Prepoznao sam tvoje pismo, kao što prijatelji prepoznaju djecu svojih prijatelja po sličnosti s roditeljima koja se na njima očituje. Jer reći da izbor mjesta nije toliko važan kako bi se u tebi probudila ljubav prema životu s nama, sve dok ne saznaš nešto o ustroju i provođenju vremena — doista bijaše shvaćanje dostojno tvoje duše, koja sve ovozemaljsko smatra snom u usporedbi s blaženstvom koje nam je dano u obećanju.
Kako ja u ovom kraju provodim dane i noći, sramota me je i pisati. Ostavih prebivanje u gradu, kao uzročniku mnogih zala; ali sebe još ne uzmogoh ostaviti, nego sam sličan onima koji plove morem u barkama, pa ne umijući dobro upravljati barkom, smućuju se i žale zbog veličine brodice. Jer mnogi je valovi udaraju, te i oni koji se prevoze u malim barkama, i oni koji su u lađama, bivaju sa svih strana potapani valovima. I u nedoumici su što da čine, dok s njima putuju užas i muka.
Takav je i naš život. Jer, noseći svuda strasti koje u nama prebivaju, u takvu smo metežu da ništa značajno od pustinje ne zadobivamo. Što treba činiti, i odakle treba slijediti stope Prečistoga k spasenju? „Ako netko”, kaže, „hoće ići za mnom, neka se odrekne sebe, uzme križ svoj i ide za mnom”; to jest, treba se u tišini uma ispitati. Jer očima koje se često okreću amo-tamo, te sad gledaju na stranu, sad se okreću dolje i gore, nije moguće podrobno vidjeti ono što je pred njima; nego onaj koji gleda mora učvrstiti pogled ako hoće imati jasnu sliku. Tako ni um čovječji, budući privučen mnogim svjetovnim brigama, ne može pozorno gledati na istinu.
Onoga koji se još nije svezao vezama braka smućuju bezumne pohote, neukrotiva stremljenja i neke zle žudnje. Onoga koji se već svezao sa suprugom preuzima druga smutnja briga: ako je bez djece — želja za djecom; kada se djeca rode — briga o odgoju djece, čuvanju žene, trud oko doma, nadgledanje slugu. Nekome se dogodi bolest, netko zbog susjeda bude ispitivan na sudu; nevolje na putovanjima; oranje i sijanje, a bez dobitka.
Svaki dan zasebno donosi duši pomračenje. Noći, preuzimajući dnevne brige, sličnim priviđenjima varaju um. Od ovoga je jedino izbavljenje: bježati od ovoga svijeta. Odvajanje od svijeta ne znači biti tijelom izvan njega, nego dušu otrgnuti od tjelesne ljubavi, i biti bez grada, bez doma, bez svojine, nedruželjubiv, ne stjecati, kao da ne živimo život; biti neumiješan u ljudske poslove, ne biti pričljiv, ne znati ljudska učenja, a biti spreman primiti u srce one predodžbe koje su od božanskoga učenja.
Pripravljanje srca sastoji se u tome da se ono odvoji od zloga običaja raznih učenja kojih se ranije držalo. Jer kao što na vosku nije moguće pisati ako se ne izglade prethodne slike, tako se ni u dušu ne mogu položiti božanske zapovijedi ako se iz nje ne istrgne ono što je od zlih navika.
Uz sve ostalo, i ovu nam veliku korist daje pustinja: utišava naše strasti i daje mjesta razumu da ih potpuno odsiječe od duše. Kao što se zvijeri lako love u hladno vrijeme, tako pohote, i gnjev, i strasti, i ostala otrovna duševna zla, utišavši se radi naše šutnje i ne vršeći nasilje čestim razdraživanjem, lakše bivaju pobijeđena silom razuma.
I naše je mjesto takvo, udaljeno od ljudske vreve, tako da uzdržanje nitko od onih izvana često ne prekida. Pobožno uzdržanje hrani dušu božanskim mislima.
Što je blaženije od ovoga: anđeoskomu se liku upodabljavati na zemlji; istodobno s početkom dana stati na molitvu, i pjevanjem i pjesmama iskazivati poštovanje Stvoritelju; potom, kada zasja čisto sunce, prihvatiti se posla; uvijek prisutnom molitvom i pjevanjem, kao solju, dopunjavati djelovanje. Jer tišinu i oslobođenost od briga duhovnomu ustroju daruju pjesme i molitve.
