ZA CAREVANJA KONSTANTINA VELIKOG; NA KOJEMU SE OKUPI 318 SVETIH OTACA ZBOG ZLOČESTIVOG ARIJA, KOJI JE HULIO NA SINA BOŽIJEG, GOSPODINA NAŠEG ISUSA KRISTA. ARIJA PROKLEŠE OVI SVETI OCI I TAMO IZLOŽIŠE PRAVILA NAPISANA OVDJE
1. pravilo: Uškopljenici, oni koji su sami sebi odsjekli tajni ud, neka se ne primaju u kler.
Tumačenje: O ovome je rečeno u Apostolskim pravilima, u 22., 23. i 24. pravilu. Uškopljeniku koji je dostojan svećenstva ne treba braniti da stupi u kler ako nije svojevoljno uškopljen. Ako je netko svojom voljom sebi odsjekao spolni ud, takav se nikako ne smije primiti u kler jer je ubojica samoga sebe; štoviše, ako klerik učini nešto takvo, zapovijeda se da bude svrgnut. To je smisao i ovoga pravila.
2. pravilo: Onoga koji pristupa iz poganskoga života ne treba brzo postavljati u prezbiterski čin, nego ga tijekom vremena ispitati nije li zao novozasađeni. Ako je netko i postavljen za prezbitera, a potom bude razotkriven u prijašnjim grijesima, neka odstupi od službe.
Tumačenje: Slično 80. pravilu Svetih apostola, i ovo govori da novokrštenoga ne priliči brzo postavljati za biskupa ili prezbitera, kako „mladica“, uzoholivši se, ne bi pala u prijestup i u zamku đavolju. Takav, prema 10. pravilu Sabora u Sardici, najprije treba proći ove stupnjeve: biti postavljen za čitača, potom za podđakona, đakona i prezbitera, i u svakome od tih činova ostati po jednu godinu. Ako se pokaže dostojnim arhijerejstva, neka se udostoji velike časti, to jest neka bude biskup.
Ako prije postavljenja počini neki od spomenutih grijeha i to zataji te bude postavljen, a poslije bude razotkriven zbog grijeha, neka bude lišen svoga čina.
3. pravilo: Veliki sabor od sada zapovijeda da ni biskup, ni prezbiter, ni đakon, niti bilo tko iz klera nema u svome domu drugu ženu osim majke, sestre ili tetke. Samo su ove tri osobe slobodne od sumnje.
Tumačenje: Pravilo zapovijeda da svećenik bude bez grijeha i slobodan od sumnje na grijeh. Budući da neki misle da se to ne odnosi na njih, sada je svim svećenicima zabranjeno živjeti s drugim ženama u svome domu osim s navedenima, to jest s majkom, sestrom i tetkom, jer su one slobodne od svake sumnje. Ovo se ne odnosi samo na svećenstvo, to jest biskupe, prezbitere ili đakone, nego je i drugim klericima zabranjeno.
I Bazilije Veliki poslao je prezbiteru Grguru ovo pravilo kao opomenu, zapovjedivši mu da se odvoji od žene koja živi s njim, to jest da je otjera iz svoga doma. Još mu je rekao: „Ako se ne popraviš, a usudiš se služiti, neka si proklet od svih ljudi.“
I peto pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači isto zapovijeda, dodajući da i uškopljenici trebaju paziti kako bi očuvali sebe neporočnima. Oni koji prestupaju ovo pravilo neka budu svrgnuti ako su svećenici, a ako su laici, neka budu isključeni.
Također i Nova zapovijed, koja se nalazi u 3. Knjizi o carevima, zapovijeda jednako kao i sveta pravila. Osamnaesto pravilo Sedmoga sabora ne dopušta ni da biskup ili iguman odlaze na seoska imanja na kojima rade žene, osim ako žene prethodno ne odu odande i ostanu izvan toga mjesta dok biskup ili iguman ne ode. Devetnaesto pravilo Sabora u Ankari na kraju kaže: „Djevicama koje su se s nekima saživjele kao s braćom to zabranjujemo.“
4. pravilo: Biskup neka se postavlja od strane svih biskupa koji su u toj oblasti. Ako je to nemoguće, onda od trojice, a ostali neka daju pismenu suglasnost, i metropolit neka ima ovlast.
Tumačenje: Prema 1. pravilu Svetih apostola, biskupa postavljaju dva ili tri biskupa. Ipak, postavlja se od trojice ako svi biskupi koji su u toj oblasti zbog nevolja ili daljine puta ne mogu doći. No dužni su i oni koji nisu došli pismenim gramotama izraziti suglasnost s izborom okupljenih biskupa koji promišljaju i vrše izbor, te s izborom te dvojice ili trojice. Potom metropolit ima ovlast da jednoga od trojice izabranih, koga želi, postavi za biskupa.
