Dva su glasa došla do ušiju moga carstva, preosvećeni biskupe.
Prvi: neki dolaze u Veliku i Božansku Crkvu Premudrosti Božje Riječi (tj. Svetu Sofiju), vičući o slobodi i pod izlikom oslobođenja tvrdeći da su slobodna roda (govoreći da su rođeni od slobodnih roditelja, odnosno od Bugara ili drugih sličnih naroda koje naši građani nisu porobljavali). Takvi se zadržavaju radi dokazivanja svojih tvrdnji, i nakon što iznesu svjedoke kojima se ne može ništa prigovoriti, njihovi gospodari žele postaviti svoje svjedoke protiv njih. Tako oni koji traže oslobođenje nemaju mogućnosti ostati do kraja postupka opravdanja na sudu te opet padaju u ropski položaj.
Drugi: budući da se našim građanima pri sklapanju braka čitaju besjede i obavlja sjedinjenje, robovima se ne dopušta molitvoslovlje, jer se njihovi gospodari boje da će, ako rob i robinja budu sjedinjeni brakom uz crkveni blagoslov, nakon toga biti oslobođeni.
Rješenje
Budući da je sretno pronađeno prikladno rješenje za oba pitanja, pažljivo iznesi ovu zapovijed koja nalaže:
Ako robovi izjavljuju da su slobodni, neće se prihvatiti svjedočenje podneseno protiv njih niti će mu se dati mjesta na bilo kojem građanskom ili crkvenom sudu, osim ako oni koji ih potražuju ne donesu pisane dokaze. Ako robovi imaju zakonom prihvatljive svjedoke, koji nisu skloni kleveti, spor će se riješiti nakon što se svjedoci zakunu.
Protiv njihovih svjedoka njihovi gospodari neka ne postavljaju druge svjedoke, kako oni koji su moćniji ne bi na mnogim suđenjima nanosili štetu slabijima. Kao što zakonodavstvo blaženoga cara Bazilija o zemljoradnicima ne dopušta moćnima postavljati druge svjedoke protiv nemoćnih kada ovi imaju valjane svjedoke, tako neka bude i ovdje.
Ako robovi prije suđenja šute, tada gospodari mogu svoje pravo potvrditi svjedocima, i samo će se takva tužba prihvatiti. No robovima koji su pozvani na sud nipošto se ne zabranjuje da protiv tih svjedoka postave svoje svjedoke. Ova je zapovijed donesena radi pomoći slabima i nemoćnima, a ne radi osnaživanja moćnih.
Dodaje se i ovo: molitvoslovlje, odnosno molitve zaruka i vjenčanja, treba vršiti ne samo nad slobodnima nego i nad robovima. Od sada neka ne bude drugačije. Neka se ne naziva zakonitim brakom niti dostojnim kršćanskoga poretka ako one koji se sjedinjuju – zaručnika i zaručnicu – molitve ne povežu u ljubavi.
Jer će nastati zlo ako mi svi kršćani držimo jednu vjeru i ispovijedamo jedno krštenje kojim smo privedeni Bogu te se svi nadamo njegovu spasenju, a ipak smatramo da su robovi manje dionici toga dobra.
Slobodni koji stupaju u brak najprije se povezuju božanskom molitvom, dok se robovi lišavaju toga dobra i ne primaju Boga u blagoslovu svoga sjedinjenja. Zar se njihov gospodar boji da će mu biti učinjena nepravda u njegovu gospodarenju ako oni prime Božji blagoslov? Ako je tako, tada bi se trebalo bojati i svetoga krštenja, da robovi ne bi bili otuđeni od svojih gospodara. Trebalo bi se bojati i pričesti prečistim Tajnama iz istoga razloga.
Tako bi se robovima oduzimalo veliko i časno ime božanske vjere, a ljudi bi postali robovi ne samo ljudima nego i čovjekoubojici. Zajedno s njima nesreću bi pretrpjeli i njihovi gospodari, koji su iz straha da ne izgube ljudsku službu odlučili uskratiti slavu Božju.
