RAZLIČITE ZAPOVIJEDI, PRIKLADNO UJEDINJENE S BOŽANSKIM I SVEĆENIM PRAVILIMA, A OD SVOJU SNAGU DAJU. OVDJE SMO IH IZLOŽILI U NEKOM PORETKU I BROJU, TAKO DA SE TRAŽENA GLAVA BRZO NAĐE, JER JE OD RAZLIČITIH ZAPOVIJEDI SKUPLJENO, KAKO JE OVDJE ZAPISANO
Ovo su pravila sabrana u zapovjednim glavama:
1. O prvim i velikim Božjim darovima i o časti koja dolikuje božanskim i svetim pravilima.
2. O tome kako je potrebno najprije razmotriti život onoga koji treba biti postavljen za biskupa, kakav treba, a kakav ne treba biti.
3. O tome kako ne priliči biskupu više od jedne godine biti izvan svoje Crkve, osim po carevu dopuštenju; niti putovati bez pisane preporuke, niti se javiti caru prije nego svetomu patrijarhu i izaslaniku kraja iz kojega dolazi, te kako treba o njemu izvijestiti cara.
4. O tome da klerik ne smije biti nepismen.
5. O tome kako ne priliči postavljati u crkvama đakonise mlađe od pedeset godina. Neka s njom ne živi osoba sumnjiva glasa. Onaj tko je oskvrne neka bude kažnjen mačem.
6. O samostanima, o monasima i monaškom životu, te o tome kako nitko ne treba bez dopuštenja biskupa podizati samostane.
7. O tome kako ne treba brzo postrizavati ni slobodnoga ni roba.
8. O robu koji je tri godine izdržao u samostanu i kako s njime treba postupiti.
9. O onima koji su odbacili obraz postriga.
10. O tome da onaj koji se želi postrići ima vlast prije ulaska u samostan razdijeliti svoj imetak. Ako ima ženu i djecu, neka im sve uredi kako priliči.
11. O onima koji prelaze iz samostana u samostan ili o onima koji su postali klerici, te kako iguman ne treba biti postavljen prema činu, tj. proizvoljno, nego mora biti dostojan.
12. O klericima koji imaju spor jedan s drugim ili su od nekoga pozvani na sud. Neka ne čekaju na presudu više od dva mjeseca. Ako se klerik pokaže dostojnim kazne, što tada učiniti.
13. O crkvenoj nepokretnoj imovini, tj. selima i vinogradima, te o tome kako ih biskup ne smije prodavati bez znanja patrijarha Carigrada.
14. O crkvenim vinogradima i zakupima te na koji ih način davati u dugoročni zakup.
15. O crkvama koje su pod javnim dugom i koje međusobno sklapaju zakupne ugovore u zajedničkim mjestima, osim onoga što im je darovao car.
16. O tome da Jeruzalemska Crkva ima vlast prodavati svoju imovinu.
17. O tome kako samostane ne treba pretvarati u svjetovna prebivališta.
18. O tome kako klerik ne treba biti kori zbog javnog istupanja.
19. O tome kako ne treba odvajati se niti se ljutiti na onoga koji iz nekog razloga napusti samostansku službu.
20. O tome kako ne treba rukopolagati prevelik broj klerika niti ih pretjerano pribrajati. Onoga koji to prestupa treba podvrgnuti svakoj osudi.
21. O tome kako se nikome tko je dao zajam zemljoradniku ne dopušta držati njegovu zemlju te koliku kamatu od njega može uzeti.
22. O tome da se pravilâ četiriju sveopćih sabora treba držati kao zakona te prema njihovim odlukama čuvati poredak patrijaršijskih oblasti.
23. O tome kako ne treba prisiljavati časne domove, tj. samostane, da ruše svoja zdanja, osim radi čišćenja puta ili gradnje mosta.
24. O četrdesetogodišnjem roku zastare određenom za časne domove i o potraživanju onoga što je ostavljeno nasljedniku.
25. O naredbama određenima u oporuci da se pobožno izvrše te da nemarnoga nasljednika mjesni biskup prisili dati čak i više od onoga što mu je odredio oporučitelj ili davatelj.
26. O određenom vremenu za traženje ostavljenoga te o načinu prodaje, cijeni i zamjeni, ako za to postoji potreba.
27. O tome kako nikome ne priliči podizati samostan bez dopuštenja biskupa i prije nego što se osigura sve što je potrebno za paljenje kandila i svijeća, za ukrašavanje hrama te za prehranu onih koji rade.
POČETAK ZAPOVIJEDI, NAJPRIJE O UPRAVLJANJU I PRVENSTVIMA
28. O onima koji donose sud o izboru biskupa i kako treba postupati.
29. O tome da je, ako se ne nađu trojica za izbor biskupa, dopušteno da izbor biskupa izvrše dvojica ili čak jedan.
30. O tome kako biskupa treba postaviti najkasnije šest mjeseci nakon izbora. Krivi su oni koji odugovlače s postavljenjem.
31. O tome da treba utamničiti onoga koji kleveće, a ne može dokazati krivnju.
32. O običajima, tj. slobodama, svake Crkve.
33. O onima koji su još pod vlašću roditelja, a trebaju biti postavljeni za biskupa, te o tome kako ne priliči biskupu ili monahu biti skrbnik ili upravitelj tuđe imovine ili djece.
34. O klericima koji su pozvani da budu skrbnici ili upravitelji svojim srodnicima i na koji način to mogu biti.
35. O tome kako nijednom kleriku ili monahu ne priliči biti postavljen za zakupnika tuđe imovine, izvršitelja javnih dugova, izaslanika, zastupnika ili čuvara.
36. O tome kako vlastelin ne može pozvati biskupa na sud radi svjedočenja bez careva dopuštenja.
37. O tome kako klerici ne trebaju igrati tavlu niti odlaziti u kazališta te o zabranama određenima za takvo ponašanje.
38. O tome kako ne treba prisiljavati biskupa da otpusti svojega klerika.
39. O tome kako nitko ne treba bez razboritog prosuđivanja nekoga isključiti od svetoga Pričešća.
40. O tome kako biskupu ne priliči ikoga udariti vlastitim rukama.
41. O onima koji su prema pravilima isključeni ili utamničeni, a ne žele poslušati.
42. O tome kako nijedan klerik ne smije biti nepismen niti za ženu uzeti onu koju je božanskim pravilima zabranjeno uzeti.
43. O postavljenjima u crkvene činove. Koliko tko treba imati godina da bi bio uveden u pojedini crkveni čin.
44. O pojavljivanju optužitelja pri bilo čijem postavljenju.
45. O tome kako se đakon i podđakon ne trebaju ženiti nakon postavljenja.
46. O propisanim zabranama za one koji se žene nakon postavljenja.
47. O tome kako kleriku ne priliči biti savjetnik ili javni službenik.
48. O tome kako čitaču koji se dvaput ženio ili se oženio onom koju je zakonom zabranjeno uzeti ne priliči biti postavljen u viši čin.
49. O načinu prilaganja upravitelja ili onih koji se brinu za časna mjesta, ako žele nešto priložiti od svoje imovine.
50. O primanju robova u kler.
51. O postavljanju onih koji su upisani u javne popise.
52. O tome kakvu vlast nad imovinom koju je stekao ima svaki klerik, pa i ako je pod vlašću roditelja.
53. O materijalnoj ili kaznenoj odgovornosti prezbitera ili đakona koji lažno svjedoči.
54. O tome kako ne priliči kleriku ili bilo kojem drugom pravovjernom vjerniku podizati optužbu pred vlastelinom prije biskupskog suda te kakvo mjesto imaju biskupska, vlastelinska ili saborna presuda.
55. O tome kako ne priliči vlastelinu suditi kleriku optuženom za grijeh prije biskupskog suda. Ako je riječ o imovinskoj stvari, neka optuženi podnese izjavu bez jamca i zakletve.
56. O tome kako ne priliči gradskom vlastelinu prisvajati crkvenu imovinu niti upravljati crkvenim sudom.
57. O tome da biskupi sporove i prijestupe nastale među njima trebaju rješavati pred nadbiskupom. Ako biskupi te oblasti nisu zadovoljni presudom, neka o tome izvijeste patrijarha.
58. O tome kada klerik ili svjetovnjak ima nešto protiv biskupa ili metropolita.
59. O tome da nijedan parničar ne može od biskupa zahtijevati jamstvo ili izjavu.
60. O tome kako ne priliči ekonomu ili drugom upravitelju časne Crkve pobjeći od svoga biskupa prije nego što sredi poslove i položi račun.
61. O ekonomima koji su na samrti, a prije smrti nisu izvijestili o samostanskim poslovima.
62. O tome kako ne priliči pozivati na sud biskupa ili klerika koji se zatekao u Carigradu ako je spor započet u njegovoj oblasti.
63. O tome kako ne treba pritvarati izaslanika zbog njegova biskupa, zbog svjetovnog čovjeka ili zbog duga crkvenih ljudi, ako za to nema zapovijedi niti je sam na sebe navukao optužbu.
