstvu.
Trinaesto pravilo Šestoga sveopćeg sabora prekorava običaj Rimske Crkve, koji je predan umjesto pravila, da onaj koji treba biti postavljen za đakona ili prezbitera javno govori: „Od sada nemam zajednice sa svojom ženom.” I 12. pravilo istoga Sabora zapovijeda da se ne uništava zakonita zajednica svećenih muževa, nego da ona ostaje; da se ne razdvajaju od svojih žena, nego da se samo u određeno vrijeme uzdržavaju od svojih supruga, kao što je predao i sveti apostol Pavao, a zatim da opet budu zajedno.
5. pravilo: I svjetovnjak, ako uzima lihvu, u velikom je poroku. Tim prije klerici bivaju više osuđeni.
Tumačenje: I 22. pravilo svetih apostola, 17. pravilo Nikejskoga, Prvoga sveopćeg sabora, i 10. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, kao i ovo pravilo, govore za prezbitera ili đakona koji od zajmoprimca uzima lihvu i ne želi odustati od takvoga djela, da se osudi presudom svrgnuća. Ako to čini svjetovnjak, prekoren je zbog sramotne dobiti i navlači na sebe porok lihvarstva; ali se ni u svećenički čin ne prima ako nepravednu dobit ne podijeli siromasima i ako ne obeća da više neće upadati u takvu bolest srebroljublja, prema 14. pravilu Bazilija Velikoga. Klerici su za to mnogo više krivi.
6. pravilo: I vršenje pomazanja, to jest miropomazanja, i posvećivanje djevica i izmirenje naroda na službi neka ne obavlja prezbiter.
Tumačenje: Ne dopušta se prezbiteru da priprema sveto ulje za miropomazanje, posvećuje djevicu ili izvršava potpuno oproštenje onima koji su u pokajanju, kako bi mogli spokojno stajati s vjernima i pričešćivati se Božanskim Darovima, nego priliči da to čini biskup.
A ono što pravilo govori o posvećenju djevica odnosi se na običaj koji su pravovjerni ljudi imali isprva, pa sve do danas: da jednu od svojih kćeri zaručuju Bogu, ili da neke djevojke same, razgorjevši se božanskom ljubavlju, obećavaju Gospodinu da će djevičanski živjeti sve dane svoga života. One bivaju privedene pred arhijereja, a oni ih posvećuju molitvama i daju im posebno obitavalište blizu katedralne crkve, kao i posebno mjesto u hramu da ondje stoje, pjevajući i slaveći Boga. Oni ih opskrbljuju svime potrebnim i brinu se o njima. Takve se na grčkom jeziku nazivaju askitrice.
7. pravilo: Ako onoga koji je u nekoj nevolji jerej hoće izmiriti sa svetim žrtvenikom, neka prethodno upita biskupa. I ako mu ovaj zapovjedi, neka tako učini.
Tumačenje: Prethodno napisano pravilo zapovijeda da oproštenje biva od biskupa. Ovo pravilo zapovijeda da to po volji biskupa čini i prezbiter, odnosno: ako se netko tko je pod zabranom razboli na smrt ili zapadne u kakvu napast, neka ga prezbiter, s dopuštenjem biskupa, razriješi od zabrane i pričesti Svetim Darovima. To je ono što se naziva izmirenje s oltarom.
8. pravilo: Od onih koji su upleteni u mrska pregrešenja ne treba slušati optužbe. Takvi se ne primaju da tuže.
Tumačenje: Sveti Oci rekli su u 6. pravilu Drugoga sveopćeg sabora, koji je bio u Carigradu, da se optužbe protiv biskupa ne primaju bez ispitivanja, to jest dok najprije ne budu ispitani oni koji optužuju: kakva je njihova vjera, da nisu heretici; a zatim da se ispita kako žive, da bi se saznalo nisu li odbačeni od Crkve i nedostojni Pričesti, ili ih drugi optužuju zbog njihovih grijeha, a oni se još nisu opravdali niti uklonili grešne krivice za koje su bili optuženi. Isto govori i ovo pravilo: od onoga koji je i sam kriv ili optužen za neke prijestupe ne prihvaćaju se optužbe protiv biskupa.
9. pravilo: Tko zajedničari s onim koji je lišen zajednice, neka i sam bude bez zajednice.
Tumačenje: Ako jedan biskup isključi nekog prezbitera ili đakona, a drugi ga biskup primi znajući da je isključen i udostoji ga služenja sa sobom, neka i sam bude isključen kao i onaj kojega je udostojio služenja, a koji je nedostojan. Također, ako netko zajedničari s hereticima i moli se s njima, neka nema zajednice s vjernima, nego neka bude isključen iz Crkve.
10. pravilo: Tko je od svoga biskupa isključen, pa otišavši odatle podigne žrtvenik ili prinese žrtvu, neka primi kaznu.
Tumačenje: Ako biskup zbog neke krivice isključi svoga prezbitera, a ovaj ne izađe pred sabor one oblasti u kojoj je i njegov biskup, niti izvijesti o svojem isključenju kako bi biskupi, ispitavši stvar, ispravili neprikladnu presudu nad njim, nego se po svojoj oholosti i bezumlju uznese ne mareći za to, i kao raskolnik se otrgne od Katoličke Crkve, postavi zasebnu crkvu i prinese Bogu Svete Darove, takav, kao onaj koji se ruga vjeri i poretku Katoličke Crkve, neka ne prođe bez kazne, nego neka bude proklet.
11. pravilo: Prezbiteru, ako je isključen od svoga biskupa, neće biti zabranjeno da se požali metropolitu i biskupima oblasti. Ako to ne učini, nego stvara raskol i, oholeći se, prinosi Bogu svetinju, to jest opet počne služiti, neka bude proklet.
Ovo je pravilo razumljivo kao i prethodno.
12. pravilo: Biskupu koji je zbog nečega okrivljen, ako ne sudi čitav sabor te oblasti, neka sudi dvanaest biskupa; prezbiteru šest, a đakonu tri biskupa.
Tumačenje: Ako je biskup oklevetan zbog nekog grijeha, priliči da mu sudi sabor svih biskupa te oblasti. Ako nije moguće da svi dođu, neka mu sudi barem dvanaest biskupa; manje od toga neka ne bude.
Prezbiteru koji je optužen za prijestup koji povlači svrgnuće neka sudi šest biskupa, a sedmi neka bude njegov biskup.
Đakonu neka sude tri biskupa, a četvrti neka bude njegov biskup. Tako neka se ispituju njihove krivice i neka im se sudi.
13. pravilo: Po zapovijedi najstarijega, i tri biskupa mogu postaviti biskupa. Ako se netko predomisli u svojoj izjavi ili potpisu, sam sebe lišava časti.
Tumačenje: Priliči da se okupe svi biskupi jedne oblasti kada se bira i postavlja biskup za crkvu koja je ostala bez biskupa, kao što zapovijeda 4. pravilo Prvoga sveopćeg sabora u Nikeji i 19. pravilo Sabora u Antiohiji. Ako nije moguće da se svi okupe zbog duljine puta ili neke druge nužde, tada najmanje tri biskupa, po zapovijedi svoga metropolita, neka donesu sud i obave postavljenje, a oni koji nisu došli trebaju pismima izraziti suglasnost da im je ugodan izbor i postavljenje koje oni čine.
Ako neki biskup izjavi i posvjedoči za nekoga govoreći da je dostojan biskupskog čina, a kasnije zbog kakva strasnoga gnjeva, protivno svojoj izjavi i potpisu, počne optuživati i nazivati nedostojnim biskupa kojega je sam izabrao, premda ga ni ranije nije poznavao kakav je, takav neka bude lišen svoje časti, to jest neka bude svrgnut. Jer i gradski zakon kažnjava one koji lažno i protivno sebi svjedoče, preko sudaca koji su za to postavljeni, kao što zapovijeda i 14. glava prve grane 21. Carske knjige.
14. pravilo: Budući da je u Tripoliju malo biskupa, dovoljan je i jedan biskup kao čuvar mjesta.
Tumačenje: Prvostolnicima drugih oblasti, to jest metropolitima, dopušteno je da postavljaju dvojicu ili više biskupa za čuvare mjesta i da ih šalju u ime svih biskupa te oblasti na sabor koji se svake godine okuplja u Kartagi. Iz Tripolija je dovoljno da jedan biskup dođe na sabor za sve biskupe iz te oblasti, jer je u toj oblasti malo biskupa.
15. pravilo: Biskupi, prezbiteri ili đakoni koji su optuženi zbog grešnih stvari, ako odbacuju crkvene sudove i pribjegnu svjetovnim sucima, pa budu osuđeni, gube svoj čin. Ako i budu opravdani pred gradskim sudom, a priklone mu se, i tada gube svoj čin. Crkveni suci, ako nije dokazano da ih je sabor ranije uklonio zbog pristranosti ili neprijateljstva, neka nemaju neugodnosti. Ako obje strane izaberu suce, neka ne prestupaju njihov sud.
Tumačenje: Biskupima, prezbiterima i đakonima ne priliči da odbacuju crkveni sud. Ako netko od njih, optužen za grijeh, ostavi crkveni sud i pristupi gradskim sucima, pa pred njima prizna krivicu i sudi se, bilo da je nevin, bilo da ga gradski suci osude, gubi svoj čin.
Ako nisu optuženi za grijeh, nego za imetak, zlato ili neke druge svjetovne stvari, pa se dogodi da se o tome prepiru i budu opravdani, tada trebaju ostaviti njima dolično sudište i pristupiti svjetovnom sudu. Ako se biskup ili klerik sudi pred njim, pa hoće držati presudu i tražiti imanje, zlato ili nešto drugo o čemu je u parnici opravdan, gubi svoj stupanj. Ako zanemari svjetovni sud i ne uzme niti zatraži ništa od onih koji ga opravdaše, neka prebiva u svojem stupnju.
Ako je nekom od biskupa suđeno, pa, budući osuđen, pristupi višim crkvenim sucima i može promijeniti, to jest razriješiti prvu presudu koja ga je osudila, neka se ne nanosi nikakva šteta crkvenim sucima koji su ga prvi osudili, ako ne bude dokazano da su sudili iz gnjeva, iz ljubavi ili radi neke nagrade.
Ako obojica, i tužitelj i tuženi, izaberu crkvene suce i traže da se sude pred njima, osuđeni neka prebiva u toj presudi, bilo da je biskup ili klerik, makar ih bilo i manje od propisanoga. Optuženom biskupu neka sudi dvanaest biskupa, prezbiteru šest biskupa i sedmi njegov biskup, đakonu tri biskupa i četvrti njegov biskup, kao što smo napisali u dvanaestom pravilu ovoga Sabora. Nakon što im se pred njima sudilo i nakon što su osuđeni, ne mogu nikako prigovarati protiv njihove presude, nego trebaju prihvatiti kako su presudili. Jer sabor ispravlja neznanje ili nepravdu sudaca; a ova se presuda prihvaća zato što je tužitelj sam izabrao crkvene suce, riječima i djelima neporočne, pa ipak govori: „Nisam dobro niti po pravdi osuđen od njih”, ili iznosi neki drugi prigovor protiv svećenika koje je sam izabrao.
16. pravilo: Biskupi, prezbiteri i đakoni neka ne budu zakupnici ni upravitelji. Čitač, kada odraste, neka ili stupi u brak ili prihvati uzdržanje.
Tumačenje: Ovo pravilo zabranjuje biskupima, prezbiterima i đakonima da uzimaju u najam ili otkupljuju od velikaša njive ili neka druga imanja kako bi, dajući malo, sebi skupili velik prihod od toga; ili da u boljarskim domovima budu upravitelji ili se za nešto brinu, kao što to ne dopuštaju ni 81. pravilo svetih apostola, 3. pravilo Četvrtoga sveopćeg sabora u Kalcedonu i mnoga druga pravila.
Čitaču koji je dosegnuo dob, to jest četrnaest godina od rođenja, ako hoće biti postavljen za podđakona, potrebno je ponuditi da prije postavljenja ili uzme ženu ili se obveže na djevičanstvo. Kada navrši dvadeset godina, neka bude postavljen, jer ne priliči da se podđakon postavlja prije navršenih dvadeset godina, prema 15. pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači. Poslije postavljenja ni prezbiter, ni đakon, ni podđakon ne može stupiti u bračni suživot. Samo je čitačima i pjevačima dopušteno da to čine, prema 6. pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
17. pravilo: Klerik neka uzme onoliko koliko je nekome pozajmio: ili isto to, ili toliko. Đakon koji je postavljen prije dvadeset i pete godine života nije đakon. Čitači i pjevači neka se ne klanjaju narodu. U Sitifenskoj Mauritaniji neka imaju svoga starješinu zbog udaljenosti te zemlje.