Takvo mišljenje nije pravedno. Molitve zaruka i vjenčanja nužno treba vršiti i nad robovima, jer to dolikuje kršćanskom uređenju. Iako je među ljudima poznata razlika između gospodara i robova, koju naši građani priznaju i primjenjuju, ipak je jedan Gospodin svima, jedna vjera i jedno krštenje. Ne znamo za razliku u vjeri između roba i gospodara, jer smo svi robovi Onoga koji nas je izbavio iz ropstva svojom božanskom i životvornom Krvlju.
Budući da je ovo tako dobro i korisno zapovjeđeno, tvojoj velikoj svetosti pripada da to javno objaviš posvuda i u svim svetim crkvama, kako bi njihovi starješine na taj način provjeravali zahtjeve za oslobođenje i ne dopuštali gospodarima da protiv svjedoka robova postavljaju svoje svjedoke.
Neka također objave svim područjima pod svojom upravom da oni koji bez svećeničkih molitava svoje robove sjedinjuju radi braka ne sklapaju pobožan brak, nego potvrđuju bludno zajedništvo. Sve koji nisu sjedinjeni od Boga prizivanog svetim molitvama prati grijeh.
Ako nakon ove objave netko tako postupi, neka gospodari znaju da neće biti krivi samo pred božanskom odredbom, nego će im i robovi biti oduzeti te prevedeni među slobodne. Njihova je dužnost bila svoje robove dovoditi u bračno sjedinjenje prema Božjem zakonu i zadržati vlast nad njima bez umanjenja; ako to ne učine, pravedno će na sebe navući gubitak gospodarskih prava.
Ovu zapovijed treba ne samo objaviti u svim crkvama nego i dostaviti građanskim sudovima. Neka bude poslana i u sve oblasti pod vlašću knezova kako bi svi znali ono što smo pravedno zapovjedili.
Budući da su već sklopljeni brakovi među osobama ropskoga položaja prema starom i neprikladnom običaju, koji se zadržao do danas, potrebno je i nad takvima izvršiti svete molitve. Neka i oni naknadno prime ono časno staranje o kojem je gore bilo riječi, jer se te odredbe odnose i na takve brakove.
Mjeseca ožujka, trećega indikta, ova je zapovijed zapečaćena crvenim slovima moga carstva i običnim voštanim pečatom.
Drevno i staro zakonodavstvo postavilo je odredbe o zarukama i braku na veliku udaljenost, veću od one o kojoj govori pripovijest o Frizima i Misima.
Za vrijeme blaženoga patrijarha Ivana, prozvanoga Ksifilin, sabornim je razmatranjem sastavljen spis koji ono što je tako udaljeno prikazuje sjedinjenim u jedno. Nalazimo da ga je i među carevima uvijek spominjani Nikefor, prozvan Botanijat, potvrdio pisanom poveljom i zlatnim pečatom. Stoga ono što Saborni svitak određuje o braku, jednako odlučno proglašava i o zarukama: dvojici braće ne dopušta da se zaruče s dvjema prvim rođakinjama.
Ako netko pristupi ovoj stvari bez ispitivanja i svojim umom ne bude mogao dosegnuti saborno rasuđivanje, lutat će u nerazumnosti, ne mogavši ustanoviti što je istinska zaruka i kako ona stječe veću snagu, smatrajući ponegdje svoje lakomisleno shvaćanje crkvenim naukom.
Naše carsko blagovjerje, pažljivije pristupivši razmatranju i promišljanju te sve dobro i pouzdano ispita kako i dolikuje, zamijenivši jedno drugim, pronašlo je ovim zakonom željeno rješenje.
