1. glava 9. Ako netko optužuje za bilo kakvu krivnju onoga koji treba biti rukopoložen, neka se najprije provede istraga. Nakon što tužitelj izjavi ostaje li pri tužbi ili je povlači, neka onaj koji će ga rukopoložiti u roku od tri mjeseca provede istragu. Ako se utvrdi da je nevin, bilo da je klevetnik prisutan ili odsutan, neka se izvrši postavljenje. A klevetnik, ako je klerik, neka bude svrgnut iz svojega čina; ako je laik, neka primi odgovarajuću kaznu. Ako se prije istrage izvrši rukopoloženje u svećenstvo, i onaj koji ga je postavio i sam postavljeni neka budu svrgnuti. Ovo se pravilo odnosi na sve koji se postavljaju za biskupe, klerike i igumane.
2. glava 11. Ako umre biskup, a građani u roku od šest mjeseci ne izaberu drugoga, neka postavljenje biskupa izvrši onaj koji je za to nadležan. Jer onaj koji čuva svoju dušu od nevolje, čuva i sve druge.
3. glava 14. Gradski zakon. Ako netko uškopi sebe ili nekoga drugoga, neka bude kažnjen različitim kaznama: ponekad odsijecanjem glave, ponekad oduzimanjem imovine i tamnovanjem, a ponekad, ako je uškopio drugoga, i vlastitim uškopljenjem. Općenito, u gradovima u kojima živimo nikome nije dopušteno uškopljivati, osim barbarima. Ako netko od nas bude uškopljen, ako je rob, neka bude oslobođen, čak i ako je uškopljen zbog bolesti.
4. glava 20. 15. pravilo Drugoga sveopćeg sabora u Nikeji. Helenopont ima dva metropolita, kako propisuje 28. Nova zapovijed. I Paflagonija ih ima više, o čemu govori 29. Nova zapovijed. I Frigija Kapatijanska ima dva, kao i Kapadokija.
Nitko ne može biti biskup u dva grada. Iznimka je tomejski biskup, jer se brine i za ostale skitske crkve, te grad Leontov u Isauriji, koji je pod biskupom grada Isaurije.
5. glava 30. Jedanaesto pravilo prve grane Novih zapovijedi govori da broj onih koji služe u crkvi proizlazi iz prihoda koje crkva ostvari tijekom godine te određuje tko je dužan držati se toga pravila. Deveta glava iste grane određuje da u crkvi Carigrada, odnosno u Svetoj Sofiji, bude 60 prezbitera, 100 đakona, 40 đakonisa, 90 podđakona, 110 čitača, 25 pjevača i 100 vratara.
6. glava 31. 24. pravilo sabora održanog u Laodiceji. Druga odredba prve grane Novih zapovijedi među klerike ubraja: prezbitere, đakone, podđakone, čitače i pjevače. Šesta odredba treće grane prvih knjiga svitka spominje i zaklinjače te vratare.
7. glava 32. 8. pravilo sabora u Novoj Cezareji. Gradski zakon kažnjava sve one koji znaju da njihove žene čine preljub, a ne otpuštaju ih. Druga odredba devete grane drugih knjiga svitka kaže da je svaki onaj koji, znajući da njegova žena čini preljub, ne otpusti je, zapravo učitelj preljuba svojoj ženi — ali ne onaj koji samo sumnja, nego onaj koji to doista zna. Nakon suđenja i opsežne rasprave, danas muž može iz samostana uzeti svoju ženu preljubnicu prema 134. Novoj zapovijedi.
8. glava 36. Ako gospodar zna i ne protivi se tome, pa njegov rob bude pribrojen kleru, neka rob bude oslobođen i neka bude zahvalan. Ako gospodar nije znao, neka do isteka jedne godine pokaže da je taj čovjek njegov rob i neka ga uzme natrag u službu. Ako onaj koji je bio oslobođen ponovno postane običan čovjek, neka ponovno bude predan u ropstvo svojemu gospodaru.
