Prvi od svih sabora bio je u Antiohiji Sirijskoj zbog Pavla Samosatskog, kada je u Rimu vladao Aurelijan. Poslije toga bio je ovaj sveti Sabor u Ankari — Ankara je metropolija galatijska. Ovaj sveti sabor bio je prije onoga Sabora u Nikeji, ali zbog uzvišenosti djela Sveopćega sabora, postavljen je poslije njega, kao drugi. Predstojnici ovoga sabora bili su Vitalije, biskup Antiohije Sirijske, Agrikolaj iz Cezareje Kapadokijske i svećeni mučenik Bazilije, biskup Amasijski.
U vrijeme progona mnogi kršćani nisu mogli izdržati muke do kraja i, pokorivši se mučiteljima, prinijeli su žrtvu idolima, a zatim su se pokajali i ponovno pristupili Svetoj Crkvi na pokajanje. Upitan od Svetih Otaca o tome kako valja primati one koji su se odrekli Krista, sveti Sabor izloži pravila o tome, kao i o drugim stvarima koje su ovdje.
1. pravilo, koje je i 2. pravilo: Prezbiteri i đakoni koji su najprije prinijeli žrtvu idolima, a potom se istinski i iz srca obratili, neka imaju zajednicu samo u mjestu i časti. Svetinja neka se nikako ne dotiču.
Tumačenje: Prezbiterima i đakonima koji su tijekom progona bili prisiljeni prinijeti žrtvu idolima, a potom se istinski obratili Katoličkoj Crkvi, kajući se zbog nedjela koje su učinili, treba dopustiti samo sjedenje i čast. No nedostojni su služiti: prinositi kruh i čašu, davati narodu riječ pouke ili činiti bilo što od svete službe.
3. pravilo: Onima koji su bili mučeni i uistinu prisiljeni, te su poslije mučenja uzeli idolsku hranu, neka se ne zabranjuje zajedništvo. Ako su i svjetovnjaci koji su tako postradali, ni u čemu nisu zgriješili. Ako žele primiti i rukopoloženje, neka ga dobiju ako su u ostalome neporočni.
Tumačenje: Oni koji su poslije mnogih muka bili prisiljeni primiti idolsku hranu, tako što im je na silu stavljana u usta, ili nešto slično tome; ili oni koji su primili tamjan koji im je stavljen u ruke, pa su bili silom primorani ispustiti ga na metalni tronožac u kojem je bio užareni ugljen; i koji su neprestano ispovijedali da su kršćani, a ono što se dogodilo s plačem priznavali kao krivicu, u siromašnoj odjeći, tužna izgleda i skrušena života — takvima se, kao onima koji nemaju grijeha, ne zabranjuje općenje, nego neka ostanu u svojoj časti. Ako je riječ o svjetovnjacima i požele svećeničko postavljenje, ako im je prijašnji život neporočan, neka im se samo zbog spomenutoga ne brani dobivanje takve časti.
4. pravilo: Oni koji su vođeni s radošću ušli u idolsku hram i ondje jeli, šest godina neka pripadaju.
Tumačenje: Oni koji su bili prisiljavani prinijeti žrtvu idolima ili večerati u idolskom hramu, pa su se zatim pokorili i vesela lica ušli, odjeveni u skupocjenu odjeću, te ondje jeli večeru ili prinijeli žrtvu — takvi neka jednu godinu budu s onima koji slušaju, zatim tri godine neka pripadaju, i druge dvije godine neka stoje s vjernima i samo molitveno zajedničare s njima. Poslije tih šest godina neka dobiju puninu i neka se pričeste Božanskim Tajnama.
5. pravilo: Oni koji su u odjeći žalosti ušli i u suzama jeli, tri godine neka pripadaju. Ako nisu jeli, dvije godine neka pripadaju. Biskup, razmotrivši njihov raniji i kasniji život, jesu li revni ili nemarni, neka pokaže ili ne pokaže čovjekoljublje.