Budući da Stari zakon o zarukama govori samo kao o volji onih koji se dogovaraju, i ništa više od toga, ne ispitujući zavjet ili ispravu koja ih prati, niti samo zaručenje, mi po Božjoj milosti želimo da ljudske stvari dosegnu ljepši, pa i svetiji stupanj. Stoga od sada ne samo brak nego i same zaruke trebaju imati sveti blagoslov nad sobom, te neka za njih vrijedi vrijeme određeno Novelom mudroga cara Leona, koja propisuje prvo stupanje onih koji se sjedinjuju: muškarac mora navršiti 15 godina da bi se ženio, a žena 13 godina da bi se udavala. Stari je zakon smatrao da je ta dob dovoljna i za bračni život.
Sukladno tome, ovom odredbom čvrsto određujemo da istinske zaruke, prema odredbi Saborne zapovijedi, budu po svemu jednako snažne kao i brak, pod uvjetom da je navršena dob koju je odredilo zakonodavstvo cara Leona te da je nad zaručnicima izvršeno sveto blagoslovljenje. Na takve se osobe ima primjenjivati stajalište Sabornoga svitka.
Ako se bilo kojoj od dviju strana koje se sjedinjuju, mužu ili ženi, dogodi razdvajanje zbog smrti, nesreće, kakve nevolje ili svojevoljnog odricanja te pristupe drugom životnom zajedništvu, velika se nepravda čini ako se početne molitve za brak, izrečene pri sklapanju zaruka, smatraju beskorisnima i ništavnima te se zanemaruje ta stvar kao da Bog nije došao među osobe sjedinjene zarukama.
U tome je slijedio i prethodno spomenuti, uvijek spominjani car Leon, mudro pomirivši prividnu suprotnost Staroga zakona s pravilom Svetoga i sveopćeg Šestog sabora, koji zabranjuje da zaručnica, dok joj je zaručnik još živ, stupi u bračnu zajednicu s drugim muškarcem, nazivajući takav čin javno preljubom. Jer kada se nakon blagoslova zaruka osobe na zakonit način razdvoje, to je, prema njegovim riječima, pravi raskid zaruka.
Ako su mnoge zaruke bile sklopljene prema običajnom poretku i o njima sastavljene isprave, ali još nije nastupilo određeno vrijeme u kojem je među kršćanima običaj da se obavi propisano blagoslivljanje te prezbiter nije izgovorio uobičajene molitve nad zaručnicima, takve zaruke, prema točnom učenju Crkve, niti jesu niti se nazivaju istinskim zarukama. Na njih se ne primjenjuje Saborna zapovijed. Jednostavno rečeno: takve zaruke imaju snagu samo ljudskog sporazuma i građanske odredbe, te neka nad njima vrijedi staro zakonodavstvo.
Na ovaj je način u cijelosti očuvan i Stari zakon, ranije propisan za zaruke, te je saborna zapovijed ostala potpuno nepovrijeđena, netaknuta i sačuvana, shvaćena i izložena prema ovdje postojećem shvaćanju.
Budući da je to bilo izrečeno na takav način, a zapovijed bila dobra i bez spoticanja, kako i dolikuje, bilo je zakonski uređeno vršenje istinskih i pouzdanih zaruka, onih za koje se zna da se sklapaju uz sveti blagoslov, prema javno propisanom vremenu njihova izvršavanja. Ono što se po starom zakonodavstvu vršilo, kao pitanje dodvoravanja ljudima i ustaljenih običaja, ostavlja se bez učinka te se dopušta da za njih vrijedi samo Stari zakon, jer je on ustanovio zabrane, određujući osobe koje ne smiju ulaziti u raskid zaruka.
Potrebno je i sada ovoj zapovijedi pridodati lijepo uređenje dolično kršćanima, budući da se prema prikladnoj i doličnoj riječi zapovijedi Starog i Novog zakonodavstva međusobno potpomažu, ali narod i dalje slijedi Stari zakon: nakon navršenih sedam godina, bez straha i bez srama, pristupalo se svojim zaručnicama, potpaljujući plamen žudnje čestim viđenjima i slobodnim susretima u razgovoru.