IZ  DRUGE GRANE NOVE ZAPOVIJEDI
9. Glava 1., pravilo 25.
Ako netko za nasljednika svoje imovine odredi Krista Gospodina, a prije smrti ne navede ime molitvenog doma ili crkve, smatra se da se to odnosi na mjesto u kojem on prebiva.
Također, ako je riječ o daru, neka se potroši na hranu za siromašne. Ako nekom domu svetih anđela ili mučenika ostavi imovinu ne navodeći ime crkve, pa u tome gradu ili njegovoj okolici postoji takva crkva, neka ona primi ostavštinu. Ako takva crkva ne postoji, neka ostavštinu primi metropolitska crkva. Ako ondje nema metropolitske crkve posvećene tome svecu, neka ostavljeno prime crkve toga mjesta uz suglasnost drugih molitvenih domova.
Ako se ustanovi da je pokojnik jedno mislio, a drugo rekao, istinitim se ipak treba smatrati ono što je napisano.
Ako je pak crkva imenovana, a pokaže se da se više crkava u gradu ili okolici naziva tim imenom, tada ostavštinu treba dati onoj prema kojoj je imao veću naklonost i u koju je češće dolazio. Ako se to ne može utvrditi, neka ostavštinu primi najsiromašnija od tih crkava.
10. Kada netko, dok je zdrav, odredi zarobljenike za nasljednike svoje imovine, tu ostavštinu preuzimaju biskup i gradski upravitelj grada u kojem je pokojnik živio te je trebaju utrošiti za otkup zarobljenika. Cijenu pojedinih stvari ili prihod od sela ne smiju zadržavati kao dobitak. Dugovi ostavštine ne smiju se potraživati od njih.
Ako netko za nasljednike odredi siromahe, a ne navede ih poimence, neka imovinu preuzme upravitelj gostinjca toga grada te od njezine prodaje pribavi ono što je potrebno. Ako u gradu postoji više gostinjaca, neka to primi najsiromašniji. Provedbu toga neka nadzire biskup i njemu podložni klerici.
Ako grad nema gostinjac, neka biskup ili ekonom imovinu razdijeli siromasima ili drugim potrebitima, ne zadržavajući ništa za sebe.
Ako je pokojnik javno ili privatno naveo ime crkve ili časnoga doma, tada neka samo taj časni dom ili crkva primi ostavljeno, bez ikakve štete ili umanjenja.
11. Ako netko nekom časnom domu daje, prodaje, daruje ili ostavlja zapušteno imanje koje se nalazi na bilo kojem mjestu, časni dom ne smije trpjeti štetu zbog javnih dugova niti se smije opteretiti bilo kakvom drugom obvezom. Sav takav teret pada na one koji su imanje dali i na njihove nasljednike.
Njih treba prisiliti da ponovno preuzmu takva imanja i da nadoknade troškove kojima je bio izložen časni dom.
Ako su prijevarom neka takva zapuštena imanja bila dana časnim domovima, časni domovi neka zadrže dodijeljena imanja, a dotrajale stvari neka se vrate onima koji su ih dali i njihovim nasljednicima.
12. Glava 2.
Posvećene posude crkve u Carigradu i u svim drugim mjestima gdje postoje molitveni domovi nije dopušteno prodavati niti zalagati, osim radi otkupa zarobljenika.
Ako postoji mnogo posuda koje nikada nisu bile potrebne za uporabu te se dogodi da neki časni dom bude opterećen dugom, a ne nađe se druga pokretna imovina ili drugo dobro kojim bi se dug mogao podmiriti, biskup ima vlast izvršiti prodaju bez štete za crkvu, prodajući suvišne posude uz znanje svojega metropolita, a metropolit uz znanje svojega patrijarha.