Tumačenje: Ako neki klerik nekome nešto posudi, zlato, pšenicu ili nešto drugo, neka ne uzima ništa više od toga, nego je dužan primiti onoliko koliko je dao. Đakon ne treba biti postavljen prije svoje dvadeset i pete godine. Nije dopušteno da se čitači i pjevači tijekom bogoslužja klanjaju narodu; neka ne budu pod vlašću naroda, to jest neka ne čine ono što im oni zapovijedaju niti neka vole zadržavanje s njima. Sitifenska Mauritanija neka ne bude pod Numidijskom metropolijom, jer se nalazi daleko od nje, nego je i toj oblasti dopušteno da ima svoga metropolita.
18. pravilo: Ono što su sveti Oci ispravili na Saboru, neka onaj koji biva postavljen ima na umu. Tijelu mrtvoga ne treba davati Pričest, jer ono niti jede niti pije. Prezbiter, zbog neznanja, neka ne krštava umrloga. Po zapovijedi Sabora u Nikeji, sabor neka bude svake godine, i neka metropoliti svake oblasti pošalju dvojicu ili trojicu, ili koliko ih izaberu, kao čuvare mjesta.
Tumačenje: Onaj koji treba biti postavljen za biskupa ili prezbitera dužan je ono što su sveti Oci zapovjedili na Saborima, to jest vjeru i sve crkvene zapovijedi, primiti u svoje uši od onoga koji ga poučava i postavlja, i neka obeća da će sve to čuvati. Tijelima umrlih neka ne daje Pričest. Gospodin je rekao: „Primite i jedite” — kako netko može umrloj osobi dati Pričest Božanskoga Tijela i Krvi, kad mrtav ne može ni primiti ni jesti?!
Također, neka nitko ne krsti umrloga, jer nerazumnost prezbitera neće biti od pomoći onome koji je poslije smrti kršten, jer nije kršten. Ovi Oci, slijedeći Oce koji su bili u Nikeji, zapovjedili su da svake godine bude sabor u Kartagi, i da metropolit svake oblasti pošalje dvojicu ili trojicu, ili koliko izabere biskupa, umjesto svih biskupa koji su u oblasti.
19. pravilo: Biskup koji je optužen i pozvan na sud može odgoditi i zakasniti dva mjeseca zbog neke nužde. Ako potom ne dođe, neka bude bez općenja. Ako optuženi dođe, a tužitelj pobjegne, neka bude bez zajednice. Ako je onaj koji tuži i sam optužen, neka ne bude prihvaćen.
Tumačenje: Ako netko optužuje biskupa, sabor biskupa kojemu taj biskup pripada neka ga pismeno pozove da dođe i odgovori. Ako primi pismo i tijekom mjeseca ne dođe, spriječen nekom neizbježnom nevoljom, neka ima za odgodu još drugi mjesec dana. Ako i drugi mjesec prođe uzalud, a on na suđenje ne dođe, neka bude isključen dok se ne ispravi.
Nasuprot tome, ako optuženi biskup dođe i traži da se opravda od optužbe koja je protiv njega, a klevetnik se nigdje ne pojavi, nego je pobjegao, tada neka sam klevetnik primi isključenje. Zbog toga je potrebno ispitati tužitelje o tome kako vjeruju i kakav je njihov život; pa ako su i sami optuženi za neka zla, takvi se ne primaju kao tužitelji u crkvenim stvarima.
20. pravilo: Prezbiteru koji je optužen neka sudi šest najbližih biskupa, a njegov kao sedmi. Đakonu neka sude trojica, a njegov biskup kao četvrti. Ostalim klericima neka sudi jedan biskup.
Tumačenje: Ovo je rečeno i u 12. pravilu ovoga sabora. Ako bude kakva optužba protiv prezbitera, neka mu sudi šest biskupa, a s njima neka rasuđuje i njegov biskup. Đakonu neka sude trojica, a četvrti neka bude njegov biskup. Svim ostalim klericima koji su niži od đakonskoga čina neka za grijehe za koje su optuženi sudi njihov biskup.
21. pravilo: Klerici svoju djecu neka ne daju hereticima i poganima radi braka.
Tumačenje: Klerici neka svoju djecu radi braka ne daju hereticima ili poganima. Neka to ne čine ni svjetovni ljudi.
22. pravilo: Biskupi i klerici neka hereticima, čak i ako su im srodnici, ništa od svojega ne daruju niti im stvaraju dobitak.
Tumačenje: Biskupima i klericima priliči svoj imetak darivati kome žele, ali samo pravovjernim kršćanima. Hereticima, čak i ako su im u srodstvu, neka ništa svoje ne daju ni za života ni poslije smrti, niti neka im na bilo koji način stvaraju dobitak od svojega bogatstva.
23. pravilo: Biskup neka ne ide preko mora ako od starješine svoje oblasti ne dobije otpusno pismo za putovanje.
Tumačenje: Ni biskupu ni kleriku ne priliči ići daleko od svoje Crkve bez dopuštenja i bez otpusnoga pisma svojega metropolita, kao što zapovijedaju sabori u Laodiceji i Sardici.
24. pravilo: Neka se u crkvama kao božanski spisi ne čitaju druge knjige osim onih koje su pravilima imenovane. Pravilima imenovane knjige Staroga zavjeta jesu: Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi, Ponovljeni zakon, Jošua, Suci, Ruta, četiri knjige Kraljevstava, dvije knjige Ljetopisa, Job, Psaltir, pet knjiga Salomonovih, dvanaest knjiga proroka, Izaija, Jeremija, Ezekiel, Daniel, Tobija, Judita, Estera i dvije knjige Ezdrine. Novoga zavjeta: četiri Evanđelja, jedna knjiga Djela apostolskih, četrnaest Pavlovih poslanica, dvije Petrove poslanice, tri Ivanove, jedna Jakovljeva, jedna Judina, Otkrivenje Ivana Bogoslova, koje se na grčkom jeziku naziva Apokalipsa.
Tumačenje: O knjigama koje priliči poštovati u Crkvi govori i 85. pravilo svetih apostola i 59. pravilo Sabora u Laodiceji. I sveti Atanazije Veliki nabraja koliko knjiga treba čitati, kao i sveti Grgur Bogoslov i sveti Amfilohije. Osim ovih knjiga, neke druge, lažno dodane knjige od bezbožnika, ne treba čitati u crkvi kao svete. Ako neki klerik takve knjige unese i čita u crkvi, neka se svrgne, kao što zapovijeda i 60. pravilo svetih apostola.
25. pravilo: Oni koji dotiču svetinje neka se određeno vrijeme uzdržavaju od svojih žena.
Tumačenje: Oni koji služe oltaru, tj. prezbiteri, đakoni i podđakoni, u vrijeme kada trebaju doticati svete stvari, primati i prenositi Svetinje i njima se pričešćivati, neka se uzdržavaju od svojih žena, kako bi od Boga mogli brzo dobiti ono što ištu. Ako tako ne čine, neka se liše crkvenoga čina.
26. pravilo: Crkvene stvari neka se ne prodaju. Ako Crkva nema prihoda niotkuda, biskup neka, po savjetovanju sa svim biskupima, nešto proda. Ako nužda ne dopušta da se čeka savjetovanje, onaj koji želi prodati neka pozove susjedne biskupe. Ako postupi drugačije, kriv je pred Bogom i saborom.
Tumačenje: Biskupima ne priliči prodavati crkvene stvari i imovinu, jer je to Božja imovina i zato nije za prodaju. Ako neki biskup ima njivu ili nešto takvo od čega nema dobitka, a Crkva je opterećena dugom ili ju je snašla neka druga nevolja, pa poželi tako nešto prodati kako bi, uzevši novac, vratio dug ili se oslobodio bijede, neka to ne prodaje bez dogovora s metropolitom i biskupima koji su u toj oblasti.
Ako zbog nužde koja ga je pritisla nema vremena posavjetovati se sa svima o onome što želi prodati, neka u krajnjem slučaju pozove sebi najbliže biskupe kao svjedoke da vide nevolje koje su ga snašle i da zbog njih prodaje imanje, a oni neka potom o tome izvijeste sabor. Ako to ne učini, nego svojevoljno izvrši prodaju, kriv je i pred Bogom i pred saborom, i neka mu njegova čast bude oduzeta.
27. pravilo: Ako su prezbiter ili đakon razotkriveni u grijehu, neka se, pošto se pokaju, ne krste ponovno, jer su se već izbavili od grijeha; niti neka se, kao svjetovni ljudi, ponovno postavljaju.
Tumačenje: Ako je prezbiter ili đakon svrgnut iz čina zbog nekoga grijeha, pa se za njega pokaje, ne može, kao svjetovni čovjek, ponovno biti postavljen da služi, ali ne može ni ponovno biti kršten kako bi oprao grijehe i ponovno dobio prezbiterski ili đakonski čin. Jedno krštenje svima ispovijedamo.
28. pravilo: Klerici koji se sude, ako se žale na suca, neka ne idu preko mora, nego neka se obrate sebi najbližim biskupima i svojemu biskupu. Ako to ne učine, neka u Africi ne budu u zajednici.
Tumačenje: Sveti Oci sve su dolično sačuvali, pa i to da se biskupi, u vršenju potrebnoga, ne opterećuju odviše. Ovaj sveti Sabor koji bijaše u Africi zapovijeda da, ako klerici zbog neke krivnje budu osuđeni od svojih biskupa i misle da nisu pravedno osuđeni, neka ne pribjegavaju preko mora rimskom papi ili nekima drugima da se žale, nego neka se ono što je među njima ispravi i razriješi pred biskupima koji su im najbliži, i to po dopuštenju njihova biskupa.
Ako odu preko mora ili drugamo negdje daleko, neka nigdje u Africi ne budu primljeni u zajednicu.
29. pravilo: Ako se isključeni pričešćuje, sam sebe osuđuje.
Tumačenje: Ako biskup isključi prezbitera ili đakona, a ovaj se, prije nego što ga on razriješi od isključenja, drzne služiti, sam na sebe nanosi osudu, tj. svrgnuće.
30. pravilo: Onaj koji tuži ili kojega tuže, ako se boji nasilja, neka izabere sigurno mjesto.
Tumačenje: Ako klerik tuži klerika za neku krivnju i boji se doći na suđenje da ne bi pretrpio neko zlo od pomagača onoga kojega je optužio, ili obrnuto, ako se optuženi boji pomagača svojega tužitelja, neka izaberu koje žele mjesto radi svoje sigurnosti, gdje će pristigli svjedoci moći govoriti i sigurno doći na suđenje, da se ne bi tužitelj iz straha suzdržao od govora o krivnji ili optuženi pobjegao od suđenja i bio osuđen u odsutnosti.
31. pravilo: Tko odbacuje višu čast, gubi i onu koju ima.
Tumačenje: Ako biskup prepozna svojega klerika kao dostojna veće časti i želi ga, radi potrebe Crkve, u nju uzvesti, a ovaj ne posluša, ne radi pobožnosti nego iz nemara; to jest, ako je podđakon, a biskup ga zapazi i zbog potreba ga želi postaviti na viši stupanj za đakona, ili ako je đakon pa ga želi uzvesti u prezbiterstvo, budući da u njegovoj Crkvi nema dovoljno đakona ili prezbitera, a ne može naći prikladnoga za to, neporočna života i iskusna u riječi, a taj ne želi biti pomaknut iz čina u kojem služi, neka zbog neposlušnosti izgubi i taj čin.
32. pravilo: Tko prije postavljenja nema ništa, a poslije postavljenja kupi njivu, neka je dade Crkvi, osim ako nije nešto dobio od roditelja ili kao čisti dar. Takvo nešto neka njemu pripadne.
Tumačenje: Oni koji prije biskupstva nisu imali svoj imetak, ili klerici koji su prije stupanja u kler bili siromašni, ako poslije postavljenja kupe njivu ili vinograd, neka to ostave Crkvi. Jer su to stekli od crkvenoga prihoda. Ako su to stekli kao nasljedstvo od oca i pradjeda ili od nekoga istinskoga i osobnoga darovanja, neka to njima pripada i neka time raspolažu po svojoj volji. O ovome pogledaj 40. pravilo svetih apostola i 24. pravilo Sabora u Antiohiji.
33. pravilo: Prezbiter neka bez znanja biskupa ne prodaje crkvene stvari, niti biskup njive bez znanja čitavoga sabora.
Tumačenje: Ne priliči prodavati ili poklanjati crkvena imanja ili njive. Ako postoji neka nužda i biskup želi prodati njivu, neka to ne čini bez znanja sabora svih biskupa oblasti. Ako sam tako što učini, samoga sebe postavlja kao krivca pred Bogom i saborom; neka bude lišen svoje časti prema 26. pravilu ovoga Sabora.
Isto vrijedi i za prezbitera kojemu je biskup povjerio da nešto uredi: bez znanja svojega biskupa neka ne prodaje crkvene stvari, bile one male ili velike.
