1. pravilo: Krivovjernik je onaj koji je stranac po vjeri, a onaj koji je stran po nekom nerazjašnjenom kanonskom pitanju taj je raskolnik. Nepokorni koji okupljaju ove ili one jesu podcrkvenici. Oni su sami sebe isključili iz Katoličke Crkve i, ustrojivši drugu, zasebno se okupljaju. Krštenje koje dolazi od krivovjernika neprihvatljivo je, a ono od raskolnika i podcrkvenika prihvaća se.
Tumačenje: Heretici po imenu pepuzini, koji svojega vođu Montâna nazivaju Utješiteljem, pa se tako i u njegovo ime krštavaju, nekršteni su. Krštenje novacijana, odnosno čistih, vodopredstojatelja i uzdržnika, iako je neprihvatljivo budući da ih je ostavio Duh Sveti, neka bude prihvatljivo radi promišljanja o njima.
Još jedno tumačenje: Oni koji nisu u zajedništvu sa Katoličkom Crkvom dijele se na tri skupine: na krivovjernike, na raskolnike i na podcrkvenike. Heretici su oni koji su se potpuno odvojili od Božje vjere, a to su: pepuzini, manihejci, valentinijani, marcioniti i mnogi drugi. Pepuzini, dakle, Montâna nazivaju Utješiteljem, a Priskilu i Maksimilu, dvije žene sjedinjene s njim bludom, imaju za proročice. Brakove bez promišljanja razrješuju, Pashu izopačuju, Tri osobe istobitnog Božanstva sjedinjuju u jedno lice i još štošta slično bezbožno mudruju.
Manihejci uvode dva počela, jedno drugome suprotstavljena i jednako snažna, te tvrde da je jedno počelo stvorilo svjetlost, a drugo tamu. Sunce i mjesec proglašavaju bogovima, a đavla nazivaju vladarom materijalnoga svijeta. Bračnu ustanovu nazivaju đavolskom i govore uvrede onima kojima je potrebna milostinja. O Gospodinu našem Isusu Kristu govore da nije primio ništa čovječje kada se utjelovio, odnosno da nije primio naše tijelo od Svete Djevice. Kleveću Križ, smrt i Uskrsnuće govoreći da se nisu uistinu dogodili, i zapovijedaju mnoštvo drugih bezbožnosti.
Valentinijani niječu uskrsnuće tijela, odbacuju Stari Zavjet, poštuju proroke i proroštva tumače prema svojoj vjeri, stvarajući tako nekakvo bajoslovlje. Za Krista tvrde da je s nebesa skinuo tijelo i kao kroz cijev prošao kroz Svetu Djevicu, i još mnoge druge hule praznoslove.
Marcioniti su masalijani, koji se nazivaju i molitvenici, i oni imaju mnogoglavu i mnogoimenu herezu.
Svi ovi, kada se obraćaju od svoje hereze i pristupaju neporočnoj vjeri, trebaju biti kršteni, budući da odbacujemo njihovo krštenje.
Raskolnici su oni koji su sebe odvojili od Crkve, kao što su novacijani i takozvani čisti, vodopredstojatelji i uzdržnici. Oni, ako se obrate Katoličkoj Crkvi i prokunu svoju herezu, bivaju primljeni kao kršteni i samo se pomazuju svetim mirom.
Podcrkvenici su oni biskupi ili prezbiteri koji su osuđeni zbog nekih grijeha i koji su izgubili svoju službu, ali se nisu pokorili pravilima, nego su sami sebe vladarski posvetili. Sebe nazivaju biskupima, služe, sagradiše drugu crkvu i neke uvjeriše da njima budu poslušni te da ostave Katoličku Crkvu. Takvi, ako se promijene i dostojno se pokajanjem ukrase za obraćenje, ponovno se pridružuju kao isto tijelo Katoličkoj Crkvi.
2. pravilo: Onaj tko namjerno uništava plod u utrobi, ako se dogodi da ga usmrti, ubojica je.
Tumačenje: Ako trudna žena prima smrtonosno bilje da bi usmrtila dijete koje je u njezinoj utrobi, ubojica je. I ne ispitujemo je li se mladunče već oblikovalo ili se nije oblikovalo, budući da često zajedno s djetetom umiru i žene, pa svojom zlom namjerom čine dva ubojstva: prvo je ubojstvo žene koja treba roditi, to jest same sebe, a drugo je ubojstvo djeteta.
Takve žene neka prime zabranu od deset godina. Dvije godine neka plaču, tri neka budu s onima koji slušaju, četiri godine neka pripadaju, i jednu godinu neka stoje s vjernima; i tako poslije desete godine neka se pričeste Božanskim Tajnama.
3. pravilo: Đakonu koji je učinio blud i prešao među svjetovne ljude ne treba braniti Pričest.
Tumačenje: Đakonu koji je učinio blud dovoljna je osuda što se svrgne iz đakonstva, jer nema nade da ponovno primi mjesto s kojega je pao. Stoga mu ne treba nalagati i drugu kaznu, i neka mu se ne brani Božansko zajedničarenje.
4. pravilo: Dvobračni neka se isključuju na jednu ili dvije godine. Trobračni na tri i četiri godine, a po sadašnjem običaju na pet.
Tumačenje: Ne od pravila, nego od običaja, Bazilije Veliki primio je da se trobračni isključuje na pet godina. Kako je i sam to primio, još zapovijeda da se takvi ne izgone iz Crkve potpuno i da ih se ne pridružuje onima koji plaču, nego da ih se dvije ili tri godine udostoji slušanja Božanstvenoga Pisma. Potom se zapovijeda da stoje s vjernima i da samo u molitvi sudjeluju s njima, a dobro zajedništvo da ne primaju. Tako, pokazavši neke plodove pokajanja, treba ih postaviti na mjesto onih koji se pričešćuju Tijelom i Krvlju Gospodina.
5. pravilo: Krivovjernika koji se kaje treba primiti s ispitivanjem.
Tumačenje: Krivovjernika koji je došao do kraja života i kaje se ne treba prihvaćati bez rasuđivanja i bez ispitivanja. Treba ispitati iskrenost njegova pokajanja i ima li plodova koji svjedoče o brizi za spasenje. Koji su to plodovi? Ako razotkriva svoju herezu, svoje grijehe ispovijeda u suzama i skrušena srca, čini milostinju i pokazuje druga takva spasonosna djela, neka bude primljen.
6. pravilo: Monahinja, ako uđe u zajednicu s muškarcem, neka se ta zajednica raskine.
Tumačenje: Ona koja je obećala djevičanstvo, ispovijedajući da se odriče braka, i koja je život u svetinji zavoljela više od svjetovnoga i njemu ga pretpostavila, ako odbaci svoje obećanje i sebe preda bludnim slastima te kaže da se zakonitim brakom sjedinila s mužem, to se ne naziva brakom, nego preljubom; štoviše, preljubništvom prema 18. pravilu ovoga Bazilija Velikog. Stoga je na svaki način potrebno prekinuti njihovu zajednicu.
7. pravilo: Onaj koji čini blud s muškim spolom, ili sa stokom, ili s nekom drugom životinjom, i čini preljub, takav neka primi zabranu od petnaest godina. Razbojnici, vračari i idolopoklonici, po drevnom običaju, neka prime zabranu od dvadeset godina.
Ovo pravilo je razumljivo.