I drugi časni domovi, ako imaju potrebu, mogu prodati takve posude te dobivenim novcem podmiriti dug, kako se ne bi prodavale nekretnine, odnosno njive i vinogradi, koji se nazivaju nepokretnim dobrima.
13. Kazna za crkvenoga lopova može biti blaža ili teža, ovisno o osobi, krivnji, vremenu u kojem je djelo počinjeno, dobi i naravi počinitelja.
Neki se bacaju zvijerima, a neki vješaju. Za noćne lopove određena je kazna bacanja zvijerima. Dnevni lopov kažnjava se nešto blaže, pa se onaj koji je crkvu pokrao danju šalje na prisilni rad u rudnike zlata.
Lopovi koji kradu iz velikih i uglednih crkava kažnjavaju se smrću mačem. Crkvenim lopovima smatraju se oni koji kradu iz javnih i velikih crkava. Oni koji kradu iz osamljenih i manjih, nečuvanih crkava kažnjavaju se blaže od crkvenih lopova, ali strože od običnih lopova.
Čovjek koji izvana pokrade crkvu podliježe kazni za crkvenoga lopova. Međutim, ako onaj kojemu je povjerena briga i čuvanje crkve uzme nešto iz nje, ne odgovara prema tome zakonu.
Kada netko sakrije čovjeka u kovčeg i ostavi ga u crkvi, a taj potom izađe iz kovčega i ukrade crkvene stvari, optužba za crkvenu krađu pripada i sudionicima koji su unijeli kovčeg u crkvu. Od njih će se također zahtijevati povrat imovine uzete iz crkve.
IZ ČETVRTE GRANE NOVIH ZAPOVIJEDI
14. Glava 7. Ako Židov, bježeći zbog neke krivice ili duga, želi postati kršćanin, ne treba ga primiti dok se ne pokaže nevinim i dok se ne oslobodi duga.
IZ PETE GRANE
15. Glava 2. Treće pravilo drugih knjiga Svitka zabranjuje onima koji pribjegavaju u crkvu da jedu ili spavaju unutar crkve, nego da pod stražom borave u prostoru pred prvim dverima, u dvorištu, u pripratama i u kupalištima i vrtovima.
IZ ŠESTE GRANE
16. Glava 1. Ne priliči biskupima ili klericima prisiljavati neke vjernike da donose plodove u crkvu, tj. prosfore ili neka slična prinošenja, ili da vrše neku drugu radnu obavezu, te da zbog toga isključuju iz Crkve ili proklinju, ili im ne dopuštaju pričest ili krštenje djece. Ako se drže takvih običaja koji krše ovo pravilo, neka budu udaljeni od Crkve i upravljanja njome, te neka daju deset litara perpera. Tako se to treba držati jedino u Carigradu i u njegovim područjima i pridruženim mjestima, od strane metropolita koje postavlja patrijarh, ili od biskupa koje oni postave.
IZ SEDME GRANE
17. glava 1. Šesta zapovijed govori o blagdanima: da su blagdani sedam dana prije Pashe, sedam dana nakon Pashe, dan Kristova rođenja, sveto Bogojavljenje, dan stradanja svetih apostola i svaka nedjelja. U tih petnaest dana koji su prije Pashe i nakon Pashe ne održava se kazalište, sud ne sudi, ne potražuju se ni javni ni privatni dugovi.
Sedamnaesto pravilo zapovijeda da tijekom tih petnaest dana oslobođenja pekari idu u pekare, prave kruh i prodaju ga te o tome sastavljaju izvještaje.
Osmo pravilo iste grane, glava 25., kaže da se i u četrdeset dana svetoga posta i na dan svete Pashe kažnjavaju razbojnici, što potvrđuju i svjedoci, a najviše od svih Isavrijanac. Treće pravilo četvrte grane prvih knjiga Zbornika kaže da se na dan Pashe nitko ne zatvara u tamnicu niti se veže, osim: preljubnika, bludnika, otmičara djevojaka, pljačkaša grobova, krivotvoritelja novca, ubojice, oceubojice i mučitelja. Svi ovi uvijek odgovaraju za svoje krivnje. Ostali, osim navedenih, bivaju samo jednom pomilovani.