64. O tome kako nikakvo uznemiravanje ne smije trpjeti onaj kojega je biskup zbog nekog posla ili službe poslao u Carigrad ili na drugo mjesto.
65. O tome kako svakog klerika treba s poštovanjem pozvati na sud. Isposnici ili monahinje neka odgovaraju preko izaslanika.
66. O tome kako monasi svoje ili samostanske parnice ne trebaju voditi osobno, nego preko izaslanika. O tome kakvu zaštitu trebaju imati od vlastelina.
67. O tome da se momku koji poziva na sud klerika, prezbitera ili drugu bogobojaznu osobu ne daje više od dvije standardne novčane naknade(stamena), bilo da je riječ o sporu zbog krivnje ili imovine.
68. O momcima koje su poslali car, boljari ili patrijarh radi izvršenja obveze klerika ili druge bogobojazne osobe, da ne uzimaju više od jednog perpera.
69. Ako se dogodi da za jednu te istu optužbu mnogi šalju opomene, neka ne uzmu više od jednog perpera.
70. O tome da biskup ne smije trpjeti nikakvo uznemiravanje ni kaznu zbog crkvenih poslova. Ako je pozvan zbog vlastitih poslova, neka naknadi trud poslanom momku. Od ekonoma ili postavljenog upravitelja crkvenih poslova takvo se što ne uzima.
71. O tome da klerici ne drže tuđe žene u svojim domovima. Ako o tome posvjedoče njegova subraća klerici i ne odustane od toga, bit će optužen prema ovdje izloženom pravilu.
72. O tome da biskupu ne priliči imati ijednu ženu u biskupiji.
73. O tome da đakonisa ne živi u istoj kući s osobama koje pobuđuju sumnju. Ako je na to opomenuta i ne posluša, kako je treba ispraviti.
74. O onima koji stvaraju metež na svetim službama, vrijeđaju biskupa ili klerike ili napadaju same samostane, te o kaznama određenima za takve.
75. O tome kako ne priliči laicima izlaziti s križevima bez biskupa i bez prezbitera.
76. O tome kako iguman ne treba biti postavljen prema činu ili starješinstvu, nego prema izboru. Isto vrijedi i za ženske samostane.
77. O tome kako ne priliči primati nepoznata čovjeka u monaški čin prije isteka tri godine.
78. O tome kako ne priliči oporukom ili ostavljanjem imovine opterećivati monahe, klerike ili đakonise; ako napuste svoj čin, što tada učiniti.
79. O tome kako imovinu onih koji se postrizavaju treba primiti samostan u kojem su se postrigli.
80. O tome kako onaj koji se želi postrići treba razdijeliti svoj imetak djeci, ako ih ima, uzevši i sebi jednak dio kao svakom djetetu, te ga dati samostanu. Što učiniti ako umre, a to nije uredio.
81. O onima koji su se postrigli kao zaručeni ili već u bračnoj zajednici.
82. O tome kako roditelji ne trebaju uskratiti dio nasljedstva djeci koja se postrizavaju, niti djeca svojim roditeljima koji se žele postrići.
83. O tome kako ne priliči roditeljima otimati svoju djecu iz samostana.
84. O onima koji prelaze iz samostana u samostan ili napuštaju svoj čin, što treba učiniti.
85. O onima koji radi braka ili bluda otimaju isposnicu, đakonisu ili monahinju te o zabranama određenima za takve.
86. O tome kako časni domovi na svaki način trebaju potraživati svoja prava. Ako se to tijekom godine ne osudi i ne izvrši, a vlastelin te oblasti za to ne mari, neka zbog toga oskvrnuća kaznu primi od izvršitelja carevih javnih daća.
87. O tome kako nitko ne treba vrijeđati ili sramotiti pobožni monaški obraz niti bilo koje crkveno ustrojstvo te o propisanim kaznama za takve.
Na slavu velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, i sada nabrojena pravila, zajedno sa svetim pravilima svetih i blaženih Apostola i prepodobnih Otaca koji su na svim saborima slijedili njihove stope, prepisana su iz različitih poglavlja objavljenih od blaženoga spomena cara Justinijan I. u zbirci božanskih Novih zapovijedi. Ona ne samo da slijede pravila naših pravovjernih Otaca, nego im pridružuju i vlast carske sile, podupirući ono što je zakonito i bogougodno te bogolikim pogledom promatrajući ono što je korisno svakom stvorenom čovjeku.
ZAPOVIJED PRVA OD NOVIH (ZAPOVIJEDI) CARA JUSTINIJANA, O PRVIM I VELIKIM BOŽIJIM DAROVIMA, I O POŠTOVANJU KOJE DOLIKUJE BOŽANSTVENIM I SVEĆENIM PRAVILIMA, I KAKO PRILIČI DA BISKUPI ILI KLERICI NA POSTAVLJANJE BUDU PRIVOĐENI, I O DALJNJEM USTROJSTVU KLERIKA, O MUŠKARCIMA I ŽENAMA I O DRUGIM RAZLIČITIM POTREBAMA, ČIJE SMO PREDGOVORE PIJE OVOGA NAPISALI GLAVA 87. GLAVA PRVA.
1. Veći od drugih Božjih darova, koji su među ljudima darovani od Višnjega čovjekoljublja, jesu svećenstvo i carsko dostojanstvo. Jedno služi božanskom, drugo vlada i brine se za ljudsko; od istoga početka oboje proizlazi i ukrašava ljudski život. Jer ništa tako ne pomaže carevima kao poštovanje od strane svećenika, jer se oni i za njih uvijek mole Bogu. Ako oni budu posve besprijekorni i imaju smjelost pred Gospodinom, carevi će ispravno i kako dolikuje uređivati povjerene im gradove i one koji su pod njima. Nastat će neka dobra suglasnost koja dobro daruje ljudski život. To će biti, vjerujem, ako se sačuva držanje svetih pravila koja su nam predali Apostoli, ti pravedno hvaljeni i poštovani očevici Boga Riječi, i koja su očuvali i ispovijedali Sveti Oci.
2. Zapovijedamo, slijedeći božanska pravila, da se od sada nadalje, kada se netko privodi na postavljanje za biskupstvo, najprije obrati pozornost na njegov život, po božanskom Apostolu, je li čist i neporočan, i u svemu bez mane, te potvrđen u dobrim djelima; da ne pripada činovničkom ni savjetničkom dostojanstvu, osim ako je od mladosti, prema sadašnjem zakonodavstvu, bio pridružen samostanu. Od takvog dostojanstva treba se osloboditi tako da najprije preda četvrtinu svoje imovine vijeću u kojem je bio. Ne smije biti ni čovjek samac ni od onih koje zovu običnim ljudima, da bi zatim bio brzo uzveden u biskupstvo; niti onaj koji živi sa ženom, ili je imao ženu, ali nije bila djevica, ili je bila udovica, ili otpuštena, ili ima priležnicu. Ne smije imati djecu ni unučad, zakonitu ni nezakonitu. Ne smije biti netko tko je kupio biskupstvo imovinom. Potrebno je da se najprije dobro pouči i upozna s pravilima, pa tek onda da pristupi postavljenju, i potom da ispovijedi da će to čuvati koliko je u ljudskoj moći. Sveta pravila treba čuvati kao zakon.
3. Neka nijedan biskup ne bude duže od jedne godine izvan svoje Crkve, osim ako je to po carevom dopuštenju. Ne neka se ne opravdava govoreći: „moja Crkva je u mnogim nevoljama“. Takve klerike, ekonome ili izaslanike treba ispravljati i ne smiju ići bez preporučnog pisma. Kada dođu u Carigrad, ne smiju se najprije javiti caru, nego najprije preosvećenom patrijarhu ili izaslaniku one oblasti iz koje dolaze, te mu izložiti razloge zbog kojih su došli, pa tek onda ići k caru. Preko velikih carskih izvjestitelja ili patrijarhovih poslanika, koji će biti obaviješteni od cara, biskup će ili dobiti ono što je opravdano tražio ili neće dobiti ono što je neopravdano, te će se brzo vratiti.
4. Ni po jednoj zapovijedi nije dopušteno da klerik bude nepismen, to jest da ne zna čitati ili ne razumije ono što je napisano.
5. Zapovijeda se da crkvene đakonise nemaju manje od pedeset godina života; ako su mlađe, moraju boraviti u samostanima, gdje nema muškog društva ni samovoljnog življenja, nego žive sa sestrama. Đakonise ne smiju imati sluge, braću ili srodnike ili tzv. „ljubljene“ koji bi s njima živjeli, nego trebaju biti same ili samo s roditeljima, ili s bratom ili sestrom. Ne dolikuje onoj koja je stupila u đakonat da živi s bilo kojim muškarcem koji izaziva sumnju. Ako potom uđe u brak, neka joj se oduzme imanje, a muškarac koji ju je uzeo neka bude kažnjen mačem, a njegova imovina ide u javnu blagajnu.
