Bogoljubivi suslužitelju i od svih meni najprisniji Ivane, tri su stupnja onih koji pristupaju Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi.
Prvi stupanj jesu oni kojima je potrebno sveto krštenje. Drugi su oni koji se ne krštavaju, nego se pomazuju svetim mirom. A treći su oni koji se niti krštavaju niti pomazuju, nego samo trebaju prokleti svoju herezu zajedno sa svim drugim herezama.
Ovo su oni koji se krštavaju:
TASKODRUIZI
1. Oni žive u Galaciji. Imaju nekoga Marka kao svoga učitelja. Odbacuju božanski razum, kleveću krštenje i uklanjaju se od njegova izvršenja. „Ne dolikuje“, govore, „lik nebeskih i nevidljivih vidljivo prikazivati na zemlji, niti onome što je tjelesno pripisivati bestjelesno.“
Odriču Gospodnji plan spasenja za nas i sablažnjavaju se zbog materije svega što postoji, poput Šimuna.
Nazivaju se Taskodruizi na galaćanskom jeziku, budući da taskos znači „klin“, a drungos „nosnica“. Njima je običaj da, kada govore svoje molitve, stavljaju prst desne ruke u nosnicu, pa po tome imaju takvo ime na galaćanskom, koje glasi „klinopobadači“.
MARCIONITI ILI KRUHOČUVARI
2. Marcionit Pontski bijaše učenik Kerdonov. Govorio je o četiri nerođene biti koje su osnova svega što postoji, pa opet to četvero u dvoje slagao, od kojih je jedno nazvao dobrim i nerazumnim, a drugo stvarateljnim i pravednim, i zlim. Tvrdio je da je Krist prividno bio čovjek, a ne istinski. Tijelo je zlo, i sav svijet je tvorevina zloga, a dušu smatraše dijelom Božjega bića. Uspostavlja tvrdnju o postojanju neprijateljstva između duše i tijela. Zmiju smatra boljom od Tvorca, jer je On iz zavisti zabranio kušanje s drveta, a ona je darežljivo savjetovala da kušaju. Nju i poštuju, kujući je od bakra, za neke druge se govori da je i živu izuzetno poštuju.
I kruhočuvari proizlaze iz hereze ovog Marciona. Ime su promijenili zbog dodatih učenja. Zamijesivši tijesto s mlijekom, to u tajnama daju svojim sljedbenicima. Odbacuju Zakon i proroke i patrijarhe, umišljajući da su od Luke primili Evanđelje. Uskrsnuću tijela se podsmjehuju kao besmislici. Ovaj Marcion u tajnama, tj. u službi, vodu prinosi. Od njega i ostalo naslijediše njegovi učenici.
Govori se kako je Marcion rekao svetom Polikarpu: „Znaš li nas, Polikarpe?“ Polikarp reče: „Znam — prvenca Sotonina.“
VREĆONOSCI, I ODRICATELJI OD SVIJETA I UZDRŽLJIVCI, JESU ONI KOJI SU VODOPREDSTOJATELJI
3. Oni umjesto vina vodu Bogu prinose, pa se zbog toga nazivaju i vodopredstojatelji. Ovi brak nazivaju bludničenjem. Ono što je od Boga stvoreno mrze kao zlo. Kao začetnika hereze imaju jednoga od učenika Justina Filozofa i Mučenika. Kažu da je poslije mučeništva svetoga Justina odstupio od Crkve i izmislio takvu herezu.
VALENTIJANI, VASILIDIJEVCI I TAKOZVANI JERMEJI
4. Vasilid Egipćanin basnoslovi da se Krist na zemlji javio kao bestjelesan, da nije pretrpio stradanje. Šimun Cirenac je, drže, bio prikovan na križ, dok je Krist izdaleka gledao i smijao se židovskoj ludosti. „Ne dolikuje“, govore, „poštovati raspetoga, nego onoga za koga se smatra da je raspet.“ Odbacuju uskrsnuće tijela, napuštaju Zakon i proroke. Dopuštaju da se ono što je prineseno na žrtvu idolima jede bez straha i da se svako sramotno djelo čini bez razmišljanja, da se bave magijom, čarobnjaštvom i vračanjem.
Valentin pretpostavlja da su munje i bezdan bili prije svega. Basnoslovi da je Krist bestjelesan, da je tijelo s dušom primio od Tvorca, koje isprva nije bilo dodirljivo ni vidljivo, a kasnije jest.