18. glava 4. Ako se dogodi da carski blagdan padne u nedjelju, tj. spomen dana njegova rođenja, ili rođenja njegova sina ili kćeri ili nekoga od takvih, kazalište se prenosi na drugi dan. Onaj koji organizira kazalište u nedjelju neka bude lišen vojne službe, a njegovo imanje neka se razdijeli. I onaj koji poziva na sud, nakon što je prekršio zakon, također će postradati.
Prilično je savjetovati se i opraštati u nedjelju, govore u prvim knjigama zapovijed druga i trinaesta. Kao što Židovi u subotu i u druge svoje blagdane ne brinu o tijelu, tj. niti jedu, niti piju, niti peku, niti kuhaju i ništa drugo ne rade, tako ni zbog javnih ili privatnih stvari ne pozivaju se na sud, niti sami kršćane pozivaju.
IZ OSME GRANE
19. glava 2. Sedmo pravilo također, iz prve glave Novih zapovijedi, kaže: ako biskup ostane izvan svoje biskupije dulje vrijeme, da mu ekonom ne daje potrebne opskrbe, nego da ih razdjeljuje u druge crkvene, pobožne svrhe. I treća zapovijed iste grane kaže da, ako biskup bez pismenog dopuštenja svojega metropolita dođe u Carigrad, lišit će se svoga dotadašnjeg dostojanstva; isto tako i klerici, u kojem god činu bili.
20. glava 8. Sabori se održavaju dva puta godišnje, u lipnju i rujnu. Metropoliti se sastaju kod patrijarha, a biskupi kod metropolita te ispituju tužbe koje imaju biskupi, klerici i monasi jedni protiv drugih, o pitanjima vjere, kanona, crkvenih stvari i drugoga. One koji su prekršili pravila treba ispravljati. Vlastela i činovnici, ako ne poštuju odredbe o biskupima i metropolitima u vezi s promjenom vremena održavanja sabora ili o tome ne izvješćuju cara, imaju biti najstrože kažnjeni.
21. glava 14. Drugo pravilo iste grane Novih zapovijedi govori da nitko od klerika, ako nema svoju ženu, ne smije u svojoj kući držati tuđu ženu, osim majke, kćeri, sestre ili drugih neporočnih osoba. Ako to ne poštuje, i nakon druge opomene svojega biskupa ne otpusti je iz svoje kuće, a bude optužen i dokaže se da s njom živi nečisto, ima biti svrgnut. Ni đakonisa ne smije u istoj kući živjeti s muškarcem zbog mogućeg sumnjičenja na nečistoću. Ako je na to opomenuta od svojega biskupa, pa ipak odugovlači i ne odstrani ga, bit će lišena službe i prihoda koje je primala od Crkve, te predana u samostan i ondje će provesti sav svoj život. Ako ima djecu, njezina imovina i ona koja pripada njoj dijeli se na jednake dijelove između nje i djece, dok dio koji pripada njoj za hranu i odjeću uzima samostan. Ako nema djece, Crkva u kojoj je bila đakonisa i samostan kojem je predana dijele sve jednako.
IZ DEVETE GRANE
22. glava 1. Ako netko ima nešto protiv monaha ili posvećenih djevica i žena koje su u samostanu, neka dođe k biskupu tog mjesta i obavijesti ga o tome. On će poslati za monaha ili monahinju igumana ili svog izaslanika, ili nekog drugog od smjernih ljudi od povjerenja, da razmotri i prosudi stvar. Ako ih vlasti pokušaju privesti pred sebe, neka budu kažnjeni gubitkom čina i vlasti te neka u javnu blagajnu plate deset litara perpera, a oni koji su ih priveli neka budu zatvoreni u tamnicu i podnesu odgovarajuću kaznu, a biskup neka ih ukori. Ubuduće se takvi ne smiju privoditi svjetovnim vlastima.
