Pitanje: Zašto si sada toliko zadivljen pustinjom, reci mi, molim te? Noću, prebivajući u tišini svoje duše, upitah premudroga Ivana, koji kao da je došao: „O, mnogo hvaljeni i majko Crkvama, zašto si se u starini tako divljem i nepristupačnom mjestu priklonio? Ili što je to glas beživotne pustinje, kojim se naslađuje ljudski sluh, tako slatko klicao?“
A on, pristupivši mi, izgovori ove riječi.
Odgovor: „O, kako“ — reče — „mogu govoriti tebi ja, koji sam izvan ovoga truležnog vijeka, a ti u njemu još prebivaš, dokle to Bog hoće, o druže?“
Pitanje: „Možeš“ — rekoh — „divni, ako hoćeš, objaviti mi ljubav svoje mudrosti riječima odgovarajući na pitanje. I, ako hoćeš, razgovarajući s tobom, dosegnut ću samo mjesto o kojem govoriš, kako bi ti poučavao, a ja učio. Radi čega je tvojem razumu i življenju pustinja postala tako slatka, hrabri, da si ondje sagradio grad kreposti?“
Odgovor: „Življenja čistoga trag“ — reče — „jesu mirisi pustinje; promjena gradskih običaja, ondje je dostojanstvena radost istinskoga tihovanja. I radi toga, razbijajući ondje buru ljudskih pomisli, snagom trpljenja prebivah u duhu, očekujući glas, glas Onoga kojega si spomenuo...“
Pitanje: „Istina. A kakav je, dakle, bio lik toga glasa, i to još od tebe želim doznati?“
Odgovor: „Izraelskom bezumlju“ — reče — „govorih. Budući da oni, kao nerazumni, pred Gospodinom začepiše svoje uši, odbacujući glas razuma Višnjega, zvjerolike narode iz pustinjskih mjesta prizivah da se susretnu s njegovom vjerom, javnom propovijedi predstavljajući viđenje.“
Pitanje: „Vjerujem. No kako si prepoznao Onoga kojega nisi poznavao, reci mi?“
Odgovor: „U liku čovjeka vidjeh silu Božju.“
Pitanje: „Ja se i tvojoj smjelosti zadivih, predivni.“
Odgovor: „Kakvoj?“ — reče.
Pitanje: „Toj što si, budući čovjek, krstio Sina Božjega!“
Odgovor: „Poslušnošću izliječih smjelost. Nema ničega poniznijega od poslušnosti.“
Pitanje: „Točno. Iz skrušena srca doista se poslušnost rađa.“
Odgovor: „Prava riječ“ — reče.
Pitanje: Ja opet rekoh: „Kako si prepoznao blaženstvo Svetoga Duha, koji je u takvu liku sišao s nebesa na Gospodina? Ti posvjedoči da si Ga vidio u obliku goluba.“
Odgovor: „Neki vjetrovi radosti“ — reče — „najavljivali su Njegov neizrecivi dolazak, a glas koji je nakon njih uslijedio, sišavši s nebesa, koji kao prstom pokaza Sina, od Duha Svetoga posvjedočenoga, jasno mi pokaza beskonačnost toga goluba.“
Pitanje: „Dovoljno je“ — rekoh. „Je li to bio izrečeni glas samoga Oca ili nekih sila koje pred Licem Božjim uzviknuše?“
Odgovor: „Samoga Oca.“
Pitanje: „Kako to?“ — rekoh. „Reci mi, zar je bila potrebna osjetilna riječ Onome Koji je u bestjelesnoj i nevidljivoj naravi?“
Odgovor: Božanstvo ne objavljuje riječ nekim govornim organom, nego, kada želi da se čuje Njegova zapovijed, zapovijed se kao glas objavljuje onima koji su pokrenuti Božjim djelovanjem. Oni za koje On želi da čuju — oni čuju. Ako negdje budu zajedno oni koji trebaju čuti i oni koji nisu dostojni toga slušanja, posljednji neće čuti.
Tako je bilo i tada: glas se čuo samo na onome mjestu na kojemu se Gospodin krstio. Da nije bilo tako, sav bi svijet čuo glas koji je dolazio s tolike visine, čak i da je bio anđeoski glas.