Od njih se Jermeji nazivaju oni koji su od nekoga tako nazvanog primili ime. Svako zabranjeno djelo čine, nedolične praznike priređuju, jedu ono što je prineseno na žrtvu idolima. Za Gospoda kažu da je tijelo Njegovo sneseno s Visine i da je tako prošao kroz Mariju kao voda kroz cijev. I ovo basnoslove: drugo tijelo, koje nazivaju duhovnim, uskrsnut će, a ne ovo. Čine sebe sličnima Razumnicima, Vardesijanima, a i Valentinijanima.
Valentin bijaše egipatski biskup.
NIKOLAITI
5. Nikolaitska hereza potječe od Nikole, jednoga od sedmorice đakona. Taj Nikola imao je lijepu ženu i svakome tko bi to htio dopuštao je da bude s njom. Poznato je i to da se nijedan drugi začetnik hereze nije našao kao takav učitelj svakoga mrskog, prljavog i sramotnog djela. On je prvi počeo govoriti da, ako netko ne čini svakodnevno prljava bludna djela, ne može biti sudionik vječnog života.Od njega su heretici nazvani Razumnici i Vorvoriti, odnosno razvratnici, koje optužuju za sva sramotna bludničenja. Tolika je njihova mržnja da i Gospodin reče biskupu jedne Crkve: „Imaš nešto dobro, budući da mrziš djela nikolaita koja su i meni mrska.“
MONDANITI KOJI SU I PEPUZIJANI
6. Mondan je sebe nazvao Utješiteljem. Dvije bludnice za žene je uzeo, Priskilu i Maksimilu, i nazvao ih proročicama. Pepuz, grad frigijski, nazvao je Jeruzalemom. Zapovijedao je da se brakovi rastavljaju i da se od hrane uzdržava. Pashu iskvari, i Tri osobe istobitnog Božanstva, pomiješavši ih, u jedno lice sjedini.
Ovi miješaju ječmeno brašno s krvlju i njime se pričešćuju. Ne priznaju da se ovako pričešćuju, stideći se.
MANIHEJI
7. Od Manenta Perzijanca potječu. Oni su imenovali dvojicu jednako moćnih i suprotstavljenih bogova, huleći na Božanstvo; od kojih je jedan uzrok svjetlosti, a drugi tame. I Sunce i Mjesec štovali su kao bogove, a đavola su nazivali vladarom tijela.
O zakonitom braku govorili su da je demonski, a pomaganje siromašnima nazivali su bezakonjem. Smatrali su da Gospodin pri utjelovljenju nije primio čovještvo te su se rugali križu, smrti i uskrsnuću kao prividima. Propovijedali su da se duše nakon smrti premještaju u zvijeri, stoku i ptice.
I za sve su govorili da ima dušu: i oganj, i zrak, i zemlja, i voda, i biljke, i drveće, i sjemenje. Zbog toga oni koji su upućeni u njihove tajne, koji su izabrani, niti lome kruh niti sijeku biljke, nego proklinju one koji to čine.
Bave se vračanjem i čaranjem te ne odustaju od uništavanja djece. Nazivaju sebe Kristovim antikristima i šalju pred sobom učenike kao propovjednike.
Taj Manent obećao je perzijskom caru da će izliječiti njegova bolesnog sina. Ali kada ga je učinio mrtvim, primio je plaću dostojnu svojih djela — oderali su mu kožu.
Još su govorili da netko po imenu Sakla nosi zemlju na ramenu, i kada se umori, prebaci je na drugo rame, zbog čega nastaju potresi.
I ovo su rekli: da je Gospodin radi spasenja duša napravio napravu koja ima dvanaest kâda, koje se vrteći ukrug uzimaju duše umirućih; njih prima Sunce, veliko svjetlilo, svojim ih zrakama čisti i predaje Mjesecu. Tako se ispunjava ono što nazivamo mjesečevim krugom.
EUNOMIJANI KOJI SU AECIJANI
8. Eunomije bijaše Aecijev učenik. Njega arijanac Evdoksije, koji je zadobivši Konstantinovu naklonost oteo katedru Carigrada, postavi za biskupa grada Kizika.
Ovaj Eunomije u bogohuljenju nadmaši svojega učitelja, pripisujući Sinu da je iz nebića, da je nepromjenjiv, da je sluga i da je u svemu različit od Oca. Helespontski biskupi nisu ga trpjeli, pa ga tužiše caru Konstantinu.
Konstantin zapovjedi da se Riječ naziva samo sličnom Bogu, ni različitom ni istobitnom. Na taj način Eunomije bijaše poslan u progonstvo.