Tumačenje: Oni koji su bili prisiljeni ući u poganski hram i ondje jesti — ako su ušli u odjeći žalosti i, dok su jeli, plakali sa suzama — takvi, kao oni koji su očito bili izloženi prisili i nisu ni pomišljali da to čine svojom voljom, budući da su svoje udove dali na odsijecanje izvršavanjem bezakone volje onih koji su ih prisiljavali, tri godine neka samo pripadaju. Potom, osim pričešćivanja Svetim Tajnama, neka budu primljeni da stoje s vjernima.
Ako su samo ušli u idolski hram, ali nisu jeli žrtvovano idolima, dvije godine neka budu s onima koji pripadaju, jednu godinu neka stoje s vjernima moleći se, i poslije te tri godine neka se u potpunosti prime, to jest neka se pričeste Božanskim Tajnama.
Biskup ima ovlast da im, ako na njima vidi revnost ili nemar, prema tome odredi: da im se vrijeme pokajanja čovjekoljubivo skrati ili čak produlji. Neka ispita i kakav im je bio prijašnji život, pa neka na temelju oba stanja — posljednjega i prethodnoga — ili smanji ili produlji epitimiju, to jest zabranu.
6. pravilo: Čovjek koji se uplašio same prijetnje i prinio žrtvu idolima, a zatim se pokajao, pet godina neka pripada.
Tumačenje: Onaj koji nije pretrpio nikakve muke, nego se uplašio same prijetnje i prinio žrtvu idolima, te je neko vrijeme bio u prelesti, neka jednu godinu bude s onima koji slušaju, tri godine s onima koji pripadaju, dvije godine neka bude s vjernima i samo molitveno zajedničari, pa po ispunjenju svih šest godina neka bude primljen u punini i udostojen Božanskoga Pričešća.
7. pravilo: Ako je netko, imajući svoju hranu, jeo s bezbožnima na njihov blagdan, dvije godine neka pripada.
Tumačenje: Ako se dogodi da je netko tijekom poganskih blagdana, koji se održavaju na za to određenim mjestima, ondje prolazio i svoj kruh jeo s njima, neka samo dvije godine pripada. Treba li se od tada samo u molitvi pridružiti vjernima ili se pričestiti Božanskim Tajnama, neka presudi biskup, ispitavši kako je taj pokajnik inače živio.
8. pravilo: Tko je dva ili tri puta prinio žrtvu idolima, sedam godina neka pripada.
Tumačenje: Onaj koji nije samo jednom, nego je dva ili tri puta prinio žrtvu idolima, budući prisiljen, takav neka četiri godine pripada, dvije godine neka stoji s vjernima bez pričešćivanja i neka samo u molitvi zajedničari, a po isteku sedme godine neka se potpuno primi, to jest neka se pričesti Božanskim Tijelom i Krvlju.
9. pravilo: Tko ne samo da je svojom voljom prinio žrtvu, nego je i druge prisiljavao da isto učine, deset godina neka pripada.
Tumačenje: Ako je netko svojevoljno prinio žrtvu idolima i samoga sebe pogubio, a potom i druge prisilio i gurnuo u pogibelj, ako se obrati, tri godine neka bude s onima koji slušaju, šest godina neka bude s onima koji pripadaju, jednu godinu neka stoji s vjernima i samo molitveno zajedničari s njima čak do kraja Božanske službe. I tako proživjevši deset godina, neka bude potpuno primljen i neka se udostoji Božanskih svetinja. Ako je ispitan njegov ostali život, ne treba ga lišiti Božanskoga Pričešća.
10. pravilo: Tko želi biti postavljen za đakona, i ako pred biskupom kaže: „Ne mogu podnositi da se ne oženim”, takav neka nakon vjenčanja bude đakon. Ako pak prešuti, pa se kasnije oženi, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ovo pravilo zapovijeda da, ako đakon prije postavljenja bude upitan od biskupa i posvjedoči o sebi pred okupljenima: „Ne mogu djevičanski živjeti, nego želim stupiti u bračnu zajednicu”, neka mu se to ne brani; i nakon postavljenja, kada uđe u brak, neka ostane u toj službi i časti. Ako, međutim, na upit za vrijeme postavljenja prešuti i bude primljen kao onaj koji će ostati u djevičanstvu, a zatim se zakonitim brakom sjedini sa ženom, neka se iz đakonstva svrgne.