34. pravilo: Ništa što je određeno na saboru u Hiponu ne treba prepravljati ili dopunjavati, osim da se datum Pashe određuje tijekom sabora.
Tumačenje: Različiti sabori u različita vremena bili su po svoj Africi prije ovoga sabora. Ti su sabori donijeli svoja pravila i ona su pročitana na ovom saboru. Pročitavši zapovijedi Sabora u Hiponu i uvidjevši da su dobro izložene, Sveti Oci rekoše da taj Sabor ne treba ni ispravke ni dopune, osim da je potrebno u vrijeme sabora u Kartagi objaviti kojega će dana i kojega mjeseca biti Pasha, kako neki ne bi zgriješili o nju.
35. pravilo: Biskupi i klerici neka svojoj djeci ne daju na volju prije utvrđivanja u kreposti.
Tumačenje: Biskupi i klerici dužni su svoju djecu čuvati i učiti strahu Božjem, i ne ispuštati ih iz svojih ruku niti ih činiti samovoljnima prije pune dobi i prije utvrđivanja u kreposti i vladanju.
36. pravilo: Biskup, prezbiter i đakon ne trebaju biti postavljeni ako nisu učinili da su svi u njihovoj kući pravovjerni kršćani.
Ovo pravilo je razumljivo.
37. pravilo: Potrebno je prinositi samo kruh i vino pomiješano s vodom.
Tumačenje: Ništa drugo osim prečistoga Tijela i prečiste Krvi Gospodina našega neka se ne prinosi na oltar kada biva sveta služba, nego samo kruh i vino pomiješano s vodom, kako nam je i sam Gospodin predao.
38. pravilo: Klerici i podvižnici neka ne odlaze k udovicama ili djevicama, osim ako im biskupi ili prezbiteri to ne zapovjede. I tada neka ne idu sami, nego neka prezbiteri i đakoni idu s njima.
Tumačenje: Potrebno je da udovice i djevice koje su posvećene i predane crkvenim obredom budu u svemu utvrđene i bez sablazni, i da nitko od onih koji se brinu o njima, ni klerici ni monasi niti tko drugi od ljudi koji čisto žive, ne ulazi k njima bez zapovijedi biskupa i prezbitera.
Ako im je to i zapovjeđeno, neka ih ni tada ne posjećuju sami, nego s onima s kojima su biskupi i prezbiteri navikli ići k njima.
39. pravilo: Prvi biskup nije poglavar biskupima niti vrhovni biskup, nego se naziva biskupom prve katedre.
Tumačenje: Biskupski čin jedan je i isti, i ne kaže se: ovaj je savršen arhijerej, a onaj nesavršen arhijerej, nego su svi biskupi jednako arhijereji, jer su jednako primili blagodat Svetoga Duha. Biskup koji je u metropoliji, budući da ima prvu katedru, naziva se s dodatkom metropolijski biskup, odnosno metropolit.
Ime metropolija znači grad majka, a metropolit je biskup grada majke, tj. najstarijega grada u toj oblasti.
40. pravilo: Klerik samo ako je na putu može ući u krčmu. Drugačije nikako.
Tumačenje: Ako je klerik u stranoj zemlji i nema drugoga čistog mjesta kamo bi se sklonio i zadovoljio svoje životne potrebe, pa uđe u krčmu da jede i pije, neće imati zabranu. Da klerici svojevoljno ulaze u krčmu zabranilo je i 54. pravilo svetih apostola i deveto pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
41. pravilo: Ako je netko objedovao, neka Svetinju ne prinosi.
Tumačenje: Iako je Gospodin naš svojim učenicima poslije večere predao Pashu i naučio ih službi Tajne, ipak nam po blagoslovljenoj riječi ne priliči činiti po tom obrascu, nego slijediti crkveni običaj: da svećenik natašte, tj. prije nego što jede, stane u oltar i Svetinje prinosi, odnosno svetu službu vrši.
Oni koji se žele pričestiti svetim Darovima također neka ih primaju natašte. O ovome pogledaj 29. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
42. pravilo: Biskup i klerici neka ne prave gozbu u crkvi, osim ako su, po krajnjoj nuždi, na putovanju. Ovo se odnosi i na svjetovne ljude.
Tumačenje: Svete domove ne priliči pretvarati u obične domove i nemarno se odnositi prema njima. Stoga u njima ne treba jesti ni postavljati trpezu, kako kazuje i 28. pravilo Laodicejskoga sabora, osim kada netko putujući tuda naiđe pa zbog nepogode, kiše i snijega uđe u crkvu da tu bude, nemajući nigdje nikakva obitavališta.
43. pravilo: Onome koji se kaje za grijehe biskup daje zabranu. Prezbiter neka bez volje biskupa, ni u slučaju nužde, ne razrješava onoga koji se kaje.
Tumačenje: Biskupi, koji su od Boga primili vlast vezivati i razrješivati, zapovijedaju zabrane prema broju grijeha i prema obraćenju onoga koji se za grijehe kaje. Prezbiter bez dopuštenja biskupa ne može ni povećati ni smanjiti zabranu, niti razriješiti one koji se kaju i koji su pod zapovijeđu, niti ih udostojiti božanstvenih Darova čak ni ako je biskup odsutan.
44. pravilo: Žena koja zbog djevičanstva ode od oca neka bude predana časnim ženama.
Tumačenje: Biskupi trebaju skrbiti o svetim djevicama i brinuti se za one koje odu od svojih otaca, predajući ih na skrb prečasnim ženama kako bi živjele zajedno s njima. O ovome je rečeno u šestom pravilu ovoga Sabora.
45. pravilo: Oni koji zbog bolesti ne mogu dati odgovor za sebe pri svetom krštenju bit će kršteni kada svojevoljno daju svjedočanstvo.
I glumac, kada se obrati, neka se primi među one koji se kaju.
Tumačenje: Onome koji se krsti priliči da blagodat primi osjetilima, da razumije ono što bude tajno upitan i da na to odgovori. Ako netko onoga koji zbog bolesti ne može odgovoriti upita želi li se krstiti, neka bude kršten kada sam bude mogao dati odgovor i u bolesti posvjedočiti po svojoj volji. Treba znati za onoga koji je doista bolestan, a traži da se krsti i ostaje pri toj želji.
Svatko tko je zgriješio i kaje se neka bude primljen među pokajnike, čak i ako je glumac, plesač, glazbenik, zabavljač ili netko tko vodi sličan život.
46. pravilo: Stradanja svetih mučenika dostojno je čitati na dan spomena njihova stradanja.
Tumačenje: U 24. pravilu ovoga Sabora sveti su Oci nabrojili knjige Staroga i Novoga zavjeta koje priliči čitati u crkvama. Druge knjige osim navedenih zabranili su čitati, no sada su među poštovane knjige ubrojili i Spomene stradanja svetih mučenika kao dostojne da se čitaju na molitvenim spomenima.
47. pravilo: Onima koji su kao djeca kršteni od donatista, pa se obrate Crkvi, ne treba uskraćivati ništa.
Svetinje neka se, kako priliči, prinose samo prije jela.
Tumačenje: Donatisti su heretici koji su od nekog Donata u Africi primili temelj hereze. Taj im je Donat predao običaj da u vrijeme kada se treba pričestiti u rukama drže nekakvu kost, da je zatim cjelivaju i onda se pričeste Svetim Darovima. Oni koji su od tih krivovjernika kršteni kao djeca, ako se obrate pravovjernoj vjeri i prokunu svoju herezu zajedno sa svim herezama, neće imati štetu zbog zablude svojih roditelja i mogu ući u svećeničku službu.
Svete tajne ne treba prinositi poslije objeda, tj. svećenik nakon jela neka ne vrši službu u crkvi, nego neka prije jela, natašte, prinosi Darove. Neki su držali običaje primljene od starih da poslije objeda vrše Božanstvenu službu, čak su to činili i na Veliki četvrtak Gospodnje večere, opravdavajući se time da je Gospodin naš Isus Krist poslije večere predao tajnu službu svojim učenicima. O ovome je napisano i u 41. pravilu ovoga Sabora.
48. pravilo: Neka ne bude drugog krštenja, drugog postavljenja ni prelaska biskupa.
Biskup Kreskonije, koji je odstupio od svojih ljudi i prešao na katedru Kenejske Crkve, budući da nije odstupio ni nakon prijetnji crkvenih zapovijedi, bio je spriječen rukom vlastelina.
Tumačenje: Tko je kršten od pravovjernih ili je postavljen u svećenički čin, neka ne prima drugo krštenje ni drugo postavljenje. Isto tako, biskup neka ne prelazi iz svoga grada u drugu biskupiju, jer to zabranjuje ovo pravilo, kao i druga pravila različitih sabora. Spomenuti biskup Kreskonije ostavio je svoju Crkvu i oblast te uzašao na prijestolje Kenejske Crkve. Iako su ga njegova braća biskupi i suslužitelji mnogo puta bratski savjetovali da je napusti i vrati se u svoju Crkvu, on ih nije poslušao, pa ih je prisilio da, iako to nisu željeli, pristupe knezu te oblasti, te ga je taj vlastelin skinuo s prijestolja.
49. pravilo: Manje od trojice biskupa nije dovoljno za postavljenje biskupa.
Tumačenje: Koliko je to moguće, svi biskupi jedne oblasti trebaju se po zapovijedi metropolita okupiti na postavljenju biskupa. Ako zbog nečega neodgodivog to nije moguće svima učiniti, potrebno je da se okupe najmanje trojica. Neka u odlučivanju sudjeluju i biskupi koji nisu došli, složivši se putem gramata: I nama je ugodan onaj koga vi postavite, braćo i suslužitelji.
50. pravilo: Biskup se bira između trojice. Ako bude neslaganja i protivljenja glede izabranoga, neka se pozovu druga dva biskupa i neka ga ispitaju, pa ako se pokaže da je čist od kleveta, neka bude postavljen za biskupa.
Ovo je pravilo razumljivo.
51. pravilo: Na godišnjem saboru u Kartaškoj Crkvi neka se objavljuje dan Pashe.
Tumačenje: Na saboru koji se svake godine održava u Kartaškoj Crkvi neka se obznanjuje datum Pashe. To zapovijeda i 34. pravilo ovoga Sabora.
52. pravilo: U skladu s onim što je odredio Sabor u Hiponu, u vrijeme godišnjega sabora neka bude posjećena svaka oblast.
Tumačenje: Na saboru koji se svake godine održava u Kartagi sveti su Oci, slijedeći zapovijedi Hiponskoga sabora, zapovjedili da biskupi nadgledaju i posjećuju sve crkve koje su u svakoj njihovoj oblasti. Ako se u njima nešto ne radi dobro, neka ispravljaju, a njihova pitanja u vezi s pravilima, koja su zbog svoje nerazumljivosti ili dvosmislenosti do sada ostala nerazriješena, neka razrješavaju i razumljivim riječima objašnjavaju.
53. pravilo: Tko je pozvan od sabora i ne odazove se, nego se uzda u svoje mnoštvo ljudi, a ne u ljubav braće, treba silom vlastelina biti lišen svoje časti.
Tumačenje: Tko želi tuđe, takav će pretrpjeti i gubitak svojega. Zato, ako neki biskup ili prezbiter k sebi privuče ljude tuđe oblasti i uvjeri ih lažnim riječima i laskanjem da odstupe od biskupa pod kojim je oblast i da njega postave za učitelja i nastavnika, tj. biskupa, ako ga zbog toga sabor pozove na sud da odgovori onima koji govore protiv njega, a on zbog toga neće doći, prezirući bratsku ljubav i uzdajući se u brojnost naroda, treba vlašću kneza biti lišen i svoje Crkve.
54. pravilo: Julijan je Epigonova čitača postavio za đakona. Ako ga ne preda njegovu gospodaru, bit će bogatiji osudom nad svojom samovoljom.
Tumačenje: Gotovo je na svakom saboru određeno da nijedan biskup ne prima k sebi niti čini svojim tuđega klerika bez dopuštenja biskupa kojemu taj klerik pripada. Stoga je i ovdje određeno da biskup Julijan, koji je primio tuđega klerika, tj. čitača biskupa Epigona, i postavio ga za đakona, treba ovoga vratiti u njegovu crkvu gdje je ranije bio pribrojen kleru. Ako ga ne htjedne vratiti, neka bude isključen po 20. pravilu Sabora u Kalcedonu, kao protivnik pravilima i pomagač svojoj volji. Također, i 17. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači govori o tome da se onaj koji primi tuđega klerika i postavi ga za đakona ili prezbitera svrgava zajedno s rukopoloženim.
55. pravilo: Neka kartaškom prvoprijestolniku bude dopušteno da one koje hoće postavlja za starješine Crkava, pa i ako je to nečiji jedini prezbiter, a dostojan je starješinstva. Jer jedan biskup može postaviti mnoge prezbitere, a onoga koji je sposoban za biskupstvo teško je pronaći.