Oni koji su mu se pokoravali i slušali ga naučiše se od njega krštavati jednim uranjanjem, polijevajući vodu po glavi do pupka. Polivena voda, govore, ne treba ići ispod trbuha.
Protuzakonito je, govore, da spolni organi koji služe rađanju djece prime dar neraspadljivosti.
Ovi nemaju ni crkve, ni sjenice, ni mjesta za okupljanje, nego se na nekim tajnim mjestima pod zemljom okupljaju. Zbog toga ih mnogi nazivaju jazbinama, jer žive u jamama.
PAVLIJANI
1. Oni su od Pavla Samosatskog. On uči da o Kristu treba ponižavajuće i nisko misliti, kao da je po naravi bio običan čovjek, govoreći da svoj početak ima od Marije.
FOTINIJANI
2. Fotin, biskup u Srijemu u vrijeme cara Konstancija, obnovio je krivovjerja Pavla Samosatskog, Sabelija Libijca i Montana. Propovijedao je da Bog Riječ nije bez početka, niti je Tvorac svih vjekova, niti je postojao prije svega stvorenoga, nego Ga naziva mladim i novim, te da je tjelesni početak primio rođenjem od Djevice. Ovoga Fotina Sabor koji je bio u Srijemu ne samo da je lišio dostojanstva, nego ga je i prisilio na život u izgnanstvu izvan grčkih zemalja. Zbog toga i oni koji su iz ove hereze trebaju sveto i spasonosno krštenje.
SABELIJANI
Od Sabelija Libijskog potječu, koji je učio sinočinstvu, govoreći o jednoj osobi Svete Trojice. Slično ovome mudrovao je i drugi Sabelije, episkop pentapoljski. On se drznuo reći da je Jedinorodna Riječ radi potrebe proizašla na neko vrijeme, a poslije se vratila u Onoga od Koga je izašla, govoreći da niti je prije izlaženja postojala, niti je poslije izlaženja nastala.
MARKELIJANI
3. Ovaj Markel bio je biskup u Ankari. On je mudrovao slično Sabeliju Libijcu, koji je učio o jednoosobnosti i o tome da postoji jedna osoba Svete Trojice.
ŠIMUNIJANI KOJI SU OD ŠIMUNA VRAČARA
4. Prema nekima, ovo je prva hereza od Kristova dolaska. Ovaj Šimun bijaše vrač, rodom iz Gite, grada u Samariji. Pred samarijskim narodom činio je neka priviđenja, govoreći za sebe da je velika sila Božja i da je sišao odozgo. Pred ljudima u Samariji nazivao je sebe Ocem, a Židovima je tvrdio za sebe da je Sin, koji, premda je od njih bio mučen, nije postradao, nego je to bilo samo priviđenje.
Zavolio je neku ženu iz grada Tira i učinio je sebi ravnom bludnici, pa se drznuo nazvati je Duhom Svetim te rekao da je zbog nje sišao s neba. „Ona je“, reče, „zalutala ovca. I u koliko se sve oblika nisam preobrazio i u kakvom liku ne bijah na nebu, da bih se prikrio od svojih anđeoskih sila, kako ne bi pomislili: ‘Ovo je taj!’ Ona se također naziva Duhom Svetim, kojom stvorih anđele.“
Još je govorio da su anđeli stvorili sav svijet i čovjeka, da sav svijet nije Božji, te je odbacivao uskrsnuće mrtvih.
O MENANDRU
14. On bijaše učenik Šimuna, Samarjanina, rodom iz sela po imenu Kapareta. Nije samo jednako mudrovao kao njegov učitelj, nego je bio i mnogo nečasniji od njega, nazivajući sebe spasiteljem. Radi spasenja ljudi sišao je nekamo odozgo, poslan od nevidljivih vjekova.
Učio je da se nitko, pa ni sam Tvorac svijeta, ne može drugačije suprotstaviti anđelima, osim ako se prethodno ne podvrgne vračarskoj vještini koju je on predao i krštenju koje on daje, te tako bude udostojen besmrtnosti, jer od tada više ne umire.
O EVIONITIMA
15. Ovi pogrdno govore o Kristu, smatrajući ga običnim i jednostavnim čovjekom, koji je zbog uspješnosti u vježbanju posta postao pravedan. Prema njima, on je rođen iz sjedinjenja muškarca i Marije, i ove hereze izbacuju sve takve nauke.