23. glava 2. Ne može biti samo jedan svjedok. Ako visoki činovnik bude krivovjernik, ne može svjedočiti protiv pravovjernoga, osim ako se pravovjernome sudi zbog javnog poretka.
24. glava 9. Kada biskup ili prezbiter bez kanonskog razloga nekoga isključi od pričesti, to isključenje poništava viši svećenik. A i sam onaj koji je isključen neka ostane bez općenja onoliko vremena koliko odredi svećenik pod kojim se nalazi.
25. glava 26. Za vračanje, ako je netko već osuđen na temelju dokaza, svjedoka i vlastitog priznanja, ne može tražiti novo suđenje. Ako je osuđen samo na temelju svjedoka i prema propisima te drugim dokazima, ili ako prizna pod prisilom straha od muka, a ne dobrovoljno, može se ponovno tražiti suđenje.
Devete knjige 41. grane, treće pravilo kaže da se prvo muče tuđi robovi koji govore da je netko otrovao drugoga, i kada počnu uvjerljivo govoriti o zločinu, tada se navodni trovač stavlja na mučenje.
Četrdeset sedma grana istih knjiga, šesnaesto pravilo kaže da nije prikladno suditi za vračanje dok se zločin ne otkrije razotkrivanjem samog optuženog, mučenjem i odgovarajućim postupkom.
Deseta knjiga petnaeste grane, prvo pravilo nalaže da svatko treba na svom mjestu tražiti blago bez žrtava i bez ikakve nezakonite vještine; i ako ga nađe bez zabranjenih sredstava, neka zadrži pronađeno blago, a o tome ne treba izvještavati.
26. glava 27. Postoje dvije vrste krađe: jedna se zove otkrivena krađa, druga neotkrivena. Otkriveni lopov je onaj koji je uhvaćen s ukradenom stvari istog dana od strane bilo koje osobe, prije nego što ju je odnio na mjesto gdje je obično skriva ili je položio na javno ili određeno mjesto.
Ako, pak, odnese stvar i ostavi je gdje je uobičajeno drži, pa zatim bude uhvaćen s ukradenim stvarima, tada nije otkriveni lopov, nego neotkriveni lopov, jer nije odmah uhvaćen.
Kazna za otkrivenog lopova je da vrati četverostruku vrijednost ukradene stvari, a ponekad i više. Neotkriveni lopov vraća dvostruku vrijednost. Osim toga, obojica moraju vratiti ukradenu stvar ili njezinu protuvrijednost.
Ako netko ukrade u požaru ili brodolomu pa bude otkriven prije isteka godine dana, mora, osim ukradenog, vratiti četverostruko onome od koga je ukrao te još četverostruko u javnu blagajnu. Ako bude otkriven tek nakon isteka jedne godine, vraća samo ukradeno ili njegovu protuvrijednost, i isto toliko u javnu blagajnu.
27. O pljačkašima grobova propisuje 12. grana 48. knjige da takvi podliježu i imovinskoj i kaznenoj odgovornosti. Imovinska kazna je ponekad sto perpera, ponekad dvjesto, ili ovisno o nastaloj šteti, čak i ako tvrde da ništa nisu uzeli.
Ako su pljačkaši grobova uhvaćeni s oružjem, mačem im se odsijeca glava. Ako su bez oružja, šalju se na kopanje zlatne rude. Oni koji su dirali i premještali tijela i kosti mrtvih, ako su siromašni, najstrože se kažnjavaju; ako su ugledni i bogati, oduzima im se imovina i, osramoćene, šalje u progonstvo. Oni koji na druge načine skrnave grobove također se šalju u progonstvo ili na prisilni rad u rudnicima zlata.
28. glava 29. Ako se netko usudi uzeti za ženu posvećenu djevicu, neka mu se mačem odsiječe glava.
29. Prezbiter, đakon ili podđakon, ako se nakon postavljenja oženi, neka bude svrgnut iz klera i sa svojim imetkom prebačen među građane laike kojima je prije pripadao kao klerik. Čitač koji se oženi drugi put, ili uzme udovicu ili rastavljenu ženu, ili neku koja je zabranjena pravilima ili zakonima, ne smije napredovati u viši čin; a ako je već napredovao, vraća se u prethodni čin.
30. glava 32. Roditeljima ne priliči zabranjivati svojoj djeci koja žele stupiti u monaški ili svećenički čin, niti ih zbog toga lišavati nasljedstva. Ako im ostave nasljedstvo, dužni su im ostaviti trećinu. Ako ništa ne ostave, vlast ima pravo sve oduzeti zbog tog propusta. Ako, pak, oni koji su otišli u crkvu ili samostan ponovno postanu svjetovni ljudi, tada sav njihov imetak prelazi na samostan ili crkvu.
31. glava 36. Knjiga devetog svitka, sedme grane, prvo pravilo kaže da onaj koji uvrijedi cara ne smije biti kažnjen nikakvim zlom ili okrutnošću. Ako je to učinio iz nepažnje ili ludosti, bit će pomilovan, ili ako je to učinio jer mu je učinjena nepravda, treba mu biti oprošteno. O tome treba obavijestiti cara, koji će prema osobi odlučiti treba li oprostiti ili kazniti.
32. Kada se mala uvreda nanese boljaru, vlastelinu, svećeniku ili činovniku, istraga se može voditi do isteka jedne godine.
Kazna odrubljivanja glave propisana je za one koji pišu knjige o vračanju, kao i za one koji ih čitaju i drugima govore o njihovoj moći.
IZ DESETE GRANE
33. glava 1. Svake godine ekonom polaže račun o svome poslovanju i daje odgovor ako je nešto izgubio ili stekao. Ako se dogodi da umre ne položivši račun o upravljanju, za to neka budu odgovorni njegovi nasljednici. Kriv je i on sam zbog nemarnosti ako je oprostio dug onima koji ga nisu mogli vratiti.
34. Ako biskup nakon postavljenja na biskupsku službu stekne neku imovinu, ne može je ni oporučno ostaviti ni dati svojim srodnicima, osim onoga što mu je pripalo od roditelja, ili od stričeva, ili od braće. Ono, međutim, što stekne za vrijeme biskupske službe pripada Crkvi kojoj je biskup. Nakon njegove smrti ekonomi će položiti račun o takvoj imovini. Ono što je stekao prije nego što je postao biskup ima pravo dati, vratiti ili o tome sastaviti oporuku.
35. Ako biskup, prezbiter ili klerik bilo kojega stupnja, ili crkvena đakonisa, umre ne ostavivši oporuku i ne imajući zakonitih nasljednika, njihova imovina neka pripadne Crkvi u kojoj su bili postavljeni.
IZ JEDANAESTE GRANE
36. glava 1. Ako monah ode u vojsku ili prihvati bilo koji drugi svjetovni stalež, njegova imovina ostaje u samostanu u kojem se postrigao, a on će biti ubrojen među svjetovnjake toga mjesta te plaćati porez. Ako netko prijeđe iz jednoga samostana u drugi, njegova imovina ostaje u prvom samostanu u kojem se postrigao. Igumani, dakle, neka ne ga primaju, a biskupi i arhimandriti neka takvu praksu zabranjuju.
37. glava 3. Oni koji stupaju u monaški život, bilo da su slobodni bilo da su robovi, neka prve tri godine provedu u samostanu bez postriga i noseći svjetovnu odjeću, učeći Sveto Pismo. Neka ispovjede svoj život: iz kojega su staleža bili, odnosno jesu li robovi ili slobodni, te zbog kojega razloga žele primiti postrig. Ako se pokaže da su lukavi, neka budu poučeni. Ako tako provedu tri godine u samostanu i pokažu se dostojnima monaškoga života, tada neka budu postriženi. Ako je riječ o robu, neka bude oslobođen od ropstva.