8. pravilo: Tko podigne sjekiru na ženu, dobrovoljni je ubojica. Nedobrovoljni je ubojica ako baci kamen na psa, a njime pogodi čovjeka; i onaj koji radi pouke nekoga istuče bičem ili prutom jest nedobrovoljni ubojica. A onaj koji se razgnjevi pa nekoga udari drvetom ili rukom u opasno mjesto i ubije ga, blizu je dobrovoljnoga ubojice. Tko uzme mač ili nož i udari nekoga, takav je potpuno dobrovoljni ubojica, i razbojnik, i neprijatelj. I oni koji zbog neke stvari daju otrov i usmrte, dobrovoljne su ubojice; i oni koji ženama daju ili uzimaju djetoubojstveno bilje, dobrovoljne su ubojice.
Tumačenje: Ubojstva su neka dobrovoljna, druga nedobrovoljna. Ostala su blizu dobrovoljnih.
Ako netko baci sjekiru na nekoga i ubije ga, i ako netko uzme mač ili nož i ubije nekoga, i razbojnici, i neprijatelji — jedni ubijaju radi bogatstva, drugi otvoreno žele ubiti one koji im se protive — nazivaju se dobrovoljnim ubojicama, budući da dobrovoljno ubijaju. Također, oni koji daju djetoubojstveno bilje da bi ubili dijete u utrobi, i onaj koji daje i ona koja uzima, dobrovoljno ubijaju. I oni koji namjerno, želeći ubiti nekoga čovjeka, priprave otrov i daju mu da pije nešto od čega se um pomračuje, ako taj umre od toga otrova, i to se smatra namjernim ubojstvom.
Ako netko baci kamen ili drvo na psa da bi se obranio, pa promašivši psa njime udari čovjeka i ovaj od toga umre, to je nedobrovoljno ubojstvo. Ili ako baci drvo kako bi pogodio neki plod na stablu, kao jabuku ili krušku, ili nešto drugo takvo, pa promašivši stablo udari čovjeka i ovaj od toga umre, i to je nedobrovoljno ubojstvo. Ili ako hoće kazniti nekoga zbog učinjene pogreške, pa ga tuče remenom ili prutom i ovaj od toga umre, i on se ubraja među nedobrovoljne ubojice.
Ako se netko posvađa i u gnjevu drvetom ili rukom nekome surovo nanese ranu na osjetljivom mjestu i ubije ga, to je blisko dobrovoljnom ubojstvu. Jer, iako nije htio ubiti onoga s kim se posvađao, htio mu je nanijeti zlo, pa se to ipak dogodilo. I onaj koji je bio obuzet strašću jarosti te je zbog toga nemilosrdno nanio ranu čovjeku teškim drvetom i ubio ga, nije to sasvim nedobrovoljno ubojstvo, nego je blizu dobrovoljnoga.
9. pravilo: Po riječi Gospodnjoj jednako se osuđuju i muškarac i žena ako se razdvajaju, osim zbog preljuba. Običaj, pak, preljubnika i bludnika ne rastavlja od žene. Ako se neka žena vjenča za onoga kojega je žena ostavila, time nije preljubnica. Krivica je na onoj koja je bez prave krivice ostavila muža, i preljubnica je ako pođe za drugoga. Ostavljen muž je opravdan. Ako muž ostavi ženu i uzme drugu, i sam je preljubnik, i nju čini da tvori preljub, pa je žena koja s njim živi preljubnica.
Tumačenje: Iako Gospodin jednako osuđuje muža koji se razveo od svoje žene, osim zbog razloga preljuba, i ženu koja je odstupila od svojega muža bez odgovarajuće krivice, crkveni običaj zapovijeda da bude drugačije. On ne dopušta da se žena razdvoji od svojega muža, iako je on činio blud ili preljub; ali ženu, ako se ona oskvrnula s drugim čovjekom, zapovijeda mužu otpustiti i više je ne držati.
Prema tome, ako žena ostavi svojega muža optužujući ga zbog toga što živi u bludu, i on uzme drugu ženu, krivica je na ženi koja ostavlja svojega muža, kojega je bila dužna zadržati čak i ako čini preljub. Muž koji je uzeo drugu ženu opravdan je. Ona koja uđe u brak s njim neće se nazvati preljubnicom ako je on ostavljen od prve žene. Ako ona koja ga je ostavila ode za drugoga muža, preljubnica je bez ikakva izgovora.
Ako muž, nasuprot ovome, ostavi ženu bez dokazanoga preljuba pa uzme drugu, i sam je osuđen kao preljubnik, budući da ženu koju je otpustio čini preljubnicom ako pođe za drugoga muža; a ona koja živi s njime preljubnica je, pošto je uzela tuđega muža.
Takav suživot pravila zabraniše, budući da je tada vlast zakonom bila dana muževima i ženama da se rastaju, prema slovu zakona, i bez odgovarajuće krivice. Danas ni muž ni žena ne mogu prekinuti brak osim ako za to ne postoji odgovarajuća krivica, a o tome jasno naređuje Justinijanova Nova zapovijed.
10. pravilo: Ne prisiljavaj onoga koji se zakleo da neće biti postavljen.
Tumačenje: Onoga koji je izabran za biskupstvo, a još nije postavljen, i koji je zbog nekog iskušenja dao zakletvu da neće prihvatiti postavljanje, ne prisiljavaj na postavljanje. Još je potrebno razmotriti i vrstu zakletve, i riječi, i razlog zbog kojega se zakleo, te potanko ispitati izrečeno. I ako bude kakva olakšica u riječima zakletve, oprostiti mu umišljenu zakletvu i dopustiti da bude postavljen za biskupa. Ako niotkuda nema nijedne olakšice, nego se svakako pokazuje kao zakletva, ako bude pušten bez postavljanja, takvoga treba potpuno ostaviti.
11. pravilo: Tko je nedobrovoljno ubio, deset godina neka se kaje.
Ovo pravilo je razumljivo.
12. pravilo: Dvobračni se ne prima u kler.
Tumačenje: I druga mnoga pravila dvobračnom zabranjuju svećenstvo, jer ne dolikuje da on bude ni biskup, ni prezbiter, ni đakon.
13. pravilo: Ako vojnik u ratu za pravovjerje učini ubojstvo, tri godine neka bude izvan općenja.
Tumačenje: Ubojstva učinjena u ratu Sveti Oci nisu smatrali ubojstvima, kako to govori i Atanazije Veliki monahu Amunu u poslanici: „Velike su časti dostojni oni koji su hrabro vojevali, i dolikuje im podizati spomenike propovijedajući njihovu hrabrost. Jer protivnike ubijahu i djelo zakonito i hvale dostojno činjahu.”
I ovaj veliki čovjek, ne odbacujući njihova mišljenja, budući da su zbog pobožnosti i čistoće junaci u ratu ubijali, ipak savjetuje govoreći: „Dobro je da takav tri godine samo Pričest ne prima, jer ima nečiste ruke.”
14. pravilo: Onoga koji lihvari, ako se ne ispravi, ne primati u svećenstvo.
Tumačenje: Njegovo ispravljanje jest ovo: neka razda sirotinji nepravedno bogatstvo stečeno lihvom i neka obeća da ponovno neće upasti u takvu bolest srebroljublja.
15. pravilo: Božanstveno Pismo zajedno spominje ptice nebeske i ribe morske, jer je i jednima i drugima postanak iz mora. Ovdje se ubrajaju i druga stvorenja koja prolaze morskim putevima: veliki kitovi i ona s kožom kao glina, a od njih nijedno nisu ribe.
16. pravilo: Zapisano je: Naaman Sirijac velik je od gospodara, a ne od Boga, ni od Gospoda svojega, to jest velik je i častan od svojega cara.
Kazivanje: Za ove dvije glave, odnosno pravila, nema tumačenja, jer su ona više kazivanja o nejasnim riječima u Pismu.
17. pravilo: Prezbiter Vianor zakleo se, pa se pokajao zbog brzopletosti svoje zakletve.
Tumačenje: Taj prezbiter Vianor, optužen od nekoga i ne mogavši podnijeti njegovo pritiskanje, u smutnji se zakleo da od tada neće služiti, a potom se pokajao i poželio ponovno služiti. O tome je bio upitan Bazilije Veliki: treba li ga primiti? On zapovijedi da ga, ako se kaje zbog brzopletosti zakletve, treba primiti, ali da ipak ne služi u katedralnim crkvama, kako ne bi bio povod za sablazan mnogima, nego da odvojeno vrši prezbitersku službu.
18. pravilo: Pokajanje djevica ili monahinja koje su zgriješile poslije obećanja Sveti Oci prihvaćali su nakon jedne godine. Ali, kako je Crkva sada snažnija, djevicu koja je zgriješila nakon obećanja nazivamo preljubnicom, i onoga koji je s njom zgriješio nazivamo preljubnikom. Obećanje na djevičanstvo neka se daje sa sedamnaest godina, i ako ispitivana ostane pri molbi.
Tumačenje: Budući da se preljubnicom naziva ona koja je, posvetivši sebe Gospodinu, odrekavši se braka i zavoljevši život u čistoći, prestupila svoja obećanja i obeščastila sjedinjenje sa Ženikom Kristom, predavši sebe bludnim slastima, takva neće biti primljena u Crkvu ako ne prestane s grijehom i ne prekine bezakoniti suživot. Kada ga raskine i pokaje se, treba ispuniti vrijeme za grijeh preljuba, to jest petnaest godina bez pričešća Svetim Tajnama. Od tih petnaest godina četiri neka provodi s onima koji plaču, pet s onima koji slušaju Božanstveno Pismo, četiri s onima koji pripadaju, i dvije godine neka stoji s vjernima te s njima ima samo zajednicu u molitvi. Nakon petnaest godina pokajanja dobit će dovršenje zabrane i neka bude udostojena pričešća.
Ovo pravilo također zapovijeda da se molba za primanje u djevičanski čin prihvaća kada ona bude imala više od 16 ili 17 godina. Jer tada ima vlast nad svojim mislima i, budući da je umom odrasla, neizbježno će ponijeti kaznu ako prekrši zavjete.
No 40. pravilo Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, prihvaća i onoga koji s deset godina želi primiti monaški jaram, jer je Crkva Božja snažnija, i zajednica vjerujućih je blagodaću Božjom čvrsta i nepokolebljiva u čuvanju zapovijedi.
19. pravilo: Tko se odriče svijeta neka bude upitan može li podnositi da je bez žene, i neka javno svjedoči, da bi, ako prekrši, primio zabranu.
Tumačenje: Muškarce koji se odriču braka i žele djevičanstvovati treba biskup te oblasti upitati ljube li zaista takav život. Njihovo svjedočanstvo treba javno primiti da, ako prijeđu od njega prema slasnomu i tjelesnomu životu, prime zabranu za bludnike.
20. pravilo: Djevica koja je u herezi, a potom se pokaje i želi se udati, nije kriva, jer ono što zakon govori, govori onima koji su u zakonu.
Tumačenje: Ako vjerujuće žene obećaju da će djevičanstvovati, a poslije se odreknu svojega zavjeta, podliježu zabrani za preljubnice. One koje su u herezi obećale da će djevičanstvovati, a poslije uzele muževe i pristupile Crkvi, ne osuđuju se, nego su krštenjem nevine, jer one još nisu ni jaram Kristov ponijele niti poznaju Njegov zakon.
21. pravilo: Muža koji je učinio blud neka primi njegova žena. Ženu koju je oskvrnuo drugi čovjek muž neka otpusti. Bludnik je, a ne preljubnik, onaj koji, imajući ženu, padne sa slobodnom ženom.
Tumačenje: Ako muž živi sa ženom i zgriješi s drugom, slobodnom od braka, neće biti osuđen kao preljubnik, nego se smatra bludnikom. Stoga neće primiti zabranu za preljub; podliježe zabrani većoj nego bludnik.
Ovo je radi običaja koji se drži, a koji zapovijeda da muž otjera ženu koja je zgriješila s drugim muškarcem, dok ženi čiji muž bludniči ne dopušta da ga ostavi, nego da ga prihvati.
22. pravilo: Tko otme zaručenu, neka je vrati njezinu zaručniku. Ako nije zaručena, neka je vrati njezinima, i po njihovoj volji neka ulazi u brak ako žele.
Tko je tajno ili nasilno prije braka oskvrnuo djevojku, pa se njome oženi, treba ponijeti zabranu za bludnika.
Tumačenje: Ovo pravilo zahtijeva da žena koja nije zaručena, a netko ju je oteo, bude vraćena svojoj rodbini. Ako ima roditelje, ili brata, ili skrbnike koji se brinu o njezinu sirotstvu, od tada im se daje ovlast da je oni, ako žele, daju u brak onomu koji ju je oteo.
Pedeset osma grana 60. Carske knjige ne dopušta da to bude ni ako oteta želi, ni ako roditelji otetu žele udati za otmičara. Naprotiv, zapovijeda da roditelj koji hoće sklopiti takav brak bude prognan u drugu zemlju. Devedeset drugo pravilo Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači, proklinje svjetovnjaka koji otima ženu radi braka.
Potrebno je razumjeti to pravilo po snazi ovoga pravila. Ovo pravilo još zapovijeda da se u Crkvu ne prima onaj koji je stekao ženu pomoću otmice dok je ne vrati zaručniku, ako je bila zaručena, ili rodbini, braći ili skrbniku, ako nije bila zaručena. Ako se tako učini s njom, kletvi nema mjesta.
A ako je netko prije braka, u tajnosti ili nasilno, obeščastio ženu, pa potom s njom stupio u zakoniti brak, takav mora ponijeti zabranu za blud u trajanju od četiri godine. Prve godine neka stoji s onima koji plaču kod crkvenih vrata, druge godine neka bude primljen među one koji slušaju Božanstveno Pismo, treće godine s onima koji pripadaju, a četvrte neka stoji s vjernima i s njima ima samo zajednicu u molitvi. Na taj način, poslije četiri godine, neka se udostoji blage zajednice, odnosno Pričesti.
23. pravilo: Tko uzme ženu rođenoga brata, neka se ne prima dok je najprije ne otpusti.
24. pravilo: Ako se ona koja je ubrojana među crkvene udovice odluči na brak, neka bude prezrena i od tada neka od Crkve ne dobiva potrebno. Ako se udovac oženi, neka samo ponese zabranu za dvobračnoga. Udovica starija od šezdeset godina, ako se uda, neka bude bez općenja sve dok ne odstupi od nečistoće. Udovica mlađa od šezdeset godina neka se ne ubraja u čin crkvenih udovica. Ako udovica ima šezdeset godina, i ubrojana je među crkvene udovice, pa zaželi ponovno se udati, dok ne ostavi nečistu strast, neka se ne udostoji blage zajednice, odnosno Pričesti.
25. pravilo: Ako netko ima za ženu onu koju je sam obeščastio, dopušteno mu je da je ima, ali neka ponese zabranu.
Tumačenje: Tko hoće oženiti onu koju je oskvrnuo prije braka, neka mu bude dopušteno imati je. Zbog oskvrnuća neka primi zabranu od četiri godine, kao što napisah u 22. pravilu.
26. pravilo: Oni koji se sjedine sa ženom poslije bludničenja, ako se rastave, dobro čine. Ako se ne rastave, nego se vjenčaju, neka bude dopušteno. Neka ponesu zabranu.
Tumačenje: Brak u tome ima svoje dostojanstvo i čast jer čisti od bluda. Stoga blud nije brak ni početak braka, nego grijeh i prijestup Božjega zakona. Zbog toga, ako se netko sastavi sa ženom poslije bludničenja, neka odstupi od nje, ako je moguće. Bolje je, ako su u svakom pogledu nerazdvojni jedno od drugoga i žele nastaviti živjeti u ljubavi bračnoga života, ali prvo trebaju podnijeti zabranu za bludničenje; i neka ostanu tako, da ne bude nešto gore.
27. pravilo: Prezbiter koji padne u bezakoni brak neka bude lišen službe i ima samo sjedenje.
Tumačenje: Ako je netko prije svećeništva uzeo ženu ne znajući da je ona udovica, ili plesačica, ili neka glumica, ili neka druga od onih koje su zabranjene svećenicima, pa potom stupi u prezbiterski stupanj, i poznata postane bezakonitost takvoga braka, on može imati samo čast i pravo sjedenja sa svećenicima, a neka potpuno odstupi od služenja. Dovoljno mu je oprošteno zbog neznanja, a da druge blagoslivlja, ne priliči, jer se dužan brinuti o svojim ranama. Blagoslov je darivanje svetosti. Nemajući je zbog grijeha iz neznanja, kako da je drugima daruje? Odnosno: onaj tko nema blagoslov, kako da druge blagoslivlja?
28. pravilo: Smiješan je onaj koji daje obećanje da neće jesti svinjsko meso. Neka bude primljen ako ga počne jesti.
Tumačenje: Smiješan je onaj koji daje zavjet da neće jesti svinjsko meso, jer se smućuje i zavjetuje nerazumno. Nijedna Božja životinja nije za odbacivanje ako se s zahvalnošću jede. Stoga takvima treba dopustiti da jedu meso kojega su se odrekli i naučiti ih da Bogu ne daju nerazumna obećanja.
29. pravilo: Ako je odbačeno zaklinjanje, tim je prije odbačeno zlostavljati nekoga. Zato ne treba samo zabranjivati djelo, nego i samu zakletvu koju izriču. Lijek za ovo je dvojak: pouka da se ne zaklinje i zabrana da se provođenjem zakletve učini zlo na koje se zakleo.
Tumačenje: Neka se ne dogodi vlastodršcima da se zaklinju pa da pod tim izgovorom čine zlo sebi potčinjenima. Netko se, na primjer, zakleo učiniti zlo jednomu od svojih potčinjenih i pod izgovorom pobožnosti želi svoje lukavstvo učvrstiti. Takav se liječi na dva načina: prvo, naučiti ga da se brzo ne zaklinje; drugo, da ne održi zakletvu kojom se zakleo na zlo. Jer ni Herodu nije bilo koristi od ispunjenja zakletve, jer, ne želeći prestupiti zakletvu, postao je ubojica Proroka.
Zakletva koju je netko dužan čuvati i ne odstupiti od nje jest zakletva da se čuvaju sudovi i zapovijedi Božje; a onu koja navodi na grijeh, čineći nekome zlo, na svaki način treba povući i ukinuti.
30. pravilo: Otmičari tri godine neka pripadaju. Ako udovica pođe za nekoga, neće biti osuđeno kao zlo.
Tumačenje: Čemu će biti podvrgnuti oni koji otimaju žene rečeno je u 22. pravilu Šestog sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači.
Ovo pravilo nalaže i to da oni koji otimaju, i oni koji im pomažu, tri godine budu izvan molitve i pribrojeni onima koji pripadaju. Ovakva zabrana daje se onda kada vrate otetu djevojku; drugačije se ne primaju u Crkvu. I ovo vrijedi za otetu ženu: ako udovica pođe za muža, a prethodno se nije sjedinila s njim ni voljno ni prisilno, to je bez krivice.
31. pravilo: Ako žena kojoj je muž otišao i nema vijesti o njemu, ne ispitavši i ne saznavši pouzdano da je mrtav, pođe za drugoga muža, čini preljub.
Ovo je pravilo razumljivo.
32. pravilo: Klerik koji je smrtno zgriješio i svrgnut je sa svoga stupnja, neka se pričešćuje s laicima. Rečeno je: ne treba se dvaput kažnjavati za jedno.
Tumačenje: Grijeh koji vodi u smrt jest tjelesno naslađivanje. Ako neki klerik učini blud, svrgava se sa stupnja svećenstva, ali se ne lišava Božanske Pričesti, nego neka se pričešćuje sa svjetovnjacima.
33. pravilo: Ako žena rodi na putu i, ne brinući se za rođeno dijete, ostavi ga, kriva je za grijeh ubojstva.
Ovo je pravilo razumljivo.
34. pravilo: Ona koja je potajno učinila preljub, za što smo saznali razotkrivanjem, neka bude bez zajedništva dok se zabrana ne okonča.
Tumačenje: Ženu koja je potajno učinila preljub, a nije razotkrivena, pa je svoj grijeh ispovjedila iz pobožnosti, ili nakon što ju je njezin duhovni otac razotkrio, ne treba pred svima razotkrivati niti je njezinu mužu prikazivati kao preljubnicu, kako to ne bi bilo povod za njezinu smrt. Oci su ustanovili da ona treba biti bez zajednice, zauzimajući mjesto s vjernim ženama, dok se ne navrši broj godina određen za preljubništvo.
Ako bude postavljena među one koji plaču ili one koji slušaju, može izazvati sumnju kod muža, a možda može biti i ubijena.
35. pravilo: Ako žena ostavi svoga muža bez krivice, ona je kriva, dok on, pretrpjevši, nije kriv.
Tumačenje: Ona koja je ostavila svoga muža i bez razloga otišla od njega, neka bude u zabrani. Ako, osim toga, pođe za drugoga, neka bude osuđena kao preljubnica. Muškarac kojega je ona ostavila dostojan je blagosti i zato, ako uzme drugu ženu, neka bude bez zabrane.
36. pravilo: Žene vojnika koje nemaju vijesti o svojim muževima, pa zato pođu za druge, dostojnije su blagosti od drugih koje ne čekaju muževe koji su otišli.
Tumačenje: Jednakoj zabrani za preljubništvo krive su i one žene kojima muževi nisu vojnici, nego trgovci ili drugi obični ljudi koji poslom odu u neku zemlju, te prije nego što su obaviještene o njihovoj smrti pođu za drugoga muža, kao i žena vojnika koja se, ne saznavši pouzdano za smrt svoga muža, uda za drugoga.
Kako su žene vojnika, saznavši za smrt svojih muževa, dužne ispitati o njihovoj smrti, zapovijeda 117. nova zapovijed Justinijanova, koja se nalazi u sedmoj grani 28. Carske knjige, a čija je snaga posvjedočena i u 91. pravilu Šestoga sveopćeg sabora u Carigradu, u Trulskoj palači.