I ovaj Kirint i Karpokrat isto tako govore i mudruju, pa se zbog toga nazivaju siromašnima, a Židovi su ih nazvali ebionitima. O Gospodinu govore da je prividno bio čovjek i izabrani Izabranik, po izboru nazvan Sinom Božjim, budući da je s visine na njega sišao Krist u obliku goluba.
Oni ne jedu ništa što ima dušu. Upitaše ih: „Zašto ne jedoste?“ Rekoše: „Budući da se te životinje rađaju od sjedinjenja i miješanja tijela, zbog toga ih ne kušamo.“
O KIRINTU. OD NJEGA POTIČU KIRINĆANI, A DRUGI GOVORE DA JE EVIONIT
16. On govori o velikom otkrivenju od anđela koje mu je dano i uvodi laži, govoreći da će nakon uskrsnuća mrtvih nastati Kristovo zemaljsko kraljevstvo, te da će Jeruzalem ponovno prebivati u požudama i tjelesnim užicima, i obmanjuje povezujući s tim učenje o tisuću godina života u svadbenom veselju.
Govore da je sveti Polikarp, biskup i mučenik, jednom prilikom kupajući se u kupelji, gdje bijaše i sveti Ivan Apostol, ugledavši Kirinta kako se kupa, odskočio s mjesta i zapovjedio onima koji bijahu s njim da bježe. „Bježimo“, reče, „da se kako kupelj ne sruši i sve ne povrijedi, jer je unutra Kirint, istinski neprijatelj.“
Kažu da je upravo on izazvao nemir kada su oni koji bijahu s Jakovom napisali poslanicu u Antiohiju: „Oni koji su od nas izašli, smućuju nas.“ Taj isti ispitivao je i Petra o Korneliju, a drugom prilikom bio je i uzrok pobune protiv Pavla u hramu u Jeruzalemu kada se ošišao.
I za Krista je govorio da je raspet i da još nije uskrsnuo, nego da će uskrsnuti kada bude opće uskrsnuće.
O SATURNINU
17.Saturnin je u svemu razmišljao poput Menandra, koji je bio učenik Šimuna Vračara.
O KRAPOKRATU
18. Taj je Karpokrat sebe nazvao ocem mudrosti te je javno izgovarao vračarije, hvaleći se njihovom snagom, i pred svim ljudima pripovijedao o bajalicama koje se koriste u vezi s ljubavlju. Poučavao je lažno, ali otvoreno i bez prikrivanja. Savjetovao je činjenje svakog sramotnog djela i bezakonog postupka. Uz sve prethodno navedeno, taj je nečisti i mrski Karpokrat govorio i to da, ako netko ne ispuni volju svakog demona i anđela, ne može uzaći na više nebo niti proći kroz poglavarstva i vlasti. I ovaj je za Gospodina govorio da je nastao iz sjedinjenja.
O MARKU, NEČISTOM I ZLOMUDROM ZAČETNIKU HEREZE, I ONIMA KOJI MUDRUJU ISTO KAO ON
19. Ovi podižu šator i obavljaju službu, vršeći je uz određene zazive. Govore o duhovnom braku koji oni sklapaju, donose vodu i krste svoje pripadnike, govoreći: „U ime nepoznatoga Oca svih, i u istinitu Majku svih, i u Sina koji je sišao.“ U to ubacuju židovska imena, zbog čega se kršteni plaše.
O APELIJU
20. Apelije bijaše učenik Marcionovih nauka. On je prorokovao onima koji su slušali njegove iskaze, govoreći pod utjecajem nekoga neprijateljskog duha u liku djevojke po imenu Filumena. Ništa istinito nije rekao. Mnogo je pogrda iznio protiv Mojsijeva Zakona i prorokâ.
O TEODOTU KOŽARU
21. Za ovoga Teodota kažu da je bio začetnik i otac hereze Pavla Samosatskoga. On je prvi nazvao Krista običnim čovjekom. Bio je izopćen od biskupa i mučenika Vikentija. Pavao Samosatski bio je njegov učenik. Poželio je obnoviti ovu herezu i zbog toga je bio izopćen od strane Sabora.
Kažu da je Anatolije Ispovjednik bio zaveden od Askliopiodota i nekog drugog Teodota, Trapězuntskoga, koji su bili učenici Teodota Kožara. Oni nagovoriše Anatolija Ispovjednika da bude biskup njihove hereze, kao i da će od njih primati 150 dinara mjesečno.
