Zaruke su najava i objava budućega braka.
Zaruke se sklapaju u pisanom ili nepisanom obliku.
Oni koji ugovaraju brak ugovaraju i zaruke. Otac uvijek ugovara zaruke za svoju kćer, ako se ona tome javno ne protivi.
Ako roditelji na samrti povjere svoju kćer nekome da se o njoj skrbi, skrbnik bez njezine volje ne može ugovoriti njezine zaruke niti raskinuti već postojeće zaruke.
Otac može raskinuti zaruke svoje kćeri koja je pod njegovom vlašću, ali ako je ona punopravna i samostalna, to ne može učiniti.
Kao i kod braka, tako se i kod zaruka traži suglasnost onih koji će se sjediniti. Potrebna je i suglasnost djevojke koja je pod očevom vlašću. Također je potrebna i suglasnost oca, ako se ona tome ne protivi. Ona se može protiviti samo ako onaj za koga je žele zaručiti vodi moralno nedostojan i sramotan život.
Ne sklapaju se zaruke za sina ili kćer koji su pod roditeljskom vlašću, ako se oni s tim ne slažu.
Zaruke se sklapaju samo za osobu koja dobro razumije što se čini, odnosno dijete ne smije biti mlađe od sedam godina.
Tko zaruči djevojku, a ne odredi trajanje zaruka, dužan ju je, ako žive u istom kraju, oženiti prije isteka četiri godine. Ako žive u drugoj pokrajini, dužan ju je uzeti za ženu prije isteka tri godine. Ako prekorači taj rok, djevojka može poći za drugoga.
Iz opravdanih razloga vrijeme zaruka može se produljiti i nakon četiri godine: zbog bolesti zaručnika ili zaručnice, zbog smrti njihovih roditelja, zbog drugih važnih razloga ili zbog dugotrajnog izbivanja nastalog uslijed nužde.
Zaruke se mogu sklopiti osobno, preko zastupnika ili pisanim putem.
Žalost udovice za pokojnim mužem ne sprječava je da sklopi zaruke.
Djeci osoba opsjednutih zlim duhom, čak i ako su pod očevom vlašću, nije potrebna suglasnost oca za sklapanje braka, odnosno zaruka, nego se u Carigradu one sklapaju odlukom gradskog eparha. U drugim krajevima brak se sklapa odlukom mjesnoga vlastelina ili biskupa toga grada, u nazočnosti njihova skrbnika i oca.
Ako djeca heretika postanu kršćani, neka prisile svoje roditelje da ih uzdržavaju i odijevaju te da im, prema svojim mogućnostima, daju miraz i predbračni dar.
2. GRANA
O ZALOZIMA ZARUKA
Zalozi zaruka imaju takvu narav da, ako se onaj koji primi zalog odrekne sklapanja braka, mora vratiti dvostruko; a ako onaj koji je dao zalog odbije sklapanje braka, neka izgubi zalog. Ako je zalog dan u ime zaruka, pa zaručnik ili zaručnica umre, naređujem da se ono što je dano vrati, osim ako se umiruća osoba prije smrti nije odrekla sklapanja braka.
Mnogo puta se dogodi da otac, koji je za svoju kćer primio zalog zaruka, umre, a brak još nije sklopljen, pa nakon njegove smrti hranitelj ili skrbnik te djevojke želi raskinuti zaruke. Zapovijedam da nije dopušteno raskidati ono što je otac za života utvrdio i ugovorio.
Ako nevjernici, za koje se nije znalo da su takvi, prilikom sklapanja zaruka daju zaloge, mogu ponovno uzeti ono što su dali i razriješiti zaruke. Ako su znali da su oni druge vjere i dali bračne zaloge, tada su krivi; muž gubi ono što je dao, a ako je riječ o ženi, neka vrati dvostruko ono što je primila.
Ako punoljetna žena, koja samostalno odlučuje, primivši zalog zaruka odbije brak, neka vrati dvostruki zalog. Ako, iako nije punoljetna, izmoli skraćenje vremena do punoljetnosti i primi zalog zaruka, pa se zatim odrekne braka, također neka vrati dvostruko.
Postoji mogućnost da se zatraži skraćenje vremena do punoljetnosti: za muškarce od 20. do 25. godine, a za žene od 18. do 25. godine. Zamolivši cara da im ukloni njihove skrbnike, jer su sami sposobni brinuti se o svojoj imovini, i imajući javno svjedočanstvo o svojoj razumnosti, nakon takve molbe sve čine kao punoljetne osobe. Ipak, ne smiju prodavati ništa od svoje imovine bez dopuštenja.
Ako su otac ili majka djevojke primili zalog, ili djed za svoju punoljetnu unuku, i oni trebaju vratiti dvostruko ako je brak moguće sklopiti, a oni ga odbijaju.
Ako će brak biti ništavan, neka samo vrate zalog. Ako brak nije ništavan, ali se oni od njega odriču zbog opravdanog razloga, a za taj su razlog znali prije zaruka, neka sami sebe žale što su takvoga zaručili. Ovo govorim i za zaručnicu koja se odriče braka.
Ako brakovi kojima se nadalo i koji prema zakonu nisu bili odbijeni, nakon davanja zaruka, a zaručnica odbija zaručnika zbog njegova sramotnog i bludnog života, ili zbog druge vjere, ili zbog kršenja različitih Božjih zapovijedi, ili zato što muž za kojega treba poći nije sposoban imati djecu, ili zbog drugih opravdanih razloga za raskid, a ako je taj razlog bio vidljiv prije nego što je zalog dan, i žena ili njezini roditelji su za njega znali, neka sami sebe žale.
Ako za to nisu znali, ili se nakon davanja zaloga dogodi neki opravdan razlog zbog kojega se kaju, neka samo vrate zaloge, a od svega drugoga neka budu slobodni.
Nije prikladno da vlastelin zaruči ženu u području kojim upravlja. Ako to učini, dopušta se roditeljima, hraniteljima ili skrbnicima da odbiju brak i zadrže za sebe zalog zaruka. Ovo se odnosi i na njegove sinove, unuke, rođake, višu služinčad, sve u njegovu domu i sve koji su mu svojta.
Ako su zaruke sklopljene trudom i naredbom toga vlastelina, pa i nakon što mu je oduzeta vlast djevojka želi sklopiti brak, takav brak neka bude dopušten.
Zapamti: brak se zabranjuje samo onda kada onaj koji drži vlast može biti opasan roditeljima djevojke. Ako više nije vlastelin i nije u stanju zabraniti roditeljima djevojke, zaruke se ne zabranjuju.
Kada zaručnik ili zaručnica, nakon primanja ili davanja zaloga, zavole monaški život, zaručnik uzima natrag zalog zaruka koji je dao; ako je zaručnica ona koja je primila zalog zaruka, tada samo treba vratiti ono što je primila i nije dužna vratiti dvostruko.
3.GRANA
O DAROVIMA ZARUKA
1. Ako muž koji prima miraz poželi, prema običaju, osigurati miraz svojoj zaručnici koja želi poći za njega, pa joj dakle da svoju vlastitu imovinu, a zatim je primi od nje kao miraz, i dar je izvršen i miraz je pripremljen. Ako samo napiše: „Primio sam miraz“, a ništa nije primio, nema nikakve tužbe za imovinu koja mu nije dana.
2. Ako muž daruje roditelje zaručnice radi sklapanja braka, a do braka ne dođe, sve to neka mu se vrati.
3. Neka se žena, želeći se udati, prevari muža glede miraza, ne obećavši mu ništa javno, nego ga prevarivši nadom u veliki miraz. Muž se zbog toga naivno obveže, i kada ga je netko upitao: „Što si dao za zaruke ženi?“, on javno izgovori iznos, na primjer: „200 perpera“. Sklopi se brak među njima, pa muž umre i ostavi brata kao nasljednika.
Ta žena ustane protiv brata i nasljednika svojega muža, tražeći od njega ono što joj je obećano, govoreći da je rekao kako će dati 200 perpera.
Protiv toga zakon zapovijeda bratu i kaže: „Žena traži ono što joj je onaj koji je bio tvoj brat obećao radi izvršenih zaruka ili izgovorio kao odgovor na pitanje. Ne treba joj to dati, jer je ona svojega muža prevarila u pogledu miraza.“
4. Zapovijed naređuje da onaj koji posreduje za brak ne uzima baš ništa. Ako ipak jako želi uzeti, a ništa nije ugovorio, neka ništa ne uzima. Ako je nešto i ugovorio, neka ne traži više od dvadesetog dijela miraza ili predbračnog dara.
5. Budući da se darovi mogu davati zaručnici, ali ne i ženi koja se već udala za njega, ispituje se je li dar dan na dan sklapanja braka. Ako je dan zaručnici, valjan je; ako je dan kao ženi, ne može se održati.
Zakon govori da u slučaju nejasnoće treba ispitati gdje je žena bila kada joj je dar dan: ako je to bilo u njezinu domu, smatrat će se darom zaručnici; a ako je dan u muževljevu domu, smatrat će se darom ženi.
6. Ako je dar od svekra ili svekrve, nevjesti ili zetu, ni Božanskim Pismom se ne može oduzeti!
7. Oni kojima je muž dužan ne mogu oduzeti imovinu koju je muž dao zaručnici, ako nemaju osiguranje na njoj.
4.GRANA
O PRAVILIMA UGOVARANJA BRAKA
1. Brak je veza između muža i žene, sjedinjenje za cijeli život, zajednica božanskog i ljudskog prava.
2. Zakonite brakove međusobno sklapaju Grci kada čuvaju ono što zakoni o braku nalažu. Mladić treba imati brkove, a djevojka treba biti spremna za brak, što znači da muž treba biti stariji od 14 godina, a žena starija od 12 godina. Ovo vrijedi za one koji stupaju u brak, bilo da su samostalni, bilo da su pod vlašću roditelja.
3. Ne nastaje brak ako se ne suglase oni koji imaju vlast nad onima koji se žele ženiti ili udavati.
4. Ako je djevojka bila mlađa od 12 godina kada je pošla za muža, tada će postati zakonita žena kada kod muža navrši 12 godina.
5. Muž koji je odsutan iz svojega doma može preko zastupnika ili pisanom punomoći sklopiti brak i dovesti ženu u svoj dom.
6. Ako žene nema u njezinu domu, ne može biti braka, niti muž može ući u njezin dom. Priliči da žena dođe u muževljev dom. A ako muž umre tamo (u tuđini), ne vrativši se, bit će oplakan i ožaljen od žene. Dogodit će se da djevica ima miraz i s mirazom čini ono što je uobičajeno.
7. Ako je djed izgubio razum, otac dogovara brak. Ako je otac izgubio razum, dovoljno je da pri ugovaranju bude djed ako je zdrave pameti.
8. Ako otac bude zarobljen i ne vrati se u roku od tri godine, njegov sin može se ženiti.
9. Ako se kroz tri godine ne zna gdje otac živi i je li živ ili mrtav, njegovi sinovi i kćeri mogu se ženiti i udavati prema zakonu. Ako se djeca zarobljenoga prije isteka tri godine ožene ili udaju, a zatim se otac vrati i ne bude zadovoljan zetom ili nevjestom, brak je nevažeći.
10. Onoga koji bez prava zabranjuje da se žene i udaju djeca koja su pod njegovom vlašću, ili im ne daje miraz, neka vlast prisili da oženi sina i da kćeri dade miraz. Pod zabranom se smatra i to ako ne traži zaruke.
11. Sirota djevojka može se udati po svojoj volji, jer njezin hranitelj ima vlast nad upravljanjem njezinim imanjem (a ne nad njezinim brakom).
12. Samostalan sin koji je punoljetan može se ženiti bez očevog odobrenja.
13. Oplakivanje oca ili majke nije prepreka da ožalošćeni sklopi brak.
14. Brak se sklapa i bez zapisivanja miraza, odnosno ako se poštuju zakonske odredbe.
15. Samostalna kći koja je punoljetna, iako njezin otac to ne želi, može se prema zakonu udati.
16. Ako sirota djevojka navrši 25 godina i njezin se skrbnik od nje odvoji, on je ne može uzeti za ženu tijekom sljedeće godine.
17. Brak se ne sklapa time što muž spava sa ženom, nego njihovim bračnim ugovorom.
18. Kada se raspravlja o braku maloljetnika i sirote djevojke, majka i rodbina sa skrbnicima trebaju o tome raspraviti, a odluku treba donijeti vlastelin.
19. Samostalna udovica koja je mlađa od 25 godina, želeći poći za drugog muža, neka to učini po volji svojega oca. Ako joj je otac umro, neka se uda po volji rodbine. Ako se oni međusobno ne slažu, neka vlastelin odluči čiji je prijedlog bolji. Ako su oba zaručnika jednaka po podrijetlu i časti — onaj kojega želi rodbina i onaj kojega izabere žena — časnija je odluka žene; neka pođe za onoga koga ona izabere.
20. Kada se od oca traži da dade miraz ili predbračni dar za svoje dijete, smatra se da to treba dati iz svojega imanja. Dakle, ako i dijete ima vlastito imanje, ono mora ostati cijelo i netaknuto. Otac poslije ne može reći: „Od toga sam napravio miraz ili predbračni dar.“ Priliči da u vrijeme kada se to pitanje postavi najprije to kaže.
21. Djeca ne mogu raskinuti brak koji su sami ugovorili na štetu i gubitak za njih danog miraza ili predbračnog dara.
22. Prema ovome što smo sada pobožno ozakonili, sin koji živi u djevičanstvu neka ne bude prisiljavan od svojega oca da se ženi, čak i ako je pod njegovom vlašću.
23. Sin koji je pod očevom vlašću i koji živi bludnim životom neka se ne odriče braka.
24. I zakonodavci koji su bili prije nas napisali su zakon da djevojka, ako prijeđe dob od 25 godina, može poći za koga god želi, a otac zbog toga razloga nikako ne može napisati da je lišava njezina nasljednog udjela.
Zbog toga zapovijedam da, ako otac bude neodlučan u pogledu njezina braka, ona ne smije poći bilo kome po svojoj volji, nego ako je u Carigradu, neka se obavijesti eparh ili istražitelj. Ako je u pokrajini, neka se obavijesti vlastelin tog mjesta, i neka on prisili njezine roditelje da je udaju i da joj daju miraz prema mogućnostima njihova imanja.
25. U starini je bio napisan zakon, potvrđen od strane pobožnog Justinijana, kojim je bio dopušten zajednički život čak i do četvrtog braka, koji se događao u nekim okolnostima, jer se mnogima događalo slično: da im žene brzo umru ili da još mlade postradaju, pa se tada nisu mogli suprotstaviti prirodnim težnjama. Tome treba dodati i to da nas Božji zakon odvraća od nečednog braka.
Zbog toga naše čovjekoljublje, želeći postaviti uzdu onima koji se predaju požudama slabosti, samo zabranjuje četvrti brak, od kojega se svatko treba udaljavati, a one koji su pristupili trećem braku predaje crkvenim pravilima. Neka za treći brak vrijede ista pravila kao i za drugi.
Neka sada svima bude objavljeno da, ako se netko usudi pristupiti četvrtom braku — bolje rečeno, neka mu se zabrani pristupiti braku — ne samo da se taj brak neće smatrati valjanim, niti će se djeca rođena iz njega smatrati zakonitim srodnicima, nego će biti izloženi i kazni kao oni koji su se okaljali bludnom nečistoćom, sve dok se ne rastave od žene iz takvog braka.
26. Budući da smo pronašli kako je od davnina dopušteno općenje s izvanbračnom družicom onome koji želi s njom općiti, odnosno uzeti je, ne bi nam bilo ugodno da ne spomenemo zakonski položaj takvih, kako se naš život ne bi onečistio takvim nečasnim odnosom. Zapovijedam da od sada nikome nije dopušteno imati priležnicu u svome domu, što smatram malo ili nimalo različitim od bluda.
Ako pak želi s njom zasnovati zajednicu, neka s njom sklopi bračnu zajednicu prema zakonskom postupku. Ako takvu ženu smatra nedostojnom da bi je po zakonu uzeo za ženu, nakon što je s njom bio sjedinjen neka više nema nikakva odnosa s njom, nego neka je otpusti i uzme onu za koju smatra da mu odgovara. Ako želi živjeti u čistoći i uzdržljivosti, to će nam biti još milije.
27. Neka se nitko ne vjenčava u tajnosti, nego pred većim brojem ljudi. Ako se netko usudi to učiniti, neka mu se izrekne kazna mučenja. To vrijedi i za svećenika, jer je sam sebe doveo u neprimjeren položaj izvršivši tajno vjenčanje. Njegova će se krivnja istražiti onako kako nalažu crkvena pravila.
5.GRANA
O SKLAPANJU BRAKA
1. Klericima je zapovjeđeno da imaju zakonite žene.
2. Pjevačima  i čitačima dopušteno je ženiti se po zakonu; a podđakonima, đakonima i prezbiterima koji su se jednom oženili zabranjeno je ženiti se nakon rukopoloženja. Stoga, ako na drugi način sklope brak, bivaju izbačeni iz svećeničkog staleža i lišeni svoga dostojanstva.
3. Onaj koji je po očevoj volji dogovorio brak, može bez očeve volje pristupiti sklapanju braka i ne smatra se da je zgriješio, jer za to ima opravdan razlog.
4. Onaj koji kupi zarobljenicu i sjedini se s njom kao sa ženom, smatra se da joj svojim prihvaćanjem oprašta cijenu, čime joj dopušta da prijeđe u prirodno plemstvo, a djeca koju ona rodi smatraju se zakonitom.
5. Kada je brak sklopljen, žena čiji je muž siromašan, a kod koje se nalazi muževljeva imovina dana kao predbračni dar i miraz, kao i ono što je primila i drži kao vanjski miraz, ne može to prodati niti dijeliti, nego treba biti prisiljena da od toga uzdržava i muža i djecu.
6. Ako netko uzme siromašnu ženu prema zakonskim odredbama i umre prije nje, ako njezin muž ima troje djece, bilo s njom ili s prvom ženom, neka ona uzme četvrti dio muževljeve imovine; isto tako ako bogatstvo ne prelazi iznos od 100 litara zlata. Ako bude više djece, zapovijedam da žena uzme od te imovine onaj dio koji odgovara dijelu koji pripada jednom djetetu, pri čemu je jasno da žena tu imovinu ima samo na korištenje, dok pravo raspolaganja ostaje onoj djeci koju ima iz braka s tim mužem.
Ako ta žena s njim nema djece, zapovijedam da ona upravlja imovinom koja joj je pripala iz muževljeva bogatstva.
6.GRANA
O PREDBRAČNOM DARU
1. Ako majka ne želi poći za drugoga muža, a otac se ne želi ponovno ženiti, ona prima na korištenje bračni dobitak i udio u upravljanju jednak onome koji dobiva jedno dijete. Ovo vrijedi samo kada je brak prestao smrću, a ne i razvodom.
Djeci po pravu vlasništva pripada bračni dobitak iz svakog načina prestanka braka, pa čak i onda kada njihovi roditelji ne stupe u novi brak, nego se imovinom od takvog dobitka služe kako bi uzdržavali djecu rođenu iz tog braka.
2. Ako samo majka stupi u drugi brak, upravljanje nad cijelim dobitkom pripada djeci, odnosno djeca imaju pravo gospodarenja nad predbračnim darom. Neka majka nema nikakvu vlast da jedno dijete voli, a drugo prezire, jer ih je sve zajedno izložila sramoti svojim drugim brakom.
Sva vlast nad predbračnim darom tada neka pripadne djetetu, dok će majka čuvati tu imovinu dok je živa. Ako majka prije umre, neka djetetu ostane cijeli predbračni dar. Ako dijete umre prije nje, majci neka pripadne dobitak koji je ugovoren za slučaj bezdjetnosti, a preostali dio neka pripadne djetetu te neka ga ono, prije smrti, preda svojim nasljednicima koji su zakonski pozvani.
Neka se ne dogodi da majka, prije nego što stupi u drugi brak, nekoj drugoj osobi koja nije njezino dijete daruje nešto od predbračnog dara ili njegove imovine, ili da sve to proda na neki drugi način, pa zatim ode drugom mužu. Jasno je da će sklapanjem drugog braka biti vraćeno ono što je prodano.
To vrijedi za sve oblike raspolaganja: ono što je prodano i ono što je darovano ostaje nevažeće. Ako su djeca živa, sve se vraća u prvobitno stanje; zakon daje djeci pravo upravljanja nad predbračnim darom i ništa se ne vraća ženi ako je ona učinila nešto na štetu djece.
Ako su djeca umrla prije nje, majci ostaje ugovor očuvan, ali ne u cijelosti, nego samo u skladu s odredbom za slučaj bezdjetnosti. Ugovor nije u svakom dijelu čvrst; u nekim slučajevima pokazat će se da nije obvezujući, i to u ovome:
Ako imovina ostaje kod majke, što se događa kada je ona zadrži pozivajući se na ugovor za slučaj bezdjetnosti, onda taj ugovor nije čvrst ako bi imovina trebala biti predana nasljedniku djece.
Ako se utvrdi da je majka jedini nasljednik svoje djece, neka ponovno bude gospodarica svega.
3. Zapovijedam da ostala imovina koja, zajedno s predbračnim darom, pripadne djeci, bilo da su djeca muška ili ženska, i ako se dogodi da djeca sastave oporuku o toj imovini, prema zakonu prijeđe zapisanim nasljednicima.
Ovdje se djeci ne zabranjuje da majku upišu među svoje nasljednike, nego se čuva pravo da prema oporuci dijete može odlučiti ostaviti joj imovinu ili je, ako smatra nedoličnim, lišiti nasljedstva.
Ako dijete umre bez oporuke, dio te imovine, ako ima svoju djecu, neka prijeđe njegovoj djeci. Ako nema vlastite djece, ali ima svoga brata, neka se zajedno s njegovom braćom u nasljedstvo pozove i majka, i neka ovo bude čvrsto, bilo da je majka stupila u drugi brak ili nije.
Nakon što je stupila u drugi zajednički život, ne može prema oporuci ni po nasljednom pravu primiti od djece predbračni dar, nego sav dobitak (od predbračnog dara) koji im po zakonu pripada pripada djeci. To se ne smatra nasljedstvom od djece, nego se samo ne odbacuje naziv predbračnog dara.
4. Ako neki nisu bili zadovoljni prethodnim brakom pa su stupili u drugi, i ako nisu imali djece ni iz prvog ni iz oba braka, nema nikakvog ispitivanja okolnosti.
Ali kada muževi odu, odnosno umru, tada su žene slobodne od svake zapovijedi. Ženama se ne nalaže ništa osim zabrane da prije isteka cijele godine stupe u drugi bračni savez. Ako se dozna da su to učinile i prije vremena sklopile brak, bit će podvrgnute kazni: manjoj ako su u prvom braku bile bez djece, a većoj ako su imale djecu.
Onoj koja nije imala djece također prijeti optužba, i žena će zbog sklapanja drugog braka na svaki način biti lišena časti. Neće dobiti ništa od onoga što joj je ostavio prvi muž, neće primiti bračni dar, niti će drugom mužu moći dati više od trećine svoje imovine. Osim toga, od stranaca neće primiti nikakvu velikodušnost, niti išta od bilo kojeg tuđinca: ni nasljedstvo, ni dar, ni dar za slučaj smrti.
Sve to pripada nasljednicima pokojnika, ako ih ima, ili njihovim zajedničarima ako nasljednici ne mogu biti određeni. Ona neće steći nikakvu korist. Ako se dogodi da su zapisani ili neki drugi nasljednici, čak i ako nisu pozvani na temelju oporuke, njima će pripasti imovina koja je bila ostavljena takvoj ženi.
To neće pripasti javnoj blagajni, da se ne bi ikada pomislilo kako je ova odredba donesena radi povećanja državne koristi. Nego će ono što joj je ostavljeno od stranaca prijeći drugima.
I ono što joj je ostavio prvi muž oduzima joj se i daje desetorici osoba, rođacima prvog muža koji je ostavio imovinu, što znači: uzlaznim rođacima (precima), silaznim rođacima (potomcima) i pobočnim rođacima do drugog stupnja, prema redoslijedu njihovog srodstva. Ako se oni ne pronađu, imovina odlazi u blagajnu.
Ali ni od ostalog nasljedstva iz oporuke neka ništa ne pripadne njezinim rođacima, nego neka se do trećeg stupnja, gledano sa svih strana, samo njezini rođaci pozovu na nasljedstvo. Udaljeniji rođaci neka prepuste mjesto drugim nasljednicima.
Ako žena ima djecu, tada treba obavijestiti cara o sramoti, kako ne bi imala nikakve koristi od muževljeva zapisa. Ali samo ako želi od cara dobiti oslobođenje od drugih kazni, neka djeci koju ima iz prvog braka dade polovicu svoje imovine, čisto i bez ikakvog prigovora, tako da nad tom imovinom više nema vlast.
Od sve imovine s kojom ulazi u drugi brak, polovicu, kao što je rečeno, neka odvoji djeci prvog muža. Djeca neka to među sobom jednako podijele, a djeca koja to prime neka ostave svojoj djeci.
Ako pokojnik ili pokojni nemaju djece, svi dobivaju svoj dio, a sva braća neka ga jednako podijele. Ako svi umru, pravedno je da majka to ponovno primi kao neotuđivo nasljedstvo.
Ovo smo rekli za slučaj kada djeca umru bez oporuke. Nemamo vlasti pisati protiv oporuke koju su oni sastavili ili koju su, dok su još bili živi, uredili na način koji su željeli.
Ako žena pričeka jednu godinu nakon smrti muža, sama će izbjeći prethodno navedene kazne. Ako nakon toga stupi u drugi zajednički život, ne brinući o prvom braku, čak i ako nema djece, od tada će u svemu biti bez štete.
5. Ako žena stupi u drugi brak, a zakon smatra da su time djeca oštećena, tada ona gubi svaku velikodušnost (tj. dar) koju je stekla od muža na temelju bračnog prava. Ostavlja joj se samo manji dio te pravo korištenja i ubiranja prihoda od te imovine. Tako je propisano i za predbračni dar te za svaku drugu korist koju je od muža stekla, bilo da joj je dana za njegova života, oporukom ili darom za slučaj smrti, pa čak i ako je postojalo djelomično protivljenje ili molba. U trenutku kada njihova majka stupi u drugi brak, djeca neka prema bračnom pravu odmah preuzmu ono što im pripada.
Iste su kaznene odredbe propisane i za muža i za ženu: njemu u pogledu miraza, a njoj u pogledu predbračnog dara. Roditeljima nije dopušteno prodavati, darovati niti opterećivati tu imovinu bilo kakvim osiguranjem. Ako roditelji ipak učine nešto takvo, neka odmah polože vlastitu imovinu kao jamstvo. Ne treba braniti roditeljima da na toj imovini nešto rade ako to žele. Zakon se stidi postavljati djecu za učitelje roditeljima, ali roditeljima zapovijeda da se postide, prijeteći onima koji takvu imovinu prisvoje da im ono što su uzeli neće biti od koristi.
Djeca, njihovi nasljednici i potomci imaju pravo to u svakom slučaju zahtijevati od nasljednika i potomaka onih koji su tu imovinu stekli. To pravo može prestati jedino ako tijekom trideset godina ne zatraže ono što im pripada. Ako nakon otuđenja imovine tijekom toga razdoblja ne poduzmu ništa protiv osobe koja njome raspolaže, a djeci je prošlo više od jedne godine otkako su postala pravno sposobna raspolagati svojom imovinom, pravo prestaje, čak i ako još nisu navršila punoljetnost. Takvi prihodi pripadaju svoj djeci iz prvoga braka.
7.GRANA
O ZABRANJENIM BRAKOVIMA
1. Srodstvo je veza koja nastaje rođenjem. Dijeli se na dvije vrste: uzlazno i silazno, te na pobočno srodstvo tj. ono koje je  sa strane.
Uzlazni su oni koji su nas rodili, kao što su otac, majka, djed, baka i svi njihovi preci. Silazni su oni koji su rođeni od nas, kao što su sin, kći, unuk, unuka i svi njihovi potomci. Pobočni su oni koji nas nisu rodili niti su rođeni od nas, nego imaju zajedničko podrijetlo i isti rod s nama, kao što su brat, sestra, stric, tetka, nećak, nećakinja, bratić, sestrična i njihovi potomci.
Svaki stupanj srodstva ima više različitih stupnjeva, odnosno koljena. Kod uzlaznih i silaznih srodnika određivanje stupnja jednostavnije je i lakše razumljivo. Svako rođenje predstavlja jedan stupanj, pa je broj rođenja jednak broju stupnjeva.
Stupanj pobočnih srodnika ne može se odrediti tako lako i brzo. Ne treba odmah polaziti od pobočnog srodnika, nego se najprije treba uspeti do zajedničkog pretka, koji je uzrok srodstva, a zatim se od njega spustiti do osobe čiji se stupanj srodstva određuje. Broje se sva rođenja – i pri usponu i pri silasku – a svako pojedino rođenje pribraja se ukupnom broju stupnjeva.
Za silazne srodnike to je jednostavno. Na primjer:
„Kojeg mi je stupnja srodstva sin?“ Ja sam rodio sina – to jedno rođenje čini jedan stupanj. Dakle, sin mi je prvog stupnja.
„Kojeg mi je stupnja unuk?“ Ja sam rodio sina, a sin je rodio unuka. Ta dva rođenja čine dva stupnja. Dakle, unuk mi je drugog stupnja.
Na isti se način određuje stupanj praunuka, čukununuka i svih daljnjih potomaka.
Jednako vrijedi i za uzlazne srodnike.
„Kojeg mi je stupnja otac?“ Mene je rodio otac – jedno rođenje čini jedan stupanj. Otac mi je, dakle, prvog stupnja.
„Kojeg mi je stupnja djed?“ Mene je rodio otac, a oca djed. Ta dva rođenja čine dva stupnja, pa mi je djed drugog stupnja.
Isto vrijedi za majku, baku i sve ostale uzlazne pretke, muškoga i ženskoga spola.
Za pobočne srodnike, kako je već rečeno, treba se uspeti do osobe koja je zajednički predak, brojeći pritom rođenja, a zatim se ponovno spustiti brojeći rođenja dok se ne dođe do osobe čiji se stupanj srodstva ispituje.
Ako te netko upita: „Kojeg ti je stupnja brat?“, odgovori: „Drugoga.“ Od tebe do oca jedno je rođenje, a od oca do brata drugo. Ta dva rođenja čine dva stupnja. Zato je brat drugog stupnja.
Ako te netko upita: „Kojeg ti je stupnja stric?“, odgovori: „Trećega.“ Treba se uspeti do oca: mene je rodio otac, a oca djed – to su dva rođenja. Taj isti djed rodio je moga strica – to je treće rođenje. Tri rođenja čine tri stupnja, pa je stric trećeg stupnja.
Na isti način možeš odrediti stupanj srodstva i za sve ostale osobe, imajući ovo pravilo na umu.
2. O zabranjenim brakovima zapovijedam ovako:
Brak između uzlaznih i silaznih srodnika potpuno je zabranjen, čak i ako su rođeni iz nezakonitih brakova. Nitko ne može uzeti za ženu svoju baku niti svoju unuku, bilo da su mu srodne po rođenju ili po zakonitom posvojenju, pa čak ni ako je posvojenje kasnije prestalo zbog stjecanja pune poslovne sposobnosti. Time se čuva dostojanstvo naziva djeda.
3. I među pobočnim srodnicima postoje određene zabrane. Protuzakonito je uzeti za ženu kćer svoga brata ili svoje sestre.
4. No ni unuku moga brata ili sestre, iako mi je ona četvrtog stupnja srodstva, ne mogu uzeti za ženu. Također ni kćer svoga strica ili tetke, tj. svoju sestričnu. Ali ni moj sin ne može uzeti unuku moga strica ili tetke, koje se nazivaju drugim sestričnama.
5. No ni tetku po ocu ili po majci, čak i ako je po zakonskom posvojenju, ne mogu uzeti, jer imaju položaj majke. A kako se dogodilo posvojenje tetke? Tako što je moj djed po ocu, imajući sina – moga oca – primio neku djevojčicu i učinio je sebi umjesto kćeri. Moj je otac zove sestrom, a ja tetkom.
6. Također ne mogu uzeti ni veliku tetku, a to je sestra moga djeda, čak i ako je posvojena, jer ima položaj bake.
7. Postoje i drugi brakovi koji nisu zabranjeni zbog krvnog srodstva, nego zbog tazbine. Tazbina je odnos osobe koja nam je pridružena brakom, izvan krvnog srodstva. Tako ne mogu uzeti kćer svoje žene koju je rodila od prvoga muža; ni njezinu snahu, tj. ženu njezina sina od prvoga muža; ni unuku ni praunuku svoje žene; ni ženu njezina unuka ili praunuka.
8. Ni svoju punicu, ni njezinu majku ne mogu uzeti, jer imaju položaj majke.
9. Ni kćer žene koju sam otpustio, a koju je ona nakon otpuštanja rodila s drugim mužem.
10. Ni zaručnicu svoga oca ili brata ne mogu uzeti, iako se nisu s njima vjenčali, kao što ni ženu posvojenoga vlastitog sina, kojega je posvojio njegov posvojitelj, ne uzimam – ona ima položaj maćehe, a ove (zaručnice) položaj snahe.
11. Rođeni otac neka ne uzima kćer koja mu se rodila iz bludnog odnosa. Treba paziti da brak bude pravedan prema prirodi i pristojan. Isto vrijedi i za tazbinu robova.
12. Ne samo žena moga oca nego i žena moga djeda naziva se mojom maćehom i zabranjeno mi je da je uzmem. Čak i ako je moj otac imao mnoge žene, nijednu od njih neću uzeti.
13. Moja punica je i majka, i baka, i prabaka moje žene, i nijednu od njih neću uzeti; ni majku one koja mi je nekada bila zaručnica – jer mi je bila punica; ni žene sina moje žene koji joj se rodio od prvoga muža.
14. Ni maćeha neka ne uzima bivšega muža kćeri svoga muža koju je on imao od prve žene.
15. Ne mogu uzeti kćer muža svoje sestre koja mu se rodila od prve žene. Imam položaj njezina roditelja. No ni njezinu kćer ne uzimam.
16. U vezi s brakom ne gleda se samo ono što je zapovjeđeno, nego se traži i ono što je dolično.
17. Nijedan sin neka ne uzima kćer svoga oca koja mu se rodila iz bludnog odnosa. Ona mu je sestra.
18. Ni posvojitelj neka ne uzima kćer ni unuku posvojenoga sina.
19. Ni posvojeni sin od svoga posvojitelja (ne smije uzeti) majku, ili njezinu sestru, ili unuku od sina.
20. Ne dolikuje ženi da pođe za sina od muža svoje majke, koji mu se rodio od slobodne žene, čak i ako je podmirio svoje obveze.
21. Ni otac skrbnika, ni njegov rođeni brat, ne može uzeti za ženu siroticu koja mu je povjerena na skrb.
22. I hranitelj nečije kćeri ili imanja podliježe kazni. Dužan je položiti račune i za imovinu, i onaj koji je njome upravljao dugo vremena, i onaj koji je upravljao kratko vrijeme.
23. Posvojeni sin ne može uzeti za ženu ženu svoga posvojitelja, iako među njima nema krvnog srodstva.
24. Ako žena bude optužena da je preljubnica, nitko je ne može uzeti za ženu.
25. Kada je žena u žalosti za svojim mužem i tijekom te žalosti rodi dijete, i dalje joj se zabranjuje da pođe za drugoga muža.
26. Bilo da su žene u žalosti za svojim muževima ili nisu, zabranjeno im je da za vrijeme žalosti pođu za drugoga muža.
27. Ako netko otme djevojku ili udovicu, ne može je uzeti za ženu, čak ni ako se njezin otac s time složi i oprosti mu krivnju.
28. Tako ni onaj koji na svetom krštenju primi neku djevojku ne može je kasnije uzeti za ženu – jer mu je ona kao kći. Također ne može uzeti ni njezinu majku ni njezinu kćer. Isto vrijedi i za njegova sina. Budući da ništa drugo ne može toliko uvesti u očinsku ljubav, pravedna je zabrana braka u takvoj vezi, kojom se, Božjim posredovanjem, njihove duše sjedinjuju.
8.GRANA
O ZAKONSKOM MIRAZU
1. Ako od procijenjenog miraza nešto propadne, muž nadoknađuje gubitak. Ako ugine životinja ili se nešto na odjeći podere, neka on plati njihovu vrijednost.
2. Od neprocijenjenog miraza, prihoda i prirasta, polovicu nadzire žena. Ona uzima i djecu koja se rode od robinje. Plodove i priplod od ovaca i drugih životinja uzima muž, najprije nadoknađujući prvobitni broj, te odvaja od prinova i onoga što je dobiveno umjesto uginulih životinja. Ako prije braka ugine nešto od procijenjenog miraza, štetu trpi žena.
3. Ako nije došlo do sklapanja braka, a dan je novac, neće se naći u procijenjenom mirazu, nego ga žena prima.
4. Ako neki stranac koji je obećao dati miraz osiromaši, muž će pretrpjeti štetu jer nije pitao za miraz, osim ako ga taj stranac nije obećao kao dar. Tada ćemo muža poštedjeti, jer nije posegnuo za traženjem od davatelja, budući da se i darovatelji smatraju odgovornima dok se ne obogate.
5. Ako netko obeća da će dati miraz do isteka jedne godine, godina se ne računa od dana traženja, nego od dana sklapanja braka.
6. Ako na zahtjev svojevlasne kćeri, koja je pod svojom vlastitom vlašću, dam dar za njezino darivanje, smatra se da je dar dala ona sama, a ne ja.
7. Sve što je kupljeno novcem od miraza pripada mirazu.
8. Tamo gdje je bračna imovina opterećena, tamo se i miraz treba brzo pronaći. Ako umre otac, ovo pripada sinu, kao i djeci i ženi.
9. Takozvani „nužni izdaci“ su pravilo kojim se umanjuje miraz. To znači da muž preuzima imovinu ili njezin dio dok ne namiri nužne izdatke. Ako je u dijelovima bila izdavana imovina koja je bila vrijedna, ponovno se proglašava miraznom imovinom ako do kraja godine ne podmiri nužne izdatke.
Ako uz imovinu u mirazu postoji i novac, novac se umanjuje. Nakon što položi ženi račune, imovina se vraća u miraz. Zabranjuje se njihova međusobna prodaja.
9.GRANA
O ZAŠTITI MIRAZA I NJEGOVOM OPTEREĆENJU
1. Kada je brak sklopljen i žena nije otpuštena, miraz se može trošiti iz ovih razloga: da bi žena uzdržavala sebe i svoje ukućane, da kupi dobro imanje, da uzdržava prognanog oca ili muža, ili svoju osiromašenu braću.
2. Muž, čak i ako je siromašan, dužan je dati sav miraz.
3. Muž koji zapovijeda da se nekom drugome dade miraz time sam svjedoči da ga uzima za sebe.
4. Tast od kojega zet potražuje miraz i žena od koje muž potražuje miraz koji je bio dogovoren osuđuju se prema njihovom imovinskom stanju.
5. Onaj koji od svoga zeta zatraži da miraz i dar učini svojoj kćeri ne stvara dvije obveze svome nasljedniku, nego se traži samo jedna, ona koja im pripada.
6. Ako bude dogovoreno da u slučaju bezdjetnosti muž zadrži miraz, a žena s jednogodišnjim djetetom doživi nesreću, smatra se da je dijete umrlo prije majke i miraz će pripasti mužu.
7. Ako žena, posvađavši se, uzme djecu i ode od muža, a on, želeći pridobiti njezinu ljubav, obeća da od nje neće tražiti miraz ako mu se ponovno vrati – taj je dogovor nevažeći.
8. Ako se netko dogovori sa svojim tastom da, ako se dogodi da nakon sklapanja braka umre, djeci koja su rođena pripadne samo polovica miraza, taj je dogovor ništavan.
9. Ako se muž dogovori sa svojom ženom da, ako ona umre, samo on bude njezin nasljednik, taj je dogovor ništavan. Dogovorom se ne može odrediti ono što se tiče našega nasljedstva.
Stranac, tj. onaj koji živi izvan grada, ne može naslijediti drugoga bez pisanog oporučnog naloga. To je zato što se nasljedstvo strancima daje putem oporuke.
10. Ako postoji dogovor da, ako žena umre prije, miraz ostane kod muža, a ako je miraz od njezina oca, taj je dogovor valjan i otac se isključuje. Dogovor može nanijeti štetu mirazu kada sam otac želi tražiti natrag ono što je dao.
11. Ako je u ugovoru o mirazu bila zapisana količina miraza, a on nije bio predan, prikladno je da muž i njegovi nasljednici, i otac toga muža (otac čiji sin treba primiti miraz) i njegovi nasljednici, i jednostavno rečeno svaka osoba koja ima pravo tražiti miraz, izvrše pritisak na ženu i njezine nasljednike kako bi prije isteka te godine prikupili obećane zlatnike. Ako to ne učine, neka se brak razvede.
12. Ako se jedno sjedini s drugim, to jest žena s mužem, uz sastavljanje ugovora o mirazu i predbračnom daru, a potom se pokaže da tijekom cijelog tog bračnog vremena miraz nije bio dan mužu, nego je brak prestao muževljevom smrću dok je bračna imovina bila opterećena očekivanjem miraza, bilo bi nepravedno da žena, ne davši svoj miraz mužu, uzme predbračni dar.
Ako joj nije dan cijeli dar, neka traži od dara samo onoliko koliko je dano miraza. Ljubitelji smo jednakosti i pravde te zapovijedamo da se toga drži i u svemu drugome, a osobito u braku kao zajednici života. Dakle, ako ništa nije dala — neka ništa ni ne uzme.
Ako je htjela dati miraz, ili je on bio dan za nju, ili ga je netko drugi dao, ali se dogodilo da muž, njegov otac ili djed nije htio primiti ga, a ljudi svjedoče ženi da je imala miraz i bila spremna predati ga; pa čak i ako se pokaže da je učinjeno nešto više, i ako je pokretna imovina ondje, zapečaćena pečatima i predana prema zakonu, i ako netko od jedne ili druge strane (muževe ili ženine) dođe na sud i moli da se to utvrdi, a neki odu od suca i jave muževoj strani:
ostat će odbijeno i neće biti moguće uzeti imovinu predbračnog dara iz braka koji je prestao ako miraz nije bio dan.
Ako je žena željela dati miraz i molila onoga koji ga je trebao primiti, ali nije bio prihvaćen, to odgovara davatelju.
13. Predbračni dar i njegova imovina, čak i ako se žena s time složi, ne prodaju se niti se daju u zalog, osim ako žena nakon isteka dvije godine ne napravi drugi dogovor kojim će joj se moći udovoljiti drugom imovinom. Jer onaj koji kupi takvu imovinu protivno ovoj zapovijedi neće time osuditi ženu, nego će se naći pod njezinom tužbom.
14. Ako je netko dužan dva miraza, imovinu za koju je poznato da je njezina (ženina) uzet će djeca rođena u tom braku. Ako nema imovine za koju se zna da je ranije bila njezina, prvi miraz tražit će se od žene i od njezinih potomaka, muških i ženskih.
15. Žena ima prvenstvo glede miraza pred ranijim vjerovnicima svojega muža.
16. Žena nema prvenstvo glede predbračnog dara pred ranijim vjerovnicima svojega muža.
17. Žena ima prvenstvo glede miraza pred javnim dugom, čak i ako je taj dug postojao prije nje.
18. Ako muž bez pristanka svoje žene založi negdje njezinu imovinu, zalog ne vrijedi. Ako je založi dogovorivši se s njom, to neće biti valjano ako je dogovor izvršen tek nakon što je ona saznala za zalog.
Ako žena, vidjevši muža kako prodaje njezinu imovinu, šuti želeći prijevarom obmanuti onoga koji trguje s njezinim mužem, tada joj se ne pomaže. Ova zapovijed pomaže prevarenim ženama, a ne podmuklim.
19. Ako se zbog muževe krivnje sama žena nađe u čvrstim okovima tuđe kupovine, te poželi svojom imovinom njega izbaviti od krivnje, ali nakon što to obeća ne dade, više se ne može tražiti da to dade. Ako bude dala, ne može ponovno uzeti ono što je dala; jasno je da je stvar završena.
20. Ako se neka žena u dužničkom ugovoru složi sa svojim mužem, ili upiše svoje bogatstvo, ili sebe učini odgovornom za njega, ništa neće uspjeti, čak i ako je ugovor valjan.
Ako se u vezi s tom stvari to dogodi jednom ili više puta, bilo da je dug osobni ili javni, neka bude kao da ništa nije bilo napisano, osim ako se jasno ne pokaže da je žena tu imovinu potrošila za svoje vlastite potrebe.
10.GRANA
O DAROVIMA IZMEĐU MUŽA I ŽENE
1. Između muža i žene nije valjan dar iz požude, i to nije razlog za razvod braka budući da darova među njima nije ni bilo, te zbog njih neće bogati postati siromašan niti siromašni bogat.
2. Nisu valjani ne samo darovi u zakonitim brakovima nego i u zabranjenim.
3. I onima koji su pod nečijom vlašću, a stupili su u brak, slobodnima i robovima, zabranjeno je davati darove. Njima se daju samo ako se njihova vlastita imovina ne nalazi u gradu. Sin koji je pod mojom vlašću pravedno je da od svoje vlastite imovine da mojoj ženi. Zabranjeno je davati (darove) svojoj ženi i snahi onome tko ima svojevlasnog,  sina.
4. Svekrva snahi i snaha svekrvi daju darove. O tome nema riječi zabrane.
5. Ako muž, dakle, nema namjeru prodati, nego to čini kako bi joj dao dar, prodaja nije valjana. Ako, želeći prodati, proda za malo, čime bi žena postala bogatija, to se oduzima. Ako roba vrijednog 15 zlatnika proda (ženi) za pet zlatnika, a on sada vrijedi 10 zlatnika, neka mužu da pet (zlatnika) za koliko je sada bogatija.
6. Ako se pokaže da postoje dani darovi kod zabranjenih brakova, neka se oduzmu. Ako je potrošeno, od onoga tko je primio neka se potražuje do trenutka kad se obogati.
7. Pravedno je da jedno drugome daje dar za slučaj smrti. U trenutku kad se objavi da je brak prestao, i smrću darovatelja (dar) postaje daroprimateljev, a u međuvremenu je darovateljev. Svaki dar za slučaj smrti, među živima, valjan je.
8. Nisu valjani darovi za slučaj smrti ako dođe do razvoda, nego se oduzimaju.
9. Pravedno je da svojoj ženi dam što joj je potrebno da obnovi svoju izgorjelu kuću.
10. Darovi dani prije braka valjani su, čak i ako je brak sklopljen istog dana.
11. Muž neće dobiti (ništa) ako nešto potroši na djecu rođenu od robinja danih u miraz, što je dao za njihovo obrazovanje ili hranu. One su mu potrebne za rad. Ono što je dao za njihovu hranu, primit će se kao da je dano za njegovo spasenje. Na ovaj način otkupit će od razbojnika robove dane u miraz.
12. Ako je mlađa od 10 godina ona koja se dovodi i netko joj da dar, ako je ranije bilo zaruka, neka ostane, i kao dar zaručnici on je valjan. Ako je dar bio prije zaruka, nije valjan. Ne promatra se kao (dar) tuđinki, nego kao ženi.
13. Nitko drugi ne može potraživati dar darovan u braku, ako se dogodi da muž i žena umru, budući da nijedno od njih ne potražuje ništa od drugoga.
11.GRANA
O RAZVODU BRAKA I RAZLOZIMA ZA TO
1. Pronašli smo mnoge razloge zbog kojih se lako može razvesti brak, zaključili smo stoga da neke od njih, koji nam se učiniše nedovoljni za razvod braka, odbacimo, i samo ove zbog kojih je prilično razvesti brak poimence u ovom zakonu naveli smo.
2. Brak se razvodi, zbog razloga nužnosti a ne nerazumnosti, kada netko ne razumije žene kako bi trebalo i kada nije sposoban činiti ono što je mužu dano po prirodi, ali tek ako prođu tri godine u braku a on se ne pokaže kao pravi muž. Dopušta se tada ženi i njezinim roditeljima da raskinu zajednicu i dopuste razvod, čak i ako to ne želi supružnik. Tada miraz, ako je on sav dan, prelazi ženi, a muž ga vraća ako ga je uzeo. Bračni, to jest predbračni dar, ostaje kod muža, ne iznosi se iz doma.
3. Zapovijedamo da se ni brak onih koji su u zarobljeništvu ne razvodi jednostavno i kako bilo, već sve dok se muž ili žena javljaju i obavještavaju o sebi, dopuštam da ostanu u nerazrješivoj zajednici, i da ne ulaze u drugi brak ni muž ni žena; ako neće, smatrat će se da to čine iz bestidnosti i bit će izloženi kaznama: muž će biti, kao što rekosmo, lišen predbračnog dara, a žena miraza. Ako bilo koja osoba bude bez vijesti o drugome, ili se muž ne vrati iz rata, tada neka pet godina pričeka ili muž ili žena, i ako nakon pete godine bude poznato o smrti (osobe), čak i ako ne bude poznato, dopušteno je ženiti se i udavati bez štete, kao što ni prijeme žalosti tada nema, niti se osobe razdvajaju jedna od druge. Nitko tada ništa ne dobiva: ni muž miraza, ni žena predbračnog dara, već svatko u svome ostaje.
4. Budući da se prema rasuđivanju brak može razriješiti čak i radi želje za čednim životom, zapovijedam neka ne pristupaju brzo muž ili žena monaškom životu, čime će biti očuvani bez štete.
Razlozi zbog kojih muž, razvodeći se, može dobiti miraz svoje žene, pri čemu vlast nad njim biva očuvana djeci rođenoj iz tog braka; ako djece ne bude, on sam neka pridrži vlast nad mirazom. Zakonom određujemo da tako bude:
5. Ako se netko dogovara protiv cara, a žena, saznavši za to, ne kaže svome mužu. Ako muž, čuvši za to od svoje žene, prešuti, dopušteno je ženi da na svaki način ovo dojavi caru, a povrh toga njezin muž od toga dana neće imati nikakva izgovora za razvod braka.
6. Ako muž smatra da može svoju ženu optužiti za preljub, muž treba prethodno pismeno optužiti ženu i onoga tko je učinio preljub s njom. Ako se takva optužba pokaže istinitom, tada pri nastalom razvodu neka muž dobije predbračni dar i miraz i, uz to, ako nema djece, neka uzme onoliko od ostale ženine imovine koliko iznosi trećina miraza. Ukoliko se njegova vlast i udio ispunjava, utoliko se ispunjava i od nas zapovjeđena kazna. Ako iz te zajednice ima djece, zapovijedamo da se i miraz i ostala imovina te žene čuva djeci u skladu s prethodno zapovijeđenim zakonima, te tako treba preljubnika zakonito optuženog zajedno sa ženom kazniti. Osim toga, ako preljubnik ima ženu, zapovijedamo da ona uzme svoj miraz i bračni dar; ako ima djecu, neka dar uzme samo na čuvanje, a vlast nad njim po zakonu djeci da čuva. Ostalu imovinu tog muža dajemo njegovoj djeci. Ako djece ne bude, vlast nad predbračnim darom zapovijedamo da uzme žena, a ostalu imovinu toga muža zapovijedamo da se, prema starim zakonima, uzme u državnu blagajnu.
7. Ako se žena na bilo koji način dogovara protiv života svoga muža, ili znajući da to drugi čine, ne javi mužu.
8. Ako bez suglasnosti svoga muža pije s tuđim muževima ili se kupa s njima u javnom kupatilu.
9. Ako bez suglasnosti muža prespava noć izvan svoga doma, osim ako se zatekla kod svojih roditelja.
10. Ako žena ode na konjske utrke, ili u kazalište, ili u lov, navlačeći time sramotu, dok njezin muž za to ne zna ili joj je to zabranio. Ako se nekome dogodi da istjera svoju ženu iz svoga doma zbog neke krivnje koja nije među prethodno spomenutima, tako da ona, nemajući roditelje kod kojih bi mogla prespavati, po nuždi prespava noć izvan doma, zapovijedam da muž nema nikakvu vlast da se zbog takve krivnje razdvoji od žene, budući da je sam tomu bio uzročnik.