Ipak, ovome se pravilu protivi 6. pravilo Šestoga sveopćeg sabora, koji je bio u Trulskoj palači, jer ono nikako ne dopušta da onaj koji se nije ranije oženio, nakon postavljenja u stupanj podđakona, đakona ili prezbitera, stupi u bračni suživot, nego zapovijeda da se svrgnu oni koji se usude to učiniti. To se pravilo drži, a ovo se odbacuje.
11. pravilo: Ako djevojku koja je zaručena otme drugi, neka se vrati prvome.
Tumačenje: Ovo pravilo za djevojku koja je zaručena muškarcu, a potom ju otme drugi, zapovijeda da se ona vrati prvom zaručniku, čak i ako ju je otmičar oskvrnuo. Pedeset osma glava 60. Carske knjige velikim kaznama kažnjava onoga koji je oteo djevojku, kao i one koji su mu u otmici pomagali i one koji su ga makar malo na to poticali. Ne dopušta se da otmičar s njom stupi u brak ni ako to želi oteta djevojka, ni ako to žele njezini roditelji; ako pak njezini roditelji pristanu da se to učini, bivaju prognani u zatočenje.
12. pravilo: Tko je prinio žrtvu idolima prije nego što je kršten, nije kriv poslije krštenja.
Tumačenje: Budući da sveto krštenje svojom snagom ispire svaku grešnu nečistoću, ako je netko prinio žrtvu idolima prije krštenja, poslije krštenja nije kriv i neka stupi u svećenički čin ako se njegov kasniji život pokaže neporočnim.
13. pravilo: Seoski biskup ne može postavljati bez dopuštenja gradskog biskupa.
Tumačenje: Ovo pravilo potpuno zabranjuje seoskim biskupima da ikoga postavljaju bez dopuštenja biskupa koji je u gradu. Deseto pravilo Sabora u Antiohiji zapovijeda im da postavljaju samo čitače, podđakone i zaklinjače, a prezbitere i đakone ne smiju postavljati osim s dopuštenjem biskupa koji je u gradu i pod kojim se ta oblast nalazi. I Bazilije Veliki, našavši da su neki bez ispitivanja od strane seoskih biskupa uzeti za crkvene služitelje, te da su mnogi prezbiteri i đakoni postavljeni po zapovijedi tih istih, nadalje ne dopušta da seoski biskupi ikoga bez njegove suglasnosti primaju u crkvenu službu, nego da seoski biskupi ispitaju dostojne i prihvate ih; ali ih ne treba priključiti kleru, to jest postaviti, dok njega ne izvijeste o njima.
14. pravilo: Svećenik koji izbjegava jesti meso neka ga samo okusi i neka ostane pri tome. Ako ne želi jesti ni povrće kuhano s mesom, neka prestane sa službom.
Tumačenje: Ako prezbiter ili đakon ne jede meso, neka ga samo okusi, pa ako hoće, neka ga opet ne jede. Ako se ne pokori i ne jede ni povrće kuhano s mesom, neka bude svrgnut, jer odbacuje Božje stvorenje i kleveće ga. O ovome potraži u 51. pravilu Svetih apostola.
15. pravilo: Ako prezbiteri prodaju nešto crkveno, neka to bude nevažeće i neka bude po sudu biskupa, to jest po njegovoj volji.