Tumačenje: Ovaj je Sabor mjesni, a ne sveopći, i zapovijeda što priliči držati u Kartagi. Aurelije, kartaški biskup, slijedeći pravila, nije želio bez suglasnosti biskupa uzeti njegova klerika i pribrojiti ga kleru drugoga grada ili ga postaviti za biskupa. Također se bojao da ga neki od biskupa koji su pod njim neće poslušati i dati neke od svojih klerika da budu pribrojeni kleru drugoga grada u kojemu postoji oskudica prezbitera i đakona, ili da budu postavljeni u biskupski čin ako su toga dostojni.
Sabor je to razmotrio i svi su Oci presudili da je kartaški prvoprijestolnik ovlašten, budući da na njemu leži skrb za tamošnje Crkve, uzeti od biskupa koji su pod njim kojega klerika nađe dostojnim da upravlja Crkvom i postaviti ga. Čak i ako netko nema mnogo prezbitera, nego samo jednoga, a on ga zapazi kao prikladna za biskupstvo, neka ga bez ometanja postavi, budući da nije lako pronaći onoga koji je prikladan za biskupstvo, a jedan biskup može mnoge postaviti za prezbitere.
56. pravilo: Ako neka oblast hoće imati svoga biskupa, neka bude po volji onoga koji ima vlast i po njegovoj zapovijedi. Postavljeni neka ne nasrće na druge oblasti.
Tumačenje: Određeno je da se u svakoj oblasti bez suglasnosti metropolita nitko nigdje ne postavlja za biskupa. Također, ni u nekom selu ni u malim gradovima, u kojima je i sam prezbiter dovoljan da poučava, ne treba postavljati biskupa dok se ondje ne umnoži narod i oblast ne postane dostojna nazvati se biskupijom. Ako u nekoj oblasti, u kojoj prije nije bilo biskupa, na molbu ljudi i voljom metropolita koji ima vlast nad tom oblašću bude postavljen biskup, neka napasa samo one ljude kojima je postavljen za biskupa i neka se ne širi na drugu oblast.
57. pravilo: Zbog oskudice, oni koji su kao djeca kršteni od donatista, ako se pokaju i prokunu svoju herezu, a u svemu drugom budu dostojni, neka budu klerici.
Tumačenje: Oni koji su još kao mala djeca, ne razumijevajući ništa, kršteni od donatista i svojevoljno nisu ništa zgriješili, ako se obrate, prokunu svoju herezu i pristupe Katoličkoj Crkvi te počnu živjeti neporočnim životom, neka uđu u svećeničko dostojanstvo, budući da je u afričkoj zemlji oskudica klerika.
58. pravilo: Ostaci idola neka potpuno budu uništeni.
Tumačenje: Budući da je idolopoklonička laž otjerana, pravovjerje zasjalo i pobožnost ojačala, neka iz temelja budu iskorijenjeni idolopoklonički hramovi i neka od njih ne ostane ništa što bi sablažnjavalo ljude.
59. pravilo: Klerik koji je donio presudu, ako ona nije po volji, neka ne bude pozvan da o istoj stvari svjedoči na sudu. Ne može se svako crkveno lice dovoditi za svjedoka.
Tumačenje: Ako neka dva protivnika izvole suditi se pred nekim klerikom, i razlog spora iznesu pred njim, a zatim, poželjevši, odbace njegovu presudu i odu suditi se na sud koji im je pogodniji, za svjedoka ne mogu dovoditi onoga klerika pred kojim su se već sudili. Njemu je to zabranjeno zakonom i ne priliči ga prisiljavati da nevoljno svjedoči, jer onaj koji obavlja svetu službu ne treba nevoljno svjedočiti. Drugo, o onom predmetu za koji su ga oba parničara izabrala za suca, sucu je zabranjeno svjedočiti.
60. pravilo: Neka se prekine s helenskim gozbama zbog njihove bestidnosti, i zato što privlače mnoge kršćane, a održavaju se u dane spomena mučenika.
Tumačenje: Ljudi su iz prošlosti naslijedili običaj okupljati se na posebnim mjestima ili oko crkava u spomen svetima. Okupljajući se, muškarci i žene priređuju gozbe i, opivši se, sramotno plešu i čine druge nedolične stvari. To su običaji poganskih zabluda. Od sada ovo pravilo ne dopušta da se to događa na svetim mjestima, na kojima bivaju spomeni mučenicima, niti na drugim mjestima, nego potpuno zabranjuje takva slavlja, jer privlače mnoge kršćane i vode ih u propast.
61. pravilo: Neka se nedjeljom i blagdanima ne okupljaju kazališta.
Tumačenje: Svaka se nedjelja slavi kao dan Kristova uskrsnuća, a dani Gospodnjih blagdana sloboda su kršćana. Jer u te svijetle i svete dane kršćanima dolikuje okupljati se u crkvi, te u takve časne dane ne priliči organizirati kazališta, konjske utrke ili bilo kakva druga natjecanja.
62. pravilo: Klerik koji je osuđen od svoga biskupa ne treba biti štićen ni od koga drugoga.
Tumačenje: Ako je neki biskup svoga klerika osudio zbog grijeha, a ovaj smatra da je nepravedno osuđen, neka traži da mu se sudi pred saborom svih biskupa. Nitko od svjetovne vlastele ne može takvoga štititi.
63. pravilo: Tko se odrekao glumačkoga života i prešao na marljiv život, neka se ponovno ne vraća onome prvomu.
Tumačenje: Zabavljači, guslari, svirači ili glumci koji su odbacili takav način života i prihvatili ljepotu kršćanske vjere neka se ne prisiljavaju ponovno činiti staro. Neki su bili upisani kao znalci takvih smjehotvorina i bilo im je na teret to obavljati.
64. pravilo: Od cara treba tražiti slobodu za one koji su u Crkvi.
Tumačenje: U to je vrijeme bio na snazi zakon da su robovi slobodu dobivali jedino od carskoga prijestolja. Oci ovoga Sabora dogovorili su se da upute povjerenike caru kako bi zamolili da se tim zakonom ne poništava oslobođenje koje biva u crkvama, nego da se dade javno ovlaštenje da robovi u crkvama primaju oslobođenje.
65. pravilo: Biskup Ekitije, koji je odavno osuđen voljom svih biskupa i čini bestidna djela protiv crkvenog ustroja, neprijatelj je.
Tumačenje: Biskup koji je optužen zbog grijeha i svrgnut iz čina, ako misli da je to nepravedno učinjeno, dužan je izaći pred veliki sabor, ali ne smije besramno i nasilnički postupati kako bi ponovno stekao biskupsko dostojanstvo. To nije ništa drugo nego protivljenje crkvenom ustroju. To je učinio Ekitije, biskup hiponske katedre: nakon što su biskupi protiv njega izrekli presudu i nakon što je svrgnut, besramnoje ponovno nastojao imati biskupsko dostojanstvo. Osuđen je kao protivnik crkvenog ustroja.
66. pravilo: Donatistima treba pristupati krotko i mirno te s njima razgovarati, iako se sami odsijecaju od Crkve, ne bi li se, posramljeni velikom krotkošću, obratili iz ropstva.
Tumačenje: Učenicima krotkoga i mirnoga Krista dolikuje da imaju veliku brigu za one koji su odstupili od Katoličke Crkve i da na svaki način, s krotkošću i dugotrpljivošću, nastoje da se oni ponovno okupe i sjedine sa Katoličkom Crkvom. Ne treba tražiti samo svoje spasenje, a za druge ne mariti. Zato je Sabor odredio da se i donatistima, koji su se odijelili od Tijela Gospodnjega i vezani su zabludom, pristupa i govori s krotkošću, te da ih treba moliti da ostave prijevaru i prepoznaju istinu, ne bi li ih ljubav i krotkost onih koji ih mole posramila, pa da se vrate iz đavolskoga ropstva.
67. pravilo: Sabornim gramatama treba moliti vlastelu da pomogne zajedničkoj majci — Katoličkim Crkvi — u stvarima u kojima je biskupsko dostojanstvo prezreno.
Tumačenje: Oni koji se ne pokoravaju riječi i odredbama pravila trebaju biti ispravljeni rukom vlastelina. Zato su Oci ovoga Sabora prosudili da je dolikuje pisati afričkoj vlasteli i moliti ih da budu na pomoć zajedničkoj majci, Katoličkoj Crkvi, u stvarima koje biskupi svećeničkom vlašću ne mogu ispraviti, budući da su sve do sada bili prezreni od krivovjernika i neposlušnih vjernika.
68. pravilo: Oni koji prema poganskim običajima priređuju gozbe neka budu isključeni.
Tumačenje: Vjernik s nevjernikom nema ništa zajedničko. Zašto onda po neznabožačkim običajima priređujemo gozbe? Vjernima nije dopušteno da ih priređuju.
69. pravilo: Oni koji su rukopoloženi od donatista, iako prema Rimskom saboru nisu prihvatljivi za svećenstvo oni koji su se pokajali, ipak neka se prime oni koji dođu radi ispravljenja, budući da je dobro da se svi spase.
Tumačenje: Ovim hereticima, donatistima, ako su ih njihovi postavili za biskupe, đakone ili prezbitere, kada priteknu pravovjernoj vjeri i prokunu svoju herezu, dopušteno je da zadrže svoju čast i ostanu u svome činu, te neka budu pribrojeni kleru Katoličke Crkve, jer je u Africi velika oskudica u svećenicima.
70. pravilo: Svima je po volji da se među donatiste pošalju molitelji koji će propovijedati mir i sjedinjenje ako se obrate pravovjerju.
Tumačenje: Ovi sveti Oci odlučili su ne samo da se primaju donatisti koji svojom voljom pristupaju Katoličkoj Crkvi, nego su k njima poslali i poslanike da ih zamole i da im od svih Crkava propovijedaju mir i sjedinjenje, ako se pokaju i obrate pravovjerju.
71. pravilo: Biskupi, prezbiteri i đakoni neka se udaljuju od svojih žena. Ako to ne čine, neka budu lišeni crkvenoga čina. Ostali klerici na to se ne prisiljavaju, ali običaji neka se sačuvaju.
Tumačenje: Ovo pravilo zapovijeda svim redovima — biskupima, prezbiterima i đakonima — da se u određeno vrijeme ne približavaju svojim ženama, to jest u vrijeme reda služenja, kada trebaju stati pred oltar i doticati se svetinje. Dvanaesto pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači ne dopušta biskupima da nakon postavljanja u biskupstvo žive sa svojim ženama, kako ljudima ne bi stvarali sablazan i spoticanje. Trinaesto pravilo istoga Sabora zapovijeda da se od prezbitera i đakona, kada trebaju biti udostojeni postavljanja, ne traži da obećaju kako će napustiti svoje žene, kao što čini Rimska Crkva, nego da žive sa svojim ženama i da se u odgovarajuće vrijeme ne lišavaju približavanja njima. Ta se pravila drže, i u njima Crkva prebiva i njima se upravlja do današnjega dana.
72. pravilo: Nijednom biskupu ne priliči ostaviti vlastitu katedru i preseliti se na drugu, niti da, brinući se o svojim stvarima, bude nemaran za svoje prijestolje.
Tumačenje: Ne samo da je različitim pravilima zabranjeno biskupu prelaziti iz grada u grad, nego mu nije dopušteno ni da ostavi staru biskupiju, u kojoj je od početka prijestolje njegove Crkve, i da prijeđe u drugu Crkvu svoje oblasti te čast one prenese na ovu.
Pravilo ne dopušta ni da se svojim osobnim stvarima bavi preko potrebe, kao što zabranjuje i da bude nemaran za poučavanje i brigu o svome narodu.
73. pravilo: Onaj koji je u nedoumici je li kršten ili nije, poželjno je da se krsti, kako ga sumnja ne bi lišila božanskoga očišćenja.
Tumačenje: Različita pravila zabranjuju krstiti nekoga drugi put ako je već kršten od pravovjernih, osim ako nije bio kršten od nečistih krivovjernika, jer je njihovo krštenje prije oskvrnuće nego očišćenje. Ali ako netko od pravovjernih sumnja i dvoumi se je li kršten ili nije, a toga nije mogao biti svjestan jer se to dogodilo u njegovu djetinjstvu, i nema nikoga pouzdanoga tko bi istinito posvjedočio da je kršten, takvoga treba bez ikakve sumnje krstiti, kako zbog premišljanja ne bi bio lišen božanskoga očišćenja.
74. pravilo: Bilo je određeno da se dan svete Pashe objavi na dan godišnjega sabora, desetoga dana prije rujanskih kalendi.
Tumačenje: Različitim pravilima ovoga Sabora zapovjeđeno je ovo: da se dan svete Pashe objavljuje na saboru koji se u Africi održava svake godine prije desetih kalendi rujna, a to je 21. kolovoza.
