Ovi se nazivaju klevetnicima kršćana, jer kršćane koji služe Jednomu Bogu, Živomu i Istinitomu, kojemu se u Trojstvu klanjaju, oklevetaše govoreći da časnim ikonama Gospodina našega Isusa Krista, Prečiste i Presvete Vladarice naše Bogorodice i svetih, kao bogovima i idolima služe, poput Helena. Na taj način ispoljavajući neprijateljstvo, Kristovoj se Crkvi sramno narugaše, svete ikone poskidaše i izlomiše, a kršćane koji su ih poštovali, po drevnom običaju, dogovorno gorko mučiše Židovi i bogomrsci.Od nekog starca ovako iznikne ta hereza. U Tiberijadi bijaše netko, smatran judejske vjere, velik u svom narodu. Njegovo ime bijaše Tesarandapih. On bi posuda lukavoga demona, kojega je posve u sebe primio. Čaranjem i magijom bavio se kao nekom vještinom. Ovaj posta neprijatelj kršćanima, te zavideći Kristovoj Crkvi, tražaše trenutak u kojemu će napadom ozlijediti pravovjerje. Nađe tada onoga koji bijaše vladar roda saracenskoga, njemu bijaše ime Zejd. Zbliži se s njim, i prikazujući mu se kao prijatelj, a predviđajući nekakvom magijom i neke njegove pomisli i htijenja, ujedno mu obeća da će, ako ga bude slušao, dugo poživjeti na vlasti i trideset godina u njoj provesti. Ovaj, ponesavši se u svome bezumlju, budući da je volio nečist život, i da je, primivši vlast, naširoko svoju tjeloljubivost raširio, usvoji riječi bezbožnikove, a to se pokaza ubrzo, kada zapovjedi da se po svoj zemlji njegovoj, gdje god se nađe naslikana ikona, ili bilo kakvoga stvorenja lik, sastruže, polomi i spali. Bogoborac je đavolsko zlodjelo lažju prikrivao, i držaše u tajnosti da uništavaju sva izobraženja samo da bi uz njih uništili i veličanstvene ukrase našega Svetoga Pisma.Pošto bezakona zapovijed bi objavljena, odmah, zajedno s drugim slikama i kipovima, i one ukrašene svete ikone iz Kristovih crkava uništavahu. Strgavši s njih izobraženja, lomili su ih, a uz to još i iz crkava one natpise na svetim posudama i na ruhu cijele predavahu ognju. Sve se ovo činilo nečistim i bezakonim rukama. Poslani radi ovoga kristoborci, Židovi i Saraceni, prisiljavahu kršćane da izvršavaju naredbu, a ovi, tjerani i nagovarani da se prihvate takva skrnavljenja, ne poslušaše.Od toga vremena rođeno, zlo uzraste, i u grčke krajeve dođe. Njegovu zarazu ne primiše samo neki prosti ljudi, nego sami crkveni poglavari, nazvani pastiri, a vukovi po ćudi i htijenju. Od njih tada bijaše ondašnji Nakolijski biskup. Tako bogoborci, smislivši i učinivši, narugaše se Božjoj Crkvi.Kakav kraj primi učitelj ove zloće, sveprljavi Židov, nije pravedno preskočiti. Jer Zejd onaj, poživjevši samo dvije godine i šest mjeseci, otrgnu se od života. Njegov sin, zvani Julid, primivši očevu vlast, zapovjedi da se vračar, kao onaj koji je prevario njegova roditelja, gorkom i strašnom smrću ubije. Tako primi plaću priličnu zlobi svojoj.Uskoro se istočna Crkva obuče u svoju ljepotu i primi obnovu svetih ikona. Korijen one gorčine, jednom zasađen u grčke gradove, dosegnu i do onoga koji tada carevaše, Lava po imenu i po naravi. On se, potaknut žalcem nečistoće i tjeloljublja, slično onom barbaru, razbjesni na pravovjerje Božjih Crkava, trudeći se da Sveto Pismo istrijebi i zatre. Naslijedivši njegov grijeh i bezbožnost, sin Konstantin podiže neprijateljsku borbu protiv pravovjerja. Okupi sabor bezakonih biskupa, i izloži nečasne zapovijedi svoje bezbožnosti: do kraja, dakle, svete ikone zatirati i uništavati, a one koji im se klanjaju ili ih spominju u molitvama, na gorke muke i kazne predavati. Optuži ih za grijeh idolopoklonstva, govoreći da im se  klanjaju kao bogovima. Sveto monaško življenje treba posve odbaciti i rugati mu se, pa ili da monasi skinu monašku odjeću, ili da prime razne muke.Zbog toga nam se pridružuje judejsko rasuđivanje, a razumijemo i kršćansku propovijed. Nama preostaje, budući da smo slobodne volje, da izaberemo ili dobro i spasonosno, ili zlo i štetno.