Boraveći s njima, Gospodin ga je mnogo poučavao kroz viđenja. Čak je bio nalik mučeniku: budući da se nije popravio, noću su ga tukli anđeli. Ujutro bi ustao, obukao kostrijet, posuo glavu pepelom, prolio mnoge suze te pokazao rane klericima i narodu. Jedva ga je tada primio biskup Zefir.
O ELKESAITIMA
22. Ovi odbacuju neke dijelove cijeloga Božanskog Pisma, a ipak se drže riječi Staroga i Novoga zavjeta. „Apostol“ u potpunosti odbacuju. Još govore da nije štetno odreći se, odnosno da se razuman čovjek pod prisilom može odreći ustima, ali nikako srcem. Donose neke knjige, govoreći da su pale s neba. Tko ih posluša i povjeruje im, primit će oproštenje grijeha. Rekli su da će tim drugim oproštenjem oprostiti drugačije nego što je Isus Krist, Bog naš, oprostio.
O NEPOTU
23. Ovaj Nepot bio je biskup u Egiptu. Poučavao je gore od Židova o svetim obećanjima u Božanskom Pismu, o onome što im je obećano dati, i izmišljao da će na zemlji tisuću godina trajati neka tjelesna gozba. Obmanu svoga srca htio je povezati s Ivanovim Otkrivenjem.
O PELAGIJU I CELESTINU
24. Ovi bijahu istomišljenici s umišljeno mudrim Nestorijem, budući da su na Saboru u Efezu o njima izrekli mnoge osude, jer je Nestorije, bezbožnik, htio obnoviti tvrdnje Pelagija i Celestina. O njima se govori da su u vrijeme Teofila, aleksandrijskog biskupa, i u vrijeme Inocenta, rimskog biskupa, ustali protiv Crkve i podigli protiv nje mnoge borbe. Spisima dvojice prethodno spomenutih prvoprijestolnika bila su osuđena ova dvojica heretika, Pelagije i Celestin.
Kako kažu, nisu bili ni biskupi ni klerici, niti su uopće pripadali svećeničkom staležu, nego su hodili kao monasi, umišljajući protiv istine; ipak je bila prepoznata i njihova hereza, koja je po svojem nauku bila poput bezbožnih manihejaca.
Svima njima, kada pristupaju Svetoj, Božanskoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi, potrebno je božansko i spasonosno krštenje.
POSTOJI I DRUGA HEREZA MELKISEDEKIJANA
25. Melkisedekijanci su oni koji se sada nazivaju Atinđani. Štuju Melkisedeka, po kojem su i dobili ime, i nalaze se u Frigiji. Oni ne vjeruju ni kao Židovi ni kao pogani. Smatra se da svetkuju subotu, ali ne obrezuju tijelo. Ne dopuštaju nijednom čovjeku da ih dotakne; ako im netko daje kruh, vodu ili neku drugu stvar, ne podnose da je uzmu iz njegove ruke, nego mole onoga koji im je daje da je položi na zemlju, pa je tako, prišavši, uzmu. Isto tako postupaju i kada sami nekome nešto daju. Atinđani ih nazivaju tako jer ne dopuštaju nikome da ih dotakne. Atinđani znači „nedodirljivi“. Zbog toga ih je, kada pristupaju Svetoj i Božjoj Crkvi, potrebno krstiti.
NEKA SVI ZNAJU DA PRIPADNIKE OVIH 25 HEREZA TREBA KRSTITI.
ONI KOJI SE MIROM POMAZUJU:
OVO SU ČETRNAESTINCI
1. Četrnaestnici su oni koji četrnaestoga dana u mjesecu slave Uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista, bez obzira na to koji je dan: ponedjeljak, utorak, srijeda ili neki drugi dan. Kažu da im je apostol Ivan predao tu predaju. Oni se ne podnose ni s Novatovim učenicima. Također odbacuju pokajanje. Drže se tuđih knjiga, dodajući neke Prijelaze apostolske, i poštuju druga Djela apostolska, a ne ona koja su propisana pravilima.
NOVATIJANI, KOJI SU SAVATIJANI
2. Taj Novat bijaše prezbiter Rimske Crkve. Budući da se u vrijeme progona Crkve neki od vjernih, ne mogavši podnijeti muke, odrekoše Krista, nakon što je progon prestao, oni padoše pred crkvene pastire, moleći ih sa suzama da im se dade vrijeme za pokajanje i da prime iscjeljenje. Novat se usudi ne primati takve, nego se tome protivio, besramno govoreći: „Ne treba palomu pružiti ruku, nego neka ostane u svojem padu.“ Njega su ukoravali oni koji su se u vrijeme nevolja odrekli čak i samoga svećeničkog dostojanstva. Biskupi su pokajanjem i odgovarajućim naporima te spasonosnim vremenom podigli pale.
