Čini mi se, doista, da ne razumiješ Božansko Pismo, budući da si usmjerio um samo na jedan njegov dio koji objavljuje Božji gnjev, a nikako ne poznaješ sve izljeve Božje čovjekoljubive dobrote u ostatku Pisma. Takav, pod vidom pastira, čini djela neprijateljska, prodajući zlim demonima jaganjce kroz očajanje, ne želeći u um primiti ono što je prorok Ezekiel rekao: „Krv izgubljenoga iz ruku pastira ću tražiti!“ Kako se usuđuješ čovjeka pogubiti očajanjem? Krist za njega nije odbio dati svoju dušu!
Kako si mogao prevelikom tugom htjeti potopiti Faustina, koji je u dubokoj poniznosti pred svim ljudima ispovjedio svoje grijehe, kada tako nešto veliki Pavao nije htio učiniti, nego je, nakon što je onaj koji je zgriješio spoznao svoj grijeh, prihvatio ga kao svoga bližnjega, i molio Korinćane da prema njemu imaju čvrstu i snažnu ljubav?!
I još, kada treba saditi Kristov vinograd – nekako si bezvoljan i lijen, a da ono što je već posađeno odsijecaš i izvan Crkve stavljaš – za to si nekako brz, budan i marljiv postao.
Ne govori, čovječe, da onima koji su djelom zgriješili Gospod na ispovijedi neće primiti riječi ako ih samo izgovore! Tako govoreći, nisi daleko od „čistih“ po imenu, a nečistih po djelima – neznalica novacijana, jer oni u obilju bezumlja i ludosti odbacuju svako pokajanje nakon krštenja.
Ti, pak, ne želiš primiti pokajanje koje biva samo riječima, i slušaš samo onoga velikog Mojsija kada, ne usput, nego vrlo revno, traži od velikog svećenika Arona da, objavljujući pokajanje svake duše koja zgriješi, prinese jare za grijeh, nakon čega bi dobivali oprost.
Dobro je, zaista, i vrlo prikladno da snažnije duše čine djela ispovijedanja: postom, bdijenjem, ležanjem na zemlji, kostrijeti, posipanjem pepelom, darežljivom i tajnom milostinjom i drugim plodovima koji dolikuju dubokom pokajanju.
Ako zbog nemara ili neke nevolje, ili slabosti, ili velike lijenosti netko ne stekne gore navedena djela, Gospodin Isus, koji je umro za ljudske grijehe i bezbožnosti i svaku nečistoću, neće odbaciti ispovijest usta, nego prima i riječi pokajanja kao prinos Njemu, kao što Mojsije prima kozju dlaku, koja je najmanje vrijedna, zajedno s porfirom, zlatom i ostalim.
Kakvim se mukama i trudovima carinik spasio – nije li tek jednostavnim riječima poniznosti? Kojim se znojnim trudovima razbojnik s križa prenio u Raj – nije li s malo riječi ispovijedanja Kristova kraljevstva?
Pogledaj, prezbitere, kako u Svetom Pismu nije propovijedana samo strogost i Božji gnjev, nego i neiscrpivo čovjekoljublje. Kao što Pismo govori Gospodinu: „Jer je velika tvoja milost prema meni.“ Što više griješimo, to više nama koji se kajemo izlijeva more njegova velikog milosrđa, gaseći oganj naših zala.
Dužan si misliti ne samo na sud, nego i na Kristovo čovjekoljublje: poučavao je ljudski rod onome što je korisno, sišao je k nama i bdije nad nama da ne propadnemo.
Tako je i Nabukodonozor, koji je činio svako zlo i bezbožnost, i krvlju natopio zemlju, i sebe učinio Božjim protivnikom, ipak, kada se pretvorio u zvijer i postao poput stoke po Božjem sudu, samo je riječima i kratkom ispoviješću, bio pomilovan, te je, iako je prije bez mjere griješio, primio milost od Boga koji ga je ranije osudio, i ponovno dobio kraljevsko prijestolje i svaku čast.
Jer Bog kaže: „Ako se razgnjevim na onoga kome sudim, opet ću ga iscijeliti; ja ću se razgnjeviti i ja ću se smilovati.“
Ne govori, kao neznalica, da Bog ne prima jednostavne riječi pokajanja, jer bi tada morao reći da prima bogate prinose, zlato i srebro, a dvije udovičine lepte ne prima! A kako ćeš tada razumjeti Evanđelje, gdje Gospod kaže da nije volja Oca njegova da pogine ijedan od ovih malenih?
Ti mnoge i velike želiš lišiti spasenja govoreći da Bog ne prima same riječi pokajanja. Gdje ćeš smjestiti ono što je Gospod rekao preko proroka Izaije: „Prvo iznesi svoje grijehe da se opravdaš“?
Stvoritelj prima od onih koji se žele spasiti ne samo čistoću i pravednost, mučeništvo i isposnički život, nego i tugu zbog grijeha, udaranje u čelo i prsa, klečanje, uzdizanje ruku s bolom u srcu, plač, uzdahe, suze, i sve što izlazi iz srca koje se kaje.
I one koji plaču zbog napada đavla i vlastite slabosti, bilo da su jaki ili slabi, jer jedni u iskušenju brzo padaju, a drugi se hrabro odupiru.
Sve takve Bog prima, kao i riječi koje po Davidu govore: „Zgriješih Gospodinu svojemu i zlo učinih pred njim.“
Mnogo je toga što ljudi koji su zgriješili čine, a što se čini malim, ali donosi veliko spasenje onima koji se kaju.
Pogledaj i na velikog Mojsija, odnosno Boga koji je dao zakon: nije zapovjedio samo da se prinose volovi i jarci, ovce i koze za grijehe, nego je, imajući u vidu slabost i nemoć siromašnih, zapovjedio da se prinose i golubovi, grlice i malo brašna.
Ni ti, prezbitere, ne ponižavaj pokajnike, nego primi srce skrušeno i smireno, i tješi, poučavaj i spašavaj, ne tražeći samo teška djela pokajanja kroz asketske napore, nego primaj i riječi onih koji se kaju i s velikom poniznošću ispovijedaju svoja zla djela.
Velika je sila pokajanja koja nas kao snijeg izbjeljuje i kao vuna čisti, iako su raniji grijesi dugo crnili dušu zlim djelima.
Reče Bog onima koji se kaju: „Stojte ponizni umom, kao osuđenici, i žalite vapijući, a Ja ću suditi s milošću, i otići ćete ovjenčani kao pravednici.“
Zato i govorimo Bogu: „Djela smo ruku tvojih, ne pogubi, Gospodine, djela ruku svojih.“
U knjizi o Jobu piše: „Gospodin podiže oborene oči, i spasit ćeš se u čistoći ruku svojih.“
To znači da i grešnika spašava koji tuguje u pokajanju i velikoj skrušenosti, kao carinik koji nije imao smjelosti, nego se udarao u prsa govoreći: „Gospodine, očisti mene grešnika!“
Jer Gospodin takvima reče: „Priklonite mi se iz dubine duše kao osuđeni, i iste vijence s pravednicima primit ćete.“
Tako se spašavaju oni koji su pogleda uprtog u zemlju – djelotvornom vrlinom, ne samo izvršavanjem zapovijedi, nego i Božjim čovjekoljubljem i ispoviješću.
Tko sa smirenjem i skrušenošću srca ispovijeda svoje grijehe, spašava se takvim pokajanjem i dubinom poniznosti.
A ti se spašavaj u čistoći ruku svojih, to jest u dobrim i kreposnim djelima (jer Pismo rukama često označava vrlinu), i spašavaj se vapijući Bogu: „Sačuvaj dušu moju, Gospodine Kriste, ako me đavao ikada odvoji od pravde i ako postanem kao oni koji silaze u grob“, i bez prestanka moli Spasitelja govoreći: „Gospodine, spasi slugu svojega, koji se uzda u tebe!“