Ovo pravilo udostojuje nekog pomilovanja žene vojnika više nego one čiji muževi odlaze ili trgovati ili nekim drugim poslom. Ako one i stupe u drugi brak nemajući vijesti o svojim muževima, ipak, budući da je odlazak vojnika u rat odlazak prema smrti, ako nema vijesti o njima, opravdana je slutnja da su umrli ili ubijeni.
37. pravilo: Tko otpusti tuđu pa uzme slobodnu ženu, zbog prve neka podnese zabranu, a za drugu nije kriv.
Tumačenje: Ako netko uzme za ženu onu koja je od drugoga otpuštena, pa potom, otpustivši je po zakonu, sjedini se s drugom koja je slobodna, zbog prve žene neka bude podvrgnut zabrani za preljub, jer tko uzme otpuštenicu, čini preljub. Za drugu nije kriv.
38. pravilo: Ona koja se udaje bez dopuštenja svoga oca naziva se bludnicom. Ako se njezini roditelji pomire s tim, smatra se da se dogodilo iscjeljenje odnosa, ali ipak neka bude tri godine u zabrani.
Tumačenje: Oni koji se nalaze pod vlašću ne mogu bez suglasnosti onih čiji su sklapati brak s onima koji su pod vlašću. Ako ga i sklope, ništa nisu učinili, brak nije valjan. Zabrani za blud podliježu one djevojke koje pođu za muža bez dopuštenja svojih roditelja. Ako nakon toga roditelji prihvate brak koji je bio bez njihove suglasnosti i požele da on ostane neraskidiv, ipak zbog toga što to od početka nije bilo njihovom voljom, ne treba im brzo dopuštati da se pričešćuju, nego neka tri godine budu u zabrani.
39. pravilo: Ona koja živi s mužem preljubnikom, cijeli život čini preljub.
Tumačenje: Zbog toga se takva i ne prima u Crkvu. Kada prestane s grijehom, tada neka bude u zabrani i ispravit će svoj grijeh. Ako je u preljubočinjenju, nije se popravila, i neka se ne prima.
40. pravilo: Robinja koja se preda mužu čini blud. Ona se udaje s dopuštenjem svojih gospodara pod čijom je vlašću; drugačije nije valjano.
Tumačenje: Ako djeca koja su pod vlašću svojih roditelja ne mogu bez njihova dopuštenja sklopiti brak, tim prije to nije moguće robinji. Stoga robinja koja sebe preda muškarcu bez suglasnosti svojih gospodara prima zabranu kao bludnica. Ako se potom s njim sjedini uz suglasnost gospodara, tada stupa u zakoniti brak.
41. pravilo: Bez krivice je udovica koja se uda.
Tumačenje: Udovica je svojevlasna nakon smrti muža. Zbog toga, ako pođe za drugoga, bez grijeha je — samo u Gospodinu, po riječi božanstvenog Apostola.
42. pravilo: Sin je pod vlašću očevom, rob pod gospodarevom. Stoga, ako se sin oženi bez dopuštenja oca, ili rob bez dopuštenja svoga gospodara, nisu bez krivice, nego neka prime zabranu.
Ovo je pravilo razumljivo.
43. pravilo: Tko nekoga udari na smrt, ubojica je, bilo da se branio ili je prvi započeo.
Tumačenje: Ako netko, posvađavši se, nekome u gnjevu nanese ozljedu i ubije ga, bez obzira je li prvi započeo pa zadao ozljedu, ili je bio udaren od drugoga pa mu je, želeći se obraniti, nanio smrtnu ozljedu, ubojica je. A je li svojevoljni ili nesvojevoljni, poznaje se po oružju kojim je zadao udarac, tj. mačem, drvetom ili nekim drugim od ostalih oružja, čiji su tragovi dani u osmom pravilu ove poslanice i ondje su objašnjeni.
44. pravilo: Đakonisa koja učini blud s Helenom, tj. poganinom, pa se pokaje, neka bude sedam godina u zabrani.
Tumačenje: Ovdje su zajedno dane dvije zabrane: đakonisa se izbacuje iz svoga stupnja i prima zabranu na sedam godina, lišavajući se Božanskih Tajni zato što je učinila blud s neznabošcem.
45. pravilo: Kršćanin koji sramoti Krista nema koristi od kršćanskoga imena.
Tumačenje: Vjera bez djela je mrtva. Nikakve koristi nema od imena, odnosno od toga da se netko naziva kršćaninom, a odbacuje Kristove zapovijedi i ruga Mu se zlim djelima.
46. pravilo: Ako se neka iz neznanja uda za čovjeka kojega je ostavila žena, bit će otpuštena ako se prva vrati. Smatrat će se bludnicom iz neznanja. Ako želi, može se udati, ali bolje je da se ne uda.
Tumačenje: Muž bijaše ostavljen od žene na određeno vrijeme. On, misleći da se potpuno razveo od nje, uzme drugu, koja nije znala da je ovaj na određeno vrijeme ostavljen od one. Kada mu se prva žena vrati, primi je, a drugu otpusti. Otpuštena žena osuđuje se kao bludnica. Ipak, u neznanju je pošla za njega, i zato, ako hoće ući u bračnu zajednicu s drugim, ne smatra se otpuštenicom, jer ni onaj koji ju je otpustio nije joj bio pravi muž. Ako hoće ostati bez braka i ne udavati se, to je bolje.
47. pravilo: Uzdržnike, vrećonoše i odricatelje krsti, iako govore: “U ime Oca i Sina i Svetoga Duha kršteni smo”, jer se, budući da hule nazivajući Boga tvorcem zla prema Marcionovu učenju, ne primaju bez krštenja.
Tumačenje: U svome prvom pravilu, zbog razloga domostroja, ovaj veliki svjetionik Crkve primao je krštenje uzdržnika i novacijana, zvanih čisti, i zapovijedao da samo svetim mirom budu pomazani kada pristupaju vjeri Katoličke Crkve, i da prokunu svoju herezu. Ovdje, ispravljajući ono što je ondje prihvaćao po domostroju, zapovijeda da se uzdržnici i drugi krste, budući da je njihova hereza izdanak Marcionove hereze. I ovi se, kao i oni, gnušaju braka, odvraćaju se od vina i govore da je Božja tvorevina nečista.
Ipak, sedmo pravilo Sabora u Laodiceji, sedmo pravilo Drugoga sveopćeg sabora u Carigradu i 95. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači primaju krštenje novacijana, tj. čistih, i četrnaestnika kada pristupaju Crkvi i prokunu svoju i sve hereze, te im se samo svetim mirom pomazuju čelo, oči, nosnice, usta i uši.
48. pravilo: Ona koja je od muža otpuštena neka ostane tako. Ako pođe za drugoga, čini preljub, po glasu Gospodnjem.
Tumačenje: Ako onaj koji uzme otpuštenu čini preljub, koliko će prije preljubnica biti žena koja je općenjem s njim i muža učinila preljubnikom. Zbog toga je ona koju je muž otpustio dužna ostati bez braka, tj. ne ići za drugoga muža.
49. pravilo: Nije kriva ona koja je nasilno obeščašćena, kao ni robinja koju je gospodar napastovao.
Tumačenje: Djevojka koja je nasilno oskvrnjena, i žena koja podnese sramotu zbog nečijega nasilja, nisu krive. I robinja koja se nasilno sjedini sa svojim gospodarom, bez zabrane je.