Ovoga Novata, koji je ostao nošen drskošću oholosti, odvojili su od Crkve. On se na nekom teško dostupnom mjestu sakrio. Privukavši k sebi trojicu starih biskupa, silom ih prisili da ga rukopolože, pa su polaganjem ruku postavili toga Novata za biskupa. Oni su i nakon izgnanstva iz Crkve svjedočili o prisili koju su od Novata pretrpjeli.
On se, još više osilivši zbog svojega položaja, sve koje je mogao, nerazumne poput sebe, zavesti, proglasio čistima. Njegovi istomišljenici također su zabranili drugi brak. Od njega je potekao Savatije, neki prezbiter iste gnusobe, koji je svojega prethodnika, svojega učitelja, nadmašio u oholosti i ispraznim govorima. S Židovima je svetkovao Gospodinovu muku, kao da Gospodinove ubojice imaju udjela u njegovoj milosti, budući da se s njima dogovorio da svetkuju Gospodinovo ubojstvo.
ARIJANCI KOJI SU OD ARIJA
3. Taj Arije bio je prezbiter Aleksandrijske Crkve. Učio je da je Sin odvojen od Oca te da je Otac jedne naravi, a Sin druge naravi, i s vremenom je razdvajao jednu Božansku bit. No, hulio je i na Gospodnji plan spasenja za nas, nazivajući Gospodinovo tijelo bezdušnim te govoreći o njegovoj muci i stradanjima da je umjesto duše postradalo Božanstvo. Tako su naučavali i Aecije, Eudoksije, Auksencije i Val, koji su bili biskupi na Zapadu.
MAKEDONIJEVCI KOJI SU DUHOBORCI
4. Oni su blaženoga Pavla Ispovjednika svrgnuli s crkvenoga prijestolja i zatočili u Armeniji, a na njegovo su mjesto doveli duhoborca Makedonija, jednoga od onih koji bijahu Pavlovi prezbiteri. One koji bi ga slušali poučavao je da je Duh Sveti stvorenje i sluga. Postavši omražen zbog toga, tada bijaše protjeran, ponajviše zbog promjene mišljenja Konstanta i blaženoga Konstantina Vjernoga. Taj je Makedonije klevetao dostojanstvo Duha Svetoga, kao da je podređen, manji od Oca i tuđ Božjoj naravi.
APOLINARIJEVCI
5. Apolinarije Sirijski usudio se za Krista reći da je bez ljudskoga uma, nego da je umjesto uma u njemu Bog Logos. Zbog toga, kaže, treba ispovijedati jednu narav Boga Logosa i tijela. Nadalje, za Oca kaže da je on Sin na očinski način, a Sin da je Otac na sinovski način, i također za Duha Svetoga – prema njemu je Bog jedno Trojstvo.
Ne samo to, nego i učenje o neizrecivim dobrima koja su pripravljena svetima spušta na veliko poniženje, odnosno u židovstvo, tako da se takve žrtve ponovno prinose u Crkvi.
Još govori da je Bog Logos uzeo ono tijelo koje je imao na nebesima, predvječno i njemu istobitno, te da je pretrpio stradanje svojim Božanstvom; da je, tijekom trodnevne smrti tijela, i Božanstvo bilo umrtvljeno te je tako tek od Oca ponovno uskrsnulo od mrtvih.
O tome je sveti Grgur Nazijanzin pisao Nektariju, biskupu Carigrada.
ONI KOJI BOLUJU OD OVIH PET HEREZA SAMO SE MIROM POMAZUJU
OVO SU HEREZE IZ KOJIH KADA DOLAZE NIJE POTREBNO KRŠTAVATI, NITI MIROM POMAZIVATI NEGO SE OD NJIH TRAŽI SAMO DA PROKUNU SVOJU HEREZU
Raskolnici melkitejci su od raskolnika Melitija. Oni nisu krivovjerni, pa samo trebaju prokleti svoj raskol.
Krivovjerni su i nestorijevci, i eutihijevci, i njihov zajedničar Dioskor, i Jakov (ne Vatsrijski, koji je pravovjeran, nego drugi, heretik, koji je Sirijac), i ostali bezglavi. Jer hereza bezglavih ima raskole i sekte zbog razlika u vezi s Kristovom sjedinjenom naravi. Oni razlikuju njegove dvije hipostaze i dvