Papa rimski je nad svim kršćanima zapadnih krajeva, izvana od Jonskog mora: Italima, Langobardima, Francima, koji se i Germanima nazivaju, Amalfitanima, Mlečanima i ostalima, osim kalabrijske vrste i njemačkog naroda koji se ničim ne razlikuje od starih Grka u nečistoći i sramnim djelima.
U Kalabriji su pravovjerni kršćani od davnina i naučeni su običajima naše Apostolske Crkve.
Svi koji su s papom, prije mnogo vremena otpali su od Katoličke Crkve i otuđili se od evanđeoskih, apostolskih i otačkih predaja zbog barbarskih običaja kojih se drže. Od tih (običaja) gori i češći su:
Kada ispovijedaju Svetog Duha u Simbolu vjere, sastavljenom od evanđeoskih riječi: „u Duha Svetoga, Gospodinа i životvorca koji izlazi od Oca", oni dodaše: i od Sina. Zlo i naopako.
Mislim da zbog siromaštva njihova jezika tako griješe, pa u vezi ishođenja Svetog Duha od Oca i poslanja Svetog Duha k nama zbog Isusa Krista ne razlikuju ni po čemu ishođenje i poslanje, rasuđujući kao barbarske neznalice.
Umjesto na (kvasnom) kruhu, služe na beskvasnom, i kleveću svetog apostola Petra i svete Oce govoreći da su im oni tako predali.
Njihovi biskupi za vrijeme rata sami se opasuju i prije ostalih odlaze u rat i bore se.
Poste subotom, i ako se dogodi da u subotu padne blagdan Kristova Rođenja ili Bogojavljenja, ne razrješuju subotnji post zbog blagdana.
U Velikom postu počinju postiti od srijede prvog tjedna.
U mesopusnom tjednu ne ostavljaju mesa, niti znaju što je Sirna nedjelja.
Ne poste cijeli post, nego čak i u sami sveti i Veliki četvrtak jedu jaja, sir i mlijeko. Svojoj djeci u sve nedjelje Svetog posta dopuštaju mlijeko, sir i jaja da jedu.
Likove svetaca u svojim crkvama ne slikaju osim Raspeća, i to Raspeće ne slikaju bojama nego ga prave cijelo, isklesano od komada drveta ili kamena, tj. isklesano.
Kada odlaze u božanske crkve, oni ničice padaju na zemlju i priklonivši lice prema zemlji šapuću, a potom prstom crtaju križ na zemlji i, cjelivajući (to mjesto), ustaju. Time završe molitvu.
Majku Gospodina našega Isusa Krista ne zovu Bogorodicom, nego samo Sveta Marija.
U Sveti oltar ulazi tko god hoće, pa i za vrijeme službe, bilo kojeg roda, uzrasta ili čina. Čak i žene kada hoće sjedaju na biskupskom prijestolju u oltaru. Toliko znaju razlikovati sveto i nečisto.
Jedu davljeninu i od zvijeri ubijeno i mrcinu i krv i medvjeđe meso i vidre i žabe i još nečistije i poganskije od toga.
Njihovi svećenici i biskupi ne nose svećeničke odjeće izrađene od vune, nego odjeće istkane od crvene svile, ukrašavajući ih na razne načine. Nose prstenje i ruke oblače u rukavice: na desnoj rukavici narisana je ruka iz oblaka, a na lijevoj se crta Janje Božje.
Njihovi svećenici krštavaju samo vodom i sol stavljaju u usta onome koji se krsti. Pljuju u lijevu ruku, a desnom miješaju pljuvačku i time mažu onoga koji se krsti. Krštene, kada odrastu i upadnu u grijehe, mažu uljem za otpuštenje grijeha i smatraju da su dva puta kršteni.
Njihovi svećenici obavljaju i neka druga očišćenja i škrope se vodom svakoga dana da bi otjerali one kojih se boje, robujući židovskim običajima.
Blagoslivljaju nekako dlanom s pet prstiju i nakon toga palcem lice križe.
Od srijede prvog tjedna posta pa sve do Uskrsa nikako ne pjevaju Aleluja.
Oni koji će biti rukopoloženi za đakone, svećenike ili biskupe moraju otpustiti svoje žene, i propovijedaju svećenicima u svim krajevima koji su pod njima da otpuštaju svoje žene. Oni ne samo da takvu propovijed nisu prihvaćali, nego i kada bi im umrle prve žene, uzimali su druge, a bilo je i takvih koji su uzimali i treće i služili bez ikakva straha.
Njihove umrle biskupe punih osam dana ostavljaju nepokopane, i svi iz tog područja, obučeni, dolaze i pjevaju nad njim jer im je takav običaj, i tada ga pokopaju. Ruke umrlog ne polože na prsa u obliku  križa, kao što mi činimo, nego ih pruže niz tijelo do bedara, a oči, uši, nosnice i usta zaliju voskom. Isto tako čine i s laicima.
Njihovi svećenici po tri i po četiri puta služe u jednoj crkvi ili gdje se zateknu. Ne razlikuju sveto od nečistog.
Svaki od njih, davši svoju kćer nečijem sinu za ženu, odande opet dovodi kćer prijatelja svoga za ženu svome sinu, bratu ili rođaku.
Ako netko iz monaškog reda postane biskup, odobravaju mu da jede meso bez bojazni. Ako se netko od monaha i malo razboli, jede meso, a svinjsku mast jedu svi, i oni koji su zdravi.
Veliki post u njihovim zemljama i kod okolnih naroda ne posti se jednako. U Ledenoj zemlji posti se deset tjedana. Od ostalih jedni poste osam tjedana, drugi više, neki manje. Itali, tj. Rimljani, poste samo šest tjedana.
Oni Gospodnji križ u sve druge dane drže u crkvi i štuju ga, gledaju, klanjaju se pred njim i cjelivaju ga. A u Sveti i Veliki post niti mu se klanjaju niti gledaju na njega, već ga sklone na neko tamno mjesto i sakriju ga pogrebnim platnom. Tek na Veliku subotu, pjevajući Aleluja, uzimaju ga s tog tajnog mjesta i otkrivaju što predstavlja ustajanje iz groba. Od oltara ljudima pokazuju križ i odjednom svi snažnim glasom uzvikuju „Aleluja", i dugo vremena svi tako čine, kao što mi na Veliki Uskrsni dan uzvikujemo „Krist Uskrsnu!".
Dok njihovi svećenici po redu služe i dok čitaju Sveto Evanđelje ili dok pripravljaju Svete Tajne okupljenom narodu, mnogi od njih po običaju sjede bez straha i razgovaraju međusobno.
Pričesnike svete zajednice ne primaju kao što mi činimo, već onoga tko želi biti pričesnik samo poljubi svećenik koji služi i taj se cjelov računa umjesto pričesti.
Postavljanje za biskupa i klerika njihovi biskupi ne čine u bilo koje vrijeme već samo četiri puta godišnje, u određene dane. Godinu dijele na četiri dijela: na proljeće, ljeto, jesen i zimu, i izdvajaju prve mjesece godišnjih doba, tj. ožujak, lipanj, rujan i prosinac kojima počinju izmjene godišnjih doba. Prvog tjedna ožujka, ili lipnja, ili rujna, ili prosinca, u prvu srijedu, njihovi biskupi postavljaju biskupe i klerike koje hoće.