50. pravilo: Trobračnost je bezakona, kao nečistoća za Crkvu. Ona je dostojna prezira, bez razotkrivanja. Gori su od onih koji su okrenuti bludočinjenju.
Tumačenje: Gradski zakon prihvaća treći brak, a djecu koja su iz njega rođena zakonito poznaje kao nasljednike. Pravila treći brak ne prihvaćaju, nego gledaju na njega kao na nečistoću u Crkvi. Jer gori je od bludničenja, kao nemoćan i raslabljen. U narodu se ne nalaže osuda na njega, tj. trobračni se ne svrstava među one koji plaču niti se kao osuđenik razotkriva pred ljudima, iako se nalaže petogodišnja zabrana, tj. udostojuje se da dvije ili tri godine sluša Božansko Pismo i stoji kod crkvenih vrata; druge dvije godine neka stoji s vjernima i sudjeluje u molitvi, a potom neka bude s onima koji se pričešćuju Božanskim Tajnama.
51. pravilo: Klerici, ako zgriješe, otpadaju od svoga stupnja, bilo da su služitelji, bilo da su postavljeni.
Tumačenje: Služitelji Crkve, bilo da su u činu — prezbiteri, đakoni, podđakoni, pjevači i čitači — bilo da nisu postavljeni, kao što su čuvari, palitelji kandila i oni kojima je povjereno čuvanje svetih dveri oltara, ako padnu u blud, primaju jednu kaznu: svrgnuće iz svoje službe.
52. pravilo: Žena koja se ne pobrine za dijete koje je rodila na pustom mjestu i tako ga ostavi, ubojica je. Ako je dijete umrlo jer je bila u oskudici i nije imala ono što je nužno, nije kriva.
53. pravilo: Nije velik grijeh ako udova robinja bude oteta za drugi brak. Ipak, neka primi zabranu za dvobračne.
Tumačenje: Kako robovi ne mogu stupati u brak bez suglasnosti svojih gospodara, po tome se dakle ne smatra velikim grijehom udovoj robinji koja je bila oteta to što se kasnije odlučila za brak. Zatim, nema mjesta ni zabrani za otmicu slobodne žene, budući da, iako se drži za otetu, ipak je svojom voljom pošla za njega, a pravila ne sude o načinu, nego o slobodnoj volji. Neka njezin brak bude valjan ako i njezin gospodar dopusti. Istodobno neka prime zabranu za dvobračne.
54. pravilo: Zabrane u vezi s ubojstvima produljuju se ili skraćuju prema obilježjima nasrtaja.
Tumačenje: Ovaj veliki učitelj Crkve postavio je ustanovljene zabrane za namjerna i nenamjerna ubojstva. Ovisno o nasilju koje se dogodilo, one se mogu produljivati ili skraćivati, a to je ostavio na volju onome koji je primio vlast vezati i razrješavati.
55. pravilo: Oni koji se bore protiv razbojnika izvan Crkve su. Lišavaju se blage zajednice. Ako su klerici, neka se svrgnu sa svoga stupnja.
Tumačenje: Budući da, po glasu Gospodnjem: “Svi koji se mača laćaju, od mača će poginuti.”, i oni koji izađu na razbojnike, bore se s njima i ubijaju ih, pod zabranom su. Ako su svjetovni ljudi, neka se ne pričešćuju Božanskim Darovima.
56. pravilo: Onaj koji je namjerno ubio neka primi zabranu od 20 godina; onaj koji je nenamjerno ubio — deset godina; preljubnik — 15 godina; bludnik — sedam godina; zavjetovane djevice i monahinje koje su zgriješile — neka prime zabranu od 15 godina.
Tumačenje: Tko je namjerno ubio, a potom se pokajao, neka 20 godina bude bez pričesti Svetim Tajnama. Tih 20 godina ovako se za njega uređuju: četiri godine dužni su plakati, stojeći izvan crkvenih vrata i moleći vjerne koji ulaze da se pomole za njih, ispovijedajući svoje bezakonje. Poslije ove četiri godine neka budu primljeni među one koji slušaju Božansko Pismo, i pet godina neka provedu s njima. Sedam godina neka budu s onima koji pripadaju i neka se mole s njima, a četiri godine neka samo stoje s vjernima, ali neka nemaju zajednicu. Kada se ove godine navrše, neka se pričeste Svetim Tajnama.
57. pravilo: Tko je nenamjerno ubio, deset godina neka bude bez zajedničarenja, odnosno dvije godine neka plače, tri godine neka sluša, četiri godine neka pripada i jednu godinu neka stoji zajedno s vjernima, a potom neka se pričesti Svetim Tajnama.
58. pravilo: Tko učini preljub, 15 godina neka bude bez zajedničarenja: četiri godine neka plače, pet godina neka sluša Božansko Pismo, četiri neka pripada, i dvije godine neka stoji s vjernima, zajedničareći samo u molitvi, a potom neka ima zajednicu u Svetim Tajnama.
Ovo je pravilo razumljivo.
59. pravilo: Bludnik neka bude sedam godina u zabrani. Dvije godine neka plače, dvije neka sluša Božansko Pismo, dvije neka pripada i jednu neka stoji s vjernima bez zajedničarenja; osme godine bit će primljen u zajednicu.
60. pravilo: One koje su obećale da će živjeti u djevičanstvu ili su se postrigle u monahinje, a potom pale u blud, neka prime zabranu od 15 godina. Četiri godine neka plaču, pet neka slušaju, četiri neka pripadaju i dvije neka stoje s vjernima bez zajedničarenja, a potom neka se pričeste Božanskim Tajnama.
61. pravilo: Tko ukrade pa se pokaje, prima zabranu jednu godinu; a tko bude razotkriven, još jednu.
Tumačenje: Ako se onaj koji nešto ukrade sam od sebe pokaje i ispovjedi krađu koju je učinio, neka dobije zabranu od jedne godine. Ako ga netko razotkrije pa se pokaje, neka dobije dvije godine zabrane. To vrijeme treba mu se podijeliti tako da jednu godinu stoji s onima koji pripadaju, a drugu da bude s vjernima, zajedničareći u molitvi, ali bez Pričesti. Tako, kada se navrše dvije godine, neka se udostoji Pričesti.
62. pravilo: Tko se oskvrnuo s muškarcem, tj. tko je muželožnik, ako se pokaje, neka petnaest godina bude u zabrani. Od toga neka četiri godine plače, pet neka bude s onima koji slušaju, četiri s onima koji pripadaju, i dvije neka stoji s vjernima bez zajedničarenja, a tek potom neka bude primljen na Pričest.
Ovo je razumljivo.
63. pravilo: Tko je bludničio s nerazumnim životinjama, tj. s četveronožnom stokom ili s drugim životinjama, ako se pokaje i ispovjedi svoju sramotu, neka primi zabranu kao muželožnik.
Ovo je razumljivo.
64. pravilo: Krivokletnik, tj. onaj koji se lažno zakune ili prekrši istinitu zakletvu, neka deset godina bude u zabrani. Dvije godine neka plače, tri neka sluša Božansko Pismo, četiri neka pripada, i jednu godinu neka stoji zajedno s vjernima, a potom neka ima zajednicu u Božanskoj Pričesti.
Ovo je razumljivo.
65. pravilo: Vračar i mag jest poput ubojice.
Tumačenje: Vračari i magovi trebaju ponijeti zabranu za namjerne ubojice.