75. pravilo: Određeno je da biskup koji je dan ljudima radi smirivanja zbog nekoga djela ili raskola ne drži katedru kojoj je zastupnik, nego da se nakon jedne godine postavi novi biskup. Ako ne, neka bude određen drugi biskup zastupnik.
Tumačenje: Ako nakon smrti biskupa u nekom gradu ljudi ustanu jedni protiv drugih, podijele se na dva raskola i među sobom podignu borbu, pa sabor pošalje nekoga biskupa da ih kao zastupnik smiri, on ne treba imati prijestolje grada kojemu je dan kao zastupnik, nego se treba potruditi da tijekom jedne godine zaustavi metež i umiri ljude te ih uvjeri da prime sebi biskupa. Ako za godinu dana ne može donijeti nikakvu korist ljudima, neka na njegovo mjesto dođe drugi zastupnik.
76. pravilo: Da biskup ne bi bio uznemiravan, neka postoje crkveni branitelji, ekdici.
Tumačenje: Ubogi često trpe zla i nepravde od silnika, pa se zbog toga obraćaju biskupima i dosađuju im, moleći da im se pomogne. Zato su Oci ovoga Sabora odlučili zamoliti cara da, u dogovoru s biskupima, izabere i postavi crkvenoga branitelja koji će se protiviti nasilju i mučiteljstvu bogatih te štititi uboge od njihova nasilja. Crkveni zaštitnici su crkveni kaznitelji. Tako će biskupi prebivati neuznemiravani.
77. pravilo: Oni koji ne dolaze na godišnji sabor, ako to nije zato što ih je nevolja spriječila, neka imaju zajednicu samo sa svojim Crkvama.
Tumačenje: Ako biskup bilo koje oblasti ne dođe na sabor koji se održava jednom godišnje, a nije spriječen ni starošću, ni bolešću, ni bilo kojom drugom teškom nuždom, nego to učini zbog lijenosti ili nemara, Sabor određuje da se takav bratski pouči. Ovo pravilo određuje i oblik pouke: zapovijeda braći biskupima da nemaju zajednicu s njim niti da služe s njim, nego da ima zajednicu samo unutar svojih crkava i da u njima služi.
78. pravilo: Ako biskup Kreskonije, koji je gramatom pozvan na sabor, ne dođe, neka zna da će presuda protiv njega biti izrečena.
Ovo pravilo je razumljivo.
79. pravilo: Oci ovoga Sabora odlučili su da nakon osude i svrgnuća Ekitija, po molbi svih biskupa, postave biskupa u Hiponu, te da im se nikako ne ometa postavljanje biskupa na korist Crkve koja je toliko dugo vremena bila ostavljena bez biskupa.
Ovo pravilo je razumljivo.
80. pravilo: Klerik koji je otkriven u grijehu, ako kaže da će se opravdati, neka se te godine opravdava. Nakon godine neka se ne prima.
Tumačenje: Ako neki klerik bude optužen za grijeh i ako već osuđen stoji pred sudom govoreći: “Pričekajte me, još se mogu opravdati i pokazati sebe nevinim”, dužan je potruditi se da se opravda tijekom te godine. Nakon toga neka se pred tim sudom ne prihvati nijedna riječ opravdanja, nego je osuđen. Ako želi izaći pred veliki sabor, neka to učini te godine, nakon odluke prvoga suda. Nakon toga opravdanje neće biti primljeno.
81. pravilo: Onaj koji primi nekoga iz tuđega samostana i postavi ga u kler ili za igumana u svojem samostanu neka ne bude u zajednici.
Tumačenje: Monasi jedne oblasti neka se pokoravaju volji tamošnjega biskupa i neka ostaju u samostanima u kojima su postriženi, i neka ih ne napuštaju, osim ako se dogodi da im biskup nekoga grada pod kojim oni nisu, radi neke velike potrebe, zapovjedi da izađu, to jest da se negdje postavi iguman ili da se izvrši nešto slično.
Kao što zapovijeda četvrto pravilo Sabora u Kalcedonu: ako biskup primi nekoga monaha iz samostana tuđe oblasti i učini ga klerikom ili ga postavi za igumana samostana u svojoj oblasti, takav neka ni sa svojom braćom biskupima nema općenja, nego neka samo u svojoj Crkvi služi i sa svojim ljudima opći.
82. pravilo: Biskup koji hereticima ili neznabošcima ostavi nasljedstvo neka bude proklet.
Tumačenje: Hereticima je i po Gradskom zakonu zabranjeno da išta uzimaju od kršćana, bilo po oporučnom nasljedstvu, bilo da primaju polog. Ako oni budu nasljednici imovine nekoga biskupa koji ih, umirući, ostavi za nasljednike svojega bogatstva, pa makar mu bili i srodnici, ništa neće primiti od onoga što im je ostavljeno, nego neka javni pobornik, koji kupi carske poreze od naroda, uzme sve što im je ostavljeno. Biskup ili drugi klerik koji njih upiše kao nasljednike svoje imovine, tako da to nasljednici čuju, neka bude proklet.
83. pravilo: Za robove koji su u Crkvi neka se traži pomilovanje od cara.
Tumačenje: Robovi koji su zbog nekih počinjenih krivica pribjegli Crkvi primali su oslobođenje od biskupa, koji su ih smatrali pravednima. Njihov gospodar pokušava ih ponovno privući u ropstvo. Oci su odlučili to spomenuti caru.
84. pravilo: Žrtvenici koji su u selima ili na njivama ili u vinogradima, u kojima ne leže moći svetih mučenika, nego samo stvaraju javni metež, i oni žrtvenici koji su podignuti zbog priviđenja i lažnih objava, svi neka budu raskopani.
Tumačenje: Molitveni domovi, to jest crkve koje su sagrađene bez suglasnosti i molitve biskupa i u koje nisu položene moći svetih mučenika, nisu posvećene. Zato takve crkve, sagrađene po poljima, njivama i vinogradima bez volje i bez molitve biskupa i bez polaganja svetih moći, treba, ako je moguće, porušiti. Ako metež naroda sprečava da se to učini, potrebno ga je urazumiti da u njima ne čini nered, ni neznabožačke gozbe, ni demonska plesanja. Također trebaju biti uništene i crkve sagrađene na osnovi snoviđenja i lažnih objava, jer se đavao, koji je tama, u priviđenju pretvara u svjetlost i pod izgovorom bogobojaznosti vara ljudske duše.
85. pravilo: Ostaci idolopoklonstva neka se istrijebe, bilo da su isklesani, bilo da su na nekim mjestima, žrtvenicima, u lugovima ili na drvetu.
Tumačenje: Ne treba samo rušiti i istrjebljivati idolopokloničke hramove i raskopavati njihova svetišta, nego i ako su neki ostaci idolopoklonstva ostali na nekim mjestima, u naseljima, u šumama ili gdje na drveću, jer sve to poštuju neznabošci. Oni koji tamo odlaze i služe tamošnjim idolima bili su samo prividno otjerani. Ako se pojavi takvo mjesto ili nešto vračarsko, neka se potpuno istrijebi, tako da ni trag od toga ne ostane.
86. pravilo: Oci sabora odlučili su da gramate Sabora trebaju biti napisane i potpisane od strane kartaškoga biskupa u ime svih.
Tumačenje: Prvi biskup Crkve u Africi jest biskup kartaške Crkve. Zato su Oci Sabora odlučili da potrebne saborske gramate, koje treba poslati vlastima po Africi zbog donatista ili nekima drugima, u ime svih napiše i potpiše kartaški biskup. To je učinjeno zato što nije jednostavno i velik je teret da se, kad bude potrebno poslati gramatu caru i boljarima, svi Oci Sabora okupljaju radi potpisivanja.
87. pravilo: Ne poštuj sebe više od onoga koji je bio prije tebe, nego ga slijedi. Tko prezire one prije sebe, i sam će biti prezren.
Tumačenje: U tadašnjoj Africi i u drugim zemljama pravovjerni biskupi nisu imali nikakve razlike u časti prijestolja, nego su svi bili jednake časti. Biskup koji je ranije bio postavljen bio je poštovaniji od onoga koji je postavljen kasnije; i po mjestu, i po prosuđivanju kanona, i po odgovornosti bio je časniji, i tako redom, prema godinama njihova postavljenja. U zemlji Africi, za onoga koji nije čuvao takav poredak, nego se oholio, uznosio i prezirao starije od sebe, Oci su zapovjedili da bude prezren od cijeloga sabora.
88. pravilo: Budući da je Kvadvultdej protivniku koji je tražio da izađu pred naš Sabor najprije obećao da će izaći, a zatim, rekavši: „Teško mi je”, otišao, neka bude bez općenja dok se stvar ne okonča. Nepravedno ga je svrgnuti prije osude.
Tumačenje: Ne priliči brzo svrgnuti biskupa ni zbog kojega razloga. Ako je Kvadvultdej, biskup grada Kentirijata, protivniku koji je to od njega tražio obećao da će se suditi pred ovim Saborom, a zatim, rekavši: „Teško mi je suditi se pred ovim saborom”, otišao, neka bude bez zajednice dok ne dobije presudu i dok se optužbe protiv njega ne okončaju, jer je nepravedno da bilo tko bude svrgnut iz dostojanstva prije osude.
89. pravilo: Saboru je bilo po volji, u vezi s Maksimijanom, biskupom magapskim, da se pošalju gramate i njemu i ljudima toga grada, da on izađe iz biskupije, a oni da sebi nađu drugoga biskupa.
Ovo je pravilo razumljivo.
90. pravilo: Tko je postavljen u Africi treba sa sobom nositi gramatu napisanu rukom biskupa koji ga je postavio, s naznačenim vremenom i danom te imenom vojvode.
Tumačenje: Ovo su Oci zapovjedili kako ne bi bilo nikakva proturječja među biskupima oko postavljenja, odnosno koji je među njima prije, a koji kasnije postavljen. Stoga biskupi u Africi trebaju onomu koji se postavlja dati gramatu, napisavši svojom rukom da oni postavljaju biskupa, navodeći i koje godine, kojega mjeseca i kojega dana te pod kojim vlastelinom su postavljeni.
91. pravilo: Ako je netko jednom u crkvi čitao knjige, ne treba biti primljen u kler druge crkve.
Tumačenje: Svi sabori zabranjuju primati tuđega klerika. Ako je klerik makar jednom čitao svete knjige narodu u crkvi, ni takvomu nije dopušteno da bude primljen u kler druge crkve.
92. pravilo: Svaki biskup grada treba se sastati s vođom donatista u svojem gradu, ili povesti i susjednoga biskupa na sastanak s njima.
Tumačenje: Božanstveni Oci nastojali su donatiste, koji su se na zlo odvojili od Katoličke Crkve, ponovno njoj pridružiti. Nisu prestajali moliti ih da odstupe od svojih starih zabluda i prime istinu. Smatrali su prikladnim i ovo: da svaki biskup svojega grada sam ode starješinama donatista, ili da sa sobom povede i drugoga, obližnjeg biskupa, te da se zajedno odu sastati s njima i kažu im ono što je u ovom pravilu jasno napisano. Ako tako zamoljeni ne poslušaju, neka carskom vlašću budu prognani iz crkava u koje su ušli.
93. pravilo: Neka se donatistima kaže ovo:
„Želimo se radovati zbog vašega ispravljanja. Zapovjeđeno nam je da i onima koji ne žele biti naša braća kažemo: ‘Braća ste naša!’ Zato se i sastajemo s vama i napominjemo: ako mislite da imate neko opravdanje u riječima, izaberite ljude koji ih poznaju i odredite mjesto i vrijeme kada će doći i razgovarati s našima, kako bi se svako proturječje razriješilo. Ako nećete — neka se zna za vaše nevjerje.”
94. pravilo: Carevi koji su rođeni u pobožnosti i odgojeni u vjeri dužni su pružiti ruku Crkvama, kao što je, kada je Pavao zamolio, vojnička ruka razrušila jednodušnost bezakonih.
Tumačenje: Pomoć i savezništvo pobožnih careva Crkvi su uvijek potrebni. Carevi su dužni to joj dati, jer su zaštitnici vjere, kako Crkve ne bi bile vrijeđane od krivovjernika ili nadvladane od bezobraznih ljudi. Jer kada su se bezakoni Židovi zakletvom dogovorili da ubiju apostola Pavla, vojnička je sila razrušila njihovu jednodušnu odluku.
95. pravilo: Oci Sabora smatrali su dobrim poslati gramate vlasteli da se pobrinu oko pružanja pomoći u progonu donatista. Ondje gdje je opća potreba, neka se pošalje gramata gospodarskom prijestolju i neka bude sabor ondje gdje je prikladno. Ako nema opće potrebe, neka u svojim oblastima sazivaju sabor i sude se.