6. Isti car Justinijan, preosvećenom nadbiskupu Epifaniju i Ekumenskom patrijarhu. Zapovijed čiji je početak:
Monaški život u uzdržanju vrlo je častan, jer može čovjeka koji mu prilazi privesti Bogu, čisteći ga od ljudske nečistoće, pokazujući ga čistim i sličnim umnoj prirodi, te mnogo uzdižući njegov um i oslobađajući ga od ljudskih briga i razmišljanja. To želim reći prije svega.
U svim vremenima i po svoj našoj zemlji, kada netko želi sagraditi pobožni samostan, nema vlast to činiti sam, nego je potrebno da najprije pozove bogoljubivog biskupa onoga kraja. Biskup, dižući ruke k nebu, neka svetom molitvom posveti to mjesto Bogu i neka postavi križ, znak spasenja našega.
7. Zapovijedamo, slijedeći božanska pravila, da igumani pobožnih samostana ne postrižu na brzinu u monaški čin one koji dolaze monaškom životu, nego da svi, bilo slobodni bilo robovi, provedu tri godine u samostanu prije postriga.
8. Ako prije isteka tri godine netko dođe i poželi izvući iz samostana nekoga od onih koji su se zavjetovali Bogu, tvrdeći da je njegov rob i da je zbog toga pobjegao u samostan, zapovijedamo da se to ne učini olako, nego da se najprije ispita je li to istina — je li on doista rob koji je ukrao nešto i pobjegao, ili je vodio zao život i imao mnogo krivica, a u samostan došao pretvarajući se da želi živjeti u uzdržanju. Ako se pokaže da je takav, treba ga vratiti njegovu gospodaru zajedno s imovinom zbog koje ga traže, ako se utvrdi da je imovina u samostanu. Gospodar mora dati riječ da mu neće učiniti ništa zlo.
Ako je pak bio oklevetan, a ne dokaže se ništa od onoga što mu se prebacivalo, te se pokaže smjeran i krotak, i bude svjedočen kao dobar kod svog gospodara, i ako tri godine još nisu istekle, neka ostane u samostanu i bude zaštićen od onih koji ga žele izvesti. Kada tri godine prođu i svi ga budu znali kao dostojna, neka bude udostojen monaške čistoće. Od tada nitko više nema vlast ispitivati bilo što o njemu. Za čišćenje grijeha trogodišnje svjedočanstvo je dovoljno.
Ono što je ukradeno, a nađe se kod njih, neka bude oduzeto. Ako netko, pobjegavši iz ropstva, pokuša napustiti samostan i prihvatiti drugi način života, odnosno ponovno postati slobodan čovjek, ovlašćujem njegova gospodara da ga vrati sebi, da mu ukaže na njegov položaj i da mu ponovno bude rob.
9. Ako netko tko je prihvatio monaški život i primio monaški postrig poželi ponovno se vratiti na svjetovni život, taj zna kako će sam za sebe odgovarati. Sve ono što je sa sobom donio u samostan kao imetak, neka ostane u vlasti samostana.
10. Osim toga, zapovijedamo i ovo: onaj tko se želi postrići, prije ulaska u samostan slobodan je sa svojom imovinom činiti što hoće. Kada uđe u samostan, njegova imovina slijedi za njim, čak i ako je donio bez oporuke. Ako ima djece i ako im je ranije dao dio imovine, bilo kao bračni dar bilo kao miraz, i to čini četvrtinu od imovine koja im nije zavještana, djeca nemaju nikakva prava na ostatak imovine. Ako im ranije nije ništa dao, ili im je dao manje od četvrtine, postriženi je nakon zavjeta dužan djeci dati najmanje četvrtinu imovine — bilo kao dopunu onoga što su ranije primili, bilo kao cijeli dio koji im pripada. Ako je imao ženu, ne smije dirati u njezin miraz ni u ono što je ugovoreno za slučaj smrti.
Ako se netko nakon što je primio monaštvo priključi vojsci ili se vrati svjetovnom životu, njegova imovina ostaje samostanu u kojem je postrižen.
11. Ako netko prijeđe iz jednog samostana u drugi, njegova imovina neka ostane prvom samostanu. Ako bude udostojen postavljenja u kler, ne priliči mu da, koristeći slobodu klerika, stupi u brak, kao što to mogu čitači i pjevači, niti smije imati priležnicu ili bilo što slično. Ako se time ne obazire, neka se više ne ubraja među klerike i neka ponovno postane običan čovjek. Neka se ne nada ulasku u vojsku ili bilo koji drugi čin, ako ne želi biti kriv zabrani koju smo ranije izrekli.
Iguman se postavlja prema potrebi, ne po činu ni po starješinstvu, nego prema dokazanoj dostojnosti. Neka ga najprije izabere biskup zajedno s ostalima. Zapovijedamo da se ovo isto primjenjuje ne samo u muškim, nego i u ženskim samostanima.
12. Zapovijed kojoj je početak:
Car Justinijan eparhu vojvodskom Ivanu, dvaput konzulu i patriciju.
Napisavši mnoge svete zakone za bogoljubive biskupe, a potom i za sav kler te pravovjerno monaštvo, pred sam završetak toga želio bih još dodati da pravovjerni monasi mogu biti pozivani na sud samo od strane gradskih biskupa pod čijom se vlašću nalaze njihovi samostani. Na to me potaknuo Mina, biskup ovoga prebogatog grada i ekumenski patrijarh, da takvu povlasticu dam i pobožnim klericima: ako netko ima kakav spor s nekim drugim, neka o tome najprije obavijesti bogoljubivoga biskupa kojemu pripada i neka od njega primi usmeno mišljenje. Ako se na taj način spor može riješiti, ne treba ih opterećivati niti izvoditi pred građanski sud, nego neka se takva usmena odluka, ako obje stranke to žele i ako su se odrekle međusobne zavisti, prihvati kao jednaka pisanoj. Ako pak zbog kakve druge neprikladnosti biskup ne bude mogao razriješiti spor, tada neka slobodno pristupe građanskim vlastima i neka od Crkve, koja čuva sve što postoji, prime ono što božanske zapovijedi daju pravovjernim klericima, te neka se vlasti pobrinu da dovrše sudski postupak. Ako se spor vodi zbog građanskih prijestupa, neka sude građanski dostojanstvenici. Ako su stranke iz drugih oblasti, neka im njihovi upravitelji budu suci. Neka trajanje postupka od njegova početka ne prijeđe dva mjeseca, kako bi se stvar što prije okončala. Onoga koga oba suda proglase krivim, neka upravitelj te oblasti kazni prikladnom kaznom. No prije svega neka mu bogoljubivi biskup oduzme svećenički čin, a zatim neka bude predan ruci zakona radi kažnjavanja. Ako je riječ o crkvenom prijestupu, potrebni su mu razboritost i crkvene kazne. O tome neka sudi biskup, jer ne želimo da za takve prijestupe doznaju boljari.
13. Zapovijed kojoj je početak:
Isti car eparhu vojvodskom Ivanu, dvaput konzulu i patriciju.
Što se tiče skrbi za zakone i za sve ostalo što svakodnevno propisujemo radi vaše koristi, uklanjamo ono što je nejasno i neskladno te na njegovo mjesto uvodimo ono što je prikladno i usklađeno.
Zapovijedam da, ako neka od svetih crkava ili drugi časni dom duguje javne daće, a nema odakle taj dug podmiriti, svi klerici neka se okupe zajedno s biskupom te oblasti, a s njima i metropolit, te neka pred božanskim riječima, to jest Svetim Evanđeljem, ispitaju stvar. Ako se ne pronađe ništa što bi se moglo prodati i tako lako osloboditi duga, tada su ovlašteni posegnuti i za nekretninama.
To neka se učini izlaskom pred sud i okupljanjem kod kneza te oblasti, gdje će se donijeti odluka o prodaji nekretnina. Crkvena nepokretna imovina jesu polja, oranice, vinogradi i slično, pa od toga treba nešto prodati kako bi se podmirio dug. U nazočnosti sudaca kupac porezniku predaje cijenu te za nju dobiva pisanu potvrdu. Nakon što se javni dug podmiri, od njega prima potvrdu o isplati, ne bojeći se zakona koje smo prije izložili, jer nisu krivi oni koji su imanje prodali.
Javna potvrda neka bude naglas pročitana kako bi svi zapamtili ono što je u njoj napisano i tko ju je sastavio, odnosno tko ju je napisao i izdao. Ona svjedoči da je sve pošteno učinjeno od strane okupljenih koji su je sastavili i izdali. Ta potvrda treba biti brižno čuvana u svetoj crkvi kao dokaz da je javni dug podmiren.