11. Uzroci zbog kojih se žena od muža s razlogom može razvesti, i zbog kojih može i miraz primiti, i predbračni dar potraživati, a također i djeci sačuvati vlasništvo nad darom; ako li djece ne bude, neka ona ima vlast i nad tim. Ozakonjujemo da tako bude:
12. Ako se dogovara nešto protiv cara, bilo sam muž, ili on zna da se drugi dogovaraju, a to ne javi caru — ni osobno, ni preko druge osobe.
13. Ako se muž na bilo koji način dogovara protiv života svoje žene, ili znajući da se drugi dogovaraju ne javi ženi, niti je po zakonu obrani.
14. Ako se muž dogovara protiv čednosti svoje žene, te je počne drugima predavati na preljub.
15. Ako muž za svoju ženu napiše optužbu za preljub i ne dokaže je, dopušteno je ženi, ako hoće, i zbog takva razloga da se razvede od muža, i da uzme svoj miraz, i da primi i predbračni dar, i za takvu klevetu, čak i ako nema djece iz te zajednice, da uzme od drugoga muževa imanja onoliko koliko se izračuna da iznosi trećina predbračnog dara. Ako ima djece, zapovijedamo da sve imanje toga muža bude sačuvano djeci, dok ono što je zapisano u prethodnim zakonima o predbračnom daru ostaje na snazi. Također, zbog nedokazane optužbe za spomenuti preljub, neka muž bude izložen i onim kaznama koje je trebala pretrpjeti žena da se takva optužba pokazala istinitom.
16. Ako muž u svome domu, u kojem živi sa svojom ženom, bude zatečen da, prezrevši nju, boravi s drugom; ili bude optužen da u istom gradu živi u drugoj kući s drugom ženom, često ondje boraveći; ili jednom ili dva puta bude opomenut bilo od svojih, bilo od roditelja svoje žene, ili od drugih vjerodostojnih svjedoka, pa se takva sramotna djela ne okani, dopušteno je ženi i zbog toga razloga tražiti razvod braka i uzeti dani miraz i predbračni dar, i zbog takva poniženja od drugoga, muževa imanja uzeti u vrijednosti jedne trećine predbračnog dara.
Također, ako djecu ima, žena imanje uzima samo na čuvanje, a to znači da uzima predbračni dar i kao kaznu jednu trećinu (od vrijednosti predbračnog dara) od muževljeva imanja, čuvajući vlasništvo zajedničkoj djeci.
Ako nema djece iz te zajednice, zapovijedam da ona ima i vlast nad tim imanjem.
17. Ako budu vojnici, ili trgovci, ili neki obični ljudi, ili neki drugi koji su pod nečijom vlašću u vojsku pod oružjem uvršteni, zapovijedamo da ih njihove žene čekaju bez obzira koliko godina ostanu u vojsci u ratu, pa i kad nikakav dokument ni vijesti od svojih muževa ne prime.
Ako neka žena od gore navedenih čuje da je njezin muž mrtav, ni tada joj ne dopuštamo da ide u drugi brak, ako prije toga ne ode sama žena, ili njezini roditelji, ili netko drugi od njezine rodbine, pisarima i starješinama one jedinice u kojoj je njezin muž vojevao, i upita je li zaista mrtav njezin suprug, a oni tada trebaju pred svetim Evanđeljem sastaviti pismenu potvrdu, to jest u dokument napisati kako je zaista njezin muž umro. Kad se to učini, neka žena uzme napisanu potvrdu sebi kao svjedočanstvo, i zapovijedam joj da zatim pričeka dok ne prođe jedna godina, pa kad prođe ta godina, dopuštena joj je zakonita bračna zajednica. Ako se žena usprkos ovoj zapovijedi usudi ući u drugi brak, neka i ona sama i onaj koji ju je uzeo budu kažnjeni kao preljubnici.
Ako za dano pismeno svjedočanstvo, koje je napisano pod zakletvom, kasnije budu optuženi da su lažno svjedočili, oni će biti udaljeni iz vojske i bit će prisiljeni platiti 10 litara zlata kao kaznu onome za koga su lagali da je umro. Ovaj, ako želi uzeti svoju ženu, ima pravo da je uzme.
12.GRANA
O DAROVIMA
1. Ovo su darovi koji se čine za života, i koji prema živome milost i dobročinstvo iskazuju, te zahvalnost iziskuju. Darovi koji se daju za slučaj smrti, i nakon smrti, kako je rekao onaj koji daruje takve darove, konačni su i valjani. Prije smrti darovatelja, onaj koji preuzima dar nema ništa od imovine koja mu je darovana, budući da je dano da bi se po smrti uzelo.
2. Od darova koji se daju za života, jedni se od toga časa i vremena izvršavaju i, tako reći, već od tada vrši se predaja i vlasti i korištenja darovanog imanja ili prihoda, to jest pokretne ili nepokretne imovine, i nikakvo drugo razmatranje od drugih osoba naknadno, ili odmah zatim, ili drugačije neka ne bude, već u taj čas neka imovina od osobe k osobi prijeđe, to jest od onoga koji daruje k onome koji dar prima, bez ikakva izgovora i uvjeta. Drugi su (darovi za života) uvjetovani darovi koji se različitim načinima i protokom vremena stječu onako kako darovatelj zapovjedi i utvrdi.
3. Dar za slučaj smrti jest kada netko želi sebe, ili onoga koji prima dar, učiniti značajnijim od svoga nasljednika.
4. Tri su načina na koje se u slučaju smrti daje dar: prvi, kada se daje bez utjecaja bilo kakva straha, osim jedino čekanja prirodne smrti; drugi, zbog tuđinaca koji se dogovaraju protiv njega, a ne daje ga onaj koji je umro — (već) vlast nad njegovim darom ima odmah onaj koji ga uzima; treći vid, kada onaj koji polazi na put daje radi (mogućeg) nailaska nevolja, a nad ovim darom nema vlasti onaj koji ga uzima, dok darovatelj ne umre. Ovdje se radi o strahu od nasilja razbojnika, ili ratnika, ili utapanja u moru, ili od mjesta u kojem su se dogovorili protiv njega; no, i zbog straha od bolesti, ili čovjeka moćna, ili starosti. Sve ovo upućuje na prisutnu nevolju.
5. Ako ti pošaljem novac darujući ga, i ja umrem prije nego što ti ga daju, neće biti tvoj.
6. Ako neki sin koji je pod vlašću očevom, po zapovijedi očevoj ili sa znanjem njegovim, da dar, smatra se da ga je sam otac dao. I ako netko tvoje nešto s tvojom suglasnošću daruje nekome kao svoje, smatra se da si i ti sam to dao.
13.GRANA
O POVRATU DAROVA
1. Ako netko, nemajući sina, svu svoju imovinu ili njezin dio zasebno oslobodi, tj. razdijeli kao dar, pa kasnije dobije djecu, neka se oduzme sav dar i opet vrati onome tko ga je darovao, neka opet ima vlast raspolagati njime kako hoće.
2. Maloljetnici, niti bezumni, ne mogu darove davati. Odluke takvih su ništavne.
3. Ako se netko, uzevši dar, pokaže nezahvalnim prema darovatelju, nanoseći mu uvredu lažima protiv njega, ili podigne ruku na njega, ili mu namjerno nanese veliku štetu, ili se dogovara da ga ubije, ili ne ispunjava ono što je pismeno ili usmeno dogovoreno za prihode od dara — ako se jedna od ovih krivnji iznesena pred sud pokaže točnom, neka se ono što je darovano vrati darovatelju.
14.GRANA
O PRODAJI I KUPOVINI
1. Prodaja i kupnja zaključuje se kada se onaj koji prodaje i onaj koji kupuje zajedno dogovore o cijeni, te jedan položi iznos, a drugi preda ono što prodaje. Ne samo ovako, nego i ako jedan od njih ili položeni iznos uzme, ili primi prodano imanje, i takva prodaja bit će valjana. Kada je nešto dano u vidu zaloga, to je objava i dokaz o zaključenju prodaje i kupnje, a ne samo zaključenje. Tako govorimo o prodaji i kupnji ako to biva usmeno.
Ako to biva pismeno, neće biti valjana kupnja i prodaja sve dok se ne zapiše način prodaje, ili rukom onoga koji prodaje, ili nekoga drugoga, i da se potpiše onaj koji prodaje. Ako to biva s ugovaranjem, neka se ono okonča s prethodno spomenutim potpisivanjem i načinom.
Ono što je bivalo sa zalogom, a zasnivalo se na podmuklosti, raskidanjem prodaje — ako kupac raskida i odlazi, izgubit će zalog; ako prodavatelj raskida, prisiljen je dati dvostruko, i ono što mu je dano, i još toliko od drugoga imanja.
2. Nitko ne može ništa kupiti od onoga što mu je povjereno na upravu, ni pokretnu ni nepokretnu imovinu, ni osobno niti preko nekoga. Tako, ostat će bez onoga što je kupio, a novac koji je dao neće dobiti natrag. Ovo vrijedi i za careve upravitelje, ako ne kupuju iz javne blagajne.
3. Nakon prodaje i kupnje bilo koje stvari na propisane pisane i nepisane načine kupnje i prodaje, rizik za prodanu stvar od tog časa pada na kupca, čak i ako stvar još nije predana. Jer, ako prodani rob umre, ili se ozlijedi neki dio njegova tijela, noga ili ruka ili oko; ili ako bude prodan sav dvor, pa njegov dio izgori u vatri; ili njiva pod navalom riječne bujice bude sasvim, ili djelomično upropaštena, ili od mnoge vode ili od mnogog drveća oborenog vjetrom na njivu postane manja ili gora — štetu od svega toga snosi kupac.
Znaj, prema svemu ovome, ako se tako nešto dogodi prodanoj stvari, prodavatelj neka je bez brige, osim ako je u pitanju laž ili nebriga za prodanu stvar.
4. Kao što gubitak uslijed nekog događaja, odnosno propast prodavane stvari snosi kupac, tako i, ako se dogodi dobitak na stvari koja se prodaje, to je na korist kupcu. Tako, ako nakon zaključenja prodaje poplavom ili izlijevanjem rijeke njiva postane veća, dobitak će uživati kupac.
5. Prodaja se već i tada, to jest u tom času, bez neke dodatne zapovijedi ili uvjeta i vremena čekanja, može okončati, tako što ćeš nakon što si svoje dao, uzeti ovo ili ono. I opet može biti s uvjetom, kao na primjer, da nekog roba možeš isprobati mjesec dana, i ako bude pogodan, da ga dobiješ za deset zlatnika.
6. Ako zapovjedim svome robu da pokaže granice prodavane njive, a on lažljivo ili iz neznanja pokaže veće, neću ja biti osuđen zbog toga. Neka se ovoga drži i pri predaji praznih polja.
7. Prodanom robu ne slijedi njegova osobna imovina. Stoga, ako rob ukrade nešto od svoje osobne imovine i prijeđe kupcu, koliko god nakon njegove prodaje bude prihoda njegovoj osobnoj imovini, tj. lihva, i dio osobne imovine roba stečene od rada, vraća se prodavatelju.
8. Skrbnik ne može kupiti ništa od imanja siročadi. Također, ovo vrijedi i za slične skrbnike i za prve skrbnike.
9. Ako u prodanoj kući greškom ostane skriveno nečije zlato, i u njoj se pronađe, neka ga uzme stari gospodar.
10. Onaj tko vidi da nešto što je njegovo vlastito prodaje netko drugi, i ne kaže ništa protiv toga, smatra se da je to on sam prodao.
11. Također, uz to i ovo dodajemo pravednim zakonima, da ako netko prodaje roba, i zna za njega da je lopov, ili lud, ili opsjednut, neka to ispriča kupcu. Ako to ne učini i  kupac ga uzme, neka se traži da kupcu vrati dvostruki iznos ako rob učini neku štetu u domu onoga tko ga je kupio.
15.GRANA
O DUGOROČNOM ZAKUPU NEKRETNINE
1. Dugoročni zakup nekretnina na mjestima svete Velike crkve Carigrada, te ubožnice, i gostinjaca, i bolnica, i sirotišta, zapovijedamo da bude vezan uz samu tu osobu, tj. uz čovjeka koji ga želi primiti, te uz još dva njegova nasljednika.
2. Časna mjesta koja nikako nemaju čime otplatiti javni dug neka prodaju dobra i imanja, tj. neka takvu prodaju ispita metropolit u prisutnosti biskupa i klera, pred položenim Božanskim Evanđeljem. A ako se ne nađe druga imovina od koje bi se mogao namiriti javni dug, neka se prodaja imanja potvrdi pred sucem, i neka se novac od prodanoga da za javni dug, uz potvrdu za taj iznos.
3. Ako neka crkva ima dug prema običnom čovjeku, neka on bude prisiljen da za dug uzme nepokretno imanje, tj. njivu.
4. Pusta (napuštena) mjesta crkve Carigrada neka se neprekidno daju u dugoročni zakup, za trećinu onoga što domovi (ustanove) primaju od cjelokupnog toga imanja, ili za polovinu zarade koju će, nakon namirenja troškova, uzimati onaj tko je u zakup uzeo vinograd ili kuću.
5. Dopuštam da se od prethodno navedenih časnih domova stvari uzimaju u zakup na dva načina: ili do kraja života onoga tko je uzeo dugoročni zakup, ili na onoliko godina koliko to bude po volji onima koji se budu dogovarali (a to, naravno, ne smije prelaziti 30 godina).
6. Upraviteljima domova, hraniteljima siročadi i drugim upraviteljima časnih domova, a također i svim pisarima, njihovim roditeljima i djeci, te drugima koji su s njima u srodstvu ili ih s njima veže bračna imovina, zabranjujemo dugoročno zakupljivanje i zakupljivanje, tj. izdavanje pod zakup onoga što pripada tim časnim domovima; niti se oni sami, niti druge ovdje navedene osobe smiju u to upustiti. Neka znaju: ako se takvo što dogodi, to nije valjano, te će onaj tko je uzeo pod dugoročni zakup ostati bez svoga dugoročnog zakupa stvari, a onaj tko je uzeo pod (redoviti) zakup ostat će bez svoga zakupa stvari, i izgubit će i cijenu (zakupninu) koju je platio. Oni koji su takve stvari dali pod dugoročni zakup ili pod zakup — ekonomi, pisari i upravitelji — neka časnom domu daju i nadoknade onoliko novca koliko je time oštećen onaj tko je stvar uzeo pod zakup.
16.GRANA
O DUGU I ZALOGU
1. Oni plodovi od založene stvari, tj. pšenica ili druga žitarica, uračunavaju se u otplatu duga, i ako budu dovoljni za namirenje duga, raskida se zajam i vraća se zalog. Ako su prihodi veći od duga, vraća se ono što preostane.
2. Rad robova i najamnina od iznajmljenih domova uračunavaju se u otplatu duga. I ako je prikupljeno mnogo, raskida se zajam.
3. Plodovi od njive uračunavaju se u otplatu duga, ne samo oni koje je zajmodavac uzeo, nego i oni koje je mogao uzeti. Ako je oštetio i njivu, sudit će se i za to.
4. Ako je s dužnikom dogovoreno da će, nakon isteka roka na koji je zalog uzet, zalog biti prodan, time neće izgubiti pravo na zalog najma kada ga zajmodavac jeftinije proda. Tada je zajmodavac odgovoran onome s kim se dogovorio, i sudit će se pred mnogim građanima.
5. Ako zajmodavac ne uništi zalog svojom krivnjom, neće mu se suditi. Treba pokazati kako je (zalog) izgubljen. Slučaj (slučajni gubitak) ne dovodi zajmodavca u nepriliku, no može se dogoditi da onaj tko je uništio stvar to potražuje od onoga tko mu je dužan. Ako se ugovorne strane dogovore da gubitak zaloga oslobađa duga, to je valjano.
6. Zajmodavac koji je uzeo držati njive ili kuće na određeno vrijeme, za drveće koje je posjekao i kuće koje je razrušio neka bude prisiljen doći na sud. I ako je prijevarom ili svojom krivnjom stvar koju je primio učinio gorom, i tada neka mu se sudi, neka takvu kuću ili imanje dovede u ono stanje u kakvom je bilo u vrijeme kad ju je primio. Ako je zajmodavac zbog potrebe i zbog uređenja imanja ili kuće uložio nešto, ne zabranjuje mu se da to potražuje.
7. Stvari koje su položene u zalog dužnici osobno potražuju (natrag). Nije dopušteno zajmodavcu da, osim ugovorenog i glavnog prihoda, otima imanje dužnika, tj. da prodaje imanje kojim raspolaže u vidu zaloga.
8. Zajmodavac i njegov nasljednik nemaju dugo vrijeme za prigovor, kao što je nevraćanje zaloga nakon podmirenja duga, tj. (rok je) nakon 30 godina.
9. Gospodar postavi nekog svog roba nad nekim imanjem, zatim mu dopušta da daje u zajam kada mu se (to) naredi, te da u zajam daje i prima. Ako se pokaže da mu to nije bilo naređeno, onda potražujemo osobno imanje toga sluge, kako bi se najprije namirila imovina gospodara, a zatim isplatio zajmodavac.
10. Ako netko nekome da zajam, i uzme za njega zastupnika, ili jamca, ili savjetnika, taj neka najprije ne napada pravo zastupnika, jamca ili savjetnika, niti da im dosađuje ne baveći se dužnikom, već neka prvo napadne onoga tko je uzeo zlato i sklopio zajam. I ako od njega uzme (dug), neka odustane od ostalih. Ako ne bude mogao od dužnika uzeti ili dio, ili polovinu, ili sve, onoliko koliko ne bude mogao od njega uzeti, neka se obrati zastupniku, ili savjetniku, ili jamcu, i od njega neka uzme ostatak. I ako se, kada dođe, tu nađu svi — i zajmoprimac, i zastupnik, i jamac, i savjetnik — neka se prethodno navedeni postupak u potpunosti poštuje. Ako zastupnik, ili savjetnik, ili jamac budu tu prisutni, a dogodi se da zajmoprimac nije prisutan, neka zajmodavac pokaže na zastupnika, ili savjetnika, ili jamca, i neka tamošnje prisutne suce zastupniku (a tako i savjetniku i jamcu) daju vrijeme, želeći dovesti i postaviti pravog dužnika, kako bi on prvi primio tužbu; time se, također, čuva pomoć ostalima. I ovo pomaže zastupniku i jamcu, ako dovedu pred sud onoga za koga su jamčili, jer će se, kad on bude doveden, osloboditi pritiska od strane onoga koji ih tereti zbog zajmoprimca. Ako vrijeme dogovoreno za ovo prođe, tada se zastupnik, ili jamac, ili savjetnik privodi na sud, i dug se proširuje na one koji su ga zastupali, i za koga su jamčili i potpisali se, ili jamčili za dogovor, te će biti ispitivani od zajmodavca na suđenju svaki pojedinačno. Zajmodavac neće primiti imovinu dužnika prije nego što pred svjedocima jamac, zastupnik i savjetnik ne daju suglasne izjave. Tako će primiti imovinu prvobitnog dužnika, ako je drži netko drugi, i preostalo tako uzima. Ako time ne namiri svoje, neka tada pristupi imanju zastupnika, jamca i savjetnika. Također, isto vrijedi i ako neka druga zastupanja imaju oni koji su pod raznim obvezama, i za zaloge kuća danih kao osiguranje. Na prvobitnog dužnika i njegovu postojeću imovinu — bila ona njegova vlastita, ili ju je na određeno vrijeme uzeo od nekoga, bilo da obje strane žele da je uzmu — svu vlast njemu zajmodavcu dajem, prema prethodno navedenom načinu i postupku, utvrdivši zakon i o drugim osobama i slučajevima. I ovo ne rekosmo samo za zajmodavce, već i za slučaj da netko kupi nešto od nekoga.
11. Ako netko, nadajući se bogatstvu zajmoprimca, da zlato u zajam, a ovaj, nemajući čime vratiti zlato, ima nepokretnu imovinu, tj. imanja ili vinograde ili zgrade, te zajmodavac navaljuje i na sve načine traži zlato, a  dužnik ga nema pri ruci, i nitko mu neće dati zlato kako bi ga vratio zajmodavcu; istovremeno zajmodavac bi uzeo i nepokretnu imovinu umjesto zlata, ali nitko tko bi želio kupiti tu nepokretnu imovinu ne dolazi, a zajmodavac mnogo puta diže viku kako "njemu pripada imovina njegova dužnika", te se tako plaše doći oni koji bi je željeli kupiti: Tada, u ovome bogatom gradu, tj. u Carigradu, preslavni boljari naše zemlje — svaki postavljen zakonom i od nas na svoju upravu u oblastima i mjestima da vlada — neka usklade točnu vrijednost dužnikove imovine, kako bi se zajmodavcu dalo, umjesto zlata, jednako vrijednu nepokretnu imovinu, uz jamstvo da dužnik to doista može dati. Od nepokretne imovine koja se daje za dug, neka zajmodavac izabere ono što želi. Jer ne bi bilo pravedno da onaj tko je dao zlato, a ne mogavši uzeti zlato nego je po nužnosti prisiljen prihvatiti nepokretno imanje, ne uzme najbolje od cjelokupne dužnikove imovine. Naprotiv, neka uzme ono što mu se sviđa, i neka to ima kao utjehu što nije uzeo zlato, već je stekao imanje na mjestu koje mu je najdraže, umjesto njega.
12. Onaj tko se odriče svoga pismenog ugovora ili onoga što je u njemu izloženo, neka bude optužen da dvostruko dade. Ako u času kad se odrekne, izmijeni zakletvu i opet istinu izjavi, izbjeći će osudu da daje dvostruko. Tko kasno prizna, snosit će troškove suda, po tužbi suparnika.
13. Dužniku koji ne priznaje (dug) neće se to uzeti u obzir ako naknadno donese ugovor na uvid, već se od njega traži sve.
14. Iako je mnogima prije nas bilo po volji da se stjecanje prihvaća lihvarstvom, pa čak i do sada zajmodavci surovošću i bezumljem, mi ipak ovo, kao nedostojno našega kršćanskog življenja, nađosmo za potrebno odbaciti, budući da je i Božjim zakonom zabranjeno. Zbog toga naše čovjekoljublje zapovijeda: nikako, ni zbog kakva razloga, ne uzimati lihvu, da ne bismo, misleći da čuvamo zakon, prestupali zakon Božji. No, ako netko uzme neku količinu nečega, neka se to smatra dugom.
17.GRANA
O NAJMU
1. Ako bude dogovoreno s onim koji daje kuću u najam da se u njoj bez štete može držati ognjište, i dogodi se požar te izgori (dom), nije kriv onaj koji je uzeo kuću u najam. Ako se to dogodilo zbog njegove lijenosti, kriv je.
2. Onaj koji je unajmio najamnika da mu čuva stado, neka ništa ne traži od njega ako se dokaže da ovaj ne laže da su stado oteli razbojnici. Neka uzme (od njega) plaću koju mu je dao za ostatak godine.
3. Zbog nemara i nestručnosti bit će suđeno pastiru, krojaču i onome tko pere odjeću.
4. Ako se netko dogovorio da nema ognjište, a ima ga, kriv je u slučaju da se dogodi požar.
5. Ako se onaj koji iznajmljuje dogovori da u kući nema sijena, a počne ga držati, pa potom njegov rob ili stranac unese vatru i zapali se kuća, kriv je.
6. Ako kormilar, ne mogavši ući u pristanište, prebaci teret u tvoju lađu i tvoja se lađa potopi, kriv je prvi kormilar ako je bez dopuštenja gospodara prebacio teret, ili je (to učinio) u pogrešno vrijeme, ili u neprikladnu lađu. Nije kriv ako se ovo (potapanje) nije dogodilo uslijed njegove nebrige.
7. Ako se lađa potopi jer nije imala upravitelja, kriv je onaj tko je kormilario lađom.
8. Ako se lađa potopila, kormilar vraća najamninu koju je uzeo za potrebe pripreme, jer ih nije prevezao onamo gdje su htjeli.
9. Ako netko uzme kamen da ga uredi, ili probuši, ili da na njemu nešto iskleše, pa se razbije — ako se to dogodi zbog neznanja majstora, kriv je. Ako (se dogodi) zbog materijala, nije kriv, osim ako nije prihvatio opasnost, tj. ako nije obećao da neće razbiti.
10. Ako miševi izgrizu ono što je dano na pranje ili peglanje, kriv je onaj tko pere. (Isto vrijedi) i ako u neznanju nečiju stvar preda drugome.
11. Ako unajmljivač prepusti kuću vojsci koja je u prolazu, i vojnici uzmu vrata ili nešto drugo, (taj) je kriv ako je mogao obavijestiti vlasnika kuće, a nije (to učinio), ili se mogao suprotstaviti vojnicima, a nije.
12. Ako po isteku vremena najma, po dogovoru obiju strana, onaj tko je unajmio ostane u kući, obnavlja se najam samo za tu jednu godinu, a ne za sve preostalo vrijeme, pa čak i ako je prvi najam bio na pet godina, ako se radilo o gradskim najmovima. Ako ostane i drugu godinu, tada je dužan platiti i za one preostale, također.
13. Ako netko oprosti najmoprimcu jednu godinu zbog neroda, i ako uroda bude u godinama koje slijede, primit će oprošteno. Ako posljednja godina bude neplodna i oproštena, a prve godine su donijele plod, neka najmoprimac plati kako i inače.
14. Ako se u najmu, iz neznanja, razbiju krčazi i prolije vino, dužni smo pružiti zaštitu.
15. Ako sam dao pašnjak u najam, i ovce se od otrovnih trava na njemu razbole ili uginu, ako sam dao (pašnjak) znajući za to — dužan sam dati zdrave i žive (ovce). Ako nisam znao, neka ne tražim najamninu.
16. Ako iz nekog razloga iznajmim kuću na jednu godinu i primim svu najamninu, a kuća se sruši ili izgori u osmom mjesecu, vraća se najamnina za preostalo vrijeme.
17. Kad god se nešto daje radi izvršenja nečega, to je najam.
18. Ako bude dogovoreno da se djelo okonča tako da gospodar vrši provjeru, traži se dobar čovjek da provjeru izvrši. Isto vrijedi i ako se djelo preda na provjeru drugome. Taj nema ovlaštenje produžiti vrijeme za koje je dogovoreno da se djelo obavi, već samo provjeriti djelo.