Tumačenje: Da u svakoj oblasti svake godine bude sabor na kojem će se okupljati biskupi, i da se sva crkvena pitanja koja budu imali prema pravilima istraže i razriješe — to zapovijeda i ovaj Sabor. Ali da se iz svih oblasti koje su u Africi biskupi skupljaju na jedno mjesto i drže zajednički sabor, a da pritom nije riječ o zajedničkoj stvari zbog koje su dužni doći — to ne dopušta zbog napora prelaska dugoga puta. Kada bude neka opća potreba zbog koje nastaje zajednički sabor, svi biskupi dužni su poslati gramatu upravitelju prvoga prijestolja, i gdje on izabere prikladno mjesto za okupljanje, ondje neka se okupe.
96. pravilo: Kada je jedan od onih koji su u sporu nezadovoljan rješenjem, tada, ako obojica odluče izabrati suca, neka se od tada ne žale na presudu.
Tumačenje: Gradski zakon ovako uči o sucima koje izaberu stranke: izabrani se sud ne okuplja drugačije nego tako da prethodno upita obje stranke govoreći: „Sami ste izabrali da vam sudimo. Ako jedan od vas ne primi našu presudu, neka toliko zlata dade svojemu protivniku koji je primio našu presudu.” Kada obojica kažu: „Neka tako bude!”, i polože toliko zlata između sebe, tada se sude. Ako se netko od njih ne želi umiriti presudom suca kojega je izabrao, neka se uzme zlato i dade njegovu protivniku koji je prihvatio presudu i umirio se. Oni nisu prisilno prihvatili njegovo suđenje, nego po svojoj volji. Zbog toga građanski suci njegov sud ne razmatraju ponovno, budući da onaj koji je nezadovoljan odlukom može, davši spomenuto zlato, otići odatle.
I ovo kaže Građanski zakon: ako je sudac prikladan objema strankama, odnosno ako je srodnik, i prema ovlastima im može suditi, neka takav ne bude izabrani sudac. Pravila ne zapovijedaju tako, nego ako su obje stranke biskupi ili klerici, pa izaberu neke od biskupa za izabrane suce i pred njima se žele suditi, onaj koji bude osuđen, ako ne želi prihvatiti njihovu presudu te se žali drugdje, neka ne bude prihvaćen, nego neka mu bude prema presudi, iako mu nije po volji. Po našem mišljenju, razlog zbog kojega nije dopušteno žaliti se na njihovu presudu i tražiti ponovno suđenje zapisan nam je u petnaestom pravilu ovoga sabora.
97. pravilo: Neka se od cara izmoli pregovarač, odnosno pomoćnik u zastupanju crkvenih poslova, koji vješto zna štititi stvari Crkve i lako, kao svećenici, izvještavati o onome što se događa.
Tumačenje: I opet su Oci sabora izabrali, kao što je bilo ugodno i u 75. pravilu, moliti od cara da ih ovlasti za postavljanje crkvenih branitelja, ekdika, u Crkvi, koji su kaznitelji i suci. Imajući samo tu službu i vještinu, štitili bi crkvene stvari i kao svećenici protivili se onome što se bude događalo. U mnogim bi slučajevima mogli ulaziti u sudnice, izvještavati careve o tome i od njih primati pomoć.
98. pravilo: Oni koji nikada nisu imali svojega biskupa neka zamole da ga imaju. Ako sabor biskupa te oblasti i najstariji biskup ne zapovjede i ne napišu po volji onoga biskupa u čijoj je vlasti ta Crkva, drugačije ga neće dobiti.
Tumačenje: Ako je neki kraj pod biskupom, a narod toga kraja poželi postaviti zasebno svojega biskupa, neka ne budu odmah uslišani, nego neka se to razmotri na cijelom saboru. Tada, ako metropolit te oblasti i svi biskupi koji su pod njim, uz dopuštenje onoga biskupa pod kojim je taj kraj, odluče i napišu, neka im se postavi biskup.
99. pravilo: Oni od donatista koji se obraćaju neka imaju svoje biskupe, iako ih nisu dobili voljom sabora. Nakon smrti biskupa, ako ne žele postaviti novoga na njegovo mjesto, neka se pridruže drugom. Dolikuje da biskupi koji su se obratili prije sjedinjenja upravljaju ljudima kojima su upravljali. Nakon carskoga ukaza o sjedinjenju svaka Crkva neka sačuva vlastita prava.
Tumačenje: Bilo je određeno da donatisti koji su se odvojili od svoje Crkve i imaju svoje biskupe, ako se sami oni i njihovi biskupi obrate Katoličkoj Crkvi, bez zapreke i dalje budu biskupi, premda su bili postavljeni bez dopuštenja sabora. Ako ti biskupi skončaju, odnosno umru, neka ne postavljaju na njihova mjesta druge biskupe od svojih, nego neka budu pod vlašću i upravom nekih drugih biskupa, da se opet ne bi nazvali raskolnicima koji žive po svojoj volji; i neka ih postavlja Katolička Crkva. Primjereno je da tako čine. No i biskupi donatista koji su se obratili prije donošenja carskoga zakona neka opet imaju ljude koje su imali i neka im budu biskupi.
Zakon i zapovijed careva glasi ovako: Upravljanje Crkvama koje drže donatisti neka se dade biskupima Katoličkih Crkava čija su ta mjesta isprva bila, i neka opet imaju svoje ljude pod svojim biskupijama. Prema takvoj carevoj zapovijedi, bilo da se donatisti obrate Katoličkoj Crkvi, bilo da se ne obrate, svaka Crkva neka uzme svoje ljude i svoja mjesta.
100. pravilo: Podđakoni iz Nove Germanije, koji su došli i optuživali, tri su puta bili traženi i nisu se našli. Prikladno bi bilo donijeti presudu nad njima, no radi crkvene krotkosti neka budu poslani oni koji će sve podrobno istražiti.
Tumačenje: Ti su podđakoni optužili Mavrentija, biskupa Nove Germanije, i bilo im je zapovjeđeno da dođu na Sabor i izlože krivicu za koju su optuživali biskupa. Tada su dva i tri puta bili traženi i nisu se našli, te su trebali biti optuženi kao klevetnici. Ali zbog crkvene krotkosti Oci su zapovjedili da Sabor pošalje neke suce u taj grad i da ondje razmotre krivicu za koju biskupa optužuju oni koji su došli i govorili protiv njega, pa da se prema tome donese presuda.
101. pravilo: Odlučeno je da se pošalje gramata Inocentu kako bi se Rimska i Aleksandrijska Crkva izmirile jedna s drugom.
Tumačenje: Zbog nekih stvari nastao je raskol između Rimske i Aleksandrijske Crkve, i gnjev je bio između rimskoga i aleksandrijskoga pape. Oci su smatrali dobrim poslati gramatu Inocentu, papi rimskomu, kako bi se obje Crkve izmirile jedna s drugom i čuvale mir koji je Gospodin predao rekavši: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.”, i opet: „Mirite se među sobom.”
102. pravilo: Ona koja je bila kratko vrijeme vjenčana pa se rastavila, ako se ne izmire, neka u tome ostane. U suprotnom, neka bude primorana na pokajanje.
Tumačenje: Ocima ovoga sabora bilo je po volji, prema evanđeoskom i apostolskom učenju, naglasiti da nitko ne otpušta svoju ženu po svojoj volji i ne odvaja se od nje. Ako se dogodi da, bilo po volji muža bilo po volji žene, raskinu supružništvo i ne izmire se, te ne požele opet se sjediniti i zajedno živjeti, neka ostanu sami i neka ne stupaju u drugi brak, jer „tko primi otpuštenicu, čini preljub”. Ako muž uzme drugu ženu, ili pak žena drugoga muža, neka se privedu pokajanju i prime zabranu za preljub. O ovome potraži 86. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači, a o tome govore i 9., 35., 48. i 77. pravilo svetoga Bazilija.
103. pravilo: Ocima se svidjelo da svi vrše molitve potvrđene saborima: bilo početne, bilo otpusne, bilo molitve polaganja ruku, i da se nikakve druge u bogoslužju ne prinose.
Tumačenje: Svi kršćani dužni su vršiti odluke i molitve koje su propisali svi sabori i koje je Crkva primila, a to su pjesme koje se pjevaju od početka svete službe do Evanđelja, i čitanje Svetoga pisma, ili otpusne molitve, tj. molitve za oglašene, kroz koje ih predajemo Gospodinu, i polaganje ruku, što je postavljenje, i blagoslovi biskupskom rukom koji potom bivaju.
104. pravilo: Tko od cara traži javni sud, taj nije biskup.
Tumačenje: Biskup ili klerik koji je optužen zbog grijeha, a odbacuje crkveni sud i moli cara za svjetovne suce, takav neka bude lišen svoje časti.
105. pravilo: Onaj koji je u Africi izvan zajednice, pa prijeđe more i, prešutjevši to o sebi, uđe u kler, takav nije klerik.
Tumačenje: Tko je u Africi isključen iz službe, bio biskup ili klerik, ako prijeđe na onu stranu mora i, prešutjevši to, bude od tamošnjih biskupa primljen u zajedništvo, neka izgubi svoj čin.
106. pravilo: Tko zbog neke nužde želi izaći pred cara, neka o tome obavijesti biskupe Kartage i Rima, i neka uzme otpusno pismo. Ako to ne učini, izvan je zajednice.
Tumačenje: Ako biskup ili klerik poželi poći k caru, neka najprije biskupu kartaškom kaže razlog zbog kojega ide i od njega uzme otpusnu gramatu. Kada dođe u Rim, neka je pokaže rimskom biskupu i ispriča mu zašto želi pred cara, a ovaj neka prosudi je li razlog prikladan. Neka i od njega uzme gramatu kojom će od cara primiti pomoć.
Ako neki od biskupa ili od klerika drugačije izađe pred cara, neka bude bez zajedništva, tj. neka se isključi. O ovome pogledati 11. pravilo Antiohijskoga sabora i 9. pravilo Sabora u Sardici.
107. pravilo: Sve što namjesnici nađu da je potrebno činiti protiv donatista i pogana i njihove vjere, neka traže od cara.
Tumačenje: Biskupi poslanici, koje je Sabor poslao k caru i koji su govorili o stvarima zbog kojih su poslani, izmolili su od cara ovlaštenje protiv pogana i donatijana da ih silom kojom žele vrate iz njihova neznanja, premda im to nije bilo posebno povjereno da traže.
108. pravilo: Sam biskup neka svojim sudom ne presuđuje.
Tumačenje: Ne samo da sud jednoga biskupa nije dovoljan, nego ni dvojica nisu dovoljna za svrgavanje prezbitera ili đakona. Ako je pak optužen biskup, tada mu se, u slučaju nemogućnosti da se okupe svi biskupi, treba suditi pred najmanje dvanaest biskupa; ako je prezbiter, pred šestoricom i njegovim biskupom kao sedmim; ako je đakon, pred trojicom i njegovim biskupom kao četvrtim. Tako se vrši sud o svrgavanju, kao što kazuju 12. i 20. pravilo ovoga Sabora. Biskup, dakle, ne treba samoga sebe postaviti kao suca kada je riječ o svrgavanju prezbitera ili đakona, i neka to ne provodi u djelo rasuđivanjem samo svoga uma, tj. neka ne vrši sam svrgavanje.
Ako se sudi drugim klericima, čašću manjima od đakona, nad njima je ovlašten suditi i sam biskup toga mjesta, kako je rečeno na kraju 20. pravila ovoga Sabora.
109. pravilo: Svatko neka se prihvaća uzdržanja po slobodnoj volji.
Tumačenje: Dobro je da svaki čovjek čini djela svojevoljno, a ne pod prisilom. Stoga se nitko prisilno ne privodi ni uzdržanju ni kršćanstvu, nego vlastitim izborom, slobodnom voljom i željom.
110. pravilo: Oni koji kleveću prvostvorenoga čovjeka govoreći da bi i bez počinjenoga grijeha morao umrijeti po nužnosti prirode, neka budu prokleti.
Tumačenje: Pelagija i Celestija, koji su bili istomišljenici lažno mudroga Nestorija i bezbožnih manihejaca, i takva mudrovanja i tvrdnje, i sve nakon njih, Sabor proklinje. Nitko od onih koji tako misle ne može biti zajedničar s kršćanima, nego biva svrgnut iz Katoličke Crkve.
Neki su govorili za te proklete krivovjernike, za Celestija i Pelagija, da nisu bili ni biskupi ni prezbiteri, i da uopće nisu imali svećenički čin, nego su kao monasi prolazili kroz sela i gradove učeći zlo i kvareći istinu. Ustali su na Crkvu za vrijeme Teofila, biskupa aleksandrijskoga, i Inocenta, biskupa rimskoga, te nakon mnogih napora i trudova od tih biskupa bili osuđeni i prokleti.