Tumačenje: Po smrti biskupa neka klerici te Crkve čuvaju crkveno imanje cijelo i nepovrijeđeno. Ako nema klerika, neka ga čuva metropolit, kako bi sve cijelo i neoštećeno predao biskupu koji će biti postavljen u toj Crkvi. Ni metropolit ni klerici neka ništa od takve imovine ne uzimaju. Ako je Crkva ostala bez biskupa, neka ne bude dugo bez biskupa, nego neka se u roku od tri mjeseca u njoj postavi biskup, osim ako neka neizbježna nužda ne produlji vrijeme. Ako u vremenu u kojem Crkva biva bez biskupa nešto od crkvene imovine bude prodano od strane klerika, neka to bude nevažeće i neka bude u vlasti biskupa: ako on želi, neka raskine prodaju i uzme crkvenu posudu ili drugo što je prodano; ili neka potvrdi prodaju i primi cijenu. O ovome potraži u 25. pravilu Sabora u Kalcedonu i 35. pravilu Šestog sveopćeg sabora u Trulskoj palači.
16. pravilo: Oni koji su s nerazumnim životinjama počinili blud prije navršene dvadesete godine, petnaest godina neka pripadaju. Ako je stariji od tog uzrasta i ima ženu, a padne u to, dvadeset i pet godina neka pripada. Ako ima ženu i pedeset godina, neka pripada sve do ishoda svoje duše.
Tumačenje: Osamdeset prva glava, trideset sedme grane, 60. Carske knjige zakona zapovijeda da oni koji čine blud s nerazumnim životinjama, to jest sa svakom četveronožnom stokom, ili s muškim spolom, budu kažnjeni odsijecanjem djetorodnog uda. Zbog toga i ovo pravilo zapovijeda: ako su to činili mlađi od dvadeset godina, neka petnaest godina pripadaju, a drugih pet godina neka stoje s vjernima i zajedničare samo u molitvi, a potom neka se pričeste Svetim Tajnama. Oni koji su stariji od spomenutog uzrasta i padnu u takvu strast, a imaju svoju ženu, neka dvadeset i pet godina pripadaju i drugih pet godina stoje s vjernima i molitveno zajedničare, a poslije toga neka se pričeste Božanskim Svetinjama. Oni koji su stariji od pedeset godina i imaju ženu, a padnu u spomenutu strast, zapovijeda se da sve preostalo vrijeme života pripadaju i da se pred ishod duše udostoje blagog ispraćaja, to jest da se pričeste Tijelom i Krvlju Kristovom.
17. pravilo: Gubavac, ili onaj koji je sam ogubavio, neka se moli s onima koji se kolebaju.
Tumačenje: Budući da su gubavci u Mojsijevu Zakonu označeni kao nečisti, zato i ovo pravilo onoga koji se oskvrnuo s nerazumnim naziva nečistim i gubavim. Ono zapovijeda da oni koji su sa ženama protuprirodno, ili s muškim spolom, ili s nerazumnim životinjama činili gnusobu, te ogubavili sebe i druge, to jest prenijeli gubu drugima i naučili ih svojoj nečistoći — zato se govori “gubavac” i “onaj koji ogubavljuje”, kao prepunjen smradom grijeha — sve vrijeme svoga života mole s onima koji se kolebaju. Po velikom Dionisiju riječ je o onima koje drži nečisti duh i kojima nije dopušteno moliti se s vjernima, nego imaju izdvojeno mjesto i ondje se mole. O ovome traži 62. i 63. pravilo Bazilija Velikog, i naći ćeš za takvo sramotno djelo manje epitimije, to jest zabrane.
18. pravilo: Biskup koji je postavljen, ako ne bude prihvaćen od stanovnika mjesta u koje je postavljen, pa počne dosađivati drugim biskupijama, neka bude isključen. Ako želi biti pridružen prezbiterima, neka bude. Ako dosađuje i tamošnjem biskupu, neka bude svrgnut iz prezbiterske časti.
Tumačenje: Ako je neki biskup postavljen, a ne bude primljen od ljudi onoga grada koji mu je povjeren na staranje, pa počne nasrtati na druge biskupije i stvarati metež tamošnjim biskupima, neka bude isključen. Ako želi biti pribrojen među prezbitere, sjediti s njima i imati čast koju oni imaju, neka bude s njima. Ako protiv tamošnjeg biskupa stvara metež i preotima neka biskupska ovlaštenja, neka bude lišen prezbiterstva i isključen iz Crkve.