Ako ga netko prije isteka tri godine potražuje tvrdeći da je pobjegao u samostan nakon što je ukrao neku imovinu, ne treba dopustiti da ga odmah odvedu, nego neka najprije dokaže i uvjeri da je on doista njegov rob te da je pobjegao zbog krađe i zlih djela. Tada neka ga uzme zajedno s imovinom s kojom je ušao u samostan. Njegov gospodar neka mu dade jamstvo da mu zbog svega toga neće učiniti nikakvo zlo. Ako se to za njega ne dokaže, a pokaže se dobrim u uzdržanju, i ako još nisu protekle tri godine, neka ostane u samostanu. Nakon isteka tri godine, ako se pokaže dostojnim, neka prebiva u uzdržanju monaškoga života. Bio on prije rob ili slobodan, neka ga nakon toga više nitko o tome ne ispituje, pa čak ni ako je prije zgriješio. Ako se negdje pronađe ono što je bilo ukradeno, neka se vrati njegovu gospodaru.
Ista zapovijed kaže i:
38. Isto pravilo kaže da igumana ili arhimandrita bilo kojega samostana postavlja biskup, ali ne samo prema činu i starješinstvu, nego onoga kojega svi monasi razborito izaberu, zaklinjući se Svetim Evanđeljem i izjavljujući da ga nisu izabrali zbog svojih naklonosti ili iz bilo kojega drugog razloga, nego zato što poznaju njegovu pravovjernost i čestitost; da je dostojan upravljanja te da će čuvati monaški ustav i samostanski poredak.
Tako neka bude i u ženskim samostanima i u prebivalištima posvećenih djevica.
To govori trinaesto pravilo iste grane, dodajući kako treba provoditi izbor. Počevši od prvoga po činu: dakle, ako se prvi po redu pokažu dostojnima i po ostalim vrlinama, imaju prednost i veće dostojanstvo od onih koji dolaze iza njih.
IZ TRINAESTE GRANE
39. glava 3. Ako vojnik, trgovac, običan čovjek ili drugi koji nosi oružje i boravi u vojnim logorima izbiva toliko godina da ga njegova žena čeka, pa od njega ne primi ni pismo ni vijest, nego čuje da je umro, neka se ne uda za drugoga prije nego što ona sama, njezini roditelji ili neka druga pouzdana osoba ispita vojnike iz njegova odreda, zapisničara postrojbe u kojoj je služio i zapovjednika te postrojbe, je li on doista umro. Ako je doista umro, neka oni pred Svetim Evanđeljem, zaklinjući se njime, napišu da su bili svjedoci njegove smrti. Tu pisanu potvrdu neka uzme žena. Nakon što je primi, neka pričeka još jednu godinu, pa se tek tada zakonito može udati za drugoga.
Ako se prije nego što ispuni ovu zapovijed uda za drugoga, i ona i muž koji ju je uzeo neka budu kažnjeni kao preljubnici. Ako se ustanovi da su lagali oni koji su potvrdili i napisali pismo da je njezin muž doista umro, neka budu lišeni vojne službe te neka plate deset litara perpera kazne onome za koga su lažno posvjedočili da je mrtav. A on ima pravo, ako želi, ponovno uzeti svoju ženu.
Ako je riječ o običnom čovjeku, tada potvrda i zakletva neka budu od njegovih starješina. Ako je riječ o trgovcu, izvješće neka daju njegovi starješine.