Kada netko ne može platiti javni dug, na taj se način uređuje prodaja crkvene nepokretne imovine. Zato smo zapovjedili i sucima da se okupe kako bi posvjedočili javni dug i vrijeme njegova nastanka te kako bi bilo jasno da nije podmiren iz obilja sredstava, nego da se zbog nužde pribjeglo prodaji imanja.
Ako bi i običnom čovjeku netko dugovao, vjerovnik može na isti način preuzeti nekretnine dužnika, u nazočnosti sudaca radi pravedne procjene, te pristupiti prodaji nekretnine.
Od ovoga zakona izuzimam Svetu i Veliku Crkvu i sve što joj pripada, kao i molitvene domove o kojima ona vodi brigu.
14. Zapovijed kojoj je početak:
Ovom zapovijedi namjeravam obuhvatiti razne zakone o prodaji, dugoročnim zakupima, iznajmljivanju i drugim oblicima upravljanja crkvenom imovinom koji su do sada bili na snazi.
Dajem vlast pobožnim crkvama koje se nalaze u svim krajevima koje nastanjujemo, ne samo crkvama i samostanima u Carigradu i oko njega, da svoju nepokretnu imovinu mogu davati u zakup ne samo na određeno vrijeme, nego, ako žele, i trajno prema pravu zakupa.
Ako se radi o crkvama ili drugim časnim ustanovama kojima upravlja sam biskup osobno ili preko svojih časnih klerika, takav se dogovor sklapa prema njegovoj volji i zapovijedi. Ekonom, upravitelj i čuvar knjiga zaklinju se pred njim da se tim postupkom neće nanijeti nikakva šteta časnoj ustanovi, bilo da je riječ o domovima za siromašne, prihvatilište za putnike, bolnicama ili drugim časnim ustanovama.
Od onih koji imaju vlastitu upravu, ako se dogodi da neko mjesto pripada svetim molitvenim domovima, o dogovoru se odlučuje uz dopuštenje većine onih koji služe u toj crkvi, i to ne samo njih, nego i po volji ekonoma.
Ako je riječ o prihvatilištu, domu za siromašne ili bolnici ili nečemu sličnom, njihovi upravitelji, nakon što odu k biskupu koji ih postavlja, zaklinju se da time neće nastati nikakva šteta ili gubitak.
Ako su u pitanju časni samostani, njihov iguman sklapa dogovor uz većinu monaha. Nakon sklapanja takvog dogovora, i preostali monasi imat će olakšicu u dijelu dobiti koja će proizaći iz stvari danih u zakup.
15. Takva zakletva polaže se i pri prodaji nepokretne crkvene imovine radi podmirivanja javnog duga.
U roku od dvadeset dana neka se pisano dostavljaju ponude, i na taj način treba dopustiti onima koji žele kupiti imovinu da onaj tko ponudi više, taj i dobije.
Ako se nekome daje vrlo vrijedan crkveni zakup koji se nalazi u predgrađu, kao nešto visoke vrijednosti, ali donosi mali prihod, ne treba ponude mjeriti prema prihodu, nego procijeniti mjesto kao skupo i odrediti cijenu tako da onaj tko bude ubirao prihode dvadeset godina može iz ukupnog prihoda isplatiti zakup, kao što je ranije rečeno da treba biti.
Zakupci trebaju znati da će, ako u roku od dvije godine ne ispune pravila zakupa, od tog trenutka biti izvan zakupa.
Ako se za javne dugove ili druge slične potrebe opterete iste te crkve, one neka prije svega daju svoje prihode kao zalog za otplatu tih javnih dugova, uz kamatu koja ne smije prelaziti četvrtinu od stotine.
Svim svetim crkvama dolikuje da zajedno uređuju zakupe po mjestima, tako da svaka strana bude zaštićena od štete.
Mjesta koja su dobivena od carske vlasti ili dana crkvi ni u kojem slučaju ne smiju se prodavati, razmjenjivati, zalagati niti na bilo koji drugi način otuđivati.
16. Sveto Uskrsnuće ovlašteno je da mjesta koja mu pripadaju u tom Svetom Gradu prodaje, ne po niskoj cijeni, nego po cijeni koja odgovara prihodu tog mjesta koji se prikupi od iznajmljenih kuća tijekom pedeset godina.
17. Zabranjuje se da se samostani na bilo koji način pretvaraju u svjetovne domove u kojima će živjeti svjetovni ljudi.
OD SADA IZ DRUGIH ZAPOVIJEDI
18. Kleriku koji se postavlja ne priliči prekoravati zbog objavljivanja.
19. Ne treba one koji se sami lišavaju svetih tajni ili pod nekim izgovorom često izlaze, isključivati iz Crkve.
20. Ne priliči bez potrebe postavljati klerike, nego neka broj klerika bude poznat prema drevnom pravilu. Tko bez potrebe čini navedeno, donosi bijedu i trošak svojoj imovini. Rasipan je takvim troškom i biskup koji tako zapovijeda. Nije prikladno bez stvarnog nedostatka klerika nekoga postavljati ili pribrajati kleru. Ako netko, prekoračujući mogućnosti prihoda od crkvene imovine, pribroji sebi u kler osobe iz bilo kojeg svećenog stupnja, neka takvi ostanu u broju svoga starog stupnja sve dok broj klerika ne dođe na drevni broj predviđen crkvenim poretkom, kako bi Crkva mogla uzdržavati i klerike i siromahe koji joj se obraćaju. Ovlašćujem svakoga, ma kojeg čina, položaja ili načina života bio, ako vidi da se nešto od ovoga krši, da nam to javi.
21. Onaj koji daje zajam rataru ne treba držati njegovu zemlju. Može uzimati kao kamatu jedan stamen po perperu na godinu dana, a ako je zajam dao u žitu, neka uzme osmi dio od svakoga ćupa. Pogreška onoga koji piše ne smije štetiti ugovoru, jer onaj koji za sebe tvrdi da sve zna sam pokazuje koliko malo zna.
22. Kada se govori o crkvenim pravilima i prvenstvu, zapovijedamo da sveta crkvena pravila, izložena i potvrđena od sveta četiri sveopća sabora, imaju snagu zakona, to jest Sabora u Nikeji, gdje je bilo 318 otaca, u Carigradu, gdje je bilo 150 svetih otaca, prvoga u Efezu, gdje je bilo 200 otaca i gdje je osuđen Nestorije, te u Kalcedonu, gdje je bilo 640 otaca. Dokumente tih sabora čuvamo te zapovijedamo da preuzvišeni papa Staroga Rima bude prvi, odnosno najstariji među svim biskupima, a preblaženi biskup Carigrada, odnosno Novoga Rima, drugi po redu nakon preuzvišenoga pape apostolskog prijestolja Staroga Rima. Novi Rim neka bude drugi po redu i časti. Od ostalih neka bude poštovaniji biskup Prvoga Justinijanova Grada, našega zavičaja, te neka uvijek ima pod svojom upravom biskupe svoje oblasti i sve ostalo.
23. Zapovijedamo da se od sada poštuje i ovo: neka se ne ruši niti na bilo koji način narušava izgled bilo koje građevine, sela, crkve ili drugoga časnog doma, osim ako je potrebno graditi put ili podići most, ili ako je potrebno obnoviti grad tako da nalikuje svome prvotnom stanju. U tim slučajevima navedeni zahvati mogu se vršiti na crkvama i drugim časnim domovima.
24. Umjesto zastare od deset, dvadeset ili trideset godina, zapovijedamo da se svetim crkvama i drugim časnim domovima može suprotstaviti samo protek od četrdeset godina. To vrijedi i kod potraživanja ostavštine i nasljedstva koje je ostavljeno za pobožne svrhe.
25. Ako netko u oporuci napiše da se sagradi zgrada časnog molitvenog doma, to jest crkva, ili gostinjca, ili ubožnica, ili sirotište, ili bolnica, zapovijedam da se, brigom bogoljubivog biskupa i kneza te oblasti, ta građevina dovrši u roku od pet godina. Bilo da oporučitelj povjeri izvršenje odgovarajućim upraviteljima gostinjca, ili skrbnicima ubogih, ili drugim sličnim upraviteljima, bilo da takvu odluku prepusti svojim nasljednicima, zapovijedam da nasljednici u svakom pogledu postupe kako je napisano, dok će biskup toga mjesta nadzirati gradi li se građevina valjano; i ako ustanovi da su upravitelji nesposobni, ima vlast bez ikakva prigovora postaviti druge, sposobnije, na njihovo mjesto.
Zapovijedam da se prečasni biskup brine da se sve takve pobožne odredbe provedu prema želji pokojnika, čak i ako mu je oporučitelj ili darovatelj zabranio da u tome ima udjela.
Ako oni kojima je zapovjeđeno da to učine (da provedu volju oporučitelja), nakon što ih jednom i dvaput pred svjedocima opomenu biskup toga mjesta i njegov ekonom, odugovlače izvršiti ono što je zapovjeđeno, naređujem da svu dobit koja im je ostavljena od oporučitelja predaju prečasnom biskupu toga mjesta, kako bi on, uzevši svu imovinu odvojenu za neko pobožno djelo, zajedno s prihodima i prirastom nastalim tijekom proteklog vremena, kao što rekosmo, i spomenutu dobit, dovršio ono što je oporučitelj zapovjedio.
I svaki drugi (nasljednik biskupa) neka ima vlast poduzimati takve zahtjeve i truditi se da se takva oporučno određena pobožna djela izvrše.
Ako nasljednik koji ne izvrši ono pobožno djelo koje je određeno oporukom tvrdi da ostavljeno bogatstvo nije dostatno za njegovo izvršenje, ovako zapovijedamo: sav dio koji je njemu pripao, kao i sva imovina koja se nađe ostavljena od oporučitelja, neka se brigom prečasnog biskupa toga mjesta utroši na djelo za koje je i bila ostavljena.
26. Ako je u pitanju ostavština, zapovijedam da se prije navršenja šest mjeseci od objave oporuke ona na svaki način preda onima kojima je ostavljena. Ako se prekorači navedeno vrijeme, a oni koji ostavštinu drže ne predaju je, prihod, kamata i svaka zakonita dobit potraživat će se od časa smrti onoga koji je ostavio ostavštinu. Ako je ostavština ostavljena nekom časnom hramu, ona se nikako ne smije prodati. Ako se mjesta ili ljudi kojima je zapovjeđeno da to predaju nalaze daleko, tada onima kojima je takvo što ostavljeno treba, uz imovinu koja služi kao zamjena za ostavštinu, isplatiti i dobit s dodatkom ne manjim od jedne četvrtine vrijednosti imovine te ih ne opterećivati javnim davanjima. Ako je u pitanju njiva, vinograd ili neko drugo takvo imanje, i ako ga zažele prodati, neka se ne prihvati cijena manja od zbroja tridesetpetogodišnjeg prihoda toga imanja, kako bi se novac dobiven prodajom utrošio na korist prije spomenutoga časnog doma kojemu je ostavština ostavljena.
27. Zapovijed kojoj je početak:
Isti car Justinijan preuzvišenom nadbiskupu Mini.
Iako je ono što se odnosi na svete crkve propisano u mnogim zakonima, potrebni su i drugi zakoni koji se odnose na djela koja se pojavljuju i koja će se pojavljivati.
Mnogi teže graditi svete crkve radi vlastitoga imena, pa nakon što ih sagrade više ne brinu da izdvoje potrebna sredstva za troškove osvjetljenja, odnosno za ulje i vosak, za prehranu onih koji prebivaju u crkvama i za sve što je potrebno za svetu službu, nego ih ostavljaju kao gola zdanja. Zbog toga se poslije ili urušavaju ili ostaju lišene svake svete službe.
Zapovijedam prije svega da se nitko ne usudi započeti graditi ni samostan, ni crkvu, ni bilo koji molitveni dom, nego da najprije dođe biskup bogom čuvanoga grada, na tome mjestu obavi molitvu i postavi križ pred svim narodom, osnuje ondje crkvenu općinu te svima o tome javno objavi. Nitko neka drugačije ne započinje graditi crkvu od temelja prije nego što razgovara s biskupom toga grada i odredi koliki će dio svoje imovine izdvojiti za ulje, vosak i svako osvjetljenje crkve, za svetu službu, za različito održavanje svetoga hrama i za prehranu onih koji mu služe.
Ako netko nema dovoljno sredstava za sve to, a želi da ga ljudi nazivaju graditeljem crkava, tada, budući da su mnoge crkve po svim pokrajinama i po cijelome Carigradu u opasnosti da se zbog starosti uruše, pa makar neke od njih bile male, ali ljepše ukrašene od velikih, neka uzme jednu takvu crkvu, obnovi tu građevinu i za to dobije suglasnost bogočuvanoga biskupa pravovjernih.
28. O upraviteljima, starješinstvu i o različitim pitanjima koja se tiču svetih crkava i drugih časnih ustanova već smo nešto propisali zakonom. Sada ono što je ranije različitim zapovijedima ustanovljeno o prepodobnim biskupima, klericima i monasima, uz odgovarajuće ispravke, namjeravamo obuhvatiti jednim zakonom.
Zapovijedamo da se, kad god se pojavi potreba za postavljanjem biskupa, klerici i uglednici toga grada dogovore o izboru triju osoba. Stojeći pred svetim Evanđeljem, neka se zakunu za spasenje svojih duša da ih nisu izabrali zbog kakva primljenog ili obećanog dara, nego zato što znaju da pripadaju pravoj i katoličkoj vjeri, da su čista života, dobro obrazovani, da nemaju ni ženu ni djecu; a ako je tko ranije imao ženu, da mu je ona bila prva i jedina te dopuštena zakonom i svetim pravilima; da nije ni savjetnik ni državni činovnik, ili ako jest bio savjetnik ili činovnik, da je proveo najmanje petnaest godina u monaškom životu; te da izabrana osoba nije mlađa od trideset i pet godina, nego da bude postavljena u zrelijoj dobi, kako ne bi navukla nevolju na onoga koji ju je postavio.
Onaj koji se na taj način povukao iz Savjeta neka zadrži jednu četvrtinu svoje imovine za sebe, a ostatak neka ostavi Savjetu ili za javne daće.
Dajemo ovlast onima koji odlučuju i provode izbor da, ako nekoga svjetovnjaka — osim savjetnika i državnih činovnika — smatraju dostojnim biskupstva, njega pridruže drugoj dvojici koji moraju biti klerici ili monasi te ga tako izaberu. Nakon što bude pribrojen klericima i s njima provede tri mjeseca privikavajući se na sveta pravila i crkvene službe, neka bude postavljen.
29. U slučaju da se ne nađu tri osobe, tj. ljudi kako bi trebalo za izbor (biskupa), tada treba između dvije osobe ili čak jedne donijeti odluku i izvršiti izbor. Takav mora imati sva ranije navedena svjedočanstva.
30. Ako oni koji su dužni donijeti odluku o izboru to ne izvrše u roku od šest mjeseci, tada na svoju dušu primaju odgovornost. Onaj koji ima nadležnost da postavi biskupa, ako ga postavi protivno ranije navedenoj odredbi, neka bude isključen na jednu godinu, a njegova Crkva ovlaštena je upravljati njegovim imanjem. Postavljeni se ima svrgnuti.
31. Ako netko počne optuživati onoga koji je izabran, njegovo postavljanje neka se odgodi, tj. neka se pričeka. Ako se utvrdi krivnja, neka se postavljanje zabrani. Ako se utvrdi da nije kriv, tada neka se postavi. Tko optuži, a ne dokaže krivnju ili povuče optužbe koje je iznosio, neka bude prognan iz oblasti u kojoj živi.
32. Ono što se po običaju daje, dopuštamo da daju samo biskupi koji se postavljaju, u skladu s ovim zakonom. Zapovijedamo nadbiskupima i patrijarsima, i papi Staroga Rima, i patrijarhu Carigrada, i aleksandrijskom, i antiohijskom i jeruzalemskom, da, ako je običaj da biskupi ili klerici za svoje postavljanje daju dvadeset litri perpera ili manje, daju samo onoliko koliko običaj nalaže. Ako se davalo više od toga, tada se ne smije dati više od dvadeset litri perpera. Oni koje postavlja metropolit i patrijarh, ako godišnji prihod crkve za koju se postavljaju nije manji od trideset litri perpera, za ustoličenje daju sto perpera, a pisaru onoga koji postavlja i ostalima koji mu služe i primaju po običaju daje se tristo perpera. Ako je crkveni prihod manji od trideset, ali ne manji od deset litri perpera, za postavljanje daju sto perpera, a ostalima koji primaju po običaju dvjesto perpera. Ako je prihod manji od deset, ali ne manji od pet litri, tada se daje pedeset, a ostalima sedamdeset perpera. Ako je prihod manji od pet, ali ne manji od tri litre, tada za ustoličenje na prijestolje daje se osamnaest, a ostalima dvadeset i četiri perpera. Ako je prihod manji od tri, ali ne manji od dvije litre perpera, za ustoličenje se daje dvanaest, a ostalima šesnaest perpera. Biskupu čija Crkva ima prihod manji od dvije litre perpera ne dopušta se ništa davati ni za ustoličenje ni za bilo koji drugi običaj.
Ono što primaju stariji prezbiteri i stariji đakoni biskupa koji postavlja, neka raspodijele onima koji po običaju primaju.
33. Ako se dogodi da je postavljeni biskup još pod vlašću svojih roditelja, od trenutka postavljanja neka bude samostalan. Biskupima i monasima ne dopušta se da budu hranitelji ili skrbnici bilo koje osobe.
34. Prezbiterima, đakonima i podđakonima dopušta se, ako budu pozvani u skrbništvo ili starateljstvo nad djecom na temelju zakonskog srodstva, da tu službu prihvate, ako u roku od četiri mjeseca od poziva nadležnog suca pisano izjave da dobrovoljno prihvaćaju takvu službu. Nakon toga se više ne može razmatrati njihovo prihvaćanje skrbništva.
35. Ne dopušta se da biskup, ekonom ili drugi klerik bilo kojeg stupnja, ili monah, ni u svoje ime ni u ime Crkve ili samostana, ulazi u službu izvršitelja javnih dugova, najamnika poreza, upravitelja tuđih zgrada i imanja, nadzornika domova ili sudskih poslanika ili zastupnika u takvim poslovima. Ako se u blizini crkava ili samostana nalaze zgrade, imanja ili mjesta, pa upravitelji tih časnih domova žele nešto uzeti u najam ili zakup, tada svi klerici i monasi trebaju, bilo na raspravi ili pismenim očitovanjem, izjaviti da su suglasni da im to bude na korist. Također se dopušta crkvama da jedna drugoj daju u najam i zakup, a klerici mogu imovinu svojih crkava davati u najam po volji biskupa ili ekonoma, osim ako to nije drugim zakonima zabranjeno.
36. Nije prikladno da bilo koji velikaš prisiljava bogoljubive biskupe i igumane da dolaze na sud radi svjedočenja, nego sudac treba poslati nekoga od svojih službenika biskupu da pred svetim Evanđeljem, kako dolikuje svećenicima, kažu ono što znaju. No ni u imovinskim, ni novčanim, ni kaznenim slučajevima ne smije ih se prisiljavati da dolaze ili stoje pred velikašem bez carevog naloga. Onoga tko se usudi to narediti, treba kazniti oduzimanjem čina i poslati u zatočeništvo.
37. Zabranjujemo prepodobnim biskupima, prezbiterima, đakonima, podđakonima, čitačima i svima drugima koji su u pobožnom činu ili staležu da igraju tavlu, da budu sudionici ili promatrači onih koji igraju, ili da odlaze u bilo kakva kazališta radi gledanja predstava. Ako se netko od njih ogriješi o ovu odredbu, zapovijedamo da mu se zabrani svaka crkvena služba i da bude smješten u samostan.
38. Nijednoga biskupa ne treba prisiljavati da otpusti iz klera bilo kojega klerika koji mu je podređen.
39. Svim biskupima i prezbiterima zabranjujemo da ikoga isključe iz svete pričesti prije nego što se pokaže krivnja zbog koje crkvena pravila zapovijedaju da se to učini. Ako netko protivno ovoj zabrani nekoga isključi iz svete pričesti, tada će onaj koji je nepravedno isključen biti od višega crkvenog poglavara razriješen isključenja i ponovno primljen u zajednicu. Onaj pak koji ga je bez razloga isključio bit će kažnjen isključenjem od strane biskupa kojemu je podložan, na onoliko vremena koliko taj biskup bude smatrao potrebnim.
40. Biskup ne smije nikoga tući vlastitim rukama, jer to ne dolikuje arhijerejima.
41. Ako je neki biskup prema crkvenim pravilima svrgnut s biskupske službe, pa se usudi ponovno zauzeti prijestolje s kojega je svrgnut ili napusti mjesto u kojem mu je određeno da prebiva, zapovijedamo da se takav preda samostanu u drugoj oblasti kako bi ono što je pogriješio u biskupskoj službi ispravio boravkom u samostanu.
42. Ne dopuštamo da se klerici postavljaju drugačije nego ako su dobro pismeni, pravovjerni, čista života te imaju brak koji nije zabranjen zakonom ni božanskim pravilima.
43. Ne dopuštamo da prezbiter bude mlađi od 30 godina, a đakon i podđakon neka ne budu mlađi od 25 godina. Čitač ne smije imati manje od osam godina. Đakonise se ne smiju postavljati u svetu Crkvu ako su mlađe od 40 godina ili ako su stupale u drugi brak.
44. Ako se u vrijeme postavljanja klerika u neki čin pojave optužbe protiv njega, neka se u svemu postupi po poretku koji je već propisan za postavljanje biskupa.
45. Ne postavljati neoženjenoga đakona osim ako prethodno izjavi da može živjeti čisto bez zakonite žene. Tijekom postavljanja onaj koji postavlja ne može zapovjediti đakonu ili podđakonu da nakon rukopoloženja uzme ženu. Ako se to dogodi, biskup koji je to zapovjedio neka bude svrgnut iz biskupske službe.
46. Ako se prezbiter, đakon ili podđakon koji je već postavljen ponovno oženi, neka bude svrgnut iz klera i sa svojom imovinom predan gradskom vijeću grada u kojem je bio klerik, odnosno pribrojen ljudima koji plaćaju porez.
47. Ni vijećnici ni rednici ne mogu biti klerici, kako zbog toga ne bi nastala poruga časnom kleru. Ako takvi ljudi budu uvedeni u kler, neka se smatra kao da nisu ni postavljeni te neka se vrate u svoj prijašnji stalež. Ipak, ako netko u monaškom životu, kako dolikuje, provede najmanje petnaest godina, zapovijedamo da se takvi mogu rukopolagati, uz uvjet da vijećnici daju zakonom određeni dio vijeću i javnoj riznici.
48. Ako čitač uzme drugu ženu, ili za svoju prvu ženu uzme udovicu, ili ženu koju je muž otpustio, ili onu koja je zabranjena zakonom i svetim pravilima, takav neka ne bude uveden u viši crkveni čin. Ako ipak stupi u bilo koji viši čin, neka bude svrgnut i neka ostane u prvome činu.
49. Ako klerik bilo kojega čina ili upravitelj bilo kojega časnog mjesta, bilo prije postavljanja bilo prije nego što mu je povjereno upravljanje ili skrb, ili nakon toga, želi nešto od svoje imovine priložiti Crkvi ili mjestu nad kojim je preuzeo upravu ili skrb, ne samo da im to ne zabranjujemo nego im čak zapovijedamo da to čine za spasenje svoje duše. Jedino zabranjujemo da se takvi prilozi daju pojedincima, a ne zabranjujemo ono što se daje svetim crkvama ili drugim časnim ustanovama.
50. Ako se rob uz znanje i bez protivljenja svoga gospodara pribroji kleru, od časa kada je pribrojen neka bude slobodan i plemenita statusa. Ako je postavljanje izvršeno bez znanja njegova gospodara, gospodar treba prije isteka jedne godine dokazati njegovo stanje i ponovno primiti svoga roba. Ako rob, sa znanjem ili bez znanja svoga gospodara, bude primljen u kler u bilo koji crkveni čin pa napusti crkvenu službu i prijeđe u svjetovni život, neka bude predan svome gospodaru na služenje.
51. Ljudima koji su uvršteni među one koji plaćaju porez dopuštamo da u naseljima u kojima su upisani postaju klerici i bez volje gospodara. Također, nakon što postanu klerici, trebaju izvršavati rad i obrađivanje zemlje koje im je određeno.
52. Prezbitere, đakone, podđakone, čitače i pjevače sve nazivamo klericima, te zapovijedamo da imovina koja im je na bilo koji način pripala u vlasništvo bude pod njihovom vlašću, kao i u građanskim stvarima, te da njome mogu raspolagati prema zakonu i ostaviti je oporukom, čak i ako su pod roditeljskom vlašću. Njihova djeca, ako ih imaju, a ako ih nemaju onda njihovi roditelji, primaju zakonski dio.
53. Ako se pokaže da su pobožni prezbiteri i đakoni lažno svjedočili u građanskom sporu, dovoljno je da umjesto mučenja budu isključeni iz bogoslužne službe na tri godine i predani u samostan.
Ako su lažno svjedočili u kaznenom sporu, zapovijedamo da najprije budu lišeni čina, a zatim kažnjeni mukama predviđenima zakonom.
Ostali koji su u drugim crkvenim činovima, ako daju lažno svjedočanstvo u bilo kojoj stvari, bilo građanskoj bilo kaznenoj, te budu razotkriveni, neka ne samo budu svrgnuti iz klera i crkvenoga čina nego zapovijedamo da budu kažnjeni mučenjem.
54. Ako netko ima optužbu protiv klerika, monaha, đakonise ili isposnice, neka to najprije iznese prepodobnom biskupu pod kojim se nalazi netko od spomenutih, i on neka presudi u stvari koja je među njima. Ako se obje stranke pomire, mjesni upravitelj neka potvrdi presudu. Ako neka od stranaka u roku od deset dana prigovori presudi, mjesni upravitelj neka ispita stvar, i ako ustanovi da je presuda bila ispravna, neka je svojom odlukom potvrdi i time okonča spor. Takva stvar, koja je drugi put presuđena, ne treba se ponovno iznositi na sud.
55. Ako presuda toga upravitelja bude protivna presudi bogočuvanoga biskupa, tada je za odlučivanje o upraviteljevoj presudi nadležan zbor gradskih sudaca, koji neka ga prema zakonu obavijesti i ispita.
Ako po carevoj ili upraviteljevoj naredbi biskup sudi između bilo kojih osoba, neka zbor gradskih sudaca obavijesti cara ili onoga koji je biskupu podnio tužbu.
Ako se bilo koja od prethodno navedenih bogobojaznih osoba, to jest klerik, monah, đakonisa ili isposnica, tereti za kazneno djelo, i ako biskup optuži nekoga te se tako dođe do istine, neka takav prema crkvenim pravilima bude svrgnut iz svoga čina, a zatim će mu odgovarajući sudac, odnosno gradski upravitelj, pomoći da se prema zakonu provede suđenje i dovede do kraja.
Ako tužitelj najprije pristupi gradskom upravitelju i krivnja se može dokazati zakonskom istragom, tada se zapisnik dostavlja mjesnom biskupu. Ako se utvrdi da je počinio djela za koja se optužuje, neka ga biskup prema pravilima liši časti, odnosno čina, a suci neka izreknu odgovarajuću kaznu prema zakonu.
Ako biskup smatra da je sud donio nepravednu odluku, treba pričekati i ne lišavati optuženika časti. Takva osoba neka bude pod zaštitom zakona, a o slučaju neka izvijeste i biskup i suci kako bismo, upoznavši se s njime, mogli zapovjediti ono što smatramo prikladnim.
Ako netko zbog građanskoga spora s nekom od prije navedenih osoba ima parnicu, a biskup oklijeva donijeti presudu, tada tužitelj ima pravo obratiti se gradskom upravitelju. Optužena osoba ne smije se prisiljavati na davanje jamstva, nego neka bez prisege da iskaz uz jamstvo svoje imovine.
Ako netko zbog kaznenoga slučaja optuži neku od prethodno spomenutih osoba, optužena osoba neka bude pod zaštitom zakona.
56. Ako je riječ o crkvenim stvarima, gradske vlasti neka o tome ne raspravljaju, nego neka biskup sudi prema svetim pravilima.
57. Ako neki prepodobni biskupi istoga sabora, odnosno iste oblasti, imaju spor među sobom, bilo zbog crkvenih mjesta bilo zbog drugih stvari, najprije neka njihov metropolit zajedno s drugim biskupima svoje oblasti presudi u toj stvari. Ako obje stranke ne prihvate donesenu presudu, tada neka preblaženi patrijarh te upravne oblasti među njima presudi i zapovjedi ono što odgovara crkvenim pravilima i zakonu. Nijedna stranka ne može prigovoriti njegovoj presudi.
58. Ako klerik ili netko drugi ima tužbu protiv biskupa, neka najprije prepodobni metropolit te oblasti prema svetim pravilima i našem zakonu presudi takvu stvar. Ako se netko požali na ono što je presuđeno, neka se o stvari obavijesti preblaženi patrijarh, koji će je prikladno okončati.
Ako biskup, klerik ili bilo tko drugi ima nešto protiv metropolita, neka patrijarh koji upravlja tom oblašću na sličan način presudi stvar. Za sve optužbe protiv biskupa može suditi metropolit njihove oblasti, patrijarh ili drugi ovlašteni suci.
59. Neka se ni od onih koji upravljaju ne iznuđuje nikakvo jamstvo niti ikakav iskaz pod prisegom. Također, neka se i oni potrude osloboditi optužbi koje su protiv njih iznesene.
60. Nije dopušteno ekonomu, ili upravitelju ubožnica, ili upravitelju bolnica, ili bilo kojem upravitelju časnih ustanova koji svojemu biskupu polaže račune, prije provjere poslova i podmirenja duga pobjeći od svojega biskupa i odlaziti pred druge sudove.
61. Ako neki crkvenik kojemu je povjerena takva uprava umre prije polaganja računa i podmirenja dugova, zapovijedamo da njegovi nasljednici, prema istom poretku, budu obvezani na provjeru računa.
62. Ako se neki biskup ili klerik iz bilo koje oblasti zatekne u Carigradu, pa netko želi protiv njega podnijeti tužbu, ako je postupak već započeo u njegovoj oblasti, ondje ga treba i dovršiti. Ako još nije započeo, tada neka odgovaraju jedino preslavni eparsi istočnih sudova ili suci koje smo mi odredili da odgovaraju onima koji su podnijeli tužbu.
63. Pobožni izaslanici bilo koje Svete Crkve koji se nalaze u carskom gradu, a koje su njihovi biskupi poslali preblaženim patrijarsima ili metropolitima, neka ne budu izloženi nikakvoj optužbi ni potraživanju, bilo zbog svojih biskupa, bilo zbog crkvenih poslova, javnog ili privatnog duga, osim ako nemaju nalog svojih biskupa ili ekonoma da se s nekim spore ili sude. Tada samo onima koje su oni tužili dajemo ovlaštenje da protiv njih iznesu neku tužbu glede njihove Crkve ili biskupa, ako je imaju.
Ako za vrijeme svojega poslanstva sami postanu krivi za neka djela ili prijestupe, neka budu podložni i postupcima i presudama koje se odnose na te sporove.
64. Ako biskupi ili klerici kao izaslanici svojega grada ili Crkve dođu u Carigrad ili na bilo koje drugo mjesto, zapovijedamo da im nitko ne stvara neugodnosti ni uznemiravanja. Oni koji ih smatraju krivima mogu ih pozvati na sud kada se vrate u svoju oblast. Oni koji ih smatraju krivima neka se ne pozivaju na protek vremena, jer se vrijeme provedeno izvan vlastite oblasti ne uračunava.
65. Ako se pojavi slučaj da se opomena ili sudski poziv dostavlja zbog bilo kojeg građanskog spora, javnog ili privatnog, kleriku, monahu ili monahinji bilo kojeg samostana, pa i ženskoga, zapovijedam da se opomena ili poziv izvrši bez uvrede i s dužnim poštovanjem. Monahinje i isposnice ne treba izvoditi iz samostana, nego neka za sebe odrede zastupnika koji će odgovarati u predmetu.
66. Monasi trebaju sami ili preko zastupnika voditi svoje ili samostanske sudske poslove. Ako se dozna da je to prekršio sudac ili onaj koji poziva na sud, sucu se oduzima pojas, odnosno lišava se službe, te ga uzvišeni izvršitelj carskih daća kažnjava s pet litri zlata. Onaj koji poziva na sud, osim tri litre zlata, treba podnijeti i tjelesnu kaznu, a zatim biti poslan u progonstvo. Ako vlastelin ne izvrši brzo kaznu, neka o tome bude obaviješten biskup.
67. Ne dopuštamo nijednoj osobi uvrštenoj u bilo koji crkveni čin, kao ni đakonisi, monahu, monahinji ili isposniku, da zbog bilo kakve optužbe, kaznene ili građanske, bez obzira na vrijednost imovine, daje kleriku ili vojnoj osobi koja dostavlja opomene ili sudske pozive u Carigradu ili u oblasti gdje žive više od četiri novčane jedinice na ime naknade za trud.
68. Ako je našom zapovijedi, ili zapovijedi vlastelina, ili preblaženoga patrijarha netko poslan u drugu oblast da uruči sudski poziv ili opomenu nekoj od prethodno navedenih osoba, neka od njih ne uzima više od jednog perpera.
69. Ako više osoba zajedno podnosi istu tužbu protiv neke od prethodno navedenih osoba, zapovijedamo da se za trud daje naknada samo jednom čovjeku.
70. Biskup zbog poslova svoje Crkve ne smije trpjeti nikakvu štetu ni uznemiravanje. Ako zbog osobnih poslova bude opomenut ili pozvan, neka plati naknadu onome koji ga poziva. Optužbe protiv Crkava preuzimaju ekonomi ili osobe postavljene za tu službu. Tko se usudi tražiti više od prethodno određenoga, neka bude prisiljen vratiti dvostruki iznos onome od koga je uzeo. Ako je vojnik, neka mu se oduzme vojnička služba; ako je klerik, neka bude isključen iz klera.
71. Onima koji su uvršteni u kler i nemaju ženu, prema pravilima zabranjujemo da u svojim domovima drže tuđu ženu, osim majke, kćeri, sestre i drugih osoba koje ne izazivaju nikakvu sumnju. Ako netko prekrši ovu zapovijed i u svojem domu drži ženu koja može izazvati sumnju, pa ga njegov biskup ili drugi klerici jednom ili dvaput opomenu da ne živi s takvom ženom, a on je ne želi udaljiti iz svojega doma, ili ako se pojavi tužitelj te se pokaže da s tom ženom živi nečisto, tada neka ga biskup, prema crkvenim pravilima, isključi iz klera. Potom neka bude predan gradskom vijeću grada u kojem je bio klerik, odnosno neka prijeđe među ljude koji plaćaju porez.
72. Biskupu ne dopuštamo da u svojem domu drži bilo koju ženu. Ako se pokaže da se toga nikako ne pridržava, neka bude svrgnut s biskupske službe.
73. Ne dopuštamo da đakonise na bilo koji način žive s muškarcima u istoj kući, jer iz toga nastaje sumnja na nečist život. Ako se đakonisa toga ne pridržava, prezbiter kojemu je podređena neka je opomene da takvog muškarca udalji iz kuće. Ako odugovlači i ne udalji ga, neka bude lišena crkvene službe i primanja te predana u samostan, gdje neka provede ostatak svojega života. Ako ima djecu, neka se njezina imovina podijeli između nje i djece prema broju osoba. Dio koji pripadne njoj uzima samostan kako bi je uzdržavao. Ako nema djece, sva njezina imovina neka se podijeli na jednake dijelove između samostana u koji je smještena i crkve u kojoj je prvotno bila uvrštena.
74. Ako netko, ušavši u crkvu tijekom vršenja Božanske tajne ili drugih svetih službi, uvrijedi biskupa, klerike ili druge crkvene služitelje, zapovijedamo da takav bude kažnjen mučenjem i poslan u progonstvo. Ako netko omete Božansku tajnu ili bogoslužje, neka mu se mačem odrubi glava. Zapovijedamo i građanskim i vojnim vlastima da tako kažnjavaju.
75. Svim običnim ljudima zapovijedam da bez prepodobnoga biskupa toga mjesta i pobožnih klerika koji su pod njime ne izlaze sami s križevima. Kakva je to služba ili molitveni ophod u kojem nema prezbitera?
76. Preostaje nam još urediti pitanja časnih samostana te bogobojaznih klerika i monaha.
Zapovijedam da se iguman ili arhimandrit u svakom samostanu postavlja ne samo prema monaškom činu ili starješinstvu, nego onaj koga monasi ili ugledniji među njima izaberu ne zbog bilo čega drugoga, nego zbog prave vjere, cjelomudrenog života i dostojnoga upravljanja, te zato što može valjano čuvati monaško iskustvo i sav samostanski poredak. Takvoga neka postavi biskup dotične oblasti. Isto zapovijedam i za ženske samostane te za one koji žive u uzdržanju.
77. Ako netko želi stupiti u monaški život, zapovijedam da, ako je poznato da nije podložan nijednom svjetovnom staležu, iguman toga samostana može mu odmah dati monaški obraz, odnosno postrići ga. Ako nije poznato je li podložan kojemu staležu, neka tri godine ne primi monaški obraz; pa ako ga do isteka te tri godine nitko ne zatraži i pokaže se dostojnim, neka bude udostojen monaškoga obraza.
78. Ako netko radi vjenčanja, poroda, miraza ili bračnoga dara nešto ostavi svojoj djeci ili nekoj drugoj osobi kao nasljedstvo ili dar, ili ih optereti upravljanjem ostavljenom imovinom pod jednim od navedenih uvjeta, zapovijedam da takva raspodjela bude nevaljana i kao da ne postoji ako takvi mladići ili djevojke odu u samostan, ako mladići postanu klerici ili ako djevojke postanu đakonise ili isposnice. Tom imovinom neka se koriste klerici i đakonise. Ako do kraja njihova života preostane imovina koja im je dana ili ostavljena pod tim uvjetima, neka se razdijeli za pobožne svrhe ili ostavi za njih.
Za mladiće i djevojke koji stupe u samostane ili isposničke naseobine, a potom napuste takav čestit život, zapovijedamo da imovinu koja im je na navedeni način dana ili ostavljena, zajedno s ostalom njihovom imovinom, preuzme samostan ili isposnička naseobina u koju su najprije stupili. Ako su takve osobe prije toga sve razdijelile za otkup zarobljenika ili za prehranu ubogih, ne dopuštam da itko od njih to potražuje.
79. Ako žena ili muškarac izaberu monaški život, zapovijedam da svoju imovinu ostave samostanu.
80. Ako takva osoba ima djecu i prije odlaska u samostan ne oporuči da im se dade ono što im pripada, treba i nakon dolaska u samostan svoju imovinu razdijeliti djeci. Također, nijednom djetetu ne smije uskratiti zakonski dio. Ono što ne pripadne djeci neka pripadne samostanu. Ako želi svu svoju imovinu podijeliti jednako s djecom, neka i sebe pribroji djeci te jedan dio zadrži za sebe, a taj dio neka pripadne samostanu.
Ako umre u samostanu prije nego što razdijeli svoju imovinu djeci, djeca neka uzmu svoj zakonski dio, a ostatak imovine neka pripadne samostanu.
81. Ako su između nekih osoba zaruke zakonito sklopljene, pa zaručnik ode u samostan, neka uzme darove dane prilikom zaruka. Ako zaručnica izabere monaški život, neka učini isto. Oboje se oslobađaju svake kazne.
Ako nakon sklapanja braka samo muž ili samo žena odu u samostan, neka se brak razriješi bez krivnje za razvod.
Kada osoba koja ode u samostan primi monaški obraz, ako je riječ o mužu, neka ženi vrati miraz i sve drugo što je od nje primio, a uz to i onaj dio bračnoga dara koji bi joj po smrti muža pripadao prema odredbama ugovora o zarukama.
Ako je žena ta koja odlazi u samostan, muž neka na isti način razdijeli bračni dar i odgovarajući dio miraza. Ostatak miraza i sve drugo od ženine imovine što se kod njega nalazi zapovijedam da joj se preda.
Ako oboje izaberu monaški život, ugovor o mirazu neka bude ništavan. Muž neka razdijeli bračni dar, a žena neka primi svoj miraz i sve drugo što je mužu dala.
Ako smatraju prikladnim, zaručnik može darovati nešto zaručnici, zaručnica zaručniku, muž ženi ili žena mužu, odnosno mogu jedno drugomu nešto oprostiti ili otpisati.
82. Ni roditeljima ne dopuštam da zbog nekoga prijestupa počinjenoga prije monaškoga života kao nezahvalnu liše nasljedstva djecu koja ostavljaju svjetovni život, niti djeci da na isti način liše nasljedstva roditelje koji napuštaju svjetovni život.
83. Zabranjujem roditeljima da iz časnih samostana odvode svoju djecu koja su izabrala monaški život.
84. Ako monah napusti svoj samostan i dođe u drugi, te je stekao neku imovinu u vrijeme kada je napustio prvi samostan, zapovijedamo da tu imovinu preuzme prvi samostan u koji je najprije stupio.
Ako prijeđe na svjetovni način života, neka ga biskup i vlastelin toga mjesta predaju samostanu, a imovinu koja se kod njega zatekne neka predaju samostanu kojemu bude povjeren. Ako ponovno napusti samostan, tada neka ga vlastelin te oblasti u kojoj se nalazi uzme i pribroji ljudima koji su mu podložni.
85. Ako netko otme, bludno obeščasti ili oskvrne monahinju, isposnicu, đakonisu ili bilo koju drugu ženu koja vodi pobožan život, zapovijedam da se imovina takvoga čovjeka i svih koji su mu pomogli preda svetomu mjestu u kojem je ta žena živjela. Neka biskup toga mjesta, njegov ekonom, vlastelin te oblasti i bojari pod njim takvo djelo kazne. Onima koji su se usudili to učiniti i njihovim pomagačima treba odrubiti glavu mačem.
Ženu, zajedno s njezinom imovinom, treba predati samostanu. Ako je riječ o đakonisi koja ima djecu od zakonitoga muža, neka se djeci dodijeli njihov zakonski dio.
86. Ako u roku od godine dana nakon što se sazna za takvo nečisto djelo njihova imovina ne bude predana časnim ustanovama, zapovijedam izvršitelju naših carskih daća da je na svaki način položi u našu riznicu. Vlastelinu toga mjesta koji se nije pobrinuo da se takva imovina preda časnim ustanovama treba oduzeti pojas, odnosno lišiti ga dostojanstva, a uz to neka izvršitelj javnih carskih daća od njega uzme pet litara zlata.
87. Svima istodobno zabranjujemo da vrijeđaju monaški obraz: ni monaha, ni monahinju, ni isposnicu, niti da se na bilo koji način izruguju crkvenomu ustroju. Ako se netko usudi to činiti, bit će podvrgnut tjelesnoj kazni i predan u zatočenje. Određujem da to ne provode samo biskupi u svojim mjestima, nego i gradski te vojni vlastelini.
Tvojoj uzvišenosti zapovijedamo da ono što je ovim zakonom novo ustanovljeno čuvaš u svim budućim vremenima i da budeš uzrok djelotvornosti onoga što naše čovjekoljublje zapovijeda, te da se pobrineš da se to posvuda poštuje i dođe do znanja svima koji se nalaze u carskom gradu.
Privatna dobra su ona koja posebno pripadaju carstvu, a druga su narodna, koja su pod upraviteljem državne blagajne za potrebe naroda. Blagajne su dvije: narodna i posebna carska.
Dvije su carske riznice: jedna pripada samomu carstvu i njegovoj blagajni, a druga je narodna i na latinskom se jeziku naziva fisk.