19. pravilo: Tko obeća da će živjeti u djevičanstvu pa odbaci obećanje, četiri godine neka bude isključen. Djevice koje dolaze nekima kao braći neka im ne dolaze.
Tumačenje: Ovo pravilo nalazi se u opširnim pravilima i govori o onima koji obećavaju da će živjeti u djevičanstvu, a potom djevičanstvo odbace. Zapovijeda da ispune zabranu za one koji stupaju u drugi brak. Zabrana za dvobračnika, kao što zapovijeda 4. pravilo svetog Bazilija Velikog, jest da jednu godinu bude isključen, iako neki Oci takve isključuju na dvije godine. Sam Bazilije u svom 19. pravilu kaže: Za zavjete muškaraca o djevičanstvu ne znam, osim što su se neki pribrojili monaškom činu. Ipak, mislim da i te muškarce koji obećavaju djevičanstvo treba ispitati i njihovo ispovijedanje javno primiti, tako da ako odbace svoje obećanje i predaju se tjelesnom i sladostrasnom životu, na njih treba naložiti epitimiju za blud.
Skrativši pravilo koje je sadržano u opširnoj zapovijedi, naglašava se da se oni koji odbacuju djevičanstvo prevedu u isključenje i da se na njih naloži epitimija za dvobračnike, to jest zabrana Bazilija Velikog koju on na takve nalaže, odnosno navodi zabranu zapovjeđenu za bludnike. Budući da je za njih zabrana sedam godina: dvije godine da budu s onima koji plaču, dvije s onima koji slušaju Božansko Pismo, sljedeće dvije s onima koji pripadaju, i jednu godinu neka stoje s vjernima i zajedničare s njima samo u molitvi. Na početku osme godine primaju se da se pričeste Božanskim Tajnama, kao što zapovijeda i 59. pravilo Bazilija Velikog.
Neki bludnicima koji podliježu zabrani daju zabranu od četiri godine: prvu godinu plaču stojeći izvan crkvenog predvorja, drugu godinu primaju se među one koji slušaju Božansko Pismo izvan carskih vrata crkvenih, treću godinu u pokajanju pribrojeni su onima koji pripadaju, što znači da stoje unutar crkve sa stražnje strane ambona, a četvrtu godinu stoje s vjernima i s njima su samo u zajednici molitve, ali ne i Pričešća. Početkom pete godine neka dobiju blagu zajednicu, to jest neka se pričeste.
Onaj koji ima ženu po rješenju, to jest oskvrnuše se prije bračnog sjedinjenja, ili ju je nasilno oskvrnuo pa se zatim njome oženio, neka čine kao što zapovijeda 22. pravilo toga svetog sabora. Prema onome što je prihvatljivo i tom pravilu, ovo je pravilo skraćeno manjom epitimijom, to jest zabranom za bludnika, odnosno predlaže četiri godine. Ovo pravilo, bez ikakve iznimke, također zabranjuje i djevicama koje su Gospodinu obećale djevičanstvo da s muškarcima prebivaju u istom domu pod izgovorom bratstva.
20. pravilo: Preljubnik i preljubnica neka se na sedam godina isključe.
Tumačenje: Preljubnica je ona koja, imajući svoga muža, liježe s drugim; a preljubnik je onaj koji, imajući svoju ženu, liježe s drugom. O takvima i 87. pravilo Šestog sveopćeg sabora u Trulskoj palači zapovijeda i nalaže na njih zabranu od sedam godina, kao što i ovo pravilo zapovijeda: jednu godinu da plaču, dvije godine da slušaju Božansko Pismo, tri godine da pripadaju, a sedmu godinu da stoje s vjernima. I po isteku sedam godina neka se udostoje Pričešća ako su u suzama prinijeli pokajanje.
