Ovaj Sabor, nazvan Sveti veliki i Prvi i Drugi sabor, okupio se u Carigradu, u svečasnom hramu svetih i preslavnih Apostola.
Kazivanje:
Ovdje ćemo doći u nedoumicu: kako se ovaj jedan sabor naziva Prvi i Drugi? To je zato što se ovaj Sabor najprije okupio u spomenutom hramu i došlo je do rasprave pravovjernih s inovjercima. Pravovjerni, smatrajući da su pobijedili u raspravi, htjedoše zapisati što se govorilo na Saboru, ali inovjerci ne dopustiše da se to učini. Toliko se usprotiviše, ne dopuštajući da se zapisuje, da se čak i za mačevima posegnulo, te započeše borbu među sobom. Tako se Sabor razišao ne ostavivši zapis o onome što je na njemu izrečeno. I potom, pošto prođe neko vrijeme, drugi se sabor okupio u toj crkvi, i opet se o istoj temi povela besjeda. Ovaj put bilo je zapisano o čemu su govorili. Zbog toga i rekoše za ovaj Sabor, koji je uistinu jedan, da se naziva Prvo-drugi, jer su se Sveti Oci posebno dva puta okupili na sabor. Na drugom saboru zapisano je ono što je govoreno, i tada donesena pravila ovdje su izložena.
1. pravilo: Bez zapovijedi biskupa nikome ne priliči podizati samostan, nego treba obavijestiti biskupa i neka se pročitaju molitve. Sagrađeni samostan i sve što mu pripada, iznutra i izvana, neka se popiše na papiru i neka bude pod vlašću biskupa. Bez volje biskupa nije dopušteno ni da onaj koji ga je podigao upravlja njime, niti da postavlja igumana.
Ovo je pravilo jasno.
2. pravilo: Ako se nađe netko da nekoga postriže u monaha bez prisutnosti igumana koji ga treba primiti na poslušnost, onaj koji je izvršio postrig neka bude svrgnut. Postriženoga neka biskup preda na poslušnost u samostan.
3. pravilo: Ako neki iguman ne traži monahe koji su pobjegli iz samostana, ne vraća ih niti ih duhovno liječi, neka bude isključen.
4. pravilo: Ako neki monah pobjegne iz svoga samostana, ili ode u drugi samostan, ili prebiva u svjetovnim naseljima, neka bude isključen i on i oni koji su ga primili, dok se ne vrati u svoj samostan. Ako je poslan od biskupa ili negdje postavljen, bez krivice je.
5. pravilo: Neka se nitko ne udostojava monaškoga obraza tko nije provjeren tijekom tri godine iskušeništva i pokazao se dostojnim, osim ako se vrijeme ne skrati zbog teške bolesti. Pobožnomu čovjeku koji je i u svijetu živio kao monah bit će dovoljno i šest mjeseci iskušeništva. Ako netko bude postrižen prije ovoga vremena, neka iguman ostane bez igumanstva, a postriženik neka bude predan na poslušnost u određeni samostan.
6. pravilo: Ako netko tko hoće primiti postrig ranije ne rasporedi niti oporučno ostavi svoju imovinu, nakon postriga samostan gospodari svom njegovom imovinom. Ako nešto prisvoji sebi i ne namijeni samostanu, neka biskup ili iguman to javno proda i razdijeli siromasima, a onaj koji je utajio neka primi zabranu. Neka ovo pravilo vrijedi i za monahinje.
7. pravilo: Nijednom biskupu ne priliči podizati samostan samo za sebe, na štetu i trošak svoje biskupije. Ako se netko drzne tako postupiti, neka primi zabranu, a sagrađeni samostan, kao obično i javno prebivalište, neka bude pod vlašću biskupije.
8. pravilo: Ako neki biskup, prezbiter ili đakon uškopi nekoga, svojom rukom ili zapovijedi, neka bude svrgnut; a ako svjetovni čovjek to učini, neka bude isključen, osim ako zbog neke bolesti ne bude prisiljen izvršiti rezanje. Tada nije kriv, jer je to liječenje, a ne zlodjelo.