Onome tko želi ovo naučiti, moguće je to spoznati iz Evanđelja, točnije iz onoga koje je napisao božanstveni Marko. On spominje glas koji se čuo na gori kada se Gospodin preobrazio, govoreći: „I bi oblak koji ih je zasjenio, i bi glas iz oblaka koji govori: Ovo je Sin moj ljubljeni, Njega slušajte.“
Pitanje: „Pravo učiš“ — rekoh. „A ono što se u viđenju objavljuje, Sveti i Životvorni Duh, kako treba razumjeti? On je vječan i nepromjenjiv, kao što si rekao. Tko zna kakva je Njegova blažena narav?“
Odgovor: „Evo“ — reče — „ondje se zbog Očeva glasa divite viđenju. Nije se nevidljiva i nepromjenjiva narav Svetoga Duha promijenila u oblik goluba, kako bi se On tako objavio kako je htio, nego su oni koji su se udostojili toga viđenja vidjeli ovu ljepotu u kojoj se božanstveni Duh, silazeći s nebesa, htio objaviti čovjeku.
Onome koji je vidio objavio se lik Njegove volje, a nije se objavila ona neizreciva i neshvatljiva narav koju bi netko u tom smirenom obličju mogao vidjeti kao tajanstveni lik. Na taj su način — viđenjem obličja — i proroci vidjeli Boga. Jer se On sam nije pretvarao u lik kada im se objavljivao, nego su oni, kao u obličju slave, gledali Bezobličnoga, koji im se voljom, a ne naravi, pokazivao u obličju.
Jer se djelovanje volje njima jasno javljalo u viđenju kao obličje slave, zbog Onoga Koji im se htio objaviti u obliku zapovijedi.
Pitanje: „Kako će se, dakle, u netruležnom vijeku Bog javiti čovjeku?“
Odgovor: „Neraspadljivost tijela“ — reče — „prema istinitoj riječi čini da čovjek bude blizu Boga. Tako će se i tada Bog javiti čovjeku, kao što će, opet, čovjek moći vidjeti Boga.“
Pitanje: „Neće li se, dakle, opet javiti u obličju?“
Odgovor: „Ne“ — reče — „nego u sili božanske slave. Oni koji će se toga udostojiti bit će vazda u Božjoj svjetlosti, uvijek se u slavi naslađujući ljubavlju, dok će ih obasjavati božanska Svjetlost božanske slave na način koji je nemoguće razumjeti.
Na način na koji se Bog smješta ondje gdje želi, ostajući nesmjestiv, tako se i vidi ondje gdje zaželi, ostajući nevidljiv.“
Pitanje: „Što treba podrazumijevati pod silom Božjom?“
Odgovor: „Dobrotu“ — reče — „nevidljivu, poznatu samo u slavi.“
Pitanje: „Po meni“ — rekoh — „ljudi slavu shvaćaju kao neko predivno lice.“
Odgovor: „Ne misli tako“ — reče. „Da je dobrota one bestjelesne i blažene naravi iznad viđenja, uvjereni smo zbog njezine velike čistoće. Zbog toga i ono što se još nije dogodilo jedino Bog vidi kao da već jest.
Kad bi u nekom obličju bila ona neizreciva narav, ona ne bi ono što još nije bilo gledala kao da već jest.“
Pitanje: „Kako to kažeš?“
Odgovor: „Kao što onaj koji je potpuno u nekom obličju nikako ne može unaprijed vidjeti ono što će biti izgovoreno ili što će se dogoditi, budući da je potpuno u obličju naravi, tako je i ako cijelu svoju narav ima kao lice.
Tako i naš um nekim okom izobilno promatra, ali ništa od onoga što će biti ne može znati, čak ni nakon odvajanja duše od tijela, kada će, kako se vjeruje, sav biti kao neko oko.
Isto treba misliti i o nebeskim silama, čiji se izgled doista drži za čitavu njihovu narav.“
Pitanje: „Zašto, dakle, neki smatraju da su i nebeske sile i duše iznad dosega vida?“
Odgovor: „Daleko“ — reče — „sežu njihove misli! Budući da ni anđele ni duše nije moguće vidjeti, ispovijedaju da ih treba smatrati bićima bez obličja.
Treba znati da dobrota njihova uma i njegova pojava imaju neko obličje, kao što postoji oblik ljepote njihova razuma i dobrote.
Zbog toga, kada duša misli o dobru, ona je svijetla i prozračna; kada misli zlo, tamna je i ružna.
Kao što se sjene, uhvaćene zjenicom oka zbog njezine velike i oštre jasnoće — a to osjetilo prikladno je nazvati silom vida — pojavljuju kao slike toga djelovanja (poželjno je preko otkrivenoga primjera, koliko je moguće, govoriti o neotkrivenom viđenju), tako i kada um, prema svojoj sklonosti, prihvati požudnu pomisao, ona biva kao slika djelovanja duše, što se događa zbog njezine velike osjetljivosti.
Kod bestjelesnih naravi, ako postoji neko djelovanje, ono nastaje zbog velike osjetljivosti naravi, bilo da se dogodi da se ona pridruži slavi ili strasti.
To se odnosi i na anđele koji su otpali. Dok su mislili ono što dolikuje anđelima, ljepota njihovih misli bila im je uzrok obličja slave; kada su zanemarili bogoljubive misli, njihovo se bezumlje pretvorilo u obličje sramote.“
Pitanje: Ne treba li, slično kao s gustoćom našega tijela, govoriti i za duše i anđele, bića bestjelesna i nevidljiva, jer se ne mogu usporediti s bezmjernom čistoćom Božanske naravi?
Odgovor: „Svako se stvarenje završava nastankom obličja“ — reče. „Onaj koji je uvijek postojeći, koji nije stvoren — a vjeruje se da je od vječnosti sama Dobrota — iznad je obličja. On nije nastao stvaranjem, nego od Onoga Koji mu je dao postojanje, od Nadnaravne naravi.“
Pitanje: „Htio bih još o tome nešto znati“ — rekoh. „Reci mi, zbog čega, govoreći o Bogu, spominjemo Dobrotu, a ne spominjemo obličje? U obličju je i Dobrota veoma divna.“
Odgovor: „Zato što je Dobrota Božja slava Božje biti.“
Pitanje: „Što ako netko kaže ono što je izgovorio psalmist David: ‘Ja ću se pravdom pojaviti pred licem Tvojim; nasitit ću se kada mi se objavi slava Tvoja’?“
Odgovor: „Ovo je prorok rekao ne kao da je Božanska narav u nekom licu ili obličju, nego nam se nevidljivi Otac javio u obličju i slavi Sina.
Zbog toga je i htio Bog da Njegova Riječ dođe među ljude u tjelesnom obličju, ostajući — a kako, ne zna se — u Svojoj svemoćnoj slavi, kako bi čovjek, gledajući gustoću obličja Njegova slavnog tijela — ‘obličje vidi obličje’ — nakon očišćenja uskrsnućem mogao vidjeti Dobrotu kao Božju.
Tako će se i Otac, na tajanstven način objavljen, javiti pravednicima, na način na koji se sada javlja anđelima, dok će se Sin jasno javiti u tijelu.
Lijepo je, zaista, da onaj koji želi u vijekove kraljevati uvijek vidi svoga Kralja, što bi bilo nemoguće da Bog Riječ svojim utjelovljenjem nije došao u obličju.“
Pitanje: „Vjerno i razumno“ — rekoh — „naučio si me, Riječi, uvijek mi pokazujući lik Ivanov. Dovrši s ostalim“ — rekoh — „i o anđelima, molim te, daj mi riječ o viđenju. Smatram da su oni takvi kakve će biti duše nakon uskrsnuća tijela.“
Odgovor: „O čemu pitaš?“ — reče.
Pitanje: „Da li anđeli opažaju osjetilima ili ne?“
Odgovor: „Prema razumnoj riječi“ — reče — „oni su bili u nekoj podijeljenosti u osjetilima, prema svojevlasnoj riječi. Tako su i neki od njih, služeći strasti, pali. Oni koji se od slavljenja Božanskoga i slavnoga Duha nisu okrenuli prema otpadništvu, sačuvali su se neozlijeđeni u bestrašću te su iznad osjetila.
Oni su u nekoj slatkoći nepromjenjive slave, tako da su im i shvaćanja o svemu tome primjerena. Ne samo da vide dobro koje im je slično, nego i ne poznaju ono što mu je suprotno. Nadamo se da će tako biti i s pravednicima u uskrsnuću mrtvih, kada od njih, u savršenoj pokornosti, njihov vlastiti plod bude prinesen Bogu.“
Pitanje: „Pravo“ — rekoh. „Pjevaju li one svete nebeske sile glasom, ili nekim umnim načinom, kako neki zamišljaju?“
Odgovor: „Glasom“ — reče. „Ako se za njih svjedoči da su ognjeni plamen, kako Pisma objavljuju, jasno je da oni preslavnim glasom pjevaju Bogu. Tako su i mnogi sveti mnogo puta slušali njihov glas u viđenjima, kao što Pisma svjedoče.“
Pitanje: „Jasno je“ — rekoh. „No sve do sada neki govore da, kao što se smatra za Božanski glas, prema predanoj riječi, tako moramo smatrati i za riječ anđeoskoga glasa.“
Odgovor: „Bog“ — reče — „budući da sve može, zbog toga i, kada govori kad hoće, pokazuje se ostajući iznad svega, jer je jedini On nestvoren. Anđelima nije moguće činiti ovo. Kada ni oni ne bi govorili kao što govore, mogli bi se pokazivati kada zažele, mogli bi, ako hoće, i stvarati iz nebića!“
Pitanje: „Vrlo dobro. A kako o duši“ — rekoh — „treba misliti kada se odvoji od tijela?“
Odgovor: „Tvrdim da duša“ — reče — „odvojivši se od tijela, sve dok uskrsnućem ponovno ne primi tijelo, u određenom smislu riječi pjeva Bogu, budući da je u tijelu potpuno usvojila što treba govoriti.
Anđeli pak, budući da su stvoreni u nekoj jednostavnoj i glasoljubivoj naravi, neprestanim oglašavanjem — kako smo razumjeli — pjevaju, ne objavljujući se nekim tjelesnim organom, nego samo to njihovo neprestano kretanje uzrokuje neki glas koji ima čudesnu narav.
Jer njihova zračna narav, koja veoma ljubi pjesmu, neprestano ih potiče da glasno kliču.“
Pitanje: „Jasno. Na koji način“ — rekoh — „treba razumjeti kako se pri viđenju mijenjaju kada ih Bog pošalje nekome od svetih?“
Odgovor: „Teško je za sluh ovo pitanje, pa zbog toga i odgovor luta. Ipak, prikladno je smatrati da, zamislivši ono obličje koje im je zapovjeđeno, spremno ulaze u to viđenje. To je lako njihovoj naravi koja u poslušnosti služi htijenju i koja se zbog velike rijetkosti zgusne.
Kao da se, zgusnuvši se silom htijenja, iz tajnoga u javno, ostvaruje neometano viđenje; tako se pojavljuju u obličju u kojemu žele, kao što rekoh, javiti čistoj duši.
Samo čiste duše mogu vidjeti duhovni oblik umnoga viđenja. Ako se kod onoga koji je pozvan na viđenje ne nađe ljubavi prema Onome Koji je viđenje stvorio, nikako ne može doći do zajedništva anđela s čovjekom.
Viđenje, tako, zahtijeva osjetilni glas, pa se obličje viđenja zbog navedenoga razloga, kako mi se čini, prilagođava glasu.“
Pitanje: „Razumljivo. I još te“ — rekoh — „molim, Riječi, učitelju, prije nego što nastane dan, jer znam da ćeš, kad on dođe, odmah otići. Ne podnosiš da duša pred tobom čeka na odgovor.
Ono što bih te još, u času odlaska od obličja zemaljskoga života, pitao jest ovo: kada anđele Bog pošalje na zemlju, za ono vrijeme dok budu u svijetu, napuštaju li nebeska prebivališta?“
Odgovor: „Nemoguće je“ — reče — „u ono vrijeme dok su u svijetu, da budu na isti način i u visini na nebesima. To je svojstvo jedinoga Boga Riječi Koji se utjelovio: On se i ovdje na zemlji javio ne kao priviđenje, a ipak nije napustio nebesa, nego sve drži zbog bezgraničnosti svoje Božanske naravi.
Treba znati da, gdje god se nalazile sve te anđeoske sile, one vide i sve nebeske stvari i one na zemlji, kao da ondje zajedno s njima prebivaju.
Prozirnost njihove naravi, i to što svuda imaju obličje, a prije svega milost Svetoga Duha, čini da sve vide.
Jedino Bog i ono što će tek biti vidi kao blisko, kao Onaj Koji je iznad svega. Ne samo ono što jest, nego i ono što tek treba biti vidi kao da je već bilo, slavom koju je imao prije svega. Tako jedino On zna i pomisli srca.“
Pitanje: „Duša“ — rekoh — „odvojivši se od tijela, ne gleda li, prema riječima izgovorenima o anđelima, ne samo predio bestjelesnih bića, nego također i sve ono što je u svijetu?“
Odgovor: „Nikako“ — reče. „Oni, anđeli, budući da su stvoreni u jednostavnoj, to jest jedinstvenoj naravi, ne samo da mogu vidjeti ono što je na nekom mjestu, nego mogu potpuno vidjeti i ono što je iznad mjesta.
Svojstvo je prozirne naravi da je nevidljiva grubljim naravima, a da ona vidi sve takve naravi.
Duša, otkako se odvojila od tijela, više ne može vidjeti one koji su na nekom mjestu. Jer, reče, duh prođe u njemu, i neće ga više biti, i ne zna više svoje mjesto.
Budući da je u mjestu zbog sjedinjenosti s tijelom, kada bude prisiljena od njega se razdvojiti, od tada ne vidi ono što je vidjela s tijelom. Jer čovjek u sjedinjenosti čini cjelinu, a anđeli u jednostavnosti naravi, to jest u njezinoj jedinstvenosti.“
Samo ovo, i još nešto, kazavši mi Ivanovu mudrost, otkri Riječ, mnogim vijencima ovjenčani i svjetlonosni Kralj! Kad je nastao dan, iščeznuo je, ponovno me ostavljajući žednim njegova društva.
Kraj, u Gospodinu, Otkrivenja svetoga Dijadoha.