Pedeset osmo pravilo Bazilija Velikog daje preljubnicima zabranu od petnaest godina: četiri godine da plaču, pet godina da slušaju, opet četiri godine da pripadaju i dvije godine da stoje s vjernima, a potom bivaju udostojeni općenja.
21. pravilo: Bludnice koje uzimaju smrtonosno bilje neka se deset godina kaju.
Tumačenje: Bludnice ili neke druge žene koje besramnočine blud, pa želeći se sakriti od ljudi uzimaju od nekih djetoubilačko bilje kako bi, ispivši ga, umorile dijete u sebi, neka takve prime zabranu od deset godina. Dvije godine neka stoje izvan crkve s onima koji plaču; tri godine neka budu vani kraj carskih vrata i stojeći slušaju Sveto Pismo; preostale četiri godine neka budu unutar crkve i stoje sa stražnje strane ambona, a kada đakon kaže: “Vi koji ste oglašeni, izađite…”, neka izlaze iz hrama. Jednu pak godinu neka stoje s vjernima i s njima budu u zajednici molitve bez Pričešća. I tako, prošavši ove stupnjeve, neka se udostoje punine, to jest neka budu pričešćene.
22. pravilo: Tko hotimično počini ubojstvo, neka se pričesti na kraju života.
Tumačenje: Tko svojom voljom ubije čovjeka, neka se kaje sve vrijeme svoga života. Na kraju života, to jest pri ishodu duše iz tijela, neka se udostoji ispunjenja, to jest neka se pričesti Božanskim Tajnama.
23. pravilo: Tko nehotice počini ubojstvo, neka se pet godina kaje.
Tumačenje: Ako netko nehotice počini ubojstvo, takvomu ubojici ovo pravilo zapovijeda da pet godina bude pod epitimijom. Pedeset sedmo pravilo svetog Bazilija zapovijeda da takav dvije godine plače, tri godine bude s onima koji slušaju, četiri godine među onima koji pripadaju i jednu godinu stoji s vjernima, kako bi poslije deset godina primio okončanje kazne i udostojio se zajedništva.
24. pravilo: Oni koji vjeruju u vračanje i takve uvode u svoj dom da ondje čaraju ili radi očišćenja, neka se pet godina kaju.
Tumačenje: Ako se netko predaje čarobnjaku, vraču, onima koji prave amajlije ili drugima sličnima, i poziva ih u svoj dom da mu otkriju i kažu ono što znaju o njemu, ili o vradžbinama koje su na njemu, želeći da mu ih stave ili skinu, kao oni koji zlo zlom liječe, neka tri godine bude među onima koji pripadaju i dvije godine neka stoji s vjernima, zajedničareći samo u molitvi. Poslije pet godina neka se pričesti Svetim Tajnama. Šezdeset prvo pravilo Šestog sabora u Trulskoj palači nalaže da se takvi šest godina ne primaju u zajedništvo, to jest ne pričešćuju.
25. pravilo: Ako je netko, zaručivši djevojku, oskvrnuo njezinu sestru i ona zatrudni, a on zatim uzme zaručnicu, pa se prva objesi, oni koji su za to znali neka se deset godina kaju.
Tumačenje: Ako je netko zaručio djevojku i, dok još nije stupio u brak s njom, oskvrnuo njezinu sestru pa je ona zatrudnjela, a on se potom oženio svojom zaručnicom; ako se dogodi da prva, smućena žalošću, oduzme sebi život, onda se i oni koji su znali što se zbilo, pa su je mogli izbaviti od samoubojstva, a nisu je izbavili, kažnjavaju kao krivci za ubojstvo i primaju epitimiju na deset godina. Nakon tog vremena, pošto prođu kroz stupnjeve pokajanja koje smo već više puta spomenuli i budu pridruženi vjernima u stajanju i molitvi, potom se udostojavaju Božanskog Pričešća.
U Kristu se dovršiše pravila svetog mjesnog sabora u Ankari.