Šutnja je osnova očišćenja duše. Neka ni jezik ne govori o čovječjemu, ni oči neka ne promatraju ljepotu ili skladnost tijela, ni sluhom neka se ne oslabljuje duševna moć slušajući pjesme koje mame k slastima, ni riječi ljudi koji glume i izazivaju smijeh, što obično više od svega narušava duševnu silu.
Um koji se ne rasipa za onim što je izvan, niti se raspršuje u svijet kroz osjetila, ulazi u sebe, a sam sobom uzlazi k mislima o Bogu. Obasjavan takvom Dobrotom, blista i dolazi do zaborava same naravi. Ne misli o hrani, niti daje duši da se brine o odjeći, nego, imajući umirene brige o zemaljskome, sav svoj trud preusmjerava na stjecanje vječnih dobara: kako da se učvrsti u cjelomudrenosti i hrabrosti, kako u pravednosti i razboritosti, i u drugim sličnim vrlinama koje su razdijeljene po srodnosti, a koje onoga revnosna življenja uče da svaku usavrši.
Velik put kojim se pronalazi slično ovome jest i poučavanje božanskim Pismom, u kojem se mogu naći i poučni primjeri. Zatim, žitija svetih muževa predana u spisima, kao neki duševni obrasci, predlažu nam činjenje dobrih djela kao oponašanje njihovih pobožnih života. Tako, ako netko osjeti da se treba popraviti, neka ih poštuje kao neka opća lječilišta u kojima nalazi lijek za svoju bolest.
Ako je potreban liječnik cjelomudrenosti, neka često prelistava priču o Josipu i od njega se uči djelima cjelomudrenosti, nalazeći da je on imao ne samo silu odoljeti slastima, nego da je ustrajno revnovao u vrlini. Hrabrosti će se naučiti od Joba, koji ne samo da je životnim obratom od bogataša postao siromah, od mnogodjetnoga bezdjetan u jednom trenu, i koji je ostao neslomljen, pri svemu sačuvavši razum duše, nego se ne razgnjevi ni na prijatelje koji su mu, došavši da ga utješe, iznalazili njegova zla i ranjavali ga riječima besjede.
Opet, pogledaj kako je istodobno moguće biti krotak i velikodušan, a jarošću se razjarivati na grijeh. Krotkost prema čovjeku naći ćeš kod Davida, silno hrabra u ratovima, a krotka i nepomična kada treba uzvratiti za zlo neprijateljima. A takav je i Mojsije. S velikom jarošću ustaje na one koji su zgriješili Bogu, a krotkom dušom trpi ono što se na njega navaljuje.
I svugdje, kao što ikonopisci, kada prepisuju lik s ikone, često gledaju na ikonu, trudeći se da odande lik prenesu na svoje djelo, tako i onaj koji se trudi da udjelom u svim vrlinama učini sebe savršenim treba gledati na žitija svetih kao na neke pokretne i djelatne likove, i njihova dobra oponašanjem činiti svojima.
Opet, ako za čitanjem slijede molitve, duša koju pokreće žudnja k Bogu bit će silnija i krepkija. Dobra je molitva, jer ona misao o Bogu čini jasnom u duši. A u tome je useljenje samoga Boga u nas: da u sebi imamo utvrđeno sjećanje na Boga. Tako postajemo crkva Božja kada ovo sjećanje ne biva često presijecano zemaljskim brigama, niti se um smućuje neočekivanim strastima, nego bogoljubac, bježeći od svega, k Bogu odlazi, izgoneći strasti koje ga pozivaju na neuzdržanje, i provodi vrijeme u zanimanjima koja vode k vrlini.
Najprije se treba potruditi da ne ostanemo lišeni učenja riječi mudrosti, nego da pitamo bez prepiranja i odgovaramo s uvažavanjem, ne prekidajući onoga koji besjedi kada govori ono što je na korist, niti treba žudjeti da jasnije izložimo svoju riječ; treba postaviti mjeru i govorenju i slušanju. Učenje treba primati bez stida, a poučavati bez zavisti; i ako se nešto od drugoga naučilo, ne skrivati da je tako — jer djecu skrivaju zle žene koje ih rađaju s tuđim muževima — nego jasno objavljivati tko je otac pouke.
Prikladno je ljubiti srednju jačinu glasa, tako da zbog tihosti riječ ne izmakne sluhu, ali ni da zbog velike vike bude naporna slušateljima. Najprije treba provjeriti sebe: što želiš reći, pa tada iznijeti riječ pred ljude. Blago govori u molitvama, slatko u besjedama — ne slatko radi zabave, nego s ljubavlju radi dobrohotne utjehe. Surovost u svakoj prilici odbacivati.
Ako se i dogodi da je nekome potrebno zaprijetiti, budući sam prethodno naučen smirenoumlju, bit ćeš dobro prihvaćen od onoga kojemu treba iscjeljenje. U zabranama nam je najpotrebniji primjer proroka, koji Davidu, kada zgriješi, ne navede sam optužujuću riječ, nego, kazujući o nekoj drugoj osobi, postavi njega samoga za suca vlastitomu grijehu, te ovaj sam sebi izreče sud. Ništa loše tada on ne mogaše reći na onoga koji ga je razotkrio.
Smirenoj i skrušenoj mudrosti dolikuju oči koje gledaju u zemlju, lice žalosno, kosa nepočešljana, odjeća neočišćena. Ono što uplakani svjesno uređuju, to kod nas treba biti bez uređivanja. Riza neka bude pojasom pritegnuta uz tijelo; pojas neka ne bude iznad bokova kao kod žena, niti slabo pritegnut pa da se riza širi, što je bezumno.
Hod neka ne bude sitan i lijen, jer takav ukazuje na duševnu slabost, ali ni brz i oštar, jer takav očituje jarosna stremljenja duše. Namjena rize je jedna: da dovoljno pokriva tijelo i zimi i ljeti. Rizu ne bojiti bojama, ni tražiti tanka ili mekana platna, niti je ukrašavati; jer to je isto što i žensko ukrašavanje, što one umjetno uređuju, tuđim bojama mažući i ukrašavajući svoje obraze i kosu. Ipak, neka riza bude dovoljno debela, da nam, kada je obučemo, nije potrebna druga kako bismo se ugrijali. Obuća neka je naizgled siromašna, ali takva da nam dugo može zadovoljavati potrebu.
Jednostavno rečeno: kako od odjeće imamo ono najnužnije, tako neka bude i u hrani. Kruh će zadovoljiti potrebu i voda ugasiti žeđ zdravomu, i još nešto variva od sjemenja, uz najnužnije potrebe, da bi se sačuvala krepkost tijela. Ne jesti žustro radi ugađanja trbuhu, nego uvijek po ustaljenu običaju i krotko, i čuvati se slasti. Čak ni tada neka um ne bude bez misli o Bogu, nego neka nam i sama ta hrana, i sazdanost tijela koje se njome nasiti, budu povod za slavljenje: kako je Tvorac svega zamislio različite vrste hrane prikladne svakomu tijelu posebno.
Molitve prije kušanja hrane treba vršiti dostojno Božjih dobara, i onih koja nam je dao sada, i onih koja su nam pripravljena u budućem vijeku; molitve pak po ustajanju od trpeze radi zahvaljivanja za ono što nam je dano da imamo za jelo, i radi traženja onoga što nam je obećano. Jedan čas određen je za hranu, i neka on bude pri kraju dana, zato što je jedva odvojen za tjelesne potrebe, a ostatak neka bude za vršenje umnoga djelovanja podvižnika.
Ovakvo isposničko provođenje dana prirodno prate laki snovi i spremnost na buđenje. San treba prekidati radi razmišljanja o važnim stvarima. Jer, zarobljeni dubokim snom, slabimo svoje udove i predajemo ih na igru bezumnim priviđenjima koja nas umrtvljuju svaki dan. No ono što je drugima jutro, to je podvižniku pobožnosti ponoć, jer više od svega noćna tišina daruje duši zanimanje, te oči i uši ne puštaju u srce razvratne riječi ili prizore, nego um sam s Bogom prebiva, i ispravljajući sebe sjećanjem na grijehe, postavlja sebi pravilo da se uklanja od zla, i od Boga moli pomoć da dovrši svoje trudove.
I ova sveta pravila Bazilija Velikoga biše pridodana, u Gospodinu, onima s malih i velikih sabora.