19. Ako se onome tko je unajmio imanje na prinosu dogodi nemjerljiva šteta od onoga što nazivamo Božjom kaznom, a to je tuča ili požar, neočekivana ali koja ne zahvati sve — najmoprimac dijeli prinos onako kako je pravedno objema stranama, te dobitak i štetu koja se dogodila dijeli s gospodarom.
20. Ako je netko unajmljen da prenese mramorni stup, a on se polomi ili prilikom podizanja ili prilikom nošenja, nije kriv majstor niti itko od njegovih pomoćnika ako to nije bilo zbog nemara. Bit će lišeni najamnine ako su to učinili zbog nemara; ako se sve dogodilo dok su se marljivo trudili, nisu krivi. Isto vrijedi i za krčage, za drvene i druge stvari.
21. Ako netko iznajmi konja da nosi nešto, jasno je da je kriv ako ga ozlijedi natovarivši na njega nešto preteško. Isto vrijedi i ako netko nešto drugo ozlijedi.
22. Ako netko uzme plaću za čuvanje imovine, bit će kažnjen ako je ne sačuva.
23. Onaj tko pri davanju plaće potkrada roba kako bi sačuvao (svoje) imanje, kriv je kao lopov.
24. Ako iznajmljivač izjavi da će kazniti najmoprimca ako ga istjera prije isteka pet godina, bez štete će ga istjerati ne uzevši najamninu, jer je uzalud obrađivao zemlju.
25. Ako najmoprimac ostavi njivu bez razloga prije isteka vremena, neka da najamninu za čitavu godinu.
26. Onima koji žive u iznajmljenoj kući tijekom dugog vremena — a to je dvije godine — ne javljajući se, a kući je potrebno uređenje, treba da onaj kome je to u interesu uđe i pred javnim službenicima popiše ono što je u kući.
27. Ako se nešto načinjeno pokrene zbog potresa, šteta je na onome tko unajmljuje.
28. Ako se prije ispitivanja (provjere) stvori vododerina — ako se to dogodilo zbog zemlje, šteta je na onome tko unajmljuje; ako je zbog manjkavosti djela, šteta je na najmoprimcu.
18.GRANA
O OSTAVI
1. Ostava je ono što je dano nekome na čuvanje.
2. Ostava položena zbog pobune, požara, nesreće ili brodoloma podliježe dvostrukom vraćanju od strane onoga koji ju je primio. Ako je primatelj ostave kriv, njegovi nasljednici vraćaju dvostruko, a ako nije kriv, vraćaju jednostruko.
Za sve ostale ostave vraćanje je jednostruko.
3. Ako je onaj koji je primio ostavu ili njegov nasljednik pozvan na sud, a stvar propadne prirodnim putem prije suđenja (primjerice, ako je riječ o robu koji umre), oslobađa se odgovornosti, kao i u slučaju da stvar propadne nakon što je već pozvan na sud.
4. Od onoga što je položeno u ostavu mogu se potraživati i plodovi, i kamate, i sve što iz toga proizlazi.
5. Onaj koji je položio ostavu može odmah preuzeti korist koja iz nje proizlazi, čak i ako mu primatelj ostave to prijevarom pokušava uskratiti, osim ako se ostava nalazi na drugom mjestu, ili je zaključana tako da se ne može otvoriti, ili još nije istekao rok odnosno uvjet ostave.
6. Ako meni ili mojem robu, koji mi vjerno služi, bude predano nešto što donosi prihod, prihod od te ostave pripada meni.
7. Onaj koji je naslijedio popisanoga roba ima pravo potraživati njegovu ostavu.
8. Ako rob koji je položio ostavu još živi, pa zatim umre, bude oslobođen ili prodan, njegov gospodar ima pravo potraživati njegovu ostavu, a ne sam oslobođenik niti njegov novi gospodar. Pri tome treba paziti na ono što je bilo određeno na početku dogovora.
9. Tvoj rob položi kod mene imovinu kako bih je predao tebi da ga oslobodiš. Ako je predam i o tome obavijestim one koji ga nadziru, više nisam ništa dužan. Ako je, međutim, predam kao da je moja vlastita, tada sam i dalje dužan dati ostavu, jer se ne smatra da sam ostavu vratio ako sam je predao kao svoju.
10. Ako se netko o ostavi ne brine kao o vlastitoj imovini, smatra se da postupa prijevarno.
11. Ako prilikom napada razbojnika primatelj ostave izgubi ono što mu je bilo povjereno, njegovi nasljednici neće odgovarati za taj gubitak. Onaj koji je primio ostavu odgovoran je samo ako je kriv za prijevaru, nepažnju ili nemar, osim ako nije drugačije ugovoreno. Ako se, pozivajući se na neki razlog ili drugu nevolju koja ga je zadesila, nada da će nasljednik preuzeti položenu imovinu, ili je prijevarom prisvoji pa je odbije vratiti, dužan je dati naknadu zbog ostave.
12. Jamac za onoga koji je primio ostavu odgovara ako ovaj lažno tvrdi da ostava nije bila primljena, a ima imovine. Što ako je primatelj lud, siromašan, maloljetan ili umre bez potomaka? U tom će slučaju jamac biti prisiljen izvršiti povrat, jer je preuzeo odgovornost za nepravilno predanu ostavu.
13. Potrebno je da obje strane, odnosno i onaj koji polaže ostavu i onaj koji je prima, bilo potvrdom o raskidu bilo drugim ugovorom, čuvaju ispravu koja potvrđuje sklapanje ugovora o ostavi.
14. Onaj koji je primio imovinu u ostavu i na temelju ugovora predao je drugome, ne može se valjano odreći odgovornosti za ono što je primio ako prethodno ne pokaže isprave koje potvrđuju da je ostavu doista predao drugoj osobi.
19.GRANA
O OSNIVANJU UDRUŽENJA
1. Udruženje se osniva ili za života onih koji se udružuju, ili na određeno vrijeme, ili od određenoga vremena, ili radi ostvarivanja dobiti.
2. Pri osnivanju udruženja ne treba unaprijed ugovarati odustajanje. Po prirodi udruženja, kriv je onaj koji od njega odustane u nevrijeme.
3. Ako je određeno da sva imovina bude vlasništvo udruženja, tada se i nasljedstvo, i oporučna ostavina, i sav prihod koriste za uzdržavanje udruženja.
4. Ako se dogovorimo da je vlasništvo udruženja ono što netko od nas stekne zakonitim nasljeđivanjem, pod tim se ne smatra ono što je stečeno oporukom, nego samo ono što pripada po zakonu.
5. Udruženje se osniva djelom, riječju ili javnom izjavom, a prestaje odustajanjem, smrću ili osiromašenjem.
6. Udruženje se može osnovati radi bilo kakve imovine, radi kupnje, radi mnogih poslova ili samo jednoga, pa i među osobama različitih sposobnosti. Onaj koji je siromašniji od drugih manjak imovine nadoknađuje većim trudom.
7. Ako je udruženje osnovano općenito i nije određeno za neku posebnu svrhu, smatra se da je osnovano radi stjecanja bogatstva i prihoda od prodaje i kupnje, iznajmljivanja te drugih vrijednosti. Prihodom se smatra ono što je netko stekao svojim radom. Nasljedstvo, oporučna ostavina i darovi ne ubrajaju se u zajedničku imovinu. Darovi koji su nekome dani kao nagrada ili plaća smatraju se da pripadaju udruženju.
8. Iako se članovi dogovore da se udruženje neće raspustiti prije isteka određenoga vremena, ono se ipak može raspustiti zbog opravdanoga razloga. Što drugo učiniti ako se ne ostvaruje dobit radi koje je udruženje osnovano, ili ako je jedan od članova nasilnik i nanosi štetu, ili ako nema povećanja imovine zbog koje je udruženje osnovano?
9. Ako istupim iz udruženja, sve što steknem prije nego što o tome obavijestim drugoga člana pripada udruženju, dok štetu koju pritom pretrpim snosim samo ja. Nakon obavijesti, prihod pripada jedinom preostalom članu udruženja, kao što i štetu udruženja snosi on.
10. Član udruženja koji je svojom nepažnjom prouzročio štetu udruženju odgovara za nju, bez obzira na to što je svojim drugim postupcima udruženju donio veliku korist.
11. Dugovi nastali za vrijeme trajanja udruženja podmiruju se iz zajedničke imovine. Ako se jedan član izdvoji prije nego što dug bude podmiren, udruženje se raspušta, a bivši članovi međusobno uređuju način otplate duga.
12. Ako zlato pridružim zajedničkoj imovini udruženja pa ono propadne, smatra se da je propalo zlato udruženja, jer ne bi propalo da udruženje nije bilo osnovano. Ako, međutim, svoje zlato držim odvojeno i ono propadne prije nego što ga unesem u zajedničku imovinu, štetu snosim samo ja.
13. Moj ortak podliježe mojoj tužbi zbog imovine udruženja, zbog izdvajanja za slučaj krađe i zajedničkih izdataka, a jedna tužba ne isključuje drugu.
14. Ortak ne odgovara za slučajnu štetu. Tako, ako ovce, predane nakon što je utvrđena njihova vrijednost, otmu razbojnici, šteta se snosi zajednički. Ako budu ukradene, štetu snosi samo onaj kod kojega su se nalazile. Onaj koji je uz naknadu preuzeo njihovo čuvanje dužan je osigurati pouzdanu stražu. Pravedno je i da se troškovi podmire iz imovine udruženja ako su ovce radi udruženja bile dane na ispašu, čak i ako su bile uključene u procijenjenu vrijednost.
15. Ako ortak pođe radi kupnje za udruženje pa padne među razbojnike i ostane bez svojega zlata ili druge imovine koju nije ponio radi kupnje za udruženje, taj dio štete i troškove liječenja snosi sam ortak. Isto tako, ako se potopi lađa s kupljenom robom i nastane šteta, kada robu nije bilo moguće prevesti drugačije osim morskim putem.
16. Onaj koji prodaje srebro iz imovine udruženja ne obavlja posao udruženja, jer ono što stekne izvan zajedničke blagajne pripada njemu.
17. Ako braća, radi udruživanja, ne podijele imovinu naslijeđenu od roditelja, ono što steknu izvan toga nasljedstva ne pripada imovini udruženja.
18. Ortak koji je uložio više od drugih u obnovu doma udruženja neka, prije isteka četiri mjeseca od završetka obnove, uzme ono što je utrošio ili neka ima pravo upravljati prihodima doma. Nakon četiri mjeseca može uzeti dom u svoje vlasništvo ili neka iz prihoda udruženja uzme ono što mu pripada ako ne želi zadržati dom. Rok od četiri mjeseca određen je zato što nakon toga vremena zakon priznaje pravo gospodarenja obnovitelju.
19. Onaj koji otputuje radi kupnje za udruženje neka na teret udruženja prenese samo one troškove koje je imao za svoje nužne potrebe tijekom toga putovanja.
20.GRANA
O PRESTANKU UDRUŽENJA I TUŽBAMA
1. Udruženje prestaje zbog propasti osobe, propasti imovine, voljom ortaka ili tužbom.
Zbog propasti osobe udruženje prestaje kada netko od ortaka bude osuđen na smrt ili progonstvo, pa se udruženje raspadne, ili kada umre prirodnom smrću.
Zbog propasti imovine udruženje prestaje ako od imovine ništa ne preostane ili ako joj se promijeni namjena, primjerice ako bude darovana Crkvi ili oduzeta.
Voljom ortaka udruženje prestaje kada oni od njega odustanu ili kada svaki od njih zasebno počne obavljati trgovinu.
Tužbom udruženje prestaje bilo na zahtjev jedne strane, bilo sudskom odlukom, bilo zbog razloga koji proizlaze iz samoga udruženja. Naime, smatra se da se udruženja odrekao onaj koji radi njegova raspuštanja pokrene sudski postupak.
2. Ako je udruženje osnovano radi trgovine ili radi iznajmljivanja, nakon smrti jednoga člana dobit i šteta pripadaju udruženju.
3. Ako netko tko je navršio dvadeset i pet godina raskine udruživanje s drugim te mu bez ikakva uvjeta daruje ono što mu duguje, poslije ne može tvrditi da je očekivao kako će kao njegov nasljednik dobiti ono što preostane od udruženja ili od darova.
4. Kada netko zbog jedne tužbe pozove drugoga na sud i sud donese presudu, pa čak i ako izričito izjavi da više ništa ne potražuje niti podnosi drugu tužbu u vezi s tim predmetom, ipak ima pravo podići druge tužbe protiv iste osobe. Jer, što ako ga je tužio zbog ostave, a treba ga tužiti zbog zajma?
21.GRANA
O OPORUKAMA SLOBODNIH (PUNOPRAVNIH) OSOBA
1. Oporuka je pravedna namjera kojom netko uređuje kako će nakon njegove smrti biti.
2. Onaj koji sastavlja oporuku mora imati zdrav razum, a ne nužno zdravo tijelo.
3. Mladić koji je navršio 14 godina neka sastavlja oporuku, a ženska osoba od 12 godina.
4. Oporuke se sastavljaju prema trima zakonima: gradskom, od zapovijedi i od suca.
Gradski je zadovoljen kada dođu svjedoci koji će izvršiti ono što je oporukom određeno; od zapovijedi se ispunjava potpisima oporučitelja i svjedoka; a od suca brojem svjedoka i pečatima.
Sve ove mjere opreza služe tome da se ukloni svako zlodjelo pri sastavljanju oporuke i uređene su kako bi se odstranila svaka prijevara. Jer oporučitelj treba svojom rukom pokazati napisano ime nasljednika, kao: „Njega postavih za nasljednika.“ Ako to nije učinio, svjedoci moraju objaviti ime nasljednika.
5. Budući da smo rekli kako svjedoci moraju staviti pečate, treba znati da se oporuka može zapečatiti i jednim prstenom.
6. Oporuka se također pečati i potpisuje.
7. Pisac oporuke vjerodostojan je svjedok o njoj.
8. Onaj koji je zbog tjelesne nemoći izgubio razum ne može sastavljati oporuku dok je u pomračenju uma, nego tek kada mu se razum pročisti.
9. Slijepi čovjek – bilo da je slijep od rođenja, bilo zbog bolesti – ima pravo sastaviti usmenu oporuku tako da pozove sedam ili pet svjedoka i pred njima izgovori ime nasljednika uz neki znak kako ne bi pogriješili.
10. Ako je onaj koji sastavlja oporuku pod tuđom vlašću, ili nije punoljetan, ili je rob, oporuka nije važeća, čak i ako umre kao punopravan, punoljetan i slobodan.
11. Ako braća imaju zajedničku imovinu, ipak se nikome od njih ne zabranjuje sastaviti oporuku i učiniti nasljednikom onoga koga žele. Ne smeta im to što je imovina nepodijeljena.
12. Ako netko tko je pismen želi sastaviti oporuku među svojom djecom, neka im najprije zabilježi vrijeme, potom neka svojom rukom zapiše imena djece, a uz to i razmjerno zlato ili drugu imovinu, određujući kome upisuje nasljedstvo. Neka ih ne označava nizom brojeva, nego neka svima pokaže njihova imena, kako bi sve bilo potpuno jasno i neosporno uređeno.
Ako želi podijeliti i imovinu, ili neke osobne stvari, ili ostaviti sve ili neke stvari koje su sporne, neka i njih upiše kako bi se znalo, tako da je o tim stvarima sve objavljeno i da djeci ne ostavlja nikakav razlog za spor.
Ako želi ženi ili strancima na neki način ostaviti javni dar ili oslobođenje, neka i to napiše svojom rukom, a svjedocima neka pojedinačno pokaže sve što se nalazi u zapisu. Ako oni to zapišu i odluče čuvati, neka bude važeće i ničim neosporivo, jer se smatra da se daljnje razmatranje oporuke ne prihvaća.
Nasuprot tome, ovako se zapovijeda: ono što je svojom desnicom i riječju oporučio, ako se stavi na papir, daje tom papiru punu pravnu vrijednost. Ako do smrti ostane u tom obliku, nitko poslije ne može svjedočiti da je bilo dogovoreno da se zbog nečega može izvršiti promjena ili izmjena.
To bi bilo isto kao poništiti postojeću i stvoriti drugu volju koja bi govorila o njegovoj posljednjoj zapovijedi koju treba držati.
Dopuštamo mu da to učini ako to javno objavi pred sedam ili pet svjedoka, govoreći da više ne želi držati oporuku koju je sastavio, nego sastavlja ovu drugu. To može učiniti ili potpunom oporukom koja će sadržavati sva uređenja vezana uz oporuku, ili oporukom sastavljenom pisanim putem, kao što se oporuka može izvršiti pisanom ili usmeno izraženom voljom. Prva će tada biti nevažeća zbog drugoga njezina oblikovanja koje je sastavljeno prema pravilima potpune oporuke ili dogovora.
13. Ranije postojeću oporuku poništava ona koja je kasnije sastavljena i potpuna je, čak i ako je prva oporuka bila pisana.
14. Ako se pokaže da je onaj koji je sastavio oporuku, razgnjevivši se, mnoge imenovao nasljednicima, oni ga neće naslijediti, čak i ako ih je on sam imenovao.
15. Ako onaj koji je sastavio oporuku ne želi pokazati svjedocima ono što je napisano na papiru, nego je donese presavijenu, ili je prinese svjedocima nakon što ju je zapečatio, neka je potpišu. Neka tada kaže svjedocima da je to njegova oporuka.
Nakon toga neka je u isto vrijeme potpišu i zapečate, i neka se smatra važećom. Ne samo sedam, nego i pet valjanih svjedoka pisanih i nepisanih oporuka, uz sve ove uvjete, čine je vjerodostojnom.
16. Ako je netko u ratu ranjen i putuje, a sigurno je da će nastupiti smrtni ishod, takav ne samo da može pred tri svjedoka sastaviti oporuku, nego zbog nevolje koja se dogodila može vjerodostojno iznijeti oporuku i pred dvije osobe koje se ondje zateknu.
22. GRANA
O OPORUKAMA ONIH KOJI SU POD VLAŠĆU SVOJIH RODITELJA
1. Kod djece koja su pod vlašću razlikuje se njihova osobna imovina. Osobna imovina je ona koja je stečena vlastitim stjecanjem, a druga je ona koja potječe od roditelja.
2. Njihova osobna imovina je sve ono što su stekli svojom sposobnošću, ili u vojsci, ili od nekoga zvanja, ili od crkvene službe.
3. Roditeljska imovina je ono što im je od roditelja dano radi služenja i potrebe, ili ono što su stekli iz onoga što im je dano.
4. Postoji mnogo razlika između roditeljske i osobno stečene imovine. Prva je ta da djeca koja su pod vlašću mogu oporučiti svoju osobno stečenu imovinu, a roditeljsku ne mogu.
5. Druga razlika je u tome što otac, ako se naljuti na svojega sina koji je pod njegovom vlašću, uzima od njega imovinu koju je sin stekao od onoga što mu je otac dao, ali nikako ne uzima onu koju je sin sam osobno stekao.
6. Treća razlika je: ako je netko mnogima dužan i njegovi vjerovnici prodaju njegovu imovinu, prodaje se s njom i ona imovina djeteta koju je ono steklo od roditelja, dok se to nikako ne čini s onom imovinom koju je dijete samo steklo.
7. Postoji i četvrta razlika. Ako umre otac koji je imao mnogo djece, i dogodi se da jedno od njih ima imovinu stečenu davanjem roditelja i svoju osobno stečenu imovinu, ono što je stečeno od roditeljskog davanja neka bude zajedničko svoj djeci koja su nekada bila pod vlašću, a osobno stečeno pripada samo onome koji ju je sam stekao.
8. Ona djeca koja su pod vlašću, a koja su zbog dugoga odsustva i zimskog i ljetnog putovanja, odnosno zbog putovanja i vojničkog pohoda, stekla svoju osobnu imovinu, mogu njome oporučno raspolagati. Ako su im njihovi roditelji nešto dali radi njihovih potreba, tada su ona djeca koja su pod vlašću dužna uzvratiti roditeljima toliko da oni budu zadovoljni, a ostatkom mogu oporučno raspolagati. Isto tako, njihova osobna imovina je i ono što su na drugi način stekli, bilo iz nekog zvanja, bilo iz bilo kakve službe, bilo iz bilo kakve vještine.
23. GRANA
O OPORUKAMA OSLOBOĐENIH
1. Srodstvo je odnos koji nastaje rođenjem. Dijeli se na uzlazno, silazno i pobočno srodstvo. Ove se tri vrste razlikuju kod slobodnih ljudi, dok se kod oslobođenih robova u starini nije priznavalo uzlazno srodstvo. Što je s onima koji su nekoć rođeni u ropstvu? Oni nemaju ni pobočne srodnike. Od njih se, naime, potomstvo tek rađa. Imaju samo silazno srodstvo, a to su djeca koju su začeli i rodili, unuci i njihovi daljnji potomci.
Ako oslobođenik umre bez oporuke, a dijete mu je začeto – bilo nakon njegova oslobođenja ili prije njega – te je zajedno s njim oslobođeno, ili je oslobođeno ranije, ili nakon njegova oslobođenja, neka bude pozvano na nasljedstvo.
Ako takvo dijete ne postoji, zakon određuje da naslijedi gospodar.
Ako oporučitelj nije ništa ostavio gospodaru, bilo da nije imao djece ili je imao djecu ili unuke, a umro je ne ostavivši im nasljedstvo te ta djeca ne mogu pobiti oporuku, tada gospodar neka uzme trećinu ostavine i neka ne bude obvezan od toga dati dar.
2. Ne samo da gospodar i gospodarica te njihovi potomci po zakonu bivaju pozvani na nasljedstvo oslobođenika, kao što je rečeno, nego i njihovi pobočni srodnici, sve do petoga stupnja.
3. Ako gospodar i gospodarica, ili dva gospodara i dvije gospodarice, imaju mnogo djece, neka se na nasljedstvo imovine oslobođenika pozove onaj koji je bliži po stupnju srodstva.
4. Ako jedan gospodar ima dvoje djece, a drugi troje, neka se nasljedstvo podijeli na pet jednakih dijelova. Isto vrijedi i za pobočne srodnike.
24. GRANA
O OPORUKAMA BISKUPA I MONAHA
1. Ono što je biskup posjedovao prije nego što je postao biskup, može slobodno razdijeliti, prodati ili na drugi način raspolagati kako želi; ne samo to, nego to može i oporučno ostaviti.
Ono što stekne nakon što bude postavljen za biskupa pripada prihodima njegove Crkve i time ne može oporučno raspolagati, osim ako mu je to pripalo od roditelja, stričeva ili braće.
2. Onaj koji želi stupiti u samostan, odnosno primiti monaški postrig, neka prije ulaska u samostan oporučno rasporedi svoju imovinu, jer će samostan steći sve što je njegovo, čak i ako javno ne izjavi da je to unio u samostan. Od toga trenutka više ni na koji način neće biti gospodar svoje imovine.
3. Kada monaški postrig primi onaj koji ima djecu, može i nakon postriga razdijeliti svoju imovinu svojoj djeci, zadržavajući za sebe jedan dio, koji nakon njegove smrti pripada samostanu.
Ako umre ne sastavivši oporuku, tada njegova djeca nasljeđuju po zakonu, odnosno uzimaju svoj dio, a ostatak neka pripadne samostanu.
4. Onaj koji prijeđe iz jednoga samostana u drugi gubi pravo na svoju imovinu te je više ne može ponovno steći.
25. GRANA
O POBIJANJU OPORUKE
Tri nevolje kvare oporuku: poništenje, neodređenost i nepotpunost.
Poništene oporuke mogu biti ili potpuno poništene ili djelomično poništene.
Potpuno poništenje nastupa na šest načina:
Prvi način je kada netko, nakon sastavljanja oporuke, posini nekoga, bez obzira na način posinjenja.
Drugi način je kada se nakon sastavljanja oporuke oporučitelju, ili nakon njegove smrti, rodi sin ili unuk od robinje njegova umrlog sina, čak i ako su nasljednici jasno navedeni u oporuci. Oni ipak neće biti bez nasljedstva ako su primili darove ili ako žena koja je trudna pobaci.
Treći način je kada posinjeni sin, koji je pod očevom vlašću, nije spomenut u oporuci.
Četvrti način je kada bude sastavljena druga oporuka u skladu sa zakonom. Bez obzira na to je li u njoj imenovan netko tko je bio nasljednik po prvoj oporuci ili netko tko to nije bio, naslijedit će prema drugoj oporuci.
Peti način je kada se drugom oporukom, sastavljenom prema zakonu, odredi drugi nasljednik za određenu imovinu, a da se pritom ne potvrde nasljednici iz prve oporuke.
Šesti način je kada vojnik u vrijeme sastavljanja oporuke nije znao za sina koji je već bio začet u majčinoj utrobi. Ako kasnije za njega dozna, ali ne izmijeni oporuku, oporuka se ne poništava.
Ako je riječ o djelomičnom poništenju, ono nastupa na dva načina:
Prvi način je kada se drugom oporukom potvrde nasljednici iz prve oporuke, ali se za određenu imovinu odredi drugi nasljednik. Takvom nasljedniku pripada ono što mu je ostavljeno, čak i ako podjela imovine nije izvršena.
Drugi način je kada netko ima kćer pod svojom vlašću, ili unuka odnosno unuku, a ne odredi ih za nasljednike. Tada se oporuka ne poništava u cijelosti, nego i oni stupaju u nasljedstvo.
Ako je nasljedstvo oporučeno tuđincima, odnosno osobama koje nisu u srodstvu, polovicu nasljedstva primaju srodnici. Ako je pak oporučeno srodnicima, svi nasljeđuju u jednakim dijelovima.
Oporuke koje nisu valjano potvrđene i stoga se odbacuju nastaju na četiri načina:
Prvi način je kada oporučitelj bude osuđen na smrt, bude prognan ili, kao osoba koja je pravno samostalna, pristane da ga netko posini, odnosno kada dođe pod tuđu vlast.
Drugi način je kada se zakonito sastavi druga oporuka, pa prva bude poništena, a zatim i druga izgubi pravnu snagu zbog nasljednika koji su u njoj određeni. To se događa ako se oni odreknu nasljedstva, umru prije oporučitelja ili nakon njegove smrti umru prije nego što prihvate nasljedstvo. Isto vrijedi i kada je oporuka sastavljena pod uvjetom, a taj uvjet prestane vrijediti jer više ne postoji ono na čemu se uvjet temeljio.
Treći način je kada netko, vodeći spor s drugom osobom, imenuje cara svojim nasljednikom, bilo pisano bilo usmeno, premda car prema zakonu ni na koji drugi način ne bi trebao biti njegov nasljednik. Premda carevi nisu podložni zakonima, ipak žive prema zakonima.
Četvrti način je kada onaj tko otpečati oporuku ostavi je tako otvorenu ili izjavi da je "ne želi potvrditi". Jer ono što nastaje po zakonu, po zakonu se mora i poništiti.
Smatra se da nepotpune oporuke nastaju na pet načina.
Prvi način je kada oporuka nije sastavljena prema našem zakonodavstvu, bez nazočnosti sedam ili pet svjedoka.
Drugi način je kada se ne potpišu svi nazočni svjedoci.
Treći način je kada se svi svjedoci potpišu, ali svi ne stave svoj pečat.
Četvrti način je kada oporučitelj vlastitom rukom ne napiše ime nasljednika niti ga spomene pred svjedocima.
Peti način je kada netko ima sina koji je pravno samostalan ili sina pod očevom vlašću, ili unuka od djece koja su bila pod vlašću, a umrla su, pa ih ne navede ni kao nasljednike ni kao osobe koje isključuje iz nasljedstva. To vrijedi ako se dogodi da umru prije njega, prema pravilu koje kaže: ako ono što je zapisano u prvoj oporuci nije valjano, ono što je kasnije dodano ne može steći pravnu snagu.
26. GRANA
O OSLOBAĐANJU ONIH KOJI SU POD VLAŠČU
1. Upoznali smo se s time da imamo vlast nad svojim robovima i nad svojom djecom, bilo po krvnom srodstvu bilo po posvojenju. Ovdje ćemo razmotriti na koji se način oslobađa onaj koji je pod vlašću. O robovima će biti riječi u poglavlju o oslobođenju, a o djeci ovdje. Oslobađaju se kada prestanu biti pod nečijom vlašću.
Dijete se oslobađa očinske vlasti smrću oca, ali ne uvijek. Ako umre otac, djeca bez zapreke postaju pravno samostalna. Ako umre djed, unuci ne postaju uvijek pravno samostalni. Treba uzeti u obzir vrijeme djedove smrti i postoji li među njima srednje lice, odnosno sin koji je još pod očevom vlašću. Unuci koji su u trenutku djedove smrti bili pod njegovom vlašću prijeći će pod vlast svojega oca. Ako njihov otac umre prije svoga oca ili se prije toga oslobodi očinske vlasti, tada unuci postaju pravno samostalni, jer ne prelaze pod vlast druge osobe.
2. Ako je netko osuđen na smrtnu kaznu, njegova djeca istodobno s izricanjem presude postaju pravno samostalna.
3. Ako netko, dok je još pod očevom vlašću, bude uzdignut u stalež patricija, samim tim činom oslobađa se očinske vlasti.
4. Dogodilo se da je moj otac bio zarobljen. Time je prestala i moja podložnost njegovoj vlasti. Ako se otac vrati, ponovno ću biti pod njegovom vlašću; ako umre, postat ću pravno samostalan.
Postavljam pitanje: od kojega se od dvaju trenutaka koje navodim smatra da sam oslobođen tuđe vlasti – od vremena kada je bio zarobljen ili od vremena kada je poginuo u ratu? Tu postoji stvarna i velika razlika.
Pretpostavimo da je netko imao dva sina i imovinu od dvije tisuće zlatnika te da su ga zarobili neprijateljski vojnici. Jedan od sinova bio je marljiv pa je, uzevši dva zlatnika iz očevog imetka, svojim radom i trudom trgovinom zaradio još tisuću zlatnika. Drugi je bio lijen i nije ništa stekao.
Nakon nekog vremena javljeno im je da im je otac poginuo u ratu. Poželjeli su podijeliti očevu ostavštinu.
Lijeni je rekao: „Sada, kada je naš otac doista umro, postali smo pravno samostalni. Zar ono što si ti, kao marljiv čovjek, stekao ne pripada našem ocu? Stoga trebamo podijeliti tri tisuće zlatnika, tako da svaki od nas dobije po tisuću i petsto.“
Marljivi je odgovorio: „Od trenutka kada je naš otac bio zarobljen mi smo postali pravno samostalni. Budući da se nije vratio, smatra se da je umro već onda kada je bio zarobljen. Zar ono što sam nakon toga stekao kao pravno samostalna osoba nisam zaradio sebi, a ne drugome?“
Ovo se mišljenje smatra ispravnijim i njemu valja dati prednost.
5. Onaj koji želi svojega sina učiniti pravno samostalnim neka pristupi nadležnom sucu i kaže: „Ovoga činim pravno samostalnim i otpuštam ga iz svoje vlasti.“
Isto tako, ako se dogodi da dijete koje nema potomaka sastavi oporuku, ta se oporuka smatra valjanom, uz obvezno očuvanje zakonskog dijela koji pripada ocu.
6. Netko može sina učiniti pravno samostalnim, a unuka zadržati pod svojom vlašću. Isto tako, može unuka učiniti pravno samostalnim, a sina i dalje zadržati pod svojom vlašću. Isto vrijedi i za praunuke.
7. Netko je imao sina pod svojom vlašću, a taj je sin imao trudnu ženu. Otac je sina učinio pravno samostalnim ili ga je dao drugome na posvojenje. Nakon toga rodio se unuk. Određujem da unuk bude pod djedovom vlašću, jer se u zakonitom braku uzima u obzir vrijeme začeća. U trenutku začeća sin koji je začeo dijete još je bio pod očevom vlašću.
8. Obnašanje pokrajinske uprave, vojvodske službe ili biskupske službe oslobađa od očinske vlasti one koji su joj bili podložni.
27. GRANA
O SVJEDOCIMA
1. Svjedoci neka budu pouzdani, a ne oni koji prikrivaju istinu, ali isto tako ne neka ne budu ni siromašni niti potpuno neuki ljudi.
2. Svjedoci koji su neznalice neka budu i podvrgnuti mučenju ako je to potrebno.
3. Oni koji svjedoče o potpisanim dugovima neka kažu da je potpisivanje izvršeno u njihovoj prisutnosti ili da su za njega saznali na zakonit način. Samo su za to pozvani kao svjedoci, podrazumijeva se ako ih ima pet na broju.
4. Kada svjedoci proturječe sami sebi ili drugim svjedocima, ili kada lažno svjedoče, tada neka suci prihvate one među njima koji su najpouzdaniji, a sumnjive neka podvrgnu ispitivanju ako se pokaže da su namjerno činili ono što je zlo.
5. Suci mogu, iz grada u grad, pismeno slati svjedočenja, postupajući prema kneževskim zakonima ako se radi o područnim sudovima, a prema zakonima božanskih, odnosno crkvenih sudaca, ako se radi o Carigradu.
6. U tužbama za kaznena djela nužno je da svjedoci budu osobno prisutni na bilo koji način, a ne samo njihove zapisane riječi.
7. Od svjedoka se zahtijeva dostojanstvo i pouzdanost, da bude čestit i postojan. Zato se neće prihvatiti oni koji se protive onome što su sami izrekli u svojem svjedočenju.
8. O svakom svjedoku treba pomno ispitati: tko je častan i neporočan, a tko je nečastan i pokvaren; je li bogat ili siromašan; čini li nešto nepravedno radi koristi; nije li prijatelj onome protiv koga svjedoči ili mu je neprijatelj.
Kada bude bez prigovora, tada neka svjedoči. O tome prosuđuje sudac: iznosi li svjedok suvisle riječi, odgovara li poslušno na pitanja i koje znakove treba uzeti u obzir.
9. Svjedocima treba vjerovati, a ne samo njihovim riječima. Oni koji budu osobno od suca ispitani o krivnjama, a ne pokažu ono što su prethodno izložili, šalju se u zatočenje.
10. Jedna je vrijednost svjedoka koji su osobno došli, a druga je vrijednost pročitanog pisanog svjedočenja. Onaj koji želi zadržati svjedoke neka im osigura nužne troškove.
11. Otac i sin koji je pod očevom vlašću, kao i dva brata koji su pod očevom vlašću, mogu svjedočiti o nekoj stvari. Nije štetno ako o tuđoj stvari svjedoči više osoba iz istoga doma.
12. Ako je takva stvar zbog koje se prihvaća svjedočenje lovca ili njemu sličnih osoba, ne treba im vjerovati bez mučenja.
13. Ako su svi svjedoci jednaki po časti i razumu te počnu proturječiti jedni drugima, ne treba vjerovati većini, nego treba proniknuti u samu bit stvari i razmotriti je li do toga došlo zbog neprijateljstva ili zbog prestanka prijateljstva, te odlučiti prema onome što je izneseno pred sucem i prema znakovima.
Ne treba vjerovati većini, nego pouzdanosti i iskrenosti obiju stranaka u sporu.
14. Svaki onaj koji poziva protivnika pred sud treba ostvariti pobjedu na temelju onoga što mu pripada.
Ako, primjerice, kaže: „Čini se da je njiva u mojem vlasništvu“, ne treba optuživati drugoga ako izgleda da njiva nije u vlasništvu protivnika.
Ako, dakle, uđe u sudnicu govoreći tako, protivnik će mu reći:
„Prije će biti da je njiva moja. Ako nije moja, kao što ti govoriš, nije zbog toga tvoja, nego pripada drugome. Nikako ne vrijedi da ono što nije moje samim time bude tvoje. Ako njiva nije ni moja ni tvoja, treba da se raspravimo na ovome sudu prema pravilu koje kaže: Kod jednakih razloga u boljem je položaju onaj koji posjeduje.“
15. Onaj koji je ranije u nekoj parnici izveo svjedoke, ako ih kasnije u drugoj parnici protiv njega ponovno izvedu, nema pravo odbaciti ih govoreći da su bijedni ili zbog nekog drugog sličnog razloga.
Ali ako u međuvremenu pokažu neprijateljstvo prema njemu koje prema zakonu čini ih sumnjivim svjedocima, ili ako su više puta javno uhvaćeni u nepravednom svjedočenju, tada ih zbog toga može odbiti kao svjedoke.
Ako može dokazati i ono što su lažno govorili, neka i to učini.
16. Onaj koji je tri puta izvodio svjedoke više ih ne može izvoditi nakon prigovora njihova izuzeća.
Ako ih nije izuzeo niti je osobno ili preko svojega branitelja prigovorio njihovu svjedočenju, tada može prije prigovora izuzeća iznijeti i četvrto svjedočenje, zaklevši se da to ne čini radi obmane.
17. Smatra se da onaj koji je dužan pojaviti se pred sudom svaki dan prijeđe dvadeset vrsta (odnosno približno 21,3 kilometara), ne računajući dan kada je izjavio da će doći ni dan kada se treba pojaviti pred sudom.
18. Svjedočenja lakomislenih ljudi i svjedočenja koja nastaju od onih koji su slučajno prolazili ne želimo nigdje ni u kojem obliku prihvatiti, ni jednom riječju, niti sastavljati takva svjedočanstva.
Na primjer, nije dovoljno da netko kaže kako je, našavši se ondje zbog neke druge potrebe, čuo da je netko drugome uzeo zlato ili neki dug.
19. Onaj tko jednom ili dva puta izvede svjedoke, ako zbog prigovora izuzeća odbije i propita svjedoka, te se izvijesti o svjedočenju, ne može ni carskim pismom izvesti druge svjedoke.
20. Tko je nekoga optužio za bezakonje, ne može svjedočiti protiv njega, osim ako postoji odgovarajući razlog. Ako ga nema, to se zabranjuje.
21. Tko posreduje među nekima u nekoj stvari, ne svjedoči im tim povodom, tj. pred drugim sucem, osim ako se obje parnične strane ne dogovore da treba svjedočiti.
22. Siromašni ne svjedoče. Siromašan je onaj tko nema 50 zlatnika imovine.
23. Ne svjedoči oslobođenik protiv onoga tko ga je oslobodio, niti protiv njegova sina.
24. Ne svjedoči onaj tko je mlađi od 20 godina, niti onaj tko je osuđen na javnom sudu a nije se opravdao, ili bačen u javnu tamnicu, niti onaj za koga se pokaže da je uzeo zlato kako bi zbog toga htio svjedočiti ili ne svjedočiti.
25. Nije vjerodostojan svjedok onaj kome se može zapovjediti o čemu će svjedočiti.
26. Osuđeni za preljub ne svjedoči.
27. Sin ocu, niti otac sinu, ne svjedoči, ni u kojoj svojoj stvari.
28. Rob ne svjedoči.
29. Onaj tko je već svjedočio protiv nekoga, ne svjedoči opet protiv njega.
30. Onaj tko je branio nekoga i prikupio dokaze o krivnji, ne svjedoči o njoj.
31. Nitko se ne prisiljava da svjedoči protiv sebe. No, potrebno je da onaj tko je pozvan na sud sastavi svoju obranu kako želi.
32. Zabranjuje se da o oporuci svjedoči onaj tko je u njoj naveden kao nasljednik i ne odbija svjedočiti: takvog zakon ne prisiljava na svjedočenje. Zabranjuje se da takav svjedoči u drugoj oporuci, ali i da sastavlja oporuku, te da ima korist od druge oporuke.
33. Zabranjuje se svjedočiti maloljetnima, robu, gluhom, nijemom, opsjednutom, bludniku, te sinu koji je pod očevom vlašću, kada njegov otac bude od drugoga zapisan kao nasljednik.
34. I onaj tko je pod očevom vlašću ne svjedoči o nasljednicima zapisanima u oporuci.
35. I onaj tko je pod očevom vlašću ne svjedoči za oporučitelja koji je sam pod očevom vlašću, o imanju koje je osobno stekao.
36. Ako netko donese izjavu jednog čovjeka, s pečatom, njegovo svjedočenje nije prihvatljivo.
28. GRANA
O POSTAVLJANJU BISKUPA I PREZBITERA
1. Klerici i ostali ljudi toga grada, sa Svetim Evanđeljem pred sobom, između tri čovjeka neka donesu odluku i izbor biskupa, zaklinjući se da ih nisu izabrali zbog dara ili neke naklonosti, već znajući da su članovi Katoličke Crkve i čistoga života i dobi od 30 godina ili više, da nemaju ni ženu ni djecu, no ako i ima koji od njih ženu, neka je poznavao samo jednu od djevičanstva, i ne udovicu niti otpuštenu od drugoga muža, već pravilima, tj. zakonima nezabranjenu.
2. Postavljani biskup neka najprije pismeno preda svoju vjeru, tj. neka napiše i izgovori "Vjerujem u Jednoga Boga...", neka izgovori i molitve, i neka se zakune da ništa neće dati niti obećati da će nešto dati za postavljenje. Ako nešto bude drugačije od rečenoga, tada neka se i onaj tko je postao biskup i onaj tko ga je postavio izopće iz Crkve.
3. Ako onaj tko treba biti postavljen bude oklevetan kao nevaljao, neka se tada postavljenje odgodi, i neka se provede istraga, sa prisutnim protivnikom ili bez njega, do isteka tri mjeseca, i neka se postavljenje zabrani. Ako se onaj tko se postavlja pokaže krivim i prema zakonu i prema pravilima, neka se zabrani. Ako se pokaže nevinim, biva postavljen. Ako se postavi drugačije od rečenoga, i on i onaj tko ga je postavio neka se izopće iz Crkve. Ako tužitelj, došavši, ne pokaže kako je izvijestio ili odustane, ako je klerik, neka se izopći iz Crkve, ako bude svjetovni čovjek, neka se kazni na odgovarajući način.
29. GRANA
O KODIKELU, TJ. O DOPUNI OPORUKE
1. "Kodikelos" se naziva dopuna nedovoljne razumljivosti kod oporučitelja u oporuci.
2. Razlikuju se oporuka i dopuna onoga što u njoj nedostaje, jer u oporuci priliči upisati i nasljednika i podnasljednika, i darove i oslobođenja, glavno i zamjensko. U dopuni onoga što nedostaje nema ni nasljednika ni podnasljednika, ni odobrenoga ni neodobrenoga.
3. Glavno je prvo uređenje nasljedstva, a to je po redu nasljednik prvoga stupnja.
4. Zamjena je prijelaz nasljeđa, kada se ne nađe prvi nasljednik, na drugoga, razlučenjem onoga tko je dao nasljeđe, kako je rekao taj netko: "Neka mi bude taj i taj nasljednik; ako ne, neka mi bude taj i taj."
30. GRANA
O NASLJEDNICIMA
1. Nasljednici se nazivaju ili imenovani ili zamjenski.
Ako su zamjenski, mogu biti jednostavni, kao kada se kaže: „Ako me ne naslijedi taj i taj, neka nasljednik bude taj i taj“, ili dvostruki, kao u ovom primjeru: „Ako onaj koji me naslijedi umre prije nego što dosegne punoljetnost, neka nasljednik bude taj i taj.“
2. Potomci, bilo muškoga bilo ženskoga spola, imaju prednost pred precima i pobočnim srodnicima.
3. Ako jedan od sinova naslijedi svojega roditelja, povjerava svome djedu na čuvanje ono što mu je pripalo.
4. Ako umre djed koji ima jednoga živog sina i unuka od drugoga, već preminulog sina, unuci stupaju na mjesto svoga roditelja te zajedno sa sinom, odnosno svojim stricem, nasljeđuju djeda. Oni uzimaju onaj dio koji bi pripao njihovu ocu da je živ, bez obzira na to jesu li muškoga ili ženskoga spola te jesu li pravno samostalni ili pod očinskom vlašću.
5. Ako nema potomaka, na nasljedstvo se prije svih pobočnih srodnika pozivaju preci, osim braće i sestara rođenih od istih roditelja. Poznato je da među precima prednost imaju oni koji su bliži po stupnju srodstva, čak i ako je riječ o osobi ženskoga spola. Ako su svi istoga stupnja, zajedno se pozivaju na nasljedstvo.
6. Rođena braća i sestre te preci ravnopravno se pozivaju na nasljedstvo. Braća ne daju svojim roditeljima upravljanje onim dijelom bratove ostavštine koji im je pripao, bez obzira na to je li brat bio pod očinskom vlašću ili je bio pravno samostalan.
7. Preci pokojnika i rođena braća, kao i djeca rođenoga brata koji je prije umro, svi se zajedno pozivaju na primanje njegova nasljedstva, bilo da su muškoga ili ženskoga spola. Djeca brata stupaju na mjesto svoga oca i uzimaju onaj dio koji bi pripao njihovu ocu da je bio živ.
8. Braća rođena od istoga oca i iste majke imaju prvenstvo u nasljeđivanju svojega brata pred braćom koja nisu rođena od istih roditelja. Osim toga, ako postoje djeca njihova drugog brata koji je također rođen od istoga oca i iste majke, i ona se zajedno pozivaju na nasljedstvo. To znači da zajedno nasljeđuju rođena braća i djeca pokojnog rođenog brata, koja stupaju na mjesto svoga oca.
Ako nema rođene braće ni njihove djece, tada brata nasljeđuju braća koja s njime imaju samo jednoga zajedničkog roditelja.
9. Ako umre netko tko je imao brata od različitih roditelja, a imao je i sinove brata koji mu je bio rođen od istoga oca i iste majke, djeca toga rođenog brata imaju prednost u nasljeđivanju pred bratom od različitih roditelja. Naime, potomci rođenoga brata imaju veće pravo na nasljedstvo od braće koja imaju samo jednoga zajedničkog roditelja. Poznato je da, ako nema rođene braće ni njihove djece, tada brata nasljeđuju braća rođena od različitih roditelja.
10. Ako nema ni braće ni bratove djece, na nasljedstvo se pozivaju ostali pobočni srodnici koji su najbliži po stupnju srodstva. Ako ih ima više istoga stupnja, svi nasljeđuju u jednakim dijelovima.
11. Ako otac svojoj kćeri dade miraz, uz dogovor da će joj to biti dovoljno te da neće imati udjela u njegovu nasljedstvu, takav dogovor nije valjan. Kćeri se ne može uskratiti pravo nasljeđivanja ako otac umre bez oporuke. Najstariji brat, ako je pod očinskom vlašću, dužan je uračunati miraz u njezin nasljedni dio.
12. Predbračni dar, kao i miraz, treba uračunati kada bez oporuke umre onaj koji ga je dao, bilo da je to majka, otac ili neki drugi predak po očevoj ili majčinoj lozi.
13. I gluha i nijema osoba može valjano biti određena za nasljednika.
14. Ono što se nasljedniku dogodi prije izvršenja oporuke ne šteti njegovu nasljednom pravu. Primjerice, ako nakon sastavljanja oporuke bude prognan ili zatvoren, a poslije se vrati.
15. Valjano je imenovanje nasljednika i onda kada njegovo ime nije izričito navedeno, ako je iz okolnosti svima jasno o kojoj se osobi radi.
16. Po pravu su potomci nasljednici, pa ako oporučitelj među njima nije izvršio podjelu, svi se ravnopravno pozivaju na nasljedstvo i primaju jednake dijelove.
17. I zarobljenik se, zbog nade u njegov povratak, može valjano odrediti za nasljednika, kao i njegov rob. Ako se zarobljenik vrati, prima nasljedstvo.
18. Odredio sam te za nasljednika, a zatim je stigla vijest da si umro. Nakon toga sastavio sam drugu oporuku i napisao: „Budući da nisam mogao imati za nasljednika onoga koga sam želio, neka mi nasljednik bude taj i taj.“ Ako se pokaže da si ipak živ, prema mojoj prvotnoj volji ti budi moj nasljednik i primi darove određene u oporuci, onako kako si u njoj bio naveden.
19. Kada umre muž ili žena bez oporuke, a nema ni predaka, ni potomaka, ni pobočnih srodnika koji bi prema zakonu ili srodstvu bili pozvani na nasljedstvo, tada se muž poziva da primi cjelokupnu ostavštinu svoje žene, a žena nasljeđuje svoga muža.
20. Za nasljednike možemo odrediti slobodne osobe, svoje robove i tuđe robove. Određenje je valjano i bez prethodnog oslobođenja roba, jer se i bez pisanog akta o oslobođenju može valjano pozvati na nasljedstvo.
21. Za nasljednike možemo odrediti i robove koji imaju sposobnost biti imenovani nasljednicima. Rob pravo oporučnog nasljeđivanja ostvaruje preko pravne osobnosti svoga gospodara.
22. Nije uvijek valjano kada netko svojega roba odredi za imenovanog nasljednika, pa ni nakon njegova oslobođenja, kao što će biti objašnjeno u sljedećem primjeru.
Neki je muž optužio svoju ženu govoreći: „Činiš preljub sa svojim robom.“ Prije nego što je suđenje bilo završeno, ta je žena, umirući, nakon njegova oslobođenja toga roba odredila za svoga nasljednika. Nakon njezine smrti postavilo se pitanje je li takvo oporučno određenje valjano. Pravnici su zapisali:
„Rob koji je optužen za preljub ne može biti oslobođen oporukom prije završetka suđenja njegovoj gospodarici, jer je upravo on bio povod optužbi za taj prijestup.“
Stoga, premda je takav rob bio određen za nasljednika, takvo se određenje ne može potvrditi i nema pravni učinak.
23. Ako majka, lažno obaviještena da joj je sin, koji je bio vojnik, poginuo, odredi drugoga nasljednika, a sin se pokaže živim, sin prima nasljedstvo te ostvaruje prava koja mu pripadaju, uključujući darove i oslobođenja određena oporukom.
31. GRANA
O POVRATU
1. Vraćaju se zalozi osoba mlađih od dvadeset i pet godina koje su prodane njihovim vjerovnicima, osim ako je zaloge vjerovnicima dao njihov otac, a ne oni sami.
2. Povrat u prijašnje stanje mladim osobama ne odobrava se u svemu, nego samo u onome u čemu su svojom radnjom ili radnjom drugih pretrpjeli štetu, osiromašili ili se doveli u pravno nepovoljan položaj.
3. Nekretnina osobe koja nije navršila propisanu dob, odnosno njiva ili druga takva imovina, može se valjano prodati radi podmirenja njezina vlastitog duga, očevog duga ili javnog duga, ali samo na temelju javne odluke suca.
4. Osobama koje nisu navršile propisanu dob valjano se vraća ono što su njihovi skrbnici prijevarom ili na njihovu štetu loše prodali.
5. Pravo na povrat u prijašnje stanje koje nekome pripada prelazi i na njegove nasljednike.
6. Ako mlađa osoba prijevarom izjavi da je starija nego što jest, neće ostvariti pravo na povrat u prijašnje stanje, premda je doista mlađa.
7. Onaj koji je mlađi od navedene dobi, a zatražio je da mu se prijevremeno prizna punoljetnost, može zahtijevati povrat onoga što je nepovoljno prodao, ako to učini prije isteka jedne godine nakon navršene dvadeset i pete godine života.
Isto tako, ako je nešto nepovoljno kupio ili zamijenio, može vratiti kupljenu stvar i ponovno primiti svoj novac, ako to učini prije isteka navedenoga roka. To pravo pripada i njegovim nasljednicima.
Ako maloljetnik nekome daruje dio svoje imovine, nakon navršene dvadeset i pete godine života može u roku od četiri godine podnijeti tužbu radi pobijanja toga raspolaganja i ponovno steći svoju imovinu.
32. GRANA
O PODJELI
1. Dio kojim se može raspolagati za četvero djece iznosi jednu trećinu čiste imovine; ako ima više djece, iznosi polovinu. U tu navedenu trećinu ili polovinu ulaze oni kojima bude određeno pravo na podjelu, zajedno s ostalom imovinom prema konačnoj oporučnoj odredbi nasljednika.
2. Darove treba davati do osam unca. Jer četiri unce, to jest treći dio imovine, ostavljaju se nasljedniku.
3. Pri podjeli treba najprije odvojiti dugove pokojnika, ono što je potrebno za pogreb, troškove i vrijednost oslobođenih robova, a zatim od preostale ostavljene imovine utvrditi kolika je njezina vrijednost. To se smatra čistom imovinom, i treći dio od toga neka uzmu djeca.
4. Ako otac nekome ili nekima od djece učini prekomjeran dar, potrebno je pri raspodjeli ostavštine svakome od djece sačuvati onoliko koliko mu pripada po zakonu, odnosno onoliko koliki je bio njegov zakonski dio prije dara kojim je otac počastio pojedinu djecu.
Na taj način ostala djeca neće zbog darova širiti prigovore niti negodovati, jer će prema svemu što im po zakonu pripada iz očevine dobiti onoliko koliko bi dobila i prema onoj mjeri imovine koju je otac imao prije nego što je ona umanjena darovima.
Djeca koja su počašćena darovima, a zadovoljna su tim prekomjernim darovima, neće moći govoriti da je time odstupilo od očeve raspodjele.
Ali ako žele prihvatiti nasljedni dio zajedno s ostalom braćom, iako nisu prisiljena odreći se darova kojima su zadovoljna, moraju se na svaki način izjednačiti s braćom prema mjeri koja se primjenjuje, kao što smo rekli. Naime, zbog prekomjernosti darova ne mogu imati manje nego što im pripada prema zakonskoj obvezi.
Ondje je dopušteno ocu, koji razmatra udjele sve svoje djece, da ipak daruje nešto više onome koga više voli, ali tako da zbog te prekomjernosti ne ošteti ostalu djecu i da se ne prijeđe ono što smo odredili.
Ovo smo, dakle, rekli za djecu koja su zahvalna svojim roditeljima, a ne za nerazumnu djecu, na koju i sam otac može navesti pravednu i zakonsku posljedicu nezahvalnosti. Ako se pojavi netko takav i pokaže se krivnja nezahvalnosti, neka vrijede zakonski propisi o nezahvalnima i neka se ništa od ovoga našega zakonodavstva ne umanjuje.
33. GRANA
O ODBAČENIM OD NASLJEĐA
1. Ako netko na svoje roditelje digne ruku,  ili im nanese tešku i sramotnu uvredu, ili ih lažno optuži za kazneno djelo koje nije usmjereno protiv cara ili grada, ili živi s vračarima kao vračar, ili se usudi vračanjem ili na drugi način kovati urotu protiv života svojih roditelja, određujemo da takvo dijete bude isključeno iz nasljedstva.
2. Ako stupi u spolni odnos sa svojom maćehom ili s očevom priležnicom, isključuje se iz nasljedstva.
3. Ako bude klevetnik svojih roditelja i svojim optužbama prouzroči da pretrpe tešku štetu.
4. Ako roditelji dugo boluju ili dožive starost i nemoć, a djeca ne brinu o njima te se, iako ih roditelji pozivaju, ne žele pobrinuti za njih, mogu biti isključena iz nasljedstva.
5. Ako se dogodi da spomenuti roditelji budu zatvoreni u tamnici, a djeca imaju mogućnost ishoditi njihovo puštanje uz jamstvo, pa nijedno od njih ne želi preuzeti jamstvo, bilo osobno bilo za njihove dugove, u onoj mjeri u kojoj je to potrebno, takvo dijete može biti isključeno iz nasljedstva.
Ovu odredbu o jamstvu propisujem za muški spol i želim da se primjenjuje samo na djecu.
6. Ako se neko od djece optuži da je svojim roditeljima zabranilo sastaviti oporuku, tada roditelji, ako nakon toga ipak mogu sastaviti oporuku, imaju pravo zbog takve krivnje isključiti to dijete iz nasljedstva.
7. Ako u takvom sprječavanju jedan od roditelja umre bez oporuke, a drugi ili druga djeca naslijede njegovu ostavštinu, zajedno s djecom onoga koji je spriječio sastavljanje oporuke ili zajedno s njima budu pozvani na nasljedstvo, tada oni koji su zbog sprječavanja sastavljanja oporuke pretrpjeli štetu neka to dokažu, pa će onaj koji je to učinio biti isključen iz nasljedstva.
8. Isto vrijedi i ako se sin, protiv volje svojih roditelja, priključi glumcima i nastavi se baviti tim zanimanjem, osim ako se i njegovi roditelji bave istim poslom.
9. Ako roditelj želi svoju kćer ili unuku udati te joj, prema svojim mogućnostima, dati miraz, a ona to odbije i umjesto toga izabere živjeti razvratnim životom, bit će isključena iz nasljedstva.
10. Ako neki od spomenutih roditelja izgubi razum ili postane opsjednut, a njegova djeca ili neko od njih, ili, ako nema djece, drugi njegovi srodnici koji bi bili pozvani na nasljedstvo i bez oporuke, ne izvršavaju dužnosti i skrb koje su mu dužni pružati, tada, ako se roditelj oslobodi takve nevolje, ima pravo u svojoj oporuci one koji se nisu brinuli za njega, bilo dijete, više djece ili srodnike, označiti kao zahvalne ili nezahvalne te ih prema tome uključiti ili isključiti iz nasljedstva.
Ako netko tko nije u srodstvu vidi da se za osobu obuzetu duševnom bolešću ne brinu ni djeca, ni srodnici, ni drugi koje je ona odredila za svoje nasljednike, te se iz milosrđa želi pobrinuti za nju, dajem mu pravo da, radi svjedočanstva, uputi obavijest onima koji su po oporuci ili po zakonu pozvani na nasljedstvo te osobe, kako bi ih upozorio da su dužni brinuti se o njoj.
Ako se ni nakon takve opomene ne budu brinuli za nju, a taj stranac, odnosno osoba koja nije iz njezina roda, primi bolesnika u svoj dom i o vlastitom trošku se o njemu brine sve do njegove smrti, služeći mu i skrbeći za njega, određujem da, premda nije u srodstvu s njime, stekne pravo na njegovo nasljedstvo. Nasljedna prava onih koji su bili određeni oporukom ili pozvani po zakonu bit će poništena, jer su se pokazali nedostojnima budući da se nisu pobrinuli za bolesnika, kao što je već rečeno.
Tako kao i ostale odredbe o oporukama neka ostanu na snazi.
11. Ako se kojemu od prije spomenutih roditelja dogodi da padne u zarobljeništvo, a njegova djeca, bilo sva bilo neko od njih, ne ulože trud da ga otkupe, ako se on sam ne može izbaviti iz zarobljeništva, određujemo da bude u njegovoj vlasti hoće li ih zbog njihove nezahvalnosti u svojoj oporuci odrediti za nasljednike ili neće.
Ako zbog nemara i nebrige svoje djece ne bude oslobođen, nego umre u zarobljeništvu, određujemo da u njegovo nasljedstvo ne uđu oni koji se nisu potrudili oko njegova izbavljenja.
Ako se nijedno dijete nije pobrinulo za njegovo oslobođenje, određujemo da sva njegova imovina pripadne Crkvi grada iz kojega je bio. To neka se učini javnim popisom sastavljenim pred svjedocima, kako ništa od njegove imovine ne bi propalo, a sve što pripadne Crkvi neka bude utrošeno za otkup zarobljenika.
Ono što je ovdje određeno ne treba primijeniti na te osobe ako nezahvalnost nije bila izričito navedena i utvrđena.
Ako zarobljenik nije imao djece, a drugi koji bi po zakonu bili pozvani na njegovo nasljedstvo ne potrude se da ga izbave te on umre u zarobljeništvu, nijedan od tih nemarnih srodnika neka ne primi njegovo nasljedstvo, čak i ako je prije zarobljavanja sastavio oporuku ili ih je u njoj odredio za nasljednike.
12. I u ovome slučaju oduzima se pravo na određeno nasljedstvo, dok ostale odredbe o oporukama ostaju na snazi. Imovina takvih osoba neka pripadne Crkvama gradova iz kojih potječu, i neka se ne troši ni za kakve druge potrebe, nego isključivo za otkup zarobljenika. Kao što njih nisu izbavili njihovi bližnji, tako neka se tom imovinom pomogne izbavljenju drugih, a njihovim dušama neka se takvim pobožnim djelom pribavi olakšanje.
13. Isto će vrijediti i ako je netko prije zarobljavanja za nasljednika odredio osobu koja mu nije u srodstvu. Ako taj nasljednik, znajući da je određen za stvarnog nasljednika, ne uloži trud da ga izbavi iz zarobljeništva, podliježe istoj kazni.
Zapovijedamo da se ova kazna primjenjuje na osobe koje su navršile osamnaest godina.
14. U slučajevima poput ovih, kada je radi otkupa zarobljenika potrebno izdvojiti imovinu, ako netko nema vlastite novčane imovine, a navršio je prethodno navedenu dob, odnosno osamnaest godina, neka ima pravo posuđivati i uzimati u zajam zlato te založiti pokretnu i nepokretnu imovinu, bilo svoju bilo imovinu onoga koji se nalazi u zarobljeništvu.
Ako se pokaže da su takvi pravni poslovi sklapani ili izdaci učinjeni radi izbavljenja zarobljenika te da su ih poduzele punoljetne i pravno samostalne osobe, određujemo da svi takvi poslovi budu valjani. Neka nitko zbog navedenih razloga ne osporava njihovu valjanost, osim samoga zarobljenika koji se vrati iz zatočeništva. On je dužan priznati te poslove i ugovore kao valjane te ih smatrati vlastitim obvezama.
15. Ako neki od prije spomenutih roditelja, budući pravovjeran, ustanovi da njegovo dijete ili njegova djeca nisu u vjeri Katoličke Crkve niti pristupaju pričesti u svetoj Crkvi u kojoj svi blaženi patrijarsi jednodušno ispovijedaju pravu vjeru i uče štovati, odnosno spominjati sedam svetih sabora: prvi u Nikeji, prvi u Carigradu, prvi u Efezu, Kalcedonski, drugi u Carigradu, treći u Carigradu i drugi u Nikeji, te ako djeca ustraju u takvom nevjerju, dajem roditeljima pravo da ih zbog takve osobite krivnje u svojoj oporuci označe kao nezahvalne i isključe iz nasljedstva.
Ovo smo, dakle, propisali kao jedan od razloga za krivnje nezahvalnosti.
16. Ove odredbe donosimo radi zaštite pravovjerne djece te određujemo da se cijeli ovaj zakon primjenjuje na navedene heretike: nestorijance, bezglavnike (akefale), jakobite, monotelete, ikonoborce i sve druge proklete hereze koje su odvojene od Katoličke i Apostolske Crkve. Ako se za nekoga utvrdi da ustraje u takvoj herezi, neka se ove odredbe bez iznimke primjenjuju i na njega.
Ako se dogodi da su sami roditelji pripadnici neke od navedenih ili druge slične hereze te su zbog toga odvojeni od zajedništva s Katoličkom Crkvom, nije im dopušteno imenovati druge nasljednike osim svoje djece koja pripadaju Katoličkoj Crkvi ili, ako djece nema, pravovjernih srodnika, bilo muškoga bilo ženskoga spola.
Ako se nakon toga braća koja su bila odvojena od Crkve obrate, neka im se preda odgovarajući dio imovine u onakvu stanju u kakvom se zatekne u trenutku predaje. Neka pritom ne mogu podnositi nikakve zahtjeve ni pritužbe zbog prihoda ili upravljanja tom imovinom tijekom vremena dok su je držali pravovjerni srodnici.
Stoga, kao što zabranjujemo prodaju takve imovine koju su pravovjerni stekli iz udjela braće koja nisu bila u zajedništvu s pravovjernom Crkvom, tako određujemo da se od njih ne mogu zahtijevati ni prihodi ni polaganje računa za upravljanje tom imovinom.
Ako pak do kraja života ostanu u toj zabludi i ne vrate se zajedništvu Crkve, određujem da pravovjerna braća ili njihovi nasljednici steknu potpuno vlasništvo nad njihovom imovinom.
Ako se sva djeca odvajanjem od zajedništva pokažu otuđenima od Katoličke Crkve, tada drugi bliži srodnici, muškoga ili ženskoga spola, koji ispovijedaju pravovjernu vjeru i ostaju u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju prednost pred tom heretičkom djecom i neka prime njihovo nasljedstvo.
Ako su i djeca i bliži srodnici odvojeni od zajedništva s pravovjernom vjerom, tada, ako su njihovi roditelji bili u svećeničkom redu, određujem da njihovu imovinu preuzme Crkva grada u kojemu su imali svoj dom. Ako klerici u roku od jedne godine ne preuzmu imovinu takvih osoba, ona neka prijeđe u carsku riznicu. Ako su bili svjetovnjaci, njihova imovina neka bez daljnjeg postupka također prijeđe u carsku riznicu.
Određujem da se isto postupa i kada takve osobe umru bez oporuke.
Sve što je u drugim zakonima određeno protiv ostalih heretika, neka se primjenjuje i na nestorijance, akefale i sve druge koji nisu u zajedništvu s Katoličkom Crkvom u kojoj se spominju prethodno navedenih sedam sabora i patrijarsi, kao i na njihove nasljednike.
Ako se toliko brinemo za svjetovne prijestupe, koliko se više treba brinuti za spasenje duša!
Budući da su ovdje navedeni svi razlozi nezahvalnosti, određujemo da, ako roditelji u svojoj oporuci navedu makar jedan od tih razloga, a imenovani nasljednici dokažu da je taj razlog istinit, oporuka ostaje u punoj snazi.
Ako se, međutim, to ne dokaže, oni koji su isključeni iz nasljedstva neka mogu pobiti oporuku i ponovno ostvariti svoje pravo na nasljedstvo. Djeca koja nisu bila određena oporukom neka stupe u roditeljsku ostavštinu u jednakim dijelovima, kako roditelji ne bi lažnim optužbama nepravedno oštetili svoju djecu u njihovim nasljednim pravima.
Ako se u takvim oporukama nalaze legati, povjereni darovi, oslobođenja robova, darovi određeni skrbnicima ili druge zakonom priznate oporučne odredbe, određujemo da se sve one izvrše i predaju osobama kojima su namijenjene, jer u tom dijelu oporuka ostaje valjana.
Ovo smo ustanovili glede oporuka roditelja.
Smatrali smo pravednim da se na sličan način propišu i određena ograničenja u pogledu oporuka djece.
16. Radi zaštite pravovjerne djece određujemo da se ovaj zakon primjenjuje na navedene heretike: nestorijance, akefale (bezglavnike), ikonoborce, monotelete i sve druge proklete hereze koje su odvojene od Katoličke i Apostolske Crkve. Ako se za nekoga utvrdi da ustraje u takvoj herezi, neka se ove odredbe na njega u cijelosti primjenjuju.
Ako se dogodi da su roditelji pripadnici jedne od navedenih ili neke druge slične hereze te su zbog toga odvojeni od zajedništva s Katoličkom Crkvom, nije im dopušteno imenovati druge nasljednike osim svoje djece koja pripadaju Katoličkoj Crkvi ili, ako djece nema, pravovjernih srodnika, bilo muškoga bilo ženskoga spola.
Ako se nakon toga braća koja su bila odvojena od Crkve obrate, neka im se preda odgovarajući dio imovine u onakvu stanju u kakvom se zatekne u trenutku predaje. Pritom ne mogu zahtijevati naknadu niti podnositi pritužbe zbog prihoda ili upravljanja tom imovinom tijekom vremena dok su je držali pravovjerni.
Kao što zabranjujemo prodaju takve imovine koju su pravovjerni stekli iz udjela braće koja nisu bila u zajedništvu s pravovjernom Crkvom, tako određujemo da se od njih ne mogu zahtijevati ni prihodi ni polaganje računa za upravljanje tom imovinom.
Ako do kraja života ostanu u toj zabludi i ne vrate se zajedništvu Crkve, određujemo da pravovjerna braća ili njihovi nasljednici steknu puno vlasništvo nad njihovom imovinom.
Ako se sva djeca odvajanjem od zajedništva pokažu otuđenima od Katoličke Crkve, tada drugi bliži srodnici, muškoga ili ženskoga spola, koji ispovijedaju pravovjernu vjeru i ostaju u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, imaju prednost pred tom heretičkom djecom te neka prime njihovo nasljedstvo.
Ako su i djeca i bliži srodnici odvojeni od zajedništva s pravovjernom vjerom, tada, ako su njihovi roditelji bili u svećeničkom činu, određujemo da njihovu imovinu preuzme Crkva grada u kojemu su imali svoj dom. Ako klerici ne preuzmu imovinu takvih osoba prije isteka roka od jedne godine, neka ta imovina prijeđe u našu carsku riznicu. Ako su bili svjetovnjaci, njihovo bogatstvo neka također bez daljnjeg postupka pripadne našoj carskoj riznici.
Određujemo da se isto primjenjuje i ako takve osobe umru bez oporuke.
Sve što je u drugim zakonima propisano protiv ostalih heretika, protiv nestorijanaca, akefala i svih drugih koji nisu u zajedništvu s Katoličkom Crkvom, u kojoj se spominju prethodno navedena sedam svetih sabora i patrijarsi, neka se primjenjuje i na njihove nasljednike.
Ako se toliko brinemo za svjetovne prijestupe, koliko se više treba brinuti za spasenje duša!
Budući da su ovdje navedeni svi razlozi nezahvalnosti, određujemo da, ako roditelji u svojoj oporuci navedu makar jedan od tih razloga, a imenovani nasljednici dokažu da je on istinit, oporuka ostaje u punoj snazi.
Ako se to ne dokaže, oni koji su isključeni iz nasljedstva imaju pravo pobiti oporuku i ponovno zahtijevati imenovanje nasljednika. Djeca koja nisu obuhvaćena oporukom neka stupe u roditeljsku ostavštinu u jednakim dijelovima, kako roditelji ne bi lažnim optužbama nepravedno oštetili svoju djecu u njihovim nasljednim pravima.
Ako se u takvim oporukama nalaze legati, povjereni darovi, oslobođenja robova, darovi određeni skrbnicima ili druge zakonom priznate oporučne odredbe, određujemo da se sve one izvrše i predaju osobama kojima su namijenjene, jer u tom dijelu oporuka ostaje na snazi.
Ovo smo ustanovili glede oporuka roditelja.
Smatrali smo pravednim da se i za oporuke djece propišu određena ograničenja.
17. Određujemo da djeci nije dopušteno svoje roditelje isključiti iz nasljedstva niti ih na bilo koji način potpuno lišiti imovine kojom mogu raspolagati oporukom, osim ako u svojim oporukama osobno ne navedu jednu od krivnji koje u nastavku nabrajamo.
Isto određujemo i kada roditelji bez ikakva opravdanog razloga izlažu život svoje djece pogibelji.
18. Ako se pokaže da roditelji vračanjem, čaranjem ili na bilo koji drugi način kuju zavjeru protiv života svoje djece.
19. Ako otac stupi u spolni odnos sa svojom snahom ili s priležnicom svoga sina.
20. Ako roditelji svojoj djeci zabranjuju sastaviti oporuku o imovini kojom imaju pravo raspolagati. Sve što je već propisano o zabrani takvih oporuka, a što smo odredili za roditelje, vrijedi i u ovom slučaju.
21. Ako se dogodi da muž svojoj ženi dâ otrov ili čaroliju radi njezine smrti ili gubitka razuma, ili žena mužu, ili ako muž na bilo koji drugi način radi o životu svoje žene, odnosno žena o životu svoga muža, određujemo da se takvo kazneno djelo, kada se zakonito utvrdi i dokaže, kazni prema zakonu.
22. Djeca imaju pravo takvim osobama, koje su počinile tako odvratan i javno poznat zločin, u svojim oporukama ne ostaviti ništa od svoje imovine.
23. Ako se roditelji ne pobrinu za svoju djecu, ili za jedno od njih, koje je izgubilo razum ili je opsjednuto zlim duhom, određujemo da se u tom slučaju primjenjuje sve ono što je prethodno propisano za roditelje koji su izgubili razum.
24. Ovim odredbama dodajemo i slučaj zarobljeništva. Ako se dogodi da djeca budu zatočena te zbog udaljenosti ili nemara svojih roditelja umru neotkupljena, njihovi roditelji ne mogu naslijediti ono što su djeca stekla i čime su mogla oporučno raspolagati. Umjesto toga, neka se primjenjuje sve što je u ovom poglavlju već propisano za roditelje i srodnike koji su pozvani na nasljeđivanje po zakonu, kao i ono što smo prethodno odredili za osobe izvan roda koje su bile imenovane nasljednicima.
25. Ako neko od pravovjerne djece primijeti da mu otac, majka ili oboje nisu pravovjerni, neka se prema njima postupi onako kako smo prethodno zakonom odredili za roditelje. Ako djeca u svojim oporukama navedu te krivnje ili njihovu javnu objavu, te ako njihovi imenovani nasljednici dokažu sve ili barem jednu od tih krivnji kao istinitu, određujemo da takva oporuka ostane na snazi.
Ako se to ne dokaže, određujemo da takva oporuka nema nikakvu pravnu snagu u pogledu imenovanja nasljednika, nego da se, nakon njezina poništenja, imovina podijeli onima koji su po zakonu pozvani na nasljeđivanje umrloga.
Povjereni darovi, oslobođenja robova, darovi određeni skrbnicima i ostale oporučne odredbe, kako je već rečeno, ostaju na snazi.
Ako se u vezi s povjerenim darovima, oslobođenjima robova ili bilo kojim drugim odredbama drugih zakona nađe nešto što je protivno ovoj odredbi, određujemo da se takve odredbe ni u kojem slučaju ne primjenjuju.
26. Ovim su propisane kazne isključenja iz nasljedstva zbog nezahvalnosti za prethodno navedene osobe. Ako se neka od njih spominju i u drugim prijestupima, počinitelji neka podnesu i ostale kazne koje zakoni propisuju.
27. Ovo smo propisali kako bismo roditelje i djecu oslobodili poniženja u oporukama.
Ako se neki imenuju nasljednicima te im je određeno da se zadovolje samo onim što im je ostavljeno, određujemo da se zbog toga oporuka ne poništava. Ako im je ostavljeno manje od zakonskog dijela, neka se taj dio nadopuni od nasljednika prema drugim našim zakonima. Jedina je svrha ove naše odredbe ukloniti poniženje roditelja i djece isključenih iz nasljedstva.
Roditelji trebaju imati na umu da su i sami nekoć bili djeca i što su primili od svojih roditelja. Isto tako, sinovi neka nastoje svojim roditeljima olakšati njihove brige, jer i sami žele postati roditelji te se nadaju da će jednoga dana biti poštovani od svoje djece.
28. Smatrali smo pravednim, pobožnim i korisnim propisati da punoljetna osoba ne može naslijediti bez oporuke svoga srodnika ako je bila pozvana braniti njegova prava, a bez opravdanog razloga nije se pobrinula za njegovu zaštitu.
29. Punoljetna osoba koja živi s maloljetnikom ne može ga naslijediti po zakonu ako se nije brinula o njegovoj imovini.
30. Tko ima gluhu, nijemu, duševno oboljelu ili umno poremećenu osobu o kojoj je dužan skrbiti, a ne brine se za nju niti upravlja njezinom imovinom, ne može je naslijediti. Isto vrijedi i za zarobljenike.
34. GRANA
O OSLOBOĐENJIMA
1. Krajnja podjela osoba jest ovakva: među ljudima jedni su slobodni, a drugi robovi. Ovdje najprije treba odrediti što je sloboda, po kojoj su slobodni i dobili svoje ime.
2. Sloboda je prirodna mogućnost i širina koja svakome dopušta da čini što želi, ako mu to ne zabranjuju zakon ili prisila. Prisila je kada mi netko većom silom zabrani učiniti ono što želim, premda mi to nije zabranjeno zakonom. Zakon je kada pod prijetnjom kazne odustanem od činjenja onoga što želim. Strah ne priječi da se nešto čini po vlastitoj volji i vlastitoj vlasti.
3. Ropstvo je ustanova poganskoga zakona, po kojoj netko postaje podložan vlasti drugoga, protivno prirodnom zakonu. Jer priroda je sve stvorila slobodnima, a izum ratova pronašao je ropstvo. Naime, zakon određuje da oni koji su pobijeđeni u ratu postanu robovi i služe onima koji su ih pobijedili i zarobili.
4. Robovi se ili rađaju ili postaju. Rađaju se oni koji su nam rođeni od naših robinja. Postaju oni koji nam pripadaju prema poganskom zakonu, odnosno kao ratni plijen. Porobljene osobe ne podliježu nikakvoj podjeli; ne može se reći da su jedni više, a drugi manje robovi. Ropstvo je, dakle, nedjeljivo. Kod slobodnih nalazimo mnoge razlike: oni su ili slobodnorođeni ili oslobođenici.
5. Slobodni se dijele na dvije skupine: na slobodnorođene i na oslobođenike. Slobodnorođen je onaj koji je od samoga rođenja slobodan i još nije iskusio jaram ropstva, bilo da je rođen iz braka dvoje slobodnorođenih, bilo od dvoje oslobođenika, pa čak i ako je jedno od roditelja slobodnorođeno, a drugo oslobođenik.
6. Ako se netko rodi od slobodne majke i oca roba, također je slobodnorođen, kao i onaj koji se rodi od slobodne majke i nepoznatoga oca, tj. izvanbračno. Slobodnorođenosti djeteta ne šteti to što je začeto u bludu. Dovoljno je da je majka u vrijeme poroda slobodna, čak i ako je u vrijeme začeća bila robinja.
7. I obratno, ako žena začne kao slobodna, a rodi kao robinja zbog neke krivnje poznate zakonu, dijete koje rodi ipak je slobodno. Jer ono što je začeto ne smije trpjeti štetu zbog nevolje koja je zadesila majku.
8. Ako je neka žena bila robinja u vrijeme začeća, zatim bude oslobođena od ropstva, pa nakon kratkog vremena ponovno porobljena te rodi nakon ponovnoga porobljavanja, zapovijedam da dijete bude slobodno. Dovoljno je za ono koje je bilo u utrobi to što je između tih razdoblja majka bila slobodna.
9. Netko može osloboditi svoga roba u svetim crkvama, pred knezom, pred svojim prijateljima, ispravom, oporukom ili bilo kojom drugom konačnom odlukom.
10. Zapovijed određuje da za svako oslobođenje roba koje izvrši vojnik ili svjetovna osoba za života, ako je rob u zajedničkom vlasništvu, pa osloboditelj umre, bilo da je imao polovicu, trećinu ili bilo koji drugi udio u robu, a postoje dva ili više suvlasnika, oni moraju biti prisiljeni prodati svoj udio ili onom suvlasniku koji želi osloboditi roba ili njegovu nasljedniku. Dopušteno je i da se taj rob, prilikom oslobođenja, odredi za nasljednika kako bi sam isplatio svoju vrijednost. Ako suvlasnici odbiju prodati svoj dio i primiti njegovu cijenu, rob neka postane slobodan i bez plaćanja otkupnine. Njegovu vlastitu imovinu svi suvlasnici dijele razmjerno svojim udjelima u vlasništvu nad njim, a osloboditelj ima pravo svoj udio u robovoj osobnoj imovini dati oslobođeniku. Udio osloboditelja može pripasti samo oslobođeniku.
Ako rob bude optužen za bilo kakvu nepravilnost u polaganju računa, knez određuje rok, a prije njegova isteka rob mora biti ispitan te, ako nešto duguje, to podmiriti kako bi bio oslobođen.
Vrijednost roba iznosi 20 zlatnika ako nema nikakvu vještinu i stariji je od deset godina; ako je mlađi, 10 zlatnika. Ako posjeduje neku vještinu, osim pisarske ili liječničke, njegova je vrijednost 30 zlatnika. Ako je pisar ili liječnik, vrijednost pisara iznosi 50 zlatnika, a liječnika 60. Ako je rob uškopljenik koji nema nikakvu vještinu i stariji je od deset godina, njegova je vrijednost 50 zlatnika; ako posjeduje neku vještinu, 70 zlatnika. Ako je mlađi od deset godina, njegova je vrijednost 30 zlatnika.
Ako suvlasnici odbiju primiti otkupninu govoreći: „I mi ga želimo osloboditi“, neka ga svi zajedno oslobode, pri čemu njegova osobna imovina ostaje njima, razmjerno njihovim suvlasničkim udjelima. Tako trebaju postupati svi osloboditelji s dijelovima imovine oslobođenoga.
11. Neki čovjek poželi tuđu robinju te se dogovori s njezinim gospodarom da će mu za nju dati drugoga kupljenog roba ako gospodar robinju oslobodi ili je preda onome koji ju je poželio. Ovaj, primivši robinju, stupi s njom u zajednicu i s njom ima djecu, ali ne preda kupljenog roba kojega je razborito obećao u zamjenu za nju.
Tada nekadašnji gospodar robinje pristupi sucu, a sudac mu izda odgovor u kojem stoji:
„Što se tiče onoga što ste nekoć međusobno ugovorili, da je onaj za kojega kažeš da je uzeo robinju radi sklapanja braka trebao dati kupljenoga roba, budući da je to bilo po tvojoj volji i tako ste se sporazumjeli, znaj da, ako si je oslobodio ili predao njemu, a on ju je oslobodio, nemaš pravo poništiti oslobođenje. Međutim, ako nije protekao zakonom određeni rok za tužbu zbog prijevare u ispunjenju obećanja, a taj rok iznosi dvije godine, možeš tražiti da se ugovor raskine i podnijeti tužbu zbog prijevare u neispunjenju obećanoga.“
Ako je kod tebe ostala isprava o vlasništvu nad tom robinjom, možeš, pristupivši knezu te oblasti, zatražiti da ti se ona vrati zajedno s djecom koju je rodila, ako se u međuvremenu ne pojavi drugo pravo na nju.
12. Ako gospodar preda svoju robinju kao slobodnu ženu, pa je slobodan muškarac uzme za ženu vjerujući onome koji mu je predaje, kao i ispravi o mirazu, bilo da je sastavljena ili nije, koju je gospodar svojom voljom uredio, nije pravedno ne sklopiti brak.
No nakon ovoga šutjeti o oslobođenju, bilo da je to muž želio ili da su djeca bila od gospodara, zapovijedam da se takav ili takva odmah uvedu u slobodni stalež; i brak neka bude kao brak slobodnih i slobodnorođenih.
Ako gospodar nekoga ne sklopi brak, ako ono što se dogodilo sakrije, budući lukav, kako bi kasnije krivnju prebacio na one koji su se sjedinili, kaznit ćemo takvo zlodjelo ako se jasno dokaže, i oduzet ćemo vlast nad tim licem onome koji je zamislio takvu prijevaru. I neka se ponovno odredi da je i ovaj brak kao da ga je sklopio onaj koji je imao vlast, a taj neka izgubi svoje gospodarstvo; porobljena osoba neka se odmah uvede u slobodni stalež.
Tako neka bude učinjeno ako gospodar tako uredi ili ako počini zlo. Jasno je da i djeca iz takvih brakova postaju slobodna i slobodnorođena.
13. Rob koji se pridruži vojsci sa znanjem svoga gospodara postaje slobodan.
14. Onaj koji prijavi ubojstvo svome gospodaru neka zauzvrat primi oslobođenje.
15. Znamo i sada jednu od drevnih zapovijedi koja određuje da se imovina onih koji umiru bez oporuke, koji prema zakonu nemaju nasljednika po neoporučnom nasljeđivanju, unese u našu carsku riznicu. S time često i porobljene osobe ulaze u nju, jer od tada na njima neodvojivo ostaje robovski jaram.
Zbog toga naša milost, gledajući milosrdnim i sažaljivim okom, od sada zapovijeda: sve porobljene osobe koje dolaze zajedno s imovinom umrloga bez oporuke u našu carsku riznicu, u svim našim gradovima i među našim ljudima, odmah od tada treba otpustiti na slobodu i izvesti iz ropstva te ih prema zakonu učiniti u svemu slobodnim građanima, čak i ako se sva imovina sastoji samo od robova.
Ako netko prezre takvu zakonsku odredbu, neka ne primi oproštenje svojih osobnih grijeha!
35. GRANA
O DAROVIMA DATIM U OPORUCI ILI ZA ŽIVOTA ILI ZA SLUČAJ SMRTI
1. Darovani, tj. onaj koji prima darove, ne može uzeti jedan dio, a drugoga se odreći.
2. Ako je stado ostavljeno na dar, i priplod, tj. ono što se od njega okotilo, pripada darovanome. Ako se i umanji, pa čak i ako samo jedno živo ostane, uzima ga darovani, čak i ako je stado prestalo postojati, tj. ako je uginulo.
3. I kuća, ako je ostavljena na dar i izgori, darovani uzima zemljište.
4. Ako se dogodi da netko ostavi imanje svojoj braći, a nakon toga istu njivu namijeni nekom drugome kao dar, svi darovani zajedno neka preuzmu imanje.
5. Namijenio sam ti na dar svoga roba s njegovom osobnom imovinom. Predomislivši se nakon sastavljene oporuke, oslobodio sam toga roba, ili sam ga prodao, ili se dogodilo da je on umro.
Ne samo za njega, nego i za njegovu osobnu imovinu, prestaje vrijediti darovna odredba. Ako ono što je prvo nije potpuno ostvareno, ne može se sastaviti ono što dolazi nakon njega.
6. Ako je nekome namijenjen dio imovine kao dar, a darovatelj ga izdvoji iz imovine koja se nasljeđuje, prestaje pravo na traženje dara koje mu pripada, jer je primio imovinu. Te dijelove više ne možemo potraživati.
7. Ako je dio dobra namijenjen za dar, nasljednik ima izbor: ili da dade stvari iz tog dijela imovine ili njihovu vrijednost. Ipak, za nedjeljivu imovinu neka dade veći iznos.
8. Ako netko ima mnogo različitih stvari u svojoj imovini, a namijeni ti na dar jednu od njih ili više njih, ali ne objavi koje su to stvari, nasljednik koji ima pravo izbora ne smije darovanome dati najgoru stvar, nego onu srednje vrijednosti.
36. GRANA
O SKRBNICIMA
1. Prema gradskim zakonima, skrbnike imaju oni koji su slobodni, a koji se zbog maloljetnosti ne mogu sami braniti niti zastupati.
2. Ako siroče ima parnicu sa svojim skrbnikom, potrebno je da sebi zatraži pomoćnika.
3. I nijemome se daje skrbnik.
4. Sinovima čiji je otac u zatočeništvu ne daje se skrbnik, nego se daje čuvar imovine. Kada se otac vrati, sin ponovno potpada pod njegovu vlast, kao da nikada nije ni bio u zatočeništvu.
5. Onome koji ima skrbnika koji je bolestan ili star daje se čuvar, koji je ujedno i upravitelj njegove imovine. Knez postavlja i takozvanog pomoćnika zbog nevolje koja se dogodila skrbniku.
6. I eparh i knez mogu postavljati skrbnike, kao i onaj kojem je privremeno povjerena dužnost upravljanja eparhijom u slučaju da je knez umro.
7. Vojvode postavljaju sve skrbnike, ali samo onima koji pripadaju njihovim gradovima ili selima koja su pod njihovom vlašću.
8. Punoljetni muškarci dostojniji su od žena za skrbništvo, osim ako su prisutne majka ili baka. One se pozivaju na skrbništvo, imajući veću čast od svakoga tko bi mogao biti skrbnik, osim onoga što je određeno oporukom.
9. Bliži srodnik postaje skrbnik. Ako ih je više istoga stupnja srodstva, svi postaju skrbnici.
37. GRANA
O TOME KADA PRIMITI ZAJMODAVCA DA TUŽE NASLJEDNIKE UPOKOJENIH
1. Zapovijedamo da doista nitko nema pravo tužiti nasljednike pokojnika, ni roditelje, ni djecu, ni ženu, ni srodnike, ni druge iz njegova roda, ni jamce, prije isteka devet dana, u kojima je običaj žalovati, optuživati niti tužiti, ili ih na bilo koji način uznemiravati, niti im podnositi kakvu ispravu o priznanju duga, niti ih pozivati na sud, bilo zbog duga koji se pronašao kod umrloga, bilo zbog nekog drugog razloga koji se posebno tiče navedenih osoba.
2. Ako se prije isteka devet dana netko usudi uhvatiti neku od prethodno navedenih osoba, ili od nje iznuditi kakvu izjavu ili obećanje, ili od nje uzeti jamstvo, zapovijedamo da sve to bude nevažeće.
3. Nakon isteka devet dana, ako netko smatra da protiv takvih osoba ima tužbu, neka to po zakonu objavi i neka se vodi sudski postupak. Neka tužitelji zbog takvog čekanja i određenog roka, ili zbog bilo kakve pravednosti, nemaju nikakvu smutnju.
38. GRANA
O GRADNJI NOVIH KUĆA, I O OBNAVLJANJU STARIH, I O DRUGIM STVARIMA
1. Netko čini novu građevinu kada želi nešto sagraditi, ili nešto srušiti i promijeniti prijašnji izgled.
2. Robu zidaru ispravno naređuje netko da ne dijeli niti prima mjesto. Rob ne može narediti drugome koji zida.
3. Ako stvar na kojoj se izvodi djelo ima više vlasnika, ako se zapovijed izda samo jednom od njih, ta će zapovijed biti valjana i smatra se da je bila upućena svim gospodarima. Ako jedan od gospodara nakon zapovijedi nešto dogradi, drugi se ne tuže zbog tog djela. Ne dolikuje zbog nečega što je učinio drugi nanositi štetu onima koji to nisu učinili.
4. Zapovijedamo: onaj koji obnavlja staru kuću neka ne mijenja njezin stari izgled i neka susjedima ne oduzima svjetlost ili pogled, osim ako takvu služnost nema po dogovoru ili mu je to dopušteno na temelju zahtjeva, tako da mu je dopušteno promijeniti stari izgled kako želi. Jer ako ima takvu služnost, neka neometano gradi što god želi, čak i ako time nanosi štetu susjedima, budući da mu je to dopušteno po dogovoru ili na temelju zahtjeva.
Kada su dvije kuće jedna nasuprot drugoj, između njih treba biti 12 stopa, počevši od temelja građevine i održavajući taj razmak sve do pune visine. Ako se čuva taj razmak, svakome je dopušteno podići svoju kuću do neograničene visine i napraviti u njoj prozore kroz koje želi gledati, bilo da želi sagraditi novu kuću, bilo obnoviti staru ili onu uništenu požarom.
5. U ovom bogatom gradu, tj. u carskome gradu, nemoj oduzeti pogled susjedu koji zahtijeva samo dvanaest stopa, ako iz svoje kuće gleda ravno prema moru ili u njoj sjedi, a nije prisiljen naginjati se u stranu kako bi vidio more.
Ako je razmak između dviju kuća veći od 12 stopa, dopušteno je onome koji ondje gradi da neometano gradi i oduzme susjedu pogled na more koji je imao.
6. Ako netko ima pogled na more iz kuhinje, zahoda, stepenica odnosno stubišta ili iz takozvanih ulica kojima ljudi prolaze, onaj koji gradi unutar 100 stopa može mu takav pogled neometano oduzeti, ako između dviju kuća postoji samo 12 stopa razmaka.
Ako postoji i dogovor koji nekome dopušta da gradi kuću, neka se drži onoga što je dogovoreno, čak i ako time nanosi štetu susjedu u pogledu pogleda prema moru, bilo da je taj dogovor sklopio sam onaj koji sada gospodari kućom, bilo oni koji su mu predali kuću. Jer nije dopušteno nečiju služnost poništiti zbog jačih (općih) zakona.
7. Jedan suvlasnik ne može nametnuti služnost na zajedničkoj kući bez suglasnosti drugoga.
8. Služnost pogleda ne odnosi se na drveće i vrtove.
9. Kada prema sredini postojeće ulice, uske ili široke, odmjerava svoju kuću, ako je ulica šira od 12 stopa, neka ne prisvaja višak i neka ga ne dodaje svojoj kući. Ne određuje se pravilo od 12 stopa na štetu javnog puta, nego tako da prostor između zgrada ne bude uži od 12 stopa. Kada se pronađe šira ulica ili put, ništa od toga ne treba oduzimati, nego neka grad sačuva svoju cjelinu. Ako se zbog stare zgrade između njih nalazi slobodan prostor uži od 12 stopa, nikome od njih nije dopušteno podizati svoju zgradu više od stare niti praviti velike prozore.
10. Ako bude 10 stopa između njih, a ne manje, onome koji zida nije dopušteno praviti velike prozore kroz koje se gleda, ako ih prije nije imao. Dopušteno mu je napraviti mali prozor iznad poda, s otvorom na visini od šest stopa od poda.
Nitko ne može u svojoj kući napraviti lažni pod i zbog toga napraviti vrata koja dovode svjetlost i kroz njih gledati.
11. Nijedan suvlasnik ne može srušiti ili obnoviti zajednički zid bez volje drugoga suvlasnika, jer nije njegov jedini gospodar.
12. Na praznom mjestu nije zabranjeno povećavati visinu kuće.
13. Ako onaj koji obnavlja srušenu zgradu želi podignuti je više i time oštetiti prozore susjeda, ili učiniti nešto drugo na štetu susjeda, prisiljava se očuvati i veličinu i raspored prijašnje kuće, kao i njezin stari izgled.
14. Onaj čije su kuće zbog služnosti previsoke i kojemu je dopušteno podići ih preko mjere, ne smije susjednim kućama koje se nalaze ispod njega nametati teže služnosti, nego samo onoliko koliko su dužne podnijeti.
15. Nije ispravno da netko zabranjuje svome susjedu otvoriti vrata prema javnom putu unutar ruba krovnog oluka, čime se ne nanosi šteta ulici, odnosno javnom putu.
16. Ako izvor iz kojega netko provodi vodu presuši na neko vrijeme, čim se voda vrati svojim žilama i ponovno počne teći, neka mu se obnovi služnost i neka mu se uredi vodeni tok kakav je prije bio.
17. Nitko ne može napraviti ni peć ni kuhinju uz jedini zajednički zid, čime bi vatra oštetila zajednički zid.
18. Ako netko napravi prozor kroz koji izlazeći dim nanosi štetu onima koji žive iznad, oni koji trpe štetu mogu mu prema zakonu zabraniti ispuštanje dima, osim ako su mu zbog neke potrebe dopustili da ispušta dim.
Ali nasuprot tome, onima koji žive na višim katovima zabranjuje se izlijevati vodu ili bacati smeće i time nanositi štetu onima koji žive u nižim stanovima. Svakome je dopušteno činiti u svojoj kući sve ono što drugome ne šteti. Tako se prosuđuje i glede smrdljivog otpada.
19. Ako se tvoj zid nagne prema mojoj kući, makar i samo pola stope, prisilit ću te da ga ispraviš.
20. Ako drvo moga susjeda koje stoji nasred njegova dvorišta, pustivši veliko korijenje, nanosi štetu temeljima moje kuće, neka moj susjed po zapovijedi kneza bude prisiljen posjeći ga.
21. Ako netko u tuđem zidu prema potrebi napravi prozor, bit će prisiljen da o svome trošku uredi zid prema njegovu starom izgledu.
22. Nitko ne može bacati smeće blizu tuđeg zida, osim ako to ne zahtijeva pravo služnosti.
23. Ako postoji potreba da se izmijene podzemne glinene cijevi od zahoda, neka svatko od svoga zahoda započne popravljati sve dok ne dođe do zahoda drugoga susjeda.
24. Podzemne cisterne, tj. glinene cijevi, također treba čistiti i popravljati tako da svaki počne od svoga mjesta i nastavi sve dok ne dođe do mjesta drugih vlasnika, tj. do zahoda, kao što je prethodno rečeno, i do zajedničkih zahoda koji se dolje spajaju.
Ako takve podzemne cijevi prolaze kroz vrtove, vlasnik toga vrta treba iskopati zemlju koja se natopila od tog smrada i očistiti štetu koja je zbog toga nastala, sudjelujući u sličnim popravcima koje obavlja onaj koji drži takav vrt, uklanjajući tako smrad iz toga vrta.
25. Ne može se dogovoriti takva vrsta služnosti da mi ne bude dopušteno u mojoj kući zapaliti vatru u kuhinji, naložiti vatru u ognjištu ili se kupati. Dakle, ako se tako dogovori, po zakonu je ništavno.
26. Ako su ugovori protivni bilo zakonima bilo dobrim običajima, odgovarajući zakoni učinit će ih potpuno ništavnima.
27. Ako netko pri prodaji kuće jasno kaže kupcu da je kuća opterećena služnošću, nije prisiljen predati je slobodnu od te služnosti. Tako, ako nije već ustanovio služnost, može je opteretiti služnošću prije predaje, tako da bude pod služnošću prema kući prodavatelja ili prema tuđoj kući.
Ako pri samoj prodaji osobno kaže: „Kuća je pod služnošću prema tome i tome“ i ostavi mu služnost, nema pravo na potraživanje.
28. Nikome nije dopušteno puštati dim iz kuhinje ili iz peći u kupelji prema susjedu, niti bacati smeće ili vodu, jer su to vrste služnosti.
29. Ako sam ti prema služnosti dužan da ništa ne sagradim, a ipak sagradim, pa prođe dugo vrijeme, tebi se zbog proteka vremena oduzima služnost protiv mene.
30. Mogu postaviti ljestve blizu zajedničkog zida. Od toga ne nastaje nikakva šteta, jer ih je lako ukloniti.
31. Ako sam ti prema takvoj služnosti dužan da ti nije dopušteno sagraditi svoju kuću visoko, nemoj nanositi štetu svjetlosti moje kuće koja kroz prozore na mom zidu ulazi k meni.
Ako sam zbog nekih radova deset ili dvadeset godina zatvorio svoje prozore, ili ih zazidao, tj. zatvorio, i tako su ostali tijekom navedenog vremena, tada mi propada pravo služnosti kada ti podigneš kuću i ona ostane podignuta na toj visini deset ili dvadeset godina. Tada ni ja više ne trebam služnost, jer sam imao zatvorene prozore, a ti si sebi uredio oslobođenje da možeš podignuti kuću. Time mi služnost prestaje.
Ali ako tijekom tog vremena, dok su meni prozori bili zatvoreni, kod tebe nije bilo ništa novo, tj. nisi podigao svoju kuću, moja služnost ostaje sačuvana. Ako nakon deset ili dvadeset godina otvorim prozore, a ti poželiš podignuti kuću, mogu ti to zabraniti zbog prava koje je prešlo na moju stranu.
32. Ako mi je dopuštena služnost tako da mi je dopušteno položiti svoje grede na tvoju kuću i tako, probivši tvoj zid, u njega staviti svoje grede; zatim ih izvadim i deset godina ne položim svoje grede u napravljene rupe. Ako rupe ostanu otvorene onako kako su bile kada sam izvadio svoje grede, nikakav protek vremena neće ti donijeti oslobođenje od služnosti.
Ako nakon što sam izvadio grede ti rupe zatvoriš i zazidaš, pa nakon zazidavanja prođe deset ili dvadeset godina, dobit ćeš oslobođenje. Na taj način si to pravo stekao time što su rupe toliko dugo bile zazidane.
Ako nisi ništa novo učinio, nego si ih ostavio u istom stanju u kojem su bile, moje pravo služnosti ostaje zauvijek sačuvano. Ako se dogodi da nakon deset ili dvadeset godina poželim ponovno položiti grede u te rupe u tvome zidu, ništa mi to ne može zabraniti, jer nisi zazidavanjem uredio sebi oslobođenje.
33. Služnost puta koji vodi prema grobovima ne može prestati nikakvim protekom vremena tijekom kojega se put ne koristi.
34. Ako netko, bez carske zapovijedi poslane gradskom eparhu, mnoge ulice ili jednu stranu neke ulice pripoji svojoj kući, ili ih oduzme za svoju potrebu dodajući im svoje trijemove, bez ikakvog izgovora mora gradu vratiti prijašnju upravu.
35. Kada zbog zajedničkog vodovoda jedan od suvlasnika troši novac za njegovu obnovu, ima protiv svoga sudionika pravo na tužbu radi naknade troškova koje je samo on podnio za zajedničku stvar.
36. Ako ti netko radi crpljenja dopusti vodu koja je pod njegovom vlašću, prisiljen je, čak i protiv svoje volje, dopustiti ti i izgradnju puta ako se drugačije ne možeš koristiti crpljenjem onoliko koliko ti je potrebno.
37. Nikome nije dopušteno dograđivati podzemne cijevi, tj. priključivati ih na zajednički zid i tako dovoditi vodu.
38. Svaka služnost i svako ugovoreno pravo uporabe, ako se ne koristi, prestaje protekom vremena: ako su stranke prisutne i to ne spomenu, za 10 godina; ako su odsutne, prestaje za 20 godina.
39. Onaj koji je u dobroj vjeri kupio golo zemljište, pa poslije sazna da je ono tuđe, i na njemu nešto sagradi, ne može zahtijevati naknadu svojih troškova. Dopušteno mu je samo da s toga mjesta uzme ono što je sagradio, ako time ne nanese štetu vlasniku zemljišta.
40. Ako netko u dobroj vjeri kupi tuđe polje ne znajući da je tuđe te na njemu sije ili gradi, sudac ne treba suditi samo prema zatečenom stanju, nego treba razmotriti osobe i okolnosti.
Osobe ovako: ako pravi vlasnik polja, budući bogat, želi učiniti isto, bilo graditi bilo orati i sijati polje, neka se presudi da nadoknadi nastale troškove i tako preuzme polje. To znači da se, prema vrijednosti polja i visini učinjenih troškova, odredi koliko treba platiti. Tako treba postupiti ako vlasnik zemljišta, budući bogat, želi tako postupiti.
Ako se pak dogodi da je siromašan i nema namjeru tako postupiti, dovoljno je da bez štete preuzme zemljište od onoga koji ga drži u dobroj vjeri. Sve što je sagradio ili načinio onaj koji zemljište drži u dobroj vjeri, nakon što ukloni sagrađeno, može uzeti sa sobom, ako to želi, ukoliko mu vlasnik zemljišta nije spreman dati naknadu za to.
Treba razmotriti i ovu okolnost: ako vlasnik zemljište drži radi trgovine i želi ga prodati, tada mu se, pa makar bio i siromašan, neće dopustiti da proda samo zemljište na kojem se nalazi građevina po cijeni kao da na njemu nema građevine, nego će se pri određivanju cijene uzeti u obzir ono što je zemljište time postalo.
41. Ako netko stvari koje drži u zloj vjeri otuđi prodajom, darovanjem ili na bilo koji drugi način, smatra se da će, ako se vlasnik tih stvari ne usprotivi prema zakonu kupcu, obdareniku ili onome komu su stvari na bilo koji drugi način pripale, prije isteka 10 godina, ako za to zna i živi među mjesnim stanovništvom, odnosno prije isteka 20 godina ako živi daleko, onaj koji je takve stvari stekao postati njihov punopravni vlasnik nakon 10 godina ako je od mjesnih stanovnika, odnosno nakon 20 godina ako živi daleko.
Ako pravi vlasnik prodanih stvari nije znao da su stvari njegove i da su prodane, zapovijedam da ne bude isključen od svoga prava prije isteka 30 godina. Stoga se onaj koji drži takve stvari ne može pozivati na to da ih drži u dobroj vjeri ako ih je nekoć primio od osobe koja ih je držala u zloj vjeri.
U vezi sa zastarom od 10 godina našli smo da, ako je netko od spomenutih tijekom tih 10 godina dio vremena bio kod kuće, a dio vremena boravio daleko, na rok od 10 godina treba dodati onoliko godina koliko je tijekom toga razdoblja proveo u odsutnosti.
42. Pokretna imovina koja se bez prigovora drži tijekom tri godine postaje vlasništvo njezina posjednika.
43. Onaj koji ima služnost napajanja i ispaše ovaca na tvome polju može imati i služnost da na njemu podigne kolibu.
44. Onome koji želi nešto sagraditi blizu tuđega gumna, a time bi nanio štetu njegovu vlasniku, neka to vlasnik zabrani.
45. Onaj koji preko tuđega polja provodi vodu sa znanjem vlasnika polja stječe na tome polju služnost nakon zakonom određenog vremena, a to su tri godine.
Ako mu vlasnik polja prije isteka toga vremena zabrani provoditi vodu, ne može od njega zahtijevati naknadu troškova koje je imao za vodovod, nego vlasnik zemljišta postaje vlasnikom i toga vodovoda, dokle god je vodovod čitav. Kada se vodovod sruši ili propadne, prijašnji vlasnik može uzeti njegov materijal.
46. Ako prijašnji posjednik polja ili zgrade nije mogao zabraniti prolaz vode, ni onaj koji je to sada kupio ne može ga zabraniti. Smatra se, dakle, da je nekretninu kupio s tim opterećenjem.
47. Niži dijelovi njive po prešutnoj služnosti dužni su primati vode s viših dijelova, imajući od toga korist umjesto tereta, jer primaju svu plodnost koja dolazi s viših mjesta.
48. Ako netko pet godina ne koristi moju njivu prema služnosti, a ja je prodam drugome, tih se pet godina pribraja kupcu, tako da onaj koji ima služnost, ako je ne koristi ni sljedećih pet godina, ostaje bez nje.