40. glava 4. Ovo su razlozi zbog kojih muž opravdano otpušta ženu te zadržava i čuva njezin miraz kako bi ga predao djeci rođenoj u braku s njom, ako ih ima: ako sazna za zavjeru koju neki kuju protiv Carstva, a o tome ne obavijesti svoga muža; ako bude optužena za preljub i pokaže se da je optužba istinita; ako na bilo koji način radi o glavi svoga muža; ili ako zna da drugi spremaju zlo njezinu mužu, a ne obavijesti ga; ako pije u krčmi ili drugdje s nepoznatim muškarcima; ili se kupa u kupalištu s osobama s kojima joj muž to ne dopušta; ili bez njegova dopuštenja prenoći izvan svoga doma, osim kod svojih roditelja.
Ako muž nije kriv ni za jednu od navedenih stvari, tada se njezine krivnje uzimaju kao razlog za razvod.
41. I žena se može razvesti od muža te uzeti i zadržati predbračni dar koji joj je dan prije sklapanja braka, čuvajući ga za svoju djecu rođenu u tome braku, ako ih bude. Razlozi zbog kojih se brak može razriješiti jesu sljedeći: ako muž kuje kakvu zavjeru protiv Carstva ili sazna da to čini netko drugi, a o tome ne obavijesti cara, bilo osobno bilo preko drugoga; ako s drugim osobama priprema zlo protiv njezina života ili zna da drugi rade protiv njezina života, a ne obavijesti je i ne potrudi se da je prema zakonu zaštiti; ako ugovara njezin preljub narušavajući njezinu čednost; ako je optuži za preljub, a to ne dokaže niti se optužba pokaže istinitom. U tom slučaju ne samo da će izgubiti predbračni dar, nego joj je dužan dati i drugu trećinu svoje preostale imovine, a od suda će primiti istu kaznu koju bi primila žena da je bila osuđena za isto djelo. Ako živi s drugom ženom u istoj kući ili u istom gradu, pa ni nakon upozorenja svoje žene i drugih osoba ne odustane od toga, žena dobiva još jednu trećinu predbračnog dara i čuva je za djecu rođenu u njihovu braku.
Ako, dakle, muž bez takve krivnje otpusti svoju ženu, izgubit će dar koji joj je dao prije braka te će joj dati još jednu trećinu svoje imovine.
Ako pak žena učini isto i razvede se od muža bez prije navedenih razloga, izgubit će miraz i bit će predana u samostan da u njemu živi do kraja života. Njezina će se imovina podijeliti: djeca dobivaju osam dvanaestina, a samostan jednu četvrtinu. Ako žena nema djece, nego samo roditelje, i oni se nisu dogovarali s njom o razvodu braka, tada oni dobivaju jednu četvrtinu, a samostan jednu osminu. Ako su se roditelji dogovarali s njom o razvodu, svu njezinu imovinu dobiva samostan.
Tako je moguće govoriti i suditi i o mužu koji bez razloga otpusti svoju ženu, prema 119. pravilu Novih zapovijedi, koje kaže da će nezakoniti razvodi koje učini muž biti podvrgnuti istim kaznama koje su bile propisane za ženu.
42. Bez krivnje se brak može razriješiti ako muž tijekom tri godine ne može biti sa svojom ženom, ako se jedno od njih dvoje postriže, ili ako muž bude zarobljen te pet godina ne bude nikakve vijesti o tome je li živ ili mrtav. Razvod braka sporazumnom voljom supružnika, o kojem je prije bilo riječi, ukinut je prije spomenutom četrnaestom Novom zapovijedi, a potom ga je ponovno dopustio car Justinijan.
43. glava 15. Onaj tko otme ili skriva tuđu robinju bludnicu neće biti kažnjen kao da je ukrao i odveo robinju niti kao lopov, jer to nije učinio radi krađe, nego radi bludne požude. Ako bi netko razbio vrata kuće bludnice, a zatim nakon njegova ulaska drugi ljudi, koje on nije doveo, pokradu njezinu imovinu, on zbog toga neće biti kažnjen niti će mu se to uračunati kao krađa.