Bog nije stvorio Adama ni kao smrtnoga ni kao besmrtnoga, nego između veličanstva i poniženja, i stvorivši ga samovlasnim ostavio ga je da se okrene kamo hoće: ako će prema vrlini, naslijedit će besmrtnost; ako će prema zlu, primit će smrt. Iako je čovjek tada imao i tijelo, ono nije bilo kao sada, i to je rekao i Grgur Bogoslov, govoreći: Imao se obući u kožne haljine, pa još i u debelo i smrtno tijelo, i ne takvo kakvo je bilo prije prijestupa, jer niti je Adamovo tijelo bilo debelo, niti po prirodi smrtno.
Bilo je nekih koji su govorili da je Adam isprva sazdan smrtan i da bi umro i da nije prestupio zapovijed. A onima koji govore da je Adam isprva bio sazdan od Boga kao smrtan i da je po prirodnoj nužnosti, griješio ili ne griješio, morao umrijeti; ili govore da se novorođenčad ne krsti radi oproštenja grijeha, jer nemaju ništa od Adamova praroditeljskog grijeha — njima o svemu jasno vapi Apostol, da je zbog jednoga čovjeka grijeh ušao u svijet, a kroz grijeh smrt. Ili, opet, ako netko mudruje da krštenje daje oprost za prethodne grijehe, a ne daje pomoć da se više ne griješi, te se samo vlastitim trudom ispravljamo; ako netko to prihvaća i odbacuje Božju milost koja nas učvršćuje u vršenju zapovijedi, i uči da se i bez Božje milosti zapovijedi mogu izvršavati, samo trudom — neka bude proklet. Nije Bog rekao: „Jer bez Mene, trudom, možete to činiti”, nego je rekao: „Bez Mene ne možete činiti ništa.”
111. pravilo: Tko govori da djeca koja se krštavaju nemaju ništa od Adamova grijeha što bi trebalo očistiti krštenjem, neka bude proklet. Zbog grijeha jednoga čovjeka grijeh je ušao u svijet, i zbog grijeha smrt.
112. pravilo: Tko govori da Božja milost koju primamo prilikom krštenja samo oprašta prijašnje grijehe i da nam više nije od pomoći u obrani od grijeha, neka bude proklet.
113. pravilo: Tko govori da nam božanska milost koju primamo u krštenju samo pomaže da znamo što je potrebno činiti i od čega se treba uklanjati, a ne daje silu da ljubimo ono što smo spoznali da je dobro i da to tvorimo, neka bude proklet.
114. pravilo: Tko propovijeda da i bez Božje milosti možemo ispunjavati Njegove zapovijedi, ali s trudom, neka je proklet. „Bez Mene”, reče Gospodin, „ne možete činiti ništa.”
Ova četiri pravila, tj. 111., 112., 113. i 114., protumačena su kroz 110. pravilo ovoga Sabora.
115. pravilo: Tko kvari riječi Bogoslova: „Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo”, tvrdeći da to nije rekao istinski, nego radi smirenoumlja, neka bude proklet.
Tumačenje: Budući da smo svi u grijesima i da nitko nije čist od nečistoće makar živio i jedan dan, prokletstvu podliježe onaj koji govori: „Smirenoumno, a ne istinski, apostol Ivan reče: Ako kažemo da grijeha nemamo, sami sebe varamo.” Da je on to rekao iz smirenja, ne bi rekao „sebe varamo”, nego bi rekao „sebe uznosimo”. Sebe vara onaj koji samoga sebe obmanjuje i laže; tko govori istinu, ne vara sebe.
116. pravilo: Tko kvari ono što je rečeno: „Oprosti nam dugove naše”, tvrdeći da se govori o grijesima mnogih, a ne svakome o njegovima, neka bude proklet. Uz mnoge, neka vide i proroka Daniela kako govori: „Ispovijedam grijehe svoje i grijehe naroda svojega.”
Tumačenje: Tko unosi smutnju tvrdeći da sveti, govoreći „oprosti nam dugove naše”, to ne govore moleći se za sebe jer nemaju grijeha i zato im ne treba takva molba, nego takvu molitvu prinose Bogu za grešnike, neka bude proklet. Svet i pravedan bio je Jakov, brat Gospodnji, kada je govorio: „Svi mnogo griješimo”, a prorok Daniel u svojoj molitvi govori više puta: „Zgriješismo i bezakonje učinismo”, i drugo, pa zatim posebno navodi: „Ispovijedam grijehe svoje i grijehe naroda svojega Gospodinu i Bogu mojemu.”
117. pravilo: Svaki od donatista koji se obratio i pridružio Katoličkoj Crkvi treba pripadati onoj katedri Katoličke Crkve koja mu je najbliža.
Tumačenje: Budući da je bilo mnogo rasprava među biskupima u vezi s donatistima koji se obraćaju Katoličkoj Crkvi, kojem prijestolju trebaju biti pribrojeni, prije carskoga zakona koji je zapovjedio sjedinjenje s Crkvom pokoravali su se onome biskupu preko kojega su primili obraćenje od laži i pripojili se Katoličkoj Crkvi.
Poslije carskoga zakona pokoravali su se katedri koja je bila blizu mjesta koje su držali donatisti. Ovaj Sabor zapovjedio je, razrješavajući rasprave koje su postojale među biskupima, da se pokoravaju onoj Katoličkoj Crkvi pod kojom su bili i ranije.
118. pravilo: Oni koji se od donatista obraćaju trebaju podijeliti oblast. Najstariji neka podijeli, a mlađi neka izabere.
Tumačenje: Ako se biskupi donatista obrate Katoličkoj Crkvi, a između njihovih i katoličkih biskupa nalaze se neki predjeli u kojima oba biskupa imaju vlast, neka se pravedno izvrši podjela te zajedničke oblasti i uprave među njima, tako što će prvobitni biskup načiniti podjelu na dva dijela, a posljednji, koji je nakon njega postao biskup, neka odabere dio. Ako se dogodi da postoji jedno mjesto u kojemu žive i donatisti i pravovjerni, a bliže je biskupu koji se obratio od donatista, njemu neka cijelo pripadne. Ako je bliže biskupu Katoličke Crkve, tada njemu isto tako neka cijelo pripadne. Ako je to mjesto podjednako blizu tim prijestoljima, a pravovjerni koji su u njemu od početka požele imati svoga biskupa, a oni koji se iz donatizma obraćaju u vjeru požele svoga, neka se posluša volja većine. Ako je broj podjednak, tada neka sve to mjesto pripadne ranijem biskupu.
119. pravilo: Onaj koji je obratio na pravovjerje i tri godine držao predio koji je sam obratio, bez osude je. Ako se obrati biskup od donatista, pa i prije isteka tri godine otkako se obratio zatraži svoje, neka uzme.
Tumačenje: Prije carskoga zakona, kako je napisano i u 117. pravilu, ako neki biskup iz neke hereze obrati u pravovjerje neki predio, neka od tada njime vlada, i biskup pod čijom je upravom taj predio ranije bio ne može tražiti taj predio od njega.
Poslije carskoga zakona, koji je i radi toga bio izložen, Oci ovoga Sabora izvoljeli su da biskup koji je neki predio obratio u pravovjerje drži taj predio tri godine i njime vlada; pa ako ga nitko u tom vremenu ne spomene i ne zatraži, poslije tri godine, ako i postoji biskup koji bi ga htio zatražiti, a tri godine je šutio i nije ga ni spomenuo, od tada ga neće dobiti ni ako ga zatraži. Neka ga bez bojazni drži biskup koji ga je obratio na pravovjerje.
Ako je Crkva pod kojom je predio koji se obratio na pravovjerje obudovjela i nema biskupa, ne smeta joj ako je isteklo vrijeme za traženje svojega predjela; nego ako u njoj bude postavljen biskup, po postavljenju i prije nego što proteknu tri godine, neka zatraži oblast svoje Crkve. Ako se pak predio nekoga donatističkog biskupa obrati Katoličkoj Crkvi i tijekom mnogo vremena bude u vlasti onoga koji ga je obratio u pravu vjeru, a zatim se vjeri Katoličke Crkve pridruži i donatijanski biskup čiji je predio bio, njemu priliči da prije isteka tri ljeta preuzme predio prijestolja svoje Crkve.
120. pravilo: Neka se nitko sam za sebe ne osvećuje, misleći da je u pravu, nego neka sude biskupi nakon savjetovanja, ili oni kojima naredi metropolit, ili susjedni biskupi nakon savjetovanja. Ako smatra da će, uzevši od metropolita gramatu za to, uzeti svoje, samoga sebe obmanjuje.
Tumačenje: Ako neki biskup pod svojom upravom ima selo, ljude ili nešto tome slično u nekom predjelu, a to drži drugi biskup, dužan je otići susjednim biskupima i požaliti im se. Neka ne bude sam svoj osvetnik i neka se ne usudi kao vlasnik uzeti ono za što misli da je zaista njegovo. Ako i uzme gramatu od metropolita da bi preoteo svoje ljude od toga biskupa, samoga sebe vara. Nikakve koristi od toga neće imati. Ako sam taj biskup ne bude htio od toga odstupiti, neka vrati kada presudom biskupa bude pobijeđen.
121. pravilo: Oni koji se ne brinu o stvarima o kojima bi trebali, neka budu zbog toga opomenuti. Ako tijekom šest mjeseci ništa ne učine, neka se to priključi sposobnijemu. Ako su se promišljeno pravili nemarnima da ne bi razdražili krivovjernike, i to uvide biskupi koji budu sudili, određeni ili izabrani, neka bude vraćeno toj katedri.
Tumačenje: Ako se neki biskupi ne brinu o mjestima svoje katedre u kojima žive heretici, i opomenu ih njima susjedni biskupi da se brinu o svojim biskupijama, neka se dignu i ulože svaki trud da te krivovjernike obrate na pravovjerje. Ako i šest mjeseci nakon opomene ništa ne učine, nego ostaju u istoj nebrizi i lijenosti, neka se ta mjesta daju drugom biskupu koji je sposobniji da ih pridobije. Ako se po mudrosti nisu pokrenuli na njihovo gorljivije poučavanje, da ne bi krivovjernike podigli na veće protivljenje, nego su šutjeli nadajući se da će ih krotkošću i dugotrpljenjem pridobiti, a za to vrijeme neki drugi biskupi svojom revnošću ove preobrate, i pridodaju im se mjesta u kojima heretici žive, i ako se to objelodani pred sucima — a suci su biskupi koje je za to postavio metropolit ili koje su izabrala oba parničara — pa se pokaže da su zbog takvoga promišljanja ti biskupi zanemarivali poučavanje, neka se ta mjesta opet vrate njihovim biskupijama.
122. pravilo: Sudac kojega su obje strane izabrale ne može biti osporen.
Tumačenje: Ako biskupi i klerici imaju neku raspravu među sobom, pa zajedničkim dogovorom izaberu neke od biskupa za suce i pred njima im bude suđeno, protiv njihove presude ne mogu se žaliti ni na jednom drugom mjestu; ona je nepromjenjiva. To nije zapovjeđeno samo ovdje, nego i drugim pravilima ovoga Sabora.
123. pravilo: Biskup nemaran za trud oko krivovjernika, koji i poslije opomene primljene od drugih biskupa ostaje u svojoj nebrizi, i koji se ni kroz šest mjeseci ne postara za njihovo obraćenje, neka bude bez zajedništva.
Tumačenje: Prethodno napisano 121. pravilo biskupa nemarnoga za ispravljanje krivovjernika, koji se ni šest mjeseci nakon opomene ne pobrine za njihovo obraćenje, osuđuje na to da mu drugi biskup, koji će ih moći obratiti k vjeri Katoličke Crkve, oduzme ona mjesta. Ovo pravilo zapovijeda da se takvi isključe od zajedništva dok ne izvrše djelo koje im priliči. Čini se da se ovo pravilo protivi 121. pravilu, jer ovo pravilo navodi drugu, snažniju prijetnju od one protiv biskupa koji se ne brine o obraćenju krivovjernika. Ipak, ono pravilo nije ovome protivno: kada se nađe drugi biskup koji na sebe uzme trud poučavanja krivovjernika, neka se uzmu mjesta u kojima je vlast imao biskup nebrižan za njihovo spasenje i neka se pridodaju biskupu koji ih je obratio u vjeru. Ali kada ni drugi biskup ne preuzima brigu o njima, a ni ovaj se ne trudi za njihovo obraćenje, tada će biti podvrgnut prijetnji isključenja. Ako i nakon isključenja ostane u istoj lijenosti, neka bude svrgnut prema 58. pravilu Svetih apostola.
124. pravilo: Tko kaže da je pridružen onaj za koga zna da nije pridružen, taj nije biskup.
Tumačenje: Ako neki biskup poznaje donatiste koji se nisu obratili Katoličkoj Crkvi, i s takvim stupi u zajedništvo, tj. služi, govoreći da ga je obratio na pravovjerje, a nije ga obratio, nego je slagao o njegovu obraćenju i obmanuo Božju Crkvu, neka bude svrgnut.