Za stjecanje oslobođenja od služnosti traži se cijelo zakonom određeno vrijeme. Da bi služnost prestala zbog nekorištenja, dovoljno je da nije bila korištena tijekom cijelog zakonom određenog razdoblja. Ne ispituje se je li je nije koristio jedan ili više korisnika.
49. Ako netko kopa javni put ili zemlju uz tuđe polje, neka ne prelazi međe.
50. Ako netko kopa želeći podići zid, neka ostavi jednu stopu od tuđe međe. Ako gradi kuću, neka ostavi šest stopa. Ako kopa kanal ili jamu, neka ostavi razmak jednak njezinoj dubini. Ako kopa bunar, neka ostavi jedan sežanj, osim ako ondje već postoji susjedni bunar koji bi novim radovima bio oštećen. Maslinu i smokvu treba saditi devet stopa od tuđe međe, a ostale vrste drveća pet stopa.
51. Ako blizu tvoga polja imam vodovod, takvu služnost prešutno prati i pravo da taj vodovod popravljam, tako da mogu slobodno ulaziti, kao i moji majstori, radi njegova popravka. Dužan si mi ostaviti i prostor uz vodovod kako bih mu mogao pristupati s desne i lijeve strane te ondje odlagati zemlju, kamenje, mulj koji se vadi iz kanala, kao i šljunak i pijesak potrebne za popravak vodovoda.
52. Ako pri prodaji dijela polja ugovorim da ću kroz njega provesti vodu, pa prođe zakonom određeno vrijeme, a ne izgradim vodovod, moje pravo iz toga ugovora ostaje valjano. Ako vodovod izgradim, ali ga ne koristim, to pravo prestaje.
53. Ako je služnost vode ustanovljena tako da se koristi samo u vrijeme žetve ili samo tijekom jednoga mjeseca, zakonom određeno vrijeme potrebno za njezin prestanak udvostručuje se. Isto vrijedi i za služnost puta. Ako se služnost koristi samo određenih dana, sati, jedne noći, jednoga dana ili jednoga sata, zakonsko se vrijeme računa prema toj uporabi. Jer riječ je o jednoj služnosti.
54. Sporovi o međama i njihovu utvrđivanju ne podliježu zastari zbog dugog proteka vremena, nego samo zastari od 30 godina.
55. U sporovima o međama sudac treba slijediti ili međaše ili javne isprave sastavljene prije početka postupka. Tako treba postupiti, osim ako se zbog promjene posjednika i presuda donesenih u vrijeme njihova posjeda pokaže da su međe bile promijenjene. Tada treba uzeti u obzir međe koje su uspostavili posjednici, a ne stare međe.
56. Kada javni put bude oštećen potresom ili ga rijeka poplavi i uništi, vlasnik koji živi u blizini bit će prisiljen dopustiti da javni put prolazi kroz njegovo zemljište.
57. Ako rijeka teče između dviju njiva, odnosno između tvoje i moje, pa malo-pomalo i neprimjetno nanosi zemlju na moju njivu, tako da nitko ne može utvrditi koliko je i kada zemlje dodano, ono što je tako priraslo postaje moje.
Ako pak riječna bujica odjednom otrgne dio tvoje njive i pripoji ga mojoj, jasno je da ono što je tako dodano ostaje tvoje vlasništvo. To nije neprimjetni prirast.
58. Ako voda koja se provodi vodovodom teče samo do određenoga mjesta i ne pojavljuje se duž cijeloga vodotoka zato što se vodovod negdje na sredini urušio, služnost ostaje sačuvana za cijeli vodotok.
59. Svaki zakup koji pripada časnom domu, tj. Crkvi, kao i njezina vlastita imovina te zalog na zemljištima ili kućama, ne može trajati dulje od 40 godina, što odgovara roku zastare koji vrijedi za svaki takav časni dom.
60. Ako netko ozlijedi tijelo slobodnog čovjeka, osuđuje se na naknadu troškova njegova liječenja i izgubljene zarade, ali ne i zbog unakaženosti. Tijelo slobodnog čovjeka ne procjenjuje se u novcu.
Ako je ozlijeđeno tijelo roba, nadoknađuje se, kao što je prije rečeno, i umanjenje njegove vrijednosti.
61. Onaj koji vodi spor oko nekretnine koja se drži bez pravne osnove ne gubi svoje pravo niti se sprječava zbog proteka 30 godina, nego mu se njegovo pravo potvrđuje.
62. Smatrali smo potrebnim i pravednim zapovjediti da se onima koji su zbog krivnje poslani u progonstvo ili zatvoreni u vlastitome domu vrijeme ne računa.
63. Ni onima koji obavljaju carsku službu ne računa se vrijeme dok borave u mjestu svoje službe, sve dok se ne vrate.
64. Gluhi, nijemi, opsjednuti i zatočenici ne podliježu proteku vremena. Njima vrijeme počinje teći tek kada prestane razlog zbog kojega je bilo obustavljeno: zatočeniku kada izađe iz zatočeništva, a ostalima kada budu oslobođeni svoje nevolje.
39. GRANA
O KAZNAMA
1. Onaj koji u ratu prijeđe na stranu neprijatelja ili preda svoje neprijateljima, kažnjava se odsijecanjem glave.
2. Onaj koji izrađuje čarolije namijenjene pogubljenju čovjeka, ili ih posjeduje, ili ih prodaje, kažnjava se prema zakonu o ubojicama.
3. Ako netko noću ubije kradljivca, neće biti kažnjen ako ga nije mogao poštedjeti bez opasnosti za sebe.
4. One koji od svojih vojnika prebježe neprijatelju dopušteno je nekažnjeno ubiti kao neprijatelje.
5. Ako netko, znajući da je neka osoba slobodna, kupi je ili proda, ili je daruje, ili je preda u miraz, ili je zamijeni, ako se dokaže bilo koje od tih djela, neka mu se odsijeku ruke.
6. Takozvani buntovnici i oni koji među ljudima izazivaju pobunu, ako im vlastelin naredi da s tim prestanu, a oni ga ne poslušaju i u tome ustraju, šalju se u progonstvo.
Ako izazovu mnoge pobune i nerede te budu više puta uhvaćeni u takvim zlim navikama, neka budu pretučeni, ošišani i potpuno protjerani. Ako ih knez na to prije nije upozorio, neka budu samo izbatinani palicama i pušteni.
7. Onaj koji se, oslanjajući se na svoju vlast, silom odvede onoga koji je potražio utočište u presvetoj crkvi, bit će pretučen i poslan u trajno progonstvo.
8. Onaj koji nekome naredi da ubije drugoga, kažnjava se kao ubojica.
9. Neka nitko barbarima, tj. tuđincima, ne prodaje ni sastavljeno ni rastavljeno oružje, niti željezo, jer će za takvo djelo kazna biti smrt.
10. Onaj koji zlonamjerno kuje urotu protiv careva života, neka se pogubi, a njegov dom neka bude razgrabljen.
11. Onaj koji ubije dijete, podliježe kazni za ubojstvo, a onome tko ubije mlađeg od 25 godina sudi se kao ubojici.12. Onaj tko zna za nekog bajača, neka ga uhvati i preda javnom sudu. Ako bilo koji čovjek, uhvativši ovoga, ne preda ga javnosti, neka primi krajnju kaznu.13. Onome tko pravi kukolj (korov) u žitu, i onima koji mu pomažu, neka se odsijeku ruke. Upravitelju onoga sela u kojemu je bila prijevara, ako je pomagao u takvom prijestupu — bio zemljoradnik, bio rob, bio domaćin, bio trgovac — i njemu neka ruke budu odsječene.14. Klevetnik neka bude podvrgnut takvom stradanju.15. Poznati razbojnici neka na mjestima gdje su razbojništva činili budu i obješeni. I prikladno je da bi se, zbog prizora, uplašili oni koji slično čine, i da to bude na utjehu rođacima ubijenih.16. Svakome je, bez straha, dopušteno ubiti razbojnika.17. Oni koji od nas svojevoljno prelaze k neprijateljima i izvještavaju ih o našim dogovorima, vješaju se na vješala, ili budu spaljeni.18. Ako netko bude otkriven da je znajući, tj. namjerno, kuću zapalio, ili gomilu žita koja je ležala blizu kuće, neka bude predan ognju. Ako je nešto slično učinio izvan grada, neka mu se odsijeku ruke.19. Neprijatelji i oni koji od nas k njima sami prijeđu, kažnjavaju se mačem.20. Činiti magije klanjem, tj. žrtvama, zabranjeno je. Oni koji tako čine, kažnjavaju se mačem.21. Oni koji na štetu ljudima prizivaju demone, osim ako to čine u neznanju, kažnjavaju se mačem.22. Robovi ili oslobođenici koji u lance vežu i odvode slobodne ljude, bivaju bijeni i ošišani, i neka im se ruke odsijeku.23. Onome tko odbija zapovijedi, obje ruke treba odsjeći.24. Ako netko primi odbjeglog roba, neka ga preda njegovom gospodaru zajedno s drugima koji su s njime, ili plati 20 zlatnika. Koliko puta ga primi, toliko puta se kazna povećava.25. Protiv nekoga tko je ugrabio neku stvar prilikom požara, ili u potresu i rušenju kuće, ili pri potapanju broda, ili protiv onoga tko je prijevarom primio takvu stvar — ukoliko se to spomene pred sucem prije isteka te godine, neka se vlasniku toga da četverostruko; nakon te godine, dvostruko.26. Nakon pet godina gasi se grijeh preljuba. No, ovo govorimo o onima koji su zgriješili sa ženom njezinom voljom.27. Oni koji uče nečasnim zapovijedima, podliježu krajnjoj kazni.28. Manihejci koji su bili kršćani, a potom su činili manihejska djela, ili oni koji znaju za takve i ne predaju ih knezovima, podliježu krajnjoj kazni. I oni koji su na položaju, ili u vojsci, ili u društvima, dužni su brinuti se je li netko od njih takav. Ako saznavši ne predaju ga, pa makar bili i pravovjerni, primit će krajnju kaznu.29. Manihejci bivaju razotkriveni i nakon smrti. Jer njih nitko ne nasljeđuje po oporuci, ili bez oporuke, čak i ako su rođaci pravovjernome, osim djece, već se njihova imovina unosi u našu riznicu. Samo njihova djeca koja su pravovjerna nasljeđuju ih. Isto vrijedi i za donatiste.30. Onaj tko vrši helenske (poganske) žrtve, ili poštuje idole, ili ih kadi, ili im pali tamjan, podliježe krajnjoj kazni. Mučeni bivaju, također, i oni koji im pomažu, koji se druže s njima i koji služe žrtvama.31. Ako Židov ima roba kršćanina i obreže ga, neka mu se odsiječe glava.32. Ako se Židov usudi kvariti kršćansko učenje, kazna će biti smrt.33. Onaj tko se udostoji svetog krštenja, a zatim opet poganstvuje, podliježe krajnjoj kazni.34. Oni koji su odstupili od pravovjerne vjere i postali heretici, ili su prinijeli žrtvu idolima, ili obećali da će nekome prinijeti žrtvu, ne mogu ni oporuku ostavljati ni darove davati, niti mogu što primati ni po oporuci ni bez oporuke.35. Onaj tko ubije uzlaznog srodnika po rodu, ili silaznog, ili drugog rođaka, neka bude predan ognju.
36. Rob koji zna za otmicu svoje gospodarice i pomaže u tome, neka bude spaljen ognjem.37. Ognju se predaju robovi koji se dogovaraju protiv života svojih gospodara. Neka budu kažnjeni i oni robovi koji su, kada je gospodar ubijen, čuli njegov glas ili naslutili dogovor koji je bio protiv njega, a nisu se okupili (da ga zaštite), bilo da se to dogodilo u kući, na putu ili u polju.38. Onaj tko uči barbare graditi brodove, bit će kažnjen smrću.39. Bez krivnje je onaj tko ubije onoga koji ga je napao, kada ga je taj htio ubiti.40. Onaj tko otme zaručenu, ili nezaručenu ženu, ili udovicu — bilo plemenitog roda, bilo robinju, bilo oslobođenicu, a naročito ako su to žene posvećene Bogu, ili ako otme svoju vlastitu zaručnicu — ako je to učinio s oružjem, tj. mačevima ili nečim sličnim, kažnjava se mačem. Oni koji su mu pomagali, ili su znali i poslužili mu, ili su ga svjesno podržali, ili su na bilo koji način doprinijeli, neka budu bijeni i ošišani, i neka im se odsijeku nosevi. Ako je otmica učinjena bez ikakvog oružja, onome tko je počinio otmicu neka se odsijeku ruke; oni koji su mu pomogli u otmici, i oni koji su znali i poslužili mu, ili ga svjesno podržali, ili dali bilo kakav doprinos, neka budu bijeni i ošišani te protjerani izvan granica.41. Ako neki sluga ili rob okleveta svog gospodara za neku krivnju, neka mu se odsiječe glava. Drugaće biti ako se optužba potvrdi (kao istinita). I oslobođenik koji iznese optužbu protiv svog bivšeg gospodara, ili protiv njegovog nasljednika, neka podnese istu kaznu kao rob i sluga.42. Onaj tko zatekne preljubnika u vezi sa svojom ženom, ako mu se dogodi da ga ubije, ne tereti se kao ubojica. Ako netko posumnja da se netko želi neprilično približiti čednosti njegove žene, i pošalje mu tri pisma opomene, imajući svjedočanstva pouzdanih ljudi, pa nakon ta tri pisma sa svjedocima zatekne ga kako razgovara s njegovom ženom — bilo u njegovoj kući, ili u kući te žene, ili u domu preljubnika, ili u gostionici, ili na mjestima izvan grada — muž ima pravo takvoga vlastitim rukama ubiti, ne bojeći se zbog toga nikakve posljedice. Ako ga na drugom mjestu zatekne kako razgovara s njegovom ženom, ili u crkvi, neka pozove tri pouzdana svjedoka kojima može dokazati da je toga zatekao sa svojom ženom, te ga preda knezu da ga ispita za krivnju. Znajući pouzdano da je taj, nakon tri pismene opomene, nađen s takvom ženom, treba ga, dakle, samo zbog toga kazniti za grijeh preljuba, ne tražeći nikakav drugi dokaz. Muž ima mogućnost, ako želi, podnijeti optužbu i protiv svoje žene, prema zakonu.43. Žena koja, imajući muža, počini preljub sa svojim robom, bit će bijena i ošišana, te će joj se odsjeći nos, bit će protjerana iz grada u kojem živi, i lišena sve svoje imovine. Rob koji je s njom počinio preljub bit će kažnjen mačem.
44. Žena koja nema muža i sjedini se sa svojim robom, ako je to učinila nemajući djece, neka bude bijena i ošišana, a takav rob, bijen i ošišan, neka bude prodan, i njegova cijena neka se unese u carsku riznicu. Ako je to učinila imajući djecu, sva njena imovina čuva se djeci netaknuta na gospodski način, jedino ostajući kod nje zbog potrebe, a cijena prodanog roba pripada djeci.45. Preljubnici, bijeni i ošišani, primaju odsijecanje nosa. Oni koji su bili posrednici i pomagali u takvom bešćašću, bijeni i ošišani neka se otjeraju.46. Onome tko se na zahtjev suca ili na traženje protivnika zakune u crkvi, dotičući se presvetog Evanđelja, i ako taj poslije zakletve bude razotkriven (kao krivokletnik), neka mu se odsiječe jezik. Isto se primjenjuje i na svjedoke.47. Brat protiv brata ne može podići veliku tužbu, jer neće biti uslišan, i sam će biti osuđen na progonstvo.48. Onaj tko oduzima tuđu zemlju, ili pomiče međe, dužan je vratiti dvostruko od onoga što je oduzeo.49. Ako netko, unatoč zabrani suca, otme neku stvar — ukoliko je ta stvar njegova, gubi vlasništvo nad njom. Ako je tuđa, neka vlasniku da nju i njezinu cijenu.50. Tko koristi konja do nekog dogovorenog mjesta, ako prijeđe to dogovoreno mjesto i konju se dogodi ozljeda ili ugine, neka objasni uzrok i plati štetu vlasniku konja. Ako se konju ozljeda ili smrt dogodi prije dogovorenog mjesta, korisnik će ostati bez gubitka, samo ako stradanje konja nije uzrokovao nebrigom ili lošim postupanjem.51. Onaj tko je zatvorio tuđe ovce, ili neku drugu stoku, i usmrtio je nedostatkom hrane ili je nekako drugačije ubio, osuđuje se da vrati dvostruko.52. Kada se skupe koze, ili volovi, ili konji, ili svinje, ili neka druga stoka, ako prva, napavši na druge, bude od njih ubijena ili probodena, bez krivnje je gospodar one koja je ubila. Ako prva, napavši, ubije, kriv je gospodar one koja je ubila; neka ili da životinju gospodaru ubijene, ili plati štetu.53. Za one koji iz logora ili od vojnih odreda u ratu kradu, naređujem: da se surovo tuku ako ukradu oružje; ili ako ukradu nešto od tegleće marve, tj. konja, ili mazgu, ili magarca, takvima neka se odsijeku ruke.54. Za one koji u bilo kojem gradu kradu, ako su to jednom učinili, zapovijedam da, ako su bogati i slobodni, vrate ukradeno i dvostruko toliko daju onome tko je pretrpio krađu. Ako su oni koji su to učinili siromašni, neka budu istučeni i protjerani. Ako nisu jednom, nego mnogo puta bili uhvaćeni u krađi, neka im se odsijeku ruke.55. Gospodar kradljivog roba neka ili obešteti onoga tko je pretrpio krađu, ili, ako to neće učiniti, neka da roba u potpuno vlasništvo onome tko je pretrpio krađu.56. Oni koji odgone tuđa stada, ako su to jednom učinili, neka budu bijeni; učine li to drugi put, neka budu protjerani preko granice. Ako se i treći put pokaže da su se na to usudili, neka im se odsijeku ruke. Stado koje su otjerali, razumljivo, neka bude vraćeno svome gospodaru.57. Onima koji svlače mrtve u grobovima, neka se odsijeku njihove ruke.58. Oni koji u oltar danju ili noću ulaze, i od svetinja koje su u njemu nešto ukradu, neka budu oslijepljeni. Ako netko ukrade nešto izvan oltara, iz crkve, neka bude bijen i ošišan te protjeran izvan granica.59. Onaj tko ima ženu, a uz nju čini blud, neka se kazni s dvanaest izmjena (posta). A onaj tko nema ženu, i padne u takav grijeh, neka bude kažnjen sa šest izmjena.60. Ako netko ima ženu i sjedini se sa svojom robinjom, kada djelo postane poznato, taj neka se kazni bijenjem. Knez toga mjesta, primivši robinju, neka je proda u drugu oblast, a njezina cijena neka se unese u javnu blagajnu.61. Onaj tko s tuđom robinjom čini blud, ako je bogat, neka gospodaru robinje da za grijeh 36 zlatnika. Ako je siromašan, neka bude bijen i, koliko može, srazmjerno iznosu od 36 zlatnika neka da.62. Oni koji s monahinjama ili svetim djevicama čine ono što je sramotno, kao oni koji se rugaju nevjestama Kristove Crkve, neka prime odsijecanje nosa — i oni, i svete djevice koje su se s njima razvratile.
63. Onome tko svoju kumu uzme pod imenom braka, ili se kako drugačije tjelesno sveže s njom, neka se oboma odsijeku nosovi, jasno, ako se prije toga ona ne otpusti. Ako to učini s kumom svoga muža, istu će kaznu primiti, i uz to će biti bijen.64. Onaj tko zna da njegova žena čini preljub, i oprosti joj, neka bude bijen i protjeran. Preljubniku i preljubnici neka se odsijeku nosovi.65. Onaj tko se sjedini s mladom djevicom, njezinom voljom, pri čemu roditelji za taj čin nisu znali, kada se za sve sazna, ako je želi uzeti za ženu i to odobre i roditelji, neka uđu u zajednicu (braka). Ako jedan od roditelja, tj. otac ili majka, ne pristane, ako je bogat onaj koji ju je oskvrnuo, neka djevojci koju je oskvrnuo da jednu litru zlata, a to je 72 zlatnika. Ako je siromašniji, neka joj da polovicu svoga imanja. Ako je posve siromašan, neka bude bijen i ošišan te protjeran.66. Onaj tko na silu oskvrni djevojku, neka pretrpi odsijecanje nosa, dajući joj i trećinu svoje imovine.67. Onaj tko oskvrni djevojčicu prije dobi, tj. prije navršenih 13 godina, neka pretrpi odsijecanje nosa i neka polovicu svoje imovine da oskvrnutoj djevojci.68. Onaj tko tuđu zaručnicu oskvrni, ako je to bilo voljom djevojke, neka mu se odsiječe nos. Ako nije bilo po njezinoj volji, uz tu kaznu neka joj da i trećinu svoje imovine.69. Krvosrodnici — bilo da su roditelji s djecom, bilo djeca s roditeljima, tj. ili otac s kćeri ili sin s majkom ako se sjedine, ili braća sa sestrama — neka budu mačem posječeni. Ako se u drugom stupnju srodstva jedno s drugim sjedine, tj. ako otac sa ženom svoga sina, ili sin sa ženom svoga oca, tj. s maćehom, ili očuh s pastorkama, ili brat sa ženom svoga brata, ili ujak sa sestričnom, ili nećak s tetkom, ili s kćerkom tetke, ili s tuđom majkom i njezinom kćeri — ako se to učini svjesno (znajući za srodstvo), i oni sami i njihovi srodnici koji su se s njima oskvrnuli neka budu bijeni i neka pretrpe odsijecanje nosa.70. Onaj tko se usudi imati dvije žene, ne po zakonu nego po samovolji, ispravno je da primi kaznu kao za preljub. Žena koja je kasnije ušla u zajednicu s njim, ako nije znala da on ima zakonitu ženu, bit će pomilovana.71. Ako trudna žena zlonamjerno naudi svojoj utrobi kako bi izbacila plod, neka bude istučena i protjerana izvan granica.72. Bratići i djeca rođena samo od njih, ili otac i sin s majkom i kćerkom, ili dva brata s dvjema kćerima dviju sestara, ili nećak sa ženom svoga ujaka, ili dva brata s majkom i kćerkom, ili sin s bivšom ženom svoga strica, ili ujak s bivšom ženom svoga nećaka — ako se sjedine, ili se na bilo koji drugi način tjelesno svežu, neka se prvo rastave, a zatim neka budu bijeni.73. Onaj tko čini sramotu s muškarcem, i onaj s kojim se to čini, oboje neka budu mačem posječeni, osim ako je onaj koji je stradao mlađi od 12 godina. Tada će ga njegova nezrela dob osloboditi takve kazne.74. Onome tko s nerazumnim, tj. četveronožnim životinjama čini sramotno djelo, neka bude odsječen sramni ud.75. Ako netko, u želji da spali panjeve na svojoj zemlji, zapali vatru na njoj, a oganj s nje zahvati tuđu zemlju ili vinograd, sudac treba ispitati je li to možda spaljeno neznanjem ili nebrigom onoga koji je vatru zapalio, i nije li silom spriječio da plamen prijeđe na tuđu zemlju — jer ako je bio nemaran i nije mario, bit će osuđen. Ako je učinio sve što je trebalo, a vjetar koji je iznenada puhnuo prenio je plamen na tuđu zemlju ili vinograd, neće biti kriv onaj koji je vatru zapalio.76. Ako se zbog nečega neka kuća zapali, te plamen koji je odatle izašao zapali okolne kuće, nije kriv onaj čija se kuća prva zapalila.77. Ako netko, bio slobodan ili rob, iz bilo kojeg razloga da nekome da popije otrov — bilo žena mužu, bilo muž ženi, bilo robinja gospodarici ili rob gospodaru — i zbog toga onaj koji je otrov popio padne u bolest, te mu se dogodi da od toga iskrvari i umre, onaj tko je to učinio neka bude mačem posječen.78. Onaj tko izrađuje takozvane čuvalice, tj. amajlije, i vjeruje u njih, te ih iz ljubavi (prijateljstva) daje ljudima — takvi, pošto budu uhvaćeni, neka budu prognani.79. Onaj tko namjerno počini ubojstvo, koje god da je dobi, neka mačem primi kaznu.80. Sedmogodišnje dijete, ili opsjednuto, ne kažnjava se smrću ako nekoga ubije.81. Ako otac optuži nekoga za ubojstvo svoga djeteta, a pokaže se da je to kleveta, ne treba mu nanositi sramotu.82. Onaj tko mačem udari nekoga, ako udareni umre, neka primi kaznu mačem. Ako ranjeni ne umre, onome tko je zadao ranu neka se odsiječe ruka, zato što se uopće usudio potegnuti mač.83. Kada među nekima izbije tučnjava, ako se dogodi da netko bude ubijen, neka suci pogledaju predmet kojim je izazvana smrt. I ako se utvrdi da je smrt nastupila od debelog drveta ili velikog kamenja, ili udaranjem, onome tko je to učinio neka se odsijeku ruke. Ako je smrt nastupila od lakših udaraca, neka bude istučen i protjeran.84. Ako netko u tuči udari nekoga rukom i taj umre, neka bude bijen i protjeran.85. Ako netko svoga roba pojasom ili palicama bije, i dogodi se da taj od toga umre, ne osuđuje se njegov gospodar kao ubojica. Ako ga je mučio bez mjere, ili ga ubio trovanjem, ili ga spalio, kažnjava se kao onaj tko je počinio razbojništvo.86. Onaj tko je nenamjerno počinio ubojstvo, protjeruje se.
40. GRANA
O PODJELI PLIJENA
Onima koji su nad neprijateljima izvojevali pobjedu, od plijena koji se obično kod njih nađe, samo se šesti dio oduzima za javnu riznicu, a sve ostalo neka se u jednakim dijelovima podijeli između vlastelina koji su ga osvojili. Boljarima je dovoljno ono što im dopadne u ruke. Vojvoda ima ovlast da od prethodno spomenutog dijela javne riznice dodijeli nagradu onim boljarima za koje se utvrdi da su se posebno hrabro borili. Dio od onoga što se u ratovima nađe, primaju i oni čuvari u vojnim logorima.
Završile su se, s Božjom pomoću, grane Gradskog zakona, na broju 40.