5. pravilo: One koji su isključeni od svojih biskupa neka drugi ne primaju. Ipak, za slučaj da je isključenje bilo zbog malodušnosti, ili zbog neke rasprave, ili zbog nečega sličnoga, zapovjeđeno je da u svakoj oblasti dva puta godišnje budu sabori: prvi prije četrdesetoga dana svetoga i velikoga posta, a drugi poslije vremena branja voća.
Tumačenje: Prema riječima izreke, dolikuje da čovjeka izliječi onaj koji ga je ranio. Tako i onome koji je od svoga biskupa primio zapovijed isključenja ne priliči da ide drugome i bude primljen bez ispitivanja i traženja krivnje. Potrebno je razmotriti razlog isključenja: nije li možda bez razloga izrečeno, nego zbog malodušnosti, to jest zbog srdžbe biskupa, ili zbog nekakve rasprave, ili zbog nekoga drugoga razloga, ili zbog neispunjavanja strastvene molbe biskupove — a strastvena molba jest kad kaže: „Ako mi to ne učiniš, bit ćeš isključen.“
Da ne bi bili isključeni oni koji nisu krivi za isključenje, i da biskupi koji isključuju ne bi bili prezreni od onih koji takve primaju bez ispitivanja, zbog toga sveti Sabor zapovijeda da dva puta godišnje u svakoj oblasti budu sabori, kako bi se zajedničkom voljom svih biskupa te oblasti riješilo svako crkveno pitanje, zahtjev i nesuglasica.
Isto zapovijeda i 37. pravilo Svetih apostola. Osim onoga što smo ondje napisali, 8. pravilo Šestoga sabora u Trulskoj palači i 6. pravilo Sedmoga sabora u Nikeji govore da se, zbog oskudice sredstava biskupa koji bi putovali na sabor, zapovijeda da jednom godišnje bude sabor u svakoj oblasti, ondje gdje odredi metropolit.
Vrijeme sabora je između blagdana Pashe i mjeseca listopada. Taj mjesec je nakon branja voća i tada lišće pada s drveća.
6. pravilo: Egiptom, Libijom i Pentapolom neka upravlja aleksandrijski biskup. Rimski biskup neka upravlja onima koji su pod Rimom, a antiohijski i ostali biskupi neka upravljaju svojim oblastima.
Ako neki biskup bude postavljen bez volje metropolita, neka ne bude biskup, jer izbor biskupa, kako pravila zapovijedaju, mora biti u suglasnosti mnogih. Ako se trojica usprotive, neka ne budu poslušani.
Tumačenje: Svaki patrijarh dužan je upravljati svojom oblasti i neka nitko od njih ne prisvaja druge oblasti koje od početka nisu bile pod njegovom rukom, jer je to oholost svjetovne vlasti. Priliči biskupima svake oblasti da poznaju najstarijega i da ga poštuju, a to je biskup u metropoliji, i bez njegove volje neka se biskupi ne biraju. Ako se bez njegove volje netko izabere, takav neka ne bude biskup.
Ako se po volji metropolita okupe na vijećanje radi izbora, pa ne budu suglasni nego neki počnu proturječiti, neka vrijedi sud i izbor većine, a oni kojih je manje neka ne budu poslušani.
O ovome vidi 8. pravilo Trećega sabora u Efezu, 34. pravilo Svetih apostola, 9. pravilo Sabora u Antiohiji, 2. i 3. pravilo Drugoga sveopćeg sabora u Carigradu te 3. pravilo Sabora u Sardici.
7. pravilo: Biskup elijski neka bude poštovan, uz očuvanje dostojanstva palestinske metropolije.
Tumačenje: Sto dvadeset treća Nova zapovijed, sadržana u 1. grani 1. Carske knjige, jeruzalemskoga biskupa (Jeruzalem se naziva Elija) naziva patrijarhom. Po ovom pravilu elijskome, to jest jeruzalemskom biskupu, priliči da bude poštovan čašću patrijarha.
Budući da je Cezareja zvana Stratonova bila prva metropolija Palestine i pod njom je bio Sveti Grad, patrijarhu Elije priliči imati svoju čast, a u cijelosti se mora očuvati i čin cezarejske metropolije — pod kojom je prije bio i Sveti Grad — te ona treba imati svoju vlast. O tome vidi 12. pravilo Četvrtoga sabora u Kalcedonu.
Zašto pravilo Sveti Grad naziva Elija? Od drevnih vremena zvao se Solima, potom Jebus, a kasnije Jeruzalem. Kad su došli Rimljani, opljačkali su i razorili grad. Potom je rimski car Hadrijan, zvani Elija, sagradio grad. Nije ga ponovno nazvao Jeruzalem, nego ga je po svome imenu nazvao Elija.
8. pravilo: Heretici koji se nazivaju „čisti“, kada pristupaju Katoličkoj Crkvi, neka najprije ispovjede da će se pokoravati crkvenim zakonima, općiti s dvobračnima i oprostiti onima koji su zgriješili. Ako u nekom gradu postoji pravi biskup toga grada, a postoji i drugi biskup ili prezbiter od ovih nazvanih „čistima“, neka ostanu u svome činu. Ipak, biskup postavljen od „čistih“ neka ima čast kao prezbiter, ili ako biskup toga grada želi, neka mu da biskupiju negdje na selu. Nije moguće da dva biskupa budu u jednom gradu.
Tumačenje: Oni od krivovjernika koji pristupaju Svetoj, Božjoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, jedni trebaju primiti puno krštenje, drugi se samo pomazuju svetim mirom, a treći samo proklinju svoju i svaku drugu herezu.
Ove koji se nazivaju „čistima“ u tu je herezu uveo Novat, prezbiter Rimske Crkve. Od njega su dobili ime „čisti“, jer ne prihvaćaju pokajanje onih koji se obraćaju od grijeha te zabranjuju drugi brak, zbog čega one koji su bili u drugom braku nikako ne primaju u zajednicu.
Ako takvi pristupaju Svetoj Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi i ispovjede da će primati one koji su bili u drugom braku u zajedništvo, da neće huliti na drugi brak te da će opraštati grijehe onima koji su zgriješili i pokajali se — jednostavno rečeno, ako će slijediti sve crkvene zapovijedi, proklevši svoju i svaku drugu herezu — neka budu primljeni i neka se samo pomazuju svetim mirom.
Ako među njima ima biskupa, neka ostanu u svome činu samo ako u tome gradu nema drugoga biskupa Katoličke Crkve. Tako će biti poštovan onaj koji je od početka pravi biskup, i jedan neka sjedi na biskupskom prijestolju. Onaj koji je među „čistima“ nazivan biskupom neka bude poštovan kao prezbiter, jer ne priliči da dva biskupa budu u jednom gradu.
Ako je, kao što rekoh, po volji biskupa toga grada, neka mu dopusti da se i naziva biskupom, ali neka se ne dotiče biskupskog djelovanja. Ako želi, može ga postaviti i za biskupa nekoga sela.
9. pravilo: Oni koji su bez ispitivanja postavljeni, a poslije toga budu razotkriveni zbog ranijih grijeha, neka prestanu sa službom.
Tumačenje: Ako je netko zgriješio i duhovnom ocu nije ispovjedio takve grijehe koji mu zabranjuju svećenstvo, nego ih je prikrio te bez ispitivanja bude postavljen na prezbiterski ili biskupski čin, pa se i nakon postavljenja razotkrije da je počinio takav grijeh, neka napusti svećenstvo.
10. pravilo: Oni koji su otpali, znao to ili ne znao onaj koji ih postavlja, ako budu postavljeni, neka budu svrgnuti.
Tumačenje: One koji su se odrekli Gospodina našega Isusa Krista pa se potom pokajali, ne priliči primati u svećenstvo. Kako svećenik može biti onaj koji tijekom svoga života nije dostojan pričestiti se Svetim Tajnama osim na samrti? Ako netko, sa znanjem ili bez znanja onoga koji ga postavlja, bude udostojen svećenstva, ovo pravilo zapovijeda da takav bude svrgnut. Ako se i poslije postavljenja to dozna, podliježe ovom pravilu jer je postavljenje bilo bezakonito.
11. pravilo: Oni koji su bez ikakve nužde prestupili, iako su nedostojni milosti, neka ipak budu udostojeni određene blagosti. Dvanaest godina neka budu s onima koji pripadaju.
Tumačenje: Oni koji su otpali od vjere bez ikakve prisile, premda su nedostojni čovjekoljublja, ipak neka budu udostojeni određene milosti. Ako je netko među njima dobar i kaje se iz svega srca, neka tri godine bude s onima koji slušaju, to jest neka stoji vani, izvan crkvenih vrata, i sluša Sveto Pismo. Nakon tri godine neka bude uveden unutar crkve i neka bude s onima koji pripadaju, te neka sedam godina stoji iza stražnje strane ambona. Kada đakon kaže: „Vi koji ste oglašeni, izađite“, i on neka izlazi iz crkve. Nakon tih sedam godina, još dvije godine neka stoji s vjernima i s njima prima molitve, sudjelujući u molitvi sve do kraja službe, to jest do Božanske Pričesti. Tijekom te dvije godine neka se ne pričešćuju, nego po završetku tog vremena neka budu udostojeni zajednice Svetih Tajni.
12. pravilo: Oni koji su bili prisiljeni i pokazali se kao oni koji se protive, a potom priđoše nevjernicima i opet primiše vojni čin, deset godina neka budu isključeni. Potrebno je pažljivo promatrati cjelokupni način njihova pokajanja. Onome koji se iskreno kaje i koji je primio zabranu, biskup neka čovjekoljubivije izrekne odredbu; ako je lijen, neka prema njemu bude stroži.
Tumačenje: Oni koji su bili prizvani Božanskom milošću te im je pri prvom ispitivanju bilo ponuđeno da pristupe bezbožnicima, pa su se usprotivili i vratili pojas, to jest vojna znamenja, a potom se ipak pokoriše i pristadoše misliti kao bezbožnici kako bi zadržali prijašnju čast u vojsci — takvi neka tri godine budu s onima koji slušaju, deset godina s onima koji pripadaju, a nakon toga neka budu udostojeni Svetih Tajni.
Biskupu priliči smanjiti ili povećati epitimiju, to jest zabranu, promatrajući pokajanje onih koji se obraćaju: čine li to sa strahom, trepetom i suzama. Takvima treba ublažiti zabranu. Ako je netko nemaran i lijen, takvome treba dati još strožu odredbu.
13. pravilo: Onaj koji je na samrti neka se pričesti. Ako netko od takvih ozdravi i ostane živ, neka bude samo s onima koji se mole.
Tumačenje: Svaki vjernik koji nosi epitimiju i isključen je od Svete Pričesti, a nađe se pri izlasku duše iz tijela, neka se pričesti kao blagim oproštajem, odnosno prečistim Tijelom i Krvlju Gospodina našega Isusa Krista. Ako ozdravi i ostane živ, neka bude s onima koji se mole, ali se ne pričešćuju. Tek nakon što ispuni potrebnu pokoru neka se udostoji milosti.
14. pravilo: Ako neki oglašeni otpadne, neka tri godine bude samo s onima koji slušaju, a potom neka se moli s oglašenima.
Tumačenje: Postoje dva stupnja oglašenih. Prvi su oni koji tek pristupaju Katoličkoj Crkvi, a drugi oni koji su već bili poučeni vjeri. Ako takav poučeni padne u grijeh, ne ostavlja se bez zabrane, iako sveto krštenje pere svaku duševnu nečistoću, nego se pribraja među one koji slušaju i nakon tri godine opet se može moliti s oglašenima. O tome pogledaj i 5. pravilo Sabora u Novoj Cezareji.
15. pravilo: Iz grada u grad ni biskup, ni prezbiter, ni đakon neka ne prelazi, jer će ponovno biti vraćeni u crkve u koje su postavljeni.
Tumačenje: Ovo pravilo ne samo biskupu nego i prezbiteru i đakonu strogo zabranjuje da prelaze iz grada u grad. Pravilo zapovijeda da se oni koji tako čine vrate u svoj grad i svoju crkvu u kojoj su i postavljeni.
Prvo i drugo pravilo Sabora u Sardici još strože kažnjava takve, isključujući ih iz općenja — takvom im epitimijom prijeti.
16. pravilo: Prezbiteri i đakoni koji iz svoje crkve odlaze u drugu neka ne budu primljeni, nego neka se vrate u svoja prebivališta. Ako neki biskup postavi nekoga tko je pod vlašću drugoga, bez dopuštenja njegova biskupa, takvo postavljenje nema nikakve valjanosti.
Tumačenje: I ovo pravilo, kao i prethodno, zapovijeda da nijedan prezbiter ili đakon ne napušta svoju crkvu kojoj je pribrojen. Ako ode iz nje, neka ga drugi biskup ne primi, nego neka se brzo vrati u svoje prebivalište. Ako neki biskup primi klerika koji je došao od drugoga biskupa i postavi ga na viši stupanj u svojoj crkvi bez volje njegova biskupa, to nije valjano postavljenje, to jest treba biti svrgnut.
17. pravilo: Oni koji uzimaju lihvu ili kamatu, po ovom su pravilu strani Crkvi i neka budu svrgnuti iz čina.
Tumačenje: Zelenaška kamata, poznata kao „stotinarska lihva“, jest kada zajmodavac nekome posudi 100 perpera, a uz vraćanje tih 100 traži još 12. To je stotinarska lihva. Ima i onih blažih koji uzimaju polovicu toga, to jest šest perpera na sto. Takva i slična kamata — bilo mala ili velika — sve je to lihva. Isto vrijedi i za odjeću ili drugu zaradu.
Neki pak daju zlato ili dobitak trgovcima govoreći: „Idite i trgujte, neću vam uzimati kamatu, ali ako nešto zaradite, dobit ćemo podijeliti napola. Ako pak bude gubitak, on je vaš, a naše neka ostane cijelo.“ Takvi uzimaju najgoru lihvu jer u dobiti sudjeluju, a u gubitku ne.
Oni koji to čine, ili smišljaju druge načine da steknu pogubnu dobit, ako su iz svećenstva, zaboravljaju Božansko Pismo koje kaže: „Srebra svojega ne daj na lihvu i mita protiv nevina ne primi.“ Takvi neka budu svrgnuti iz klera i neka budu strani pravilima, premda 44. apostolsko pravilo i 10. pravilo Šestoga sabora u Trulu ne zapovijedaju da odmah budu svrgnuti, nego tek ako nakon zabrane nastave to činiti.
18. pravilo: Đakoni neka ostanu u svojoj službi: neka ne vrše proskomidiju, neka ne daju Pričest prezbiterima i neka se ne dotiču Svetinje prije njih. Također neka ne sjede među prezbiterima. Bezakono je i neuredno ako se tako što događa.
Tumačenje: Sveti Oci izložiše ovo pravilo jer su našli da se u nekim gradovima događaju ružne i neuredne stvari. Zato zapovijedaju đakonima da ne vrše prinošenje, to jest proskomidiju, da ne pričešćuju prezbitere Božanskom Pričešću, niti da se prije njih pričešćuju, nego da poslije prezbitera primaju taj blagoslov od biskupa ili prezbitera.
Neka ne sjede među prezbiterima, da ne bi pomislili kako su časniji od njih, što je drskost.
Ako netko u tome ustraje, po ovom pravilu treba biti svrgnut.
19. pravilo: Pavlijani se ponovno krštavaju, a oni koji se među njima nazivaju klericima, ako su besprijekorni, poslije krštenja mogu biti postavljeni. Ako su poročni, neka budu svrgnuti. Đakonise koje su od njih zavedene, budući da nemaju postavljenje, neka se smatraju svjetovnjakinjama.
Tumačenje: Oni koji Svetoj i Apostolskoj Crkvi pristupaju iz pavlijanske hereze neka se ponovno krste, to jest neka prime krštenje drugi put, jer njihovo prvo krštenje nije bilo pravo krštenje budući da je bilo heretičko.
Ako su neki među njima bili biskupi, prezbiteri ili đakoni te imaju besprijekoran život, neka ih biskup Katoličke Crkve u kojoj su kršteni postavi svaki u svoj čin. Ako se pokažu nedostojnima, neka budu svrgnuti iz čina.
Đakonise među njima, budući da nemaju nikakvo postavljenje, ako pristupe Katoličkoj Crkvi i krste se, neka budu pribrojane među svjetovnjake.
Pavlijani su sljedbenici hereze Pavla Samosatskog, koji je ponižavajuće učio o Kristu, propovijedajući da je On običan čovjek čiji početak nije od Oca prije svih vjekova, nego od Marije.
20. pravilo: U sve nedjelje i u dane Pedesetnice nedostojno je klečati, nego neka se svi ljudi mole stojeći.
Tumačenje: Ne treba klečati u sve nedjelje i u sve dane svete Pedesetnice, to jest od Kristova Uskrsnuća do Silaska Duha Svetoga. To su zapovjedili i drugi Sveti Oci, kao i Bazilije Veliki, koji zabraniše klečanje u tim danima.
Zapovijedaju da se molimo stojeći jer smo uskrsli s Kristom i dužni smo tražiti ono što je gore. Uz to, uskrsni dan — sveta nedjelja — slika je budućega vijeka, dana jednoga i osmoga, kako ga i Mojsije u Knjizi Postanka naziva „dan jedan“, a ne prvi dan. Taj jedan dan nagovješćuje beskonačni vijek koji će doći.
Time Crkva svoje vjernike potiče da se sjećaju toga dana i pripravljaju za njega, te im zapovijeda da se mole stojeći kako bi neprestano imali na umu nebesko prebivalište. Zato u te dane ne klečimo, premda se to nije svugdje čuvalo.
Ovo pravilo svima zapovijeda da to drže i čuvaju po zakonu.
Završiše u Gospodinu pravila svetoga Prvog sveopćeg sabora u Nikeji.