Najsvetije uređenje, slijedeći novu carsku zapovijed, uspostavlja razdvajanje zaruka i braka, tako da se najprije vrše molitve za zaruke, a zatim i one koje se izgovaraju nad onima koji se sjedinjuju brakom. Tako se to povezuje i obavlja, te se zaruke i brak drže na određenoj razini razdvojenosti. Ako se u međuvremenu dogodi kakvo bezumlje, ono se ispravlja bez kazne.
Naša pobožnost ovom mudrom zapovijedi određuje da oni koji nakon navršenih sedam godina sklapaju takve dogovore i potom sastavljaju zapis o zarukama, nemaju više puni čin zakonitih i pravovaljanih zaruka, nego se to ima smatrati samo potvrđenim dogovorom i običnim sporazumom o drugim stvarima. Tako će biti ubuduće za sve koji su pod našom vlašću.
Stari zakon, koji je bio izrečen za zaruke, u pogledu posjeta otpuštenoj zaručnici, neka u potpunosti obvezno ostane na snazi, radi posebno njegovane uredbe među kršćanima. Čak i ako zaruke, strogo gledano, nisu bile sklopljene kako dolikuje, ali imaju znak zaruka, smatraju se izvršenima, te se od tada smatra da počinje zasnivanje braka. Bit će veoma prikladno da osobe koje su zakonom zabranjene i dalje ostanu zabranjene, te da se nitko ne usudi drsko činiti bezumnosti, niti uzeti sebi za ženu onu koju Stari zakon, kao bivšu zaručnicu drugoga, ne dopušta drugome uzeti za ženu nakon raskinutih zaruka.
I nadalje, nakon određenog vremena, prema roku koji imaju oni koji stupaju u brak, treba besprijekorno i zakonito sklopiti brak, i ne spajati ono što je mnoštvom okolnosti razdvojeno na više dijelova, tj. ne spajati zaruke i brak u isti dan ili u isti čas.
Takvim postupkom koji prethodi braku čuva se i Stari zakon, koji nabraja zabranjene osobe, ne dopuštajući im da stupaju u brak s osobom kojoj su prethodno bili zaručeni rođaci. I Nova zapovijed mudroga cara, divna u svemu, također se ima držati i poštovati.
Osobe muškoga i ženskoga spola koje još nisu sjedinjene brakom, mlade i neodgovarajuće dobi, kojima je bračno sjedinjenje zabranjeno, neka žive čistim životom, te se u odgovarajuće vrijeme, uz izgovaranje svetih molitava, sastaju jedno s drugim; i kada za to dođe vrijeme, neka im se izvrše zaruke i brak.
A ako se netko usudi, protiv zapovijedi naše vlasti, postupiti drugačije u pogledu zaruka, i pokaže se da ne slijedi ovu zapovijed, mudro i svima objavljenu, koju je dužnost držati od prvoga dana nakon navedenoga početka mjeseca srpnja, u tekućem sedmom indiktu 6592. godine, i usudi se izvršiti zaruke prije zakonski određenog vremena ili bez svećeničkog blagoslova, ili dopusti da se osobe koje se žele vjenčati sastaju bez reda i brige, pisar koji izda ispravu o zarukama sa svoga položaja neka bude svrgnut.
Oni koji izvrše zaruke prije vremena neka znaju da su krivi pred ljudskim i Božjim gnjevom. Javna vlast, posredstvom mjesnoga sudca, neka po zahtjevu naplati ono što je upisano u ispravama od svakoga od njih, i to u potpunosti, zbog nepokornosti ovoj zapovijedi.
Vjerujem da će i sam Bog ustati protiv njih, jer se nisu postidjeli svjesno uvoditi razvrat među mlade. Ako je Stari zakon ukinut i ne može se obaviti savršeno zaručenje, a za provedbu novoga zakona oni koji se sjedinjuju ne mare, što drugo čine nego djeluju samo ljudski, ne postupajući jedan prema drugome po postojećem zakonskom poretku, nego sebi dopuštaju bezakonje i miješaju se, vršeći požudom oskvrnuća mladih duša kroz besramnoživljenje.
Kada bude objavljeno ono što je od naše carske vlasti dobro zapovijeđeno, i kada se nađe saborna odluka radi obavijesti, neka ovaj spis bude pročitan pred svetim Saborom, preuzvišeni vladiko, te zatim pohranjen u časnoj knjižnici, zauzimajući prilično mjesto zapovijedi koje su novije od onih prijašnjih.
MJESECA OŽUJKA, GODINE 6600.
Gospodaru moj sveti, neki je čovjek učinio zaruke radi braka svome djetetu, pa se potom pokajao zbog toga sjedinjenja i pokušavao raskinuti ispravu o zarukama. Molio je i tvoje sveto carstvo te bio upućen na hipodromski sud, i noseći darove koji su bili upisani u zaruke želio ih je vratiti i razriješiti zaruke.
Oni koji su se prepirali i protivili tome tvrdili su da ovo treba ostati neraskidivo, a ne kao prije, da se zaruke mogu raskinuti vraćanjem zaručnih darova. Kao potporu su navodili Novu zapovijed tvoga carstva, koja je prije nekog vremena izdana o zarukama, a koja je sastavljena na temelju Staroga zakona. Ona ne dopušta da se zaruke sklapaju drugačije nego kada muški spol navrši četrnaest godina, a ženski dvanaest godina, te da tada moraju biti obavljene uobičajene molitve za zaruke i propisani obredi. Tu se misli na zalog i cjelov, odnosno na razmjenu prstenova, kako je odredio uvijek spominjani car Leon Filozof. Nakon kraćega ili barem dostatnoga vremenskog razdoblja, kako su odredili oni koji su ugovorili brak, neka se sklopi brak, a neka se brak i zaruke ne obavljaju istoga dana.
Vijeće sudaca podijelilo se prema suprotnim mišljenjima. Jedni su smatrali da je ispravno vratiti zaručne darove i raskinuti zaruke, pitajući: ako to ne bude dopušteno, po čemu je onda brak uzvišeniji od zaruka? Budući da zaruke prethode braku, štoviše jer zalog ima njegov oblik, kako kaže zakon, ako onaj koji je dao zalog ne bude htio ispuniti dogovor, neka izgubi ono što je dao; a ako onaj koji ga je primio ne bude htio ispuniti dogovor, neka vrati dvostruko.
Drugi su, nasuprot njima, smatrali da zaruke ostaju neraskidive, govoreći da ne dolikuje da mladić koji je, zajedno sa svojim roditeljima, sklopio sporazum, nakon proteka vremena vraćanjem zaloga raskine zaruke koje su potvrđene njihovim dogovorom i svetim molitvama. Takvo je postupanje primjereno samo kada je prethodilo obično obećanje ili kada su zaruke bile sklopljene nakon sedam godina, prema Starome zakonu, što nisu zaruke propisane tvojim carstvom.
Zakon nalaže da se vijeće sudaca, kada se tako podijeli, obrati tvome svetom carstvu i upita kojem se mišljenju treba prikloniti. Čini se da obje strane iznose razloge koji imaju svoje opravdanje.
Molim i da primim javno tumačenje tvojih časnih spisa kako bi se ovaj spor potpuno razriješio. To će imati snagu zakona za one koji dođu poslije. Potrebno je da odluka bude posve razumljiva i jasna, kako se ubuduće zbog toga više ne bi vodile rasprave.