125. pravilo: Prezbiter ili đakon koji ima nešto protiv svojega biskupa neka se obrati okolnim biskupima, a ne neka plovi preko morske pučine. Oni koji to čine neka budu lišeni zajedništva u Africi.
Tumačenje:  I 28. pravilom ovoga Sabora zapovjeđeno je da prezbiteri ili đakoni koje je osudio njihov biskup, a ne prihvaćaju njegov sud i žele se na njega žaliti, ne prelaze pučinu afričkoga mora, tj. Sredozemno more, i da zbog toga ne idu rimskom biskupu, nego da pribjegnu susjednim biskupima i kod njih se sude. Ako neće, neka nemaju zajedništvo u Africi. Mislim da je to zabranjeno zbog opasnosti na moru, brodoloma i velikoga troška koji će zbog dalekoga puta oba parničara imati za svoje potrebe u stranoj zemlji.
126. pravilo: Budući da biskupi koji su došli na Sabor ne mogu biti dugo odsutni, neka se iz svake oblasti izaberu po trojica.
Tumačenje: Budući da je bilo mnogo prijedloga radi traženja i pitanja u vezi s pravilima, i da još nije bilo sve razriješeno, Oci ovoga Sabora odlučili su da zbog toga ne čekaju duže svi biskupi okupljeni na Saboru, jer je već prošlo dosta vremena, nego da se iz svake oblasti izaberu po tri biskupa i ostave da zajedno s Aurelijem, biskupom kartaške Crkve, ostalo okončaju, a ostali neka idu svojim domovima.
127. pravilo: Ako je netko odjenuo ili hoće odjenuti djevicu prije dvadeset i pete godine, tj. odjenuti je u crne rize zbog nužde, kao što je ljubav silnika, ili opasnost od otmičara, ili smrtonosna bolest, na molbu njezinih roditelja, neka zbog tih godina nema nikakvu štetu od Sabora.
Tumačenje: Osamnaesto pravilo Bazilija Velikoga o djevojkama koje se privode Gospodinu i odriču se braka, i koje ga mijenjaju za časniji život u svetinji, govori i zapovijeda da to bude u šesnaestoj ili sedamnaestoj godini. Dječjim riječima o takvim stvarima ne dopušta se vjerovati, jer nisu postojane. Ovo pravilo govori o djevicama koje su se već zaručile Gospodinu i odrekle se braka, i obećale djevičanstvo, i zapovijeda da biskup ne treba pretrpjeti nikakvu štetu od Sabora ako takvu djevojku koja se privodi Bogu odjene u obraz prije dvadeset i pete godine i pokrije je tom svetom krasotom radi nevolje djevičanske čistoće. Ako je neki silnik imao ljubav prema njoj i želio se s njom sjediniti brakom radi zajedničkoga života, ili se neki grabežljivac dogovorio da je otme, neka zbog toga nemaju izgovor za zadovoljenje svoje pohote govoreći da još uvijek hodi bez anđeoskoga obraza i da nije poznato je li se zaručila Bogu. Tada se dopušta biskupu da je pokrije svetom odjećom, da nitko nema čime se izgovarati niti poricati da je znao, nego da svi uvide da je nevjesta Božja. Ili, opet, ako je na samrti, a njezini srodnici umole biskupa da je prije dvadeset i pet ljeta starosti učini nevjestom Božjom, da ne ode ne primivši obraz.
128. pravilo: Isključeni ne može svjedočiti.
Tumačenje: Svjedok treba biti bez prijekora, i zato ni klerik ni svjetovnjak koji je isključen ne može optuživati niti biti svjedok protiv biskupa ili klerika.
129. pravilo: Ni rob, ni oslobođeni, ni prethodno optuženi za nešto zbog čega bi bio neprihvatljiv i za svjetovni sud, ni lakrdijaš, ni poganin, ni krivovjernik, ni Židov ne primaju se.
Tumačenje: Ne priliči da se bez ispitivanja primaju optužbe i svjedočenja protiv biskupa i klerika, prema šestom pravilu Drugoga sveopćeg sabora u Carigradu, nego neka se primaju oni koji imaju neporočan život i pravovjernu vjeru. Ako su robovi, oni ni prema gradskim zakonima ne mogu ni za kakve krivice, ni crkvene ni svjetovne, optuživati ili svjedočiti. I oslobođenima je protiv njihovih gospodara, tj. protiv onih koji su ih oslobodili ropstva, gradskim zakonima zabranjeno optuživati ili svjedočiti. Dolikuje im da one koji su ih oslobodili drže časnima i svetima. Ne primaju se ni oni koji su prije toga i sami osuđeni, a još se nisu opravdali, ili su na javnom sudu bili osuđeni, a carskim pomilovanjem još nisu bili razriješeni od svoje kazne. Ili oni koji imaju život dostojan poruge, kao glumci i lakrdijaši, ili su strani našoj vjeri, kao Judejci, heretici i pogani.
Takvi nisu prihvatljivi za optužbe ili svjedočenja protiv biskupa ili protiv klerika, budući da se takvi ni za što drugo ne trude nego samo da nametnu podsmijeh i porugu svećeničkoj časti i da navedu metež na Crkvu.
130. pravilo: Onaj koji optužuje za mnogo, a ni u jednom ne razotkriva, ne može svjedočiti.
Tumačenje: I ovo je po časti. Ne prima se da optužuje ili svjedoči ako se pokaže kao klevetnik, a prema tome i beščastan, jer protiv nekoga iznosi mnoge optužbe redom, a nijednu ne dokazuje.
131. pravilo: Ni dječak od četrnaest godina ne prihvaća se.
Tumačenje: Takav se ne prihvaća za svjedočenje jer nije punoga uzrasta. Dolikuje da onaj koji svjedoči bude častan i pravovjeran, i da ima čvrst um; onaj nedovoljnoga uzrasta nepostojan je u razmišljanju. Drugo izlaganje 17. glave prve grane 21. Carske knjige govori da se za svjedočenje ne prima netko tko nije uzrasta od dvadeset godina.
132. pravilo: Tužitelj ne dovodi svjedoke iz svojega doma.
Tumačenje: Svjedoci iz vlastitoga doma odbijaju se i prema gradskim zakonima, kako govori 21. glava prve grane 21. Carske knjige, koja kaže: „Tužitelj ne može dovoditi svoje domaće za svjedoke”, i 25. glava iste grane te Carske knjige govori: „Domaća svjedočanstva se odbacuju.” Domaćim svjedocima smatraju se oni koji su pod nečijom vlašću i mogu činiti ono što im je od njega zapovjeđeno. Takav nije prihvatljiv za svjedoka ni za samoga toga čovjeka, ni za drugoga kojega on tuži, ni za kaznena ni za imovinska djela. Ako se drugome sudi, i poželi iz doma toga drugoga uzeti svjedoke, to mu se ne brani. Iz jednoga doma mogu svjedočiti protiv nekoga ili za nekoga i otac i sin koji je pod njegovom vlašću, i dva brata koja su pod vlašću oca, kao što zapovijeda 25. glava iste, tj. prve grane 21. Carske knjige.
133. pravilo: Kada biskup kaže: „Meni jedinomu klerik je ispovjedio grijeh”, ako klerik to poriče, nije lažljivac.
Tumačenje: Ne treba vjerovati ako biskup za nekoga klerika kaže: „On je meni jedinomu ispovjedio grijeh, i zbog toga grijeha hoću ga ili svrgnuti iz dostojanstva ili isključiti od zajedništva.” Ako bude upitan taj klerik za kojega biskup kaže da mu je ispovjedio grijeh, pa zaniječe govoreći: „Nisam ti ispovjedio takav grijeh!”, ne priliči biskupu da ga osudi, niti da to primi kao uvredu, kao da se samome tom biskupu ne vjeruje.
134. pravilo: Biskup koji lišava zajedništva onoga koji nije razotkriven za grijehe treba i sam biti lišen zajedništva s drugima.
Tumačenje: Ako neki biskup isključi klerika koji nije razotkriven za grijeh, nego ga osudi po svojem mišljenju, i sam treba biti isključen od drugih biskupa s kojima će biti lišen zajedništva, kako bi se čuvao da brzo ne govori ni protiv koga ako ga ne može razotkriti.
135. pravilo: Urban, biskup sikijski, ako ne ispravi ono što je dužan ispraviti, ili će biti isključen ili pozvan u Rim.
Tumačenje: Prije nego što su Oci ovoga Sabora dobili vjerodostojan prijepis pravila Nikejskoga sabora od svetoga Ćirila, biskupa aleksandrijskoga, i od Atika, biskupa carigradskoga, držali su kao pravilo Nikejskoga sabora četvrto pravilo Sardičkoga sabora, koje zapovijeda da biskupi u sporu odu biskupu Rimske Crkve. Zbog toga su Urbanu, biskupu sikijskomu, zapovjedili da, ako ne ispravi ono što je dužan ispraviti, bude isključen. Ako se protivi isključenju, neka bude pozvan u Rim, i neka ga papa o tome ispita.
136. pravilo: Preosvećena braćo, kako ste nam pisali da vam pouzdano i vjerno prepišemo pravila Gospodarskoga sabora, koja su u Nikeji, gradu bitinijskom, izložili Sveti Oci, ova smo prepisali i poslali vašoj ljubavi.
137. pravilo: Pravila Nikejskoga sveopćeg sabora, kako su ih Oci zapovjedili, tako smo ih vjerno prepisali i poslali vama, časna braćo, kao što ste nam pisali.
Vjerujemo u jednoga Boga Oca Svemogućega, Stvoritelja svega  vidljivoga i nevidljivoga.
I u jednoga Gospodina našega Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenoga, rođenoga od Oca, to jest iz Očeve biti, Boga od Boga, Svjetlost od Svjetlosti, Boga istinitoga od Boga istinitoga, rođenoga, ne stvorenoga, istobitnoga Ocu, po kojemu je sve postalo, i ono što je na nebu i ono što je na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao, utjelovio se, očovječio se, stradao i uskrsnuo treći dan, uzašao na nebesa, koji će doći suditi živima i mrtvima.
I u Duha Svetoga. One koji govore da bijaše vrijeme kada Njega ne bijaše, i da je nastao iz nebića, ili od druge osobe ili biti, ili da je Sin Božji promjenjiv ili preobraziv, takve proklinje Katolička i Apostolska Crkva.
Tumačenje: Ova pravila Nikejskoga sabora bila su prepisana s izvornih pravila koja su bila položena u Aleksandrijskoj Crkvi i u Carigradu, i bila su potvrđena od obojice tih biskupa, Ćirila Aleksandrijskoga i Atika Carigradskoga, te su kao pouzdana poslana ovomu Saboru.
138. pravilo: One koji su od nas lišeni zajedništva odsad ne možete primati u zajedništvo, kao što je i Nikejski sabor zapovjedio. Ovaj Apijar, kojega si ti primio, suprotstavljao se saboru i vrijeđao ga, ali se naposljetku obratio, sam sebe razotkrio i okrenuo se uzdisanju.
Tumačenje: Ovi Sveti Oci primiše prepisana pravila Nikejskoga sabora, nesumnjiva i istinita, i ne pronađoše među tim pravilima ono koje bi zapovijedalo da papa šalje svoje đakone i ispituje presude našega sabora nad biskupima ili prezbiterima.
Napisaše Celestinu, rimskomu papi, da on od tada ne treba k sebi lako i kako dolikuje primati u zajedništvo one koje su oni isključili iz općenja, niti primati biskupe ili klerike koje je njihov sabor osudio na svrgavanje, niti slati svoje prezbitere i povjeravati im ispitivanje sabora. Nego neka se svaki osuđeni, ako hoće, požali saboru svoje oblasti, ili pak sveopćemu saboru, da se svjetovno bezumlje ne uvodi u Kristovu Crkvu, obmanjujući i navodeći porugu na Crkve.
Ovo mu predočiše iz samih djela Apijara, prezbitera Sikijske Crkve, kojega je sabor zbog odgovarajuće krivnje svrgnuo s prezbiterstva. On potom, došavši Celestinu, rimskomu papi, bijaše od njega primljen te s biskupom Faustininom poslan na afrički Sabor, imajući odluku da mu se opet dade prezbiterstvo i da Faustinin ispita one optužbe koje je protiv njega iznio tavrikijski narod.
Svojom se bestidnošću brzo pokazao nedostojnim primanja u općenje, i narugao se saboru jer ga ovaj nije htio primiti u zajedništvo, budući da su tužitelji stajali pred njegovim licem i razotkrivali ga. I nakon mnogoga proturječenja i nakon bestidnih poricanja, doveden u tjesnac, razotkriven dijelom dokazima, a dijelom vlastitom savješću, pred cijelim je Saborom ispovjedio sva sagrješenja za koja su ga optuživali te se okrenuo uzdisanju i plaču.
Milošću Božjom, prethodnima su pridružena i pravila ovoga mjesnoga sabora, koji bijaše u afričkoj Kartagi.