9. pravilo: Ako svećenici tuku vjerne kad zgriješe, ili nevjerne kada ih vrijeđaju, svojom rukom ili zapovjede nekome, neka budu svrgnuti. Priliči prijestupnike odgajati poukama i savjetima i crkvenim zabranama, a ne ranama i udarcima. Ako ne poslušaju, neka ih urazumi vlastelinska ruka.
10. pravilo: Oni koji sveti kalež za službu, ili diskos, ili pokrivač, ili žličicu, ili takozvani aer, tj. zrak, ili jednostavnije rečeno bilo što od posvećenih posuda ili pokrivala sebi prisvoje ili okrenu na nesvetu uporabu, neka budu svrgnuti. Jedno je oskvrnuti, a drugo je svetinju ukrasti. Ako crkvene posude koje su izvan oltara, ili zavjese ili pokrivače koji su u crkvi, uzimaju sebi za nesvetu uporabu ili ih drugima daju, neka budu isključeni. Oni koji ih potpuno prisvajaju neka budu osuđeni kao svetokradice.
11. pravilo: Ako se neki prezbiter ili đakon prihvaća svjetovne vlasti ili nešto tako uređuje, ili u domovima velikaša bude tutor, ili starješina, ili upravlja nad nečim, neka bude isključen iz klera. Ne može služiti Bogu i mamonu.
12. pravilo: Nijedan prezbiter neka ne služi u crkvici koja je unutar kuće i neka ne krsti djecu bez dopuštenja biskupa. Neka biskup svrgne iz klera one koji služe u crkvicama unutar kuće. Oni koji se drznu činiti protiv ovoga pravila neka budu svrgnuti, a oni koji s njima zajedničare neka budu isključeni.
13. pravilo: Ako neki prezbiter ili đakon, po svojoj procjeni, nađe da je njegov biskup zgriješio, te prije suđenja i uvjeravanja svih biskupa sabora prekine općenje s njim i ne spominje njegovo ime na službi, neka bude svrgnut i lišen svake svećeničke časti. Oni koji ga slijede, ako su svećenici, neka otpadnu od svoje časti; monasi i svjetovni ljudi neka budu isključeni dok se ne obrate.
14. pravilo: Ako se neki biskup drzne isto to učiniti prema svojemu metropolitu, neka bude svrgnut. Svatko treba poznavati svoje granice.
15. pravilo: Također, ako se neki biskup ili metropolit tako drzne protiv svojega patrijarha, neka bude lišen svakoga svećenstva. Ako neki odstupe od nekoga biskupa ne zbog grijeha, nego zbog njegove hereze koja je razotkrivena od Sabora ili od Svetih Otaca, takvi su dostojni primanja i časti kao pravovjerni.
16. pravilo: Neka se nitko ni na koji način ne postavlja na biskupiju čiji je biskup još živ. Potrebno je ispitati krivicu onoga kojega hoće prognati, i nakon njegova svrgnuća neka postave drugoga. Ako neki biskup ne brine o svojemu stadu, a nije bolestan, niti je carevom ili patrijarhovom zapovijedi zadržan izvan svoje Crkve dulje od šest mjeseci, neka bude lišen biskupskoga dostojanstva i časti.
17. pravilo: Kada svjetovni čovjek treba biti postavljen za biskupa, neka se ne uzvodi brzo na biskupsko prijestolje. Također i monah neka se ne uzvodi brzo na toliku visinu, nego neka u svakom činu svećeničkih stupnjeva ispuni zakonom određeno vrijeme, tj. u podđakonstvu, đakonstvu i prezbiterstvu. Ako su pojedini i bili brzo uzvedeni na takvu visinu i dobro završili, ipak nije crkveni zakon ono što se rijetko događa.
Pravila i ovoga Sabora, koji bijaše u crkvi Svetih Apostola, završiše se u Gospodinu.