A što se tiče pitanja koje je postavilo tvoje sveto carstvo, ono se smatra vrlo čovjekoljubivim. Usuđujem se iznijeti i svoje mišljenje o vremenskom razmaku. Mislim, ja, sluga tvoj, da nije pravedno određivati isto vrijeme za zaruke i za brak, nego da za sklapanje braka treba ostaviti barem neko kratko vremensko razdoblje te ga odvojiti od zaruka, pri čemu zaruke trebaju biti temelj braka. Smatram da će to biti od veće koristi građanima.
Roditelji, obuzeti ljubavlju prema svojoj djeci i nastojeći se što prije pobrinuti za njih te osloboditi se brige, teško prihvaćaju takvo odgađanje zbog proteka vremena. Ima i onih koji zbog malodušnosti i dugoga čekanja iznose neistine, vođeni ljubavlju prema svojoj djeci i skloni klevetama. Ako se to ukloni, ako se vrijeme između zaruka i braka skrati te se roditelji oslobode muka malodušnosti i zala koja iz nje proizlaze, tada će se te poteškoće lako ukloniti.
I tvoje sveto carstvo, koje uvijek nastoji činiti ono što je najbolje, najkorisnije i najspasonosnije za svoj narod, zadobit će slavu i veličanstvo, neizrecivu korist te neprestane i usrdne molitve, kako izvijestih ja, nedostojni sluga.
RIJEŠENJE
Ako carovanje nije ništa drugo nego zakonito upravljanje — a zakoni, koji čuvaju život nepovrijeđenim, daleko odbacuju ono što je štetno — tada je carevima dopušteno i donositi zakone. Carsko je djelo, na opću korist građana, ne samo primjenjivati postojeće zakone i dopunjavati one kojima nešto nedostaje do punine, te razjašnjavati ono što je nejasno u zakonima koje su sami donijeli ili zatekli među ranije donesenim zakonima, nego i izlagati njihovo tumačenje.
Stoga je naše carstvo, mjeseca lipnja godine 6992., zapovjedilo donošenje zakona koji slijedi Novu zapovijed mudroga cara Leona, koja nalaže: „Neka se izvrši sveto blagoslivljanje pri onom prvom povezivanju onih koji se dogovaraju o braku“, to jest pri zarukama, te neka protekne određeno vrijeme, dovoljno i za bračno sjedinjenje, kako je zapovjedio Stari zakon.
Ustanovilo je da takve zaruke budu istinske zaruke i bez ikakve zapreke jednako snažne kao i brak, ako imaju ispunjene uvjete vremena koje je odredio zakon cara Leona i ako su primile sveti blagoslov. Nad takvim zarukama neka vrijedi odredba sabornog svitka o braku, kako je određeno spisom sastavljenim nakon sabornog razmatranja za vrijeme blaženoga patrijarha Ivana, zvanoga Ksifilin. Nalazimo da je taj spis potvrdio i uvijek spominjani među carevima, car Nikefor, zvani Botanijat.
Taj spis jasno zabranjuje da dvojica braće budu zaručena s dvjema prvim rođakinjama. Također, saborni svitak, kada govori o brakovima osoba kojima brak nije dopušten, ne dopušta ni takve zaruke među njima. Štoviše, ako su zaruke već bile sklopljene, pa se zbog smrti jednoga od zaručnika ili zaručnice razriješe, preživjeloj osobi zabranjuje se sklopiti druge zaruke s onom osobom s kojom se, kao da je već bila u bračnoj zajednici s preminulim, ne može sjediniti zbog srodstva nastaloga preko pokojnika.
Prema tome spisu, i prema onome što je moje carstvo ozakonilo za one koji žive pod našim pravovjernim i kršćanskim poretkom, zapovijedam:
Nikako i nikada ne smiju se smatrati istinskim zarukama one zaruke koje nisu popraćene svetim blagoslovom i vremenom određenim za bračno sjedinjenje.