66. pravilo: Oni koji pljačkaju grobove neka deset godina budu u zabrani. Dvije godine neka plaču, tri neka slušaju Božansko Pismo, četiri neka pripadaju, i jednu godinu neka stoje s vjernima bez zajedničarenja, a potom neka budu pričešćeni Božanskim Tajnama.
67. pravilo: Ako se brat pomiješa sa sestrom, kriv je poput ubojice.
Tumačenje: Ako je to rođena sestra s kojom se brat pomiješao, rođena od istog oca i iste majke kao i on, treba biti podvrgnut zabrani od 20 godina, kao namjerni ubojica, ali prije toga neka odstupi od nečistog i bezakonog djela.
Ako mu to nije rođena sestra, tj. ako je od istog oca, a druge majke, ili od iste majke, a drugog oca, takvi neka prime zabranu od 12 godina. Tri godine treba biti s onima koji plaču, tri godine s onima koji slušaju Božanska Pisma, tri godine s onima koji pripadaju, i desete godine neka bude primljen s vjernima. S vjernima neka dvije godine stoji i sluša molitve, i od tada takav može biti udostojen Blage Zajednice, kako zapovijeda 75. pravilo ovoga svetoga sabora.
68. pravilo: Za brak u zabranjenom srodstvu zabrana je kao za preljubnike.
Tumačenje: Ako netko uzme za ženu onu koja mu je u srodstvu, tj. stupi u zakonom zabranjen brak, takav, ako je zgriješio s njom, treba primiti zabrane za preljubnika. Budući da su zabrane za one koji se podvrgavaju osudi za preljub različite, primit će takve zabrane prema blizini srodstva.
Ovdje 77. i 78. pravilo zapovijedaju da onaj koji je ostavio zakonitu ženu i uzeo drugu, ili koji je u različito vrijeme uzeo za žene dvije sestre, podliježe osudi za preljub, ali mu se ne zabranjuje na 15 godina kao preljubniku s udanom ženom, nego se sedam godina udaljava od Pričesti. Jednu godinu neka stoji s onima koji plaču, dvije s onima koji slušaju Božansko Pismo, tri godine s onima koji pripadaju, a sedme godine neka stoji s vjernima, imajući samo zajednicu u molitvi, i potom neka bude pričešćen Svetim Tajnama.
69. pravilo: Ako se čitač prije braka pomiješa sa zaručnicom, nakon jedne godine neka bude primljen i neka ostane čitač, ali nije podoban za daljnje napredovanje. Ako se tajno sjedinio, neka bude izgnan. Isto vrijedi i za crkvene služitelje.
Tumačenje: Čitač koji je zaručen sa ženom i prije braka je oskvrni, potrebno je da jednu godinu bude lišen čina, a zatim neka opet bude primljen da čita knjige. Na više stupnjeve ne može se uzdići, nego neka ostane na tom stupnju. Ako se tajno sjedinio prije zaruka, i potom ju uzeo zakonitim brakom, takav se potpuno lišava svojega stupnja. Ovakva zabrana neka se odnosi i na sve crkvene služitelje koji se ne postavljaju.
70. pravilo: Prezbiter ili đakon koji ispovjedi da je ustima zgriješio, neka se odstrani od službe, ali neka se pričešćuje Svetim Darovima. Ako se pokaže da je nešto više od toga zgriješio, neka se svrgne.
Tumačenje: Riječi „ustima se oskvrnuo” tumače se različito, ali ne priliči to pismeno pripovijedati zbog sramote same stvari. Ako netko od đakona ili prezbitera padne u takav grijeh, neka bude lišen službe, ali neka se pričešćuje Svetim Darovima. Ako se pokaže da je više od ovoga zgriješio, neka se svrgne.
71. pravilo: Ako netko zna za nečije sagrešenje i skriva ga, neka primi zabranu jednaku njegovoj.
Tumačenje: Ako netko za nekoga zna da je zgriješio nešto od gore spomenutih grijeha, i to ne objavi, nego bude otkriven da skriva bezakonje, neka primi tu zabranu na toliko vremena na koliko i počinitelj zla prima zabranu.
72. pravilo: Onaj koji se predaje vračarima ili njima sličnima, neka ponese zabranu kao za ubojice.
Tumačenje: Tko se preda vračarima, bajačima ili magovima da uči njihovu zlu vještinu, prima zabranu kao onaj koji je namjerno ubio. Oni koji vjeruju vračarima ili ih uvode u svoj dom radi pronalaženja nečega, ili očišćenja od otrovanja, ili otkrivanja nekakvih tajni, neka budu u zabrani šest godina, kao što zapovijeda 61. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Carigradu u Trulskoj palači i 83. pravilo iz ove Poslanice Bazilija Velikog.
73. pravilo: Tko se odrekao Krista, neka se sav svoj život kaje.
Tumačenje: Tko se odrekao Krista, dužan je plakati tijekom čitavog svojeg života. Na kraju života neka bude udostojen Svete Pričesti.
74. pravilo: Onaj koji je primio vlast vezivati i razrješavati bolne grijehe, vidjevši veliko skrušenje, može nekima skratiti vrijeme ranije navedenih zabrana.
Tumačenje: Zabrane su bile propisane za svaki grijeh. Onaj komu je od Boga povjereno da veže i razrješuje gleda na priznanje i skrušenje srca svakoga koji se kaje. Ako skrati vrijeme zabrane, neće zbog toga biti kriv.
75. pravilo: Tko se oskvrnuo sa sestrom po ocu ili majci, neka ne ulazi u molitveni dom, tj. crkvu, sve dok ne odstupi od bezakonog djela. Potom, otrijeznivši se, neka tri godine bude s onima koji plaču, tri godine neka sluša Božansko Pismo i tri godine neka pripada. Desete godine neka bude prihvaćen, ali bez općenja, i kada tako provede druge dvije godine s vjernima u molitvi bez Pričesti, tek onda neka ga se udostoji Svete Pričesti.
76. pravilo: Ista takva zabrana neka bude i za onoga koji se sjedini sa svojom snahom.
Tumačenje: Ovo je protumačeno u 67. pravilu ove Poslanice.
77. pravilo: Tko ostavi svoju ženu i uzme drugu, preljubnik je, i sedam godina neka bude u zabrani. Jednu godinu neka plače, dvije godine neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada, a sedme godine neka stoji s vjernima bez zajednice, i potom neka se pričesti Svetim Darovima.
78. pravilo: Ako netko uzme dvije sestre u različito vrijeme, tj. ako prva umre pa on uzme njezinu sestru, neka primi zabranu od sedam godina. Jednu godinu neka plače, dvije godine neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada, a sedme godine neka stoji s vjernima bez zajednice, i potom neka se pričesti Svetim Tajnama.
79. pravilo: Ako se netko oskvrni sa svojom maćehom, snosi zabranu kao da je to učinio sa sestrom.
Tumačenje: Traži 67. pravilo ove Poslanice.
80. pravilo: Mnogobračni su nalik skotu. Ipak, neka poslije četiri godine budu primljeni.
Tumačenje: Mnogobračni, kada odstupe od nečistoće i raskinu bezakoni brak, neka prime četiri godine zabrane, iako je ovaj grijeh veći od bluda. Jednu godinu neka budu s onima koji plaču, tri godine s onima koji pripadaju, i tako neka budu udostojeni Pričesti Božanskim Darovima.