Neka od strane Svete i istobitne Trojice, kojoj se klanjamo, Oca i Sina i Svetoga Duha, uvijek bude proklet i anatema, prije svega Šimun Vračar, kao prvi zli začetnik zlih hereza, a s njime Kleovije, Menandar, Filit, Hermogen, Aleksandar Kovač, Dositej, Gorgotej, Saturnin, Masmotej, Adrijan, Vasilid, Izidor, njegov sin još bezumniji od oca, Evion, Karpokrat, Epifanije, Prodik, Kirint i Mirint, Valentin, Florin, Vlast, Artemon, Sekund, Kasijan, Teodot, Heraklion, Ptolomej, Marko, Kolovars, Ademije Karcijski, Teodot Kožar, drugi Teodot, koji je bio s one strane Eufrata, Monoim Arap, Hermogen, Tatijan Sirac, Amonije, njegov sin Ermofil, jednak mu u zabludi, Kerdon, Sakerdon, Marcion Pontski, Apelije, Asklepiodot, Vardesijan, Apolonid, Potim, Prepon, Piton, Siner, Teodot Trapezuntski, Montan, Priscila i Maksimila, njegove bezumne učenice, Nepot, Elkesaj, Origen, drugi Origen, zvani Adamant, Savelije Libijac, Novat, Pavao koji je bio iz Samosate, Epigen, Kleomen, Noit Smirnski, Mani, koji je imenjak bezbožnog bezumlja, Savatije, Arije, Melecije, Aecije, Eunomije, Arestije, Evdokije, Makedonije, koji se borio protiv Svetoga Duha i s pravom bio nazvan duhoborcem, Apolinarije Laodicejski i njegov sin Apolinarije, Magi, Polemon, Pelagije, Celestin i Julijan, pobornici istoga bezumlja, Teodor Mopsuestijski i Nestorije, prečisti propovjednik nečistog čovjekosluženja, Kir i Ivan iz Kilikije, krajnje bezbožni pobornik istoga bezboštva, Evtihije II. Dioskor, pomoćnik i zagovornik Virzuma, Zora, Timotej zvani Dhor, Petar Mucavi, II. Akacije, koji je napisao lažni spis o sjedinjenju, Zimon, Lambetije, začetnik zloglasne Marcionove hereze, Didim i Evagrije, koji je učvrstio Origenovo nečisto brbljanje, Petar Valjar, koji se usudio u Trisvetu pjesmu dodati riječi „raspet za nas“, drugi Petar, iverska gnusoba, guba barbara, Izaija, branitelj toga Petra, koji je iznjedrio drugu herezu, „bezglavu“, među bezglavima.
Zatim, među svima i prije svih, i sa svima i poslije svih, i više od svih, Sevir Antiohijski neka bude proklet, i svi njegovi bijesni učenici. On je od svih starih i novih bezglavih bio okrutniji mučitelj i najlukaviji neprijatelj Svete Katoličke Crkve; preljubnik Antiohijske Crkve, krajnje bezakon i krajnje omražen.
Teodozije Aleksandrijski, Antim iz Trapezunta, Jakov Sirac, Julijan Halikarnasac, Filiksim, Gaj Aleksandrijac, od kojega je nastala gajanska, odnosno julijanska hereza, Dorotej, koji je bio pobornik tih bezbožnih hereza, Pavao Crni, koji nije samo tako nazvan nego je takav uistinu bio, Ivan Gramatik, čiji je nadimak „Trudoljubac“, premda je zapravo bio „uzaludni trudbenik“, Konon i Eugenije, pobornici triju bogova, trostruko prokleti, Temestije, otac neznanja o Kristu, njegov roditelj i sijač, krajnje bezumni, koji ne razumijevajući i ne znajući, a tvrdeći da razumije i zna, kao bogoprotivnik brbljaše da Krist, Bog naš, nije znao Dan Suda.
Da nije bio u neznanju o sili svojih riječi, ne bi iznjedrio pogubno neznanje niti bi tako revno pomagao nečistoći neznanja. Iz svojega bezumnog razuma izrekao je da Krist nije razumio, budući da nije bio Bog koji je oduvijek postojao, nego pravi čovjek, dan konačnog suda. Iz svojega bezumnog razuma iznosi i predstavlja Ga kao običnoga čovjeka te se takvim ludilom naziva bezglavim, brbljajući o jednoj složenoj naravi samoga našega Spasitelja Krista.
Neka s njime bude proklet i trostruko proklet Petar Sirac, i Sergije Armenac, prvak gorkoga bezboštva, koji nisu bili složni ni međusobno niti su govorili išta slično drugima.
Damijan, koji im se veoma mnogo protivio i pokazao se kao novi Savelije našega vremena, i s njime nasljednici njegova beščašća, neka budu prokleti i anatema: Atanazije Sirac i Atanazije Apozigrski, kao i oni koji njihovom nesjedinjenom sjedinjenju, kao neznalice i nesjedinjeni, pristupaju te ih poput bezumne stoke oni hrane, međusobno se klevetama i neprijateljstvom ranjavajući.
Neka s njima budu obučeni i odjeveni u prokletstvo i anatemu i Benjamin Aleksandrijski, pobornik i zagovornik gajanske hereze, te Ivan, Sergije i Toma Sirci i Sevir.
Neka zajedno s njima budu javno pridruženi prokletstvu i osudi istinskoga propovijedanja i Mina Aleksandrijski, pobornik i zagovornik gajanske hereze, koji je javno ratovao protiv propovijedanja istine, kao i svi s njima koji su njihovi zajedničari, istoga roda i drugovi u bezboštvu.
S njima neka budu prokleti i anatema Kir Aleksandrijski, krajnje bezakon i preljubnik, Teodor Faranac, Sergije, carigradski biskup, i Honorije Rimski, začetnici i zagovornici jednovoljne hereze.
S njima neka takvo prokletstvo pokrije i Pira, Pavla i Petra, prvoprijestolnike Carigrada, pobornike beščašća, koji su se borili sami protiv sebe i protiv istine te su sve do danas ostavljeni pod prokletstvom; Makarija Antiohijskog i Stjepana, njegova učenika i učitelja bezumlja; Polihronija, novoga Šimuna Vračara; i Armazija Gnojnoga, koji se sve do sada bori u Aleksandriji.
I oni koji su tuđi Crkvi i ratuju protiv pravovjerja, koji se odriču Boga, cara i svetih Božjih svetitelja te se hvale saracenskim tajnama, neka padnu pod ista takva prokletstva i strašne osude.
I sve hereze koje su od vremena Kristova dolaska izrasle i usudile se zaratiti protiv Kristove Crkve, a to su: nikolaiti, evtihijani, kainiti, damijaniti, vardilioti, vervorijani, časni vojnici, zmijnci, kataktisiti, uzdržnici i oni s druge obale, vodopredstojnici, marcioniti, Frigi, pepuzijani, čuvari kruha, taskodrungiti, četrnaestnici, nazoreji, melhisedekovci, protivnici Marije, psatirijani, kirtijani, dulijani, čovjekolikci, jerakiti, masalijani, izajevci, nerazumnici, jakoviti, nestorijanci, trobožnici, evtihijanci, bezglavi, barsanufiti, jednovoljnici i ako postoji još neka nečasna i bogoprotivna hereza.