Zaruke koje se sklapaju drugačije nisu istinske zaruke, nego ih naši građani smatraju tek ljudskim dogovorom potvrđenim pitanjem i pristankom. Budući da takve nemaju pravno djelovanje, nad njima još uvijek vrijedi Stari zakon. Tako je brižno ozakonilo naše carstvo.
Budući da se takve istinske zaruke ne mogu razriješiti ni vraćanjem darova, one ostaju nepromjenjive i postojane, jer ih Bog potvrđuje. Stoga je moje carstvo, u skladu s primjedbom koja je sada iznesena u vezi s tim pitanjem, dopunilo ono što je bilo nepotpuno u prethodno izrečenoj Novoj zapovijedi te odredilo da takve zaruke — one koje uistinu jesu zaruke — ostaju nepokolebljive, nerazdvojive i potpuno neraskidive.
Jer Bog stupa među one koji se sjedinjuju, povezuje ih i utvrđuje njihovo prvo zajedništvo života svetotajinskim molitvama. Takve se zaruke nikada ne smiju raskidati vraćanjem darova. Niti se od sada takvi darovi trebaju upisivati u isprave među onima koji se sjedinjuju radi braka. Naime, kada se zaruke potvrđuju samo darovima, oni se upisuju u isprave, a vraćanjem tih darova zaruke slabe i raskidaju se.
Sada pak, kada Bog sjedinjuje ono što je bilo odvojeno, utvrđujući i povezujući zaručnike, takve zaruke neka ostanu potpuno neraskidive. Ako bismo njima dopustili raskid, smatralo bi se da se dopušta raskid i potpunoga braka. Oni koji pokušaju raskinuti zaruke neka se smatraju jednakima onima koji raskidaju valjan brak.
Sukladno tome, ni osobe kojima je zbog srodstva zabranjen brak sa zaručnicom ili sa sestrama zaručnice ne smiju sklapati bračnu zajednicu s njima niti ugovarati zaruke, jer su zaruke prvo sjedinjenje onih koji se spajaju.
Brak, prema zakonitom vremenu starih i novih zakona te prema gore izloženoj Novoj zapovijedi, neka se čuva sa svim njegovim uobičajenim odredbama. I ne dolikuje nikome među svim građanima činiti išta protiv ove zapovijedi koju je izložila naša vlast, osim ako car odluči — kao što se mnogima mnogo puta događa — da se zbog određenih okolnosti zaruke i sjedinjenje svetim molitvama onih koji su se zaručili izvrše prije isteka zakonom određenih godina.
Dolikuje onima kojima je od Boga povjereno uređivanje svjetovnih stvari, a još više onima koji uređuju prema zakonima, da zapovijedaju u skladu s Mudrim Leonom i sa Starim zakonodavstvom. Takvo što priliči carevima: da prema vlastitoj prosudbi mogu nešto dodati ili skratiti te da oba oblika zaruka — i one prema Starome zakonu, za koje je određeno da se ne sklapaju prije sedme godine života, premda se smatraju nepotpunim zarukama, i one koje se obavljaju svetim molitvama prema zakonodavstvu Mudroga cara Leona, koje jesu savršene zaruke — mogu, budući da imaju i propisano vrijeme za brak i sjedinjenje potvrđeno molitvama nad zaručnicima, dovesti do sklapanja savršenoga braka i prije isteka zakonom određenih godina.
Priliči carevima da zapovijedaju promjenu tih rokova, kako u prethodno izloženom tako i u ovom zakonodavstvu koje nalazimo kod Mudroga cara. Jer on je ozakonio da se carskom naredbom prije isteka zakonom određenih godina mogu izvršiti zaruke i sjedinjenje zaručnika svetim molitvama.
Ako zaruke nisu savršene, jer nisu primile puninu kroz svete molitve niti su poštovale zakonsko vrijeme određeno za brak, tada se na one koji su se zaručili primjenjuje različit pristup: smatraju se istodobno i savršenim i nesavršenim zaručnicima. Takve odredbe carevi donose prema vlastitoj prosudbi.