81. pravilo: Oni koji su prestupili vjeru zbog mučenja, neka osam godina budu u zabrani; oni koji su je svojom voljom prestupili, dvanaest godina.
Tumačenje: Oni koji su pri napadu barbara pretrpjeli veliku nevolju od mučenja, i ne mogavši podnijeti bol prestupili vjeru Božju, te učinili pogansku zakletvu i u idolskim hramovima okusili ono što ne dolikuje, oni, kada se pokaju i u suzama i skrušenog srca obrate, tri godine neka budu s onima koji plaču, a dvije s onima koji slušaju. Sljedeće tri godine neka budu s onima koji pripadaju, i tada neka budu udostojeni Pričesti.
Oni koji bez velike muke postadoše izdajnici Božje vjere, te jedoše s demonske trpeze i zaklinjaše se poganskim zakletvama, tri godine neka budu s onima koji plaču, dvije godine neka slušaju Božansko Pismo, tri godine neka provedu s onima koji pripadaju, i još tri godine neka stoje s vjernima na molitvi. I tako, dvanaeste godine, neka se pridruže Blagoj Zajednici.
82. pravilo: Oni koji su se u nuždi zakleli, neka poslije šest godina budu primljeni. Ako su to učinili bez nužde, poslije dvanaest.
Tumačenje: Ako se netko zakune da ovo ili ono neće učiniti, na primjer neki sudac da neće potpisati presudu donesenu protiv nekoga, pa potom bude prisiljen od više vlasti i potpisavši prekrši zakletvu, takav snosi lakšu zabranu zbog prisile i prima zabranu od šest godina.
Ako je bez prisile prekršio ono na što se zakleo, dvije godine neka plače, dvije godine neka sluša Božansko Pismo, pet godina neka bude s onima koji pripadaju i dvije godine neka bude s vjernima, i neka s njima zajedničari u molitvi. Tako, jedanaeste godine, neka bude udostojen Tijela i Krvi Kristove.
83. pravilo: Tko vjeruje vračarima i neke od njih uvodi u svoj dom radi pronalaženja nekakvih vračanja, jednu godinu neka plače, drugu neka sluša Božansko Pismo, tri godine neka pripada i jednu godinu neka stoji s vjernima, i potom neka bude primljen da se pričesti.
84. pravilo: O zabrani ne sudi po vremenu, nego prema načinu pokajanja. Ako prebivaju u grijesima i proturječe, ti spašavaj svoju dušu.
Tumačenje: Zabrane su zapovjeđene kako je napisano. Ne treba gledati na trajanje zabrane, nego na način pokajanja. Ako onaj koji je zgriješio prinosi ispovijed sa suzama, u skrušenosti srca i dubokoj poniznosti, ako ostavi zlo i iz sve duše traži Gospodina, u vlasti je onoga komu je povjereno vezivati i razrješivati da skrati vrijeme zabrane.
Ako nema namjeru otrgnuti se od svojih grešnih običaja, i radije služi grijesima i tjelesnim zadovoljstvima nego Gospodinu, i ne prihvaća život po Evanđelju, takvima ne upućujmo nikakvu riječ zabrane. Među ljudima nepokornima naučeni smo slušati: „Spašavajući druge, spašavaj dušu svoju.”
85. pravilo: Kao što od bilja, tako i od mesa, od štetnog odvajamo korisno. Biljka je i čemerika, i meso može biti i od jastreba ili vrane, pa ni dabrovinu neće jesti onaj tko ima razuma, niti će se dotaknuti psećeg mesa, osim ako ga snađe velika nevolja. U nevolji, tko pojede nešto, nije učinio bezakonje.
86. pravilo: Ako netko, izjeden strašću nečistoće, padne u bezakonu bračnu zajednicu s dvjema sestrama, niti se to smatra brakom, niti neka ulaze u Crkvu prije nego se razdvoje jedno od drugoga. Nitkovi lažno govore: „Zašto ne uzmeš ženinu sestru, kada ti je ona umrla i ne može se rasrditi?”, te govore da priliči da se čovjek pravi lud i uzme ženinu sestru. Nama su dovoljne one riječi: „Ne približuj se nijednom od svojih srodnika da otkriješ njegovu golotinju.” Kako su muž i žena, sjedinivši se, jedno tijelo, zbog žene je i mužu njezina rođena sestra isto što i vlastita sestra. Kao što ne uzimaš ženinu majku ili kćer, jer ne uzimaš ni svoju majku ili njezinu kćer, tako ne uzimaš ni ženinu sestru kao ni svoju sestru.
87. pravilo: Ne ženiti se časno je zato što se tako čovjek odvaja od razgovora i života sa ženama. Ne dolikuje bratu uzrokovati spoticanje ili sablazan. Zbog toga, slijedeći Oce iz Nikeje koji ne dopuštaju da se tuđa žena ima u domu, zapovjedili smo da se odvojiš od žene koja živi kod tebe. Ako je ne otpustiš i usudiš se služiti, a ne ispraviš se, proklet da si, a oni koji te prime bit će isključeni.
Ovo je razumljivo.
88. pravilo: Očistite Crkvu izgnavši nedostojne iz nje, i ubuduće primajte dostojnije, ispitavši ih. Nikoga ne pribrajajte kleru prije nego ga pred nas izvedete. Znajte da je isto što i svjetovnjak onaj koji se uključi u službu bez našega dopuštenja, a izabran je od vas.
89. pravilo: Oni koji postavljaju za novac čine to prepredeno. Jer ne primaju mito prije, ni pri postavljanju, nego uzimaju kasnije. Mito i primanje mita jest uzimati nešto bilo kada. To je djelo srebroljublja, a srebroljublje je idolopoklonstvo. Ne poštujte idola više od Krista radi malo srebra, niti se opet upodobljujte Judi, prodajući za imetak Onoga koji je jednom za nas raspet; jer i njive i ruke onih koji to uzimaju bit će nazvane Akeldama.
Iz Poslanice svetog Bazilija Amfilohiju o Svetom Duhu, iz 27. glave o zapisanim običajima
90. pravilo: Mnoga i velika dobra Crkva ima od nepisane predaje. Prvo je ovo: da se vjerni osjenjuju znakom križa, zatim da se mole okrenuti prema istoku, i zahvaljivanje koje se izgovara pri pokazivanju na Kruh, i blagoslivljanje Čaše. Blagoslivljamo i vodu krštenja, i ulje pomazanja, i mnogo toga drugog što nismo primili pismeno, jer je tajna, i ne priliči to pismom otkrivati radi nepoučenih. Jedno je zapovijed, a drugo propovijed. Ovo se poštuje šutnjom, ono se propovijeda.
Gledamo na istok dok se molimo, jer tražimo drevnu domovinu, Raj zasađen u Edenu na istoku. U sve nedjelje molitve vršimo jednostavno stojeći, kao uskrsli s Kristom i tražeći ono Višnje, jer je nedjelja slika budućeg vijeka, ona jedna, a također i osma, budući da je njome obilježena i sva Pedesetnica, koju ona jedna tvori sedam puta vraćajući se na samu sebe i umnožavajući se. Klečanje pokazuje naš pad i ponovno ustajanje.
Iz 29. glave iste Poslanice
91. pravilo: Veći dio onoga što je tajno kod nas ostaje nezapisano. Ovo je po Apostolima, jer govore: „Hvalim vas jer kakve vam predaje predadoh, tako ih držite”, i opet: „Držite predaje kao što ih primiste.” Jedno od njih jest i ovo slavljenje s Duhom.