Ne smije biti tjelesnog sjedinjenja prije dovršetka proglašenih zaruka i prije isteka vremena određenog za brak prema Starim zakonima i prema Novom zakonodavstvu Mudroga cara. Naprotiv, zaruke koje su sveto izvršene nad onima koji su primili sjedinjenje božanskim riječima molitava za brak isključuju takvo prerano sjedinjenje.
Tjelesno sjedinjenje bit će im dopušteno bez zapreke tek onda kada bude ispunjeno ono što je od početka zakonom određeno: da muškarac ima više od četrnaest godina, a žena više od dvanaest godina. Dokle god su oboje ili jedno od njih mlađi od zakonom određenih godina, ostaje na snazi zabrana tjelesnog sjedinjenja. Zbog toga se ispituju njihovi roditelji kako ne bi iz nemara i lijenosti zanemarili svoju dužnost čuvanja djece te dopustili da se prije propisanog vremena tjelesno sjedine.
Ako se to dogodi zbog njihove nemarnosti, počinitelj i njegovi roditelji bit će podvrgnuti kaznama propisanim zakonom, osim ako se takvo oskvrnuće dogodilo u dobi koja je već zakonom određena za brak.
No ako car, prema nekoj posebnoj prosudbi, skrati vrijeme za zaruke i brak te se nakon obavljenih zaruka sa svetim molitvama, ali prije blagoslova braka i vjenčanja, dogodi da se zaručnici smrću razdvoje, preživjeloj osobi zabranjuje se sklopiti brak s osobama koje su zabranjene prethodno navedenom sabornom zapovijedi. Onaj koji je ostao udovac ili udovica nema dopuštenje stupiti u takvu zajednicu pod izgovorom da „vrijeme potpunih zaruka nije bilo ispunjeno“. U onome što je učinjeno carskom prosudbom sama carska prosudba zauzima mjesto ispunjenja propisanoga vremena.
Jer carevima je, kako je više puta rečeno, po zakonu dopušteno i donositi zakone i uređivati ih.
Ako zaruke i brak nisu bili izvršeni u propisano vrijeme, ipak ostaje zabrana sklapanja braka s osobama s kojima nije dopušteno sklapati ni savršeni brak ni savršene zaruke potvrđene svetim molitvama. I ovo neka se smatra jednako valjanim i savršenim kao i savršeni brakovi koji nastaju bez posebne carske prosudbe.
Ono što je prethodno bilo izloženo zapoviješću iz mjeseca lipnja godine 6592. ostaje u potpunosti na snazi i nepromijenjeno. Ništa od sada ustanovljenoga zakona ne umanjuje njegovu valjanost, nego ga čak dopunjuje i dovodi do punine.
A ti, veoma presvijetli čuvaru palače i veliki starješino straže, potrudi se da svima na svaki način objaviš i ovaj zakon koji je naše čovjekoljublje sada ustanovilo, kako bi svaki stanovnik gradova našega carstva razumio što smo za njihovu korist izložili i ozakonili.
Želimo da se sva kršćanska punina koristi ovim zakonom i da nitko ne može tvrditi kako za njega nije znao. Dužan si ovaj proglas odnijeti svim sudovima, svim pokrajinama našega carstva i svim crkvenim biskupima koji se u njima nalaze, kako bi ga čuvali i provodili svi koji žive kršćanskim životom.
Ovo bijaše izdano mjeseca ožujka, petnaestoga indikta, godine 6600.
Iako zaruke izvršene svetim molitvama trebaju ostati potpuno neraskidive, ipak se ne čuvaju neraskidivijima od samoga braka. Nego, iz istih razloga zbog kojih se može razriješiti brak, mogu se razriješiti i takve zaruke.
Mjeseca ožujka, petnaestoga indikta, ovo je bilo potvrđeno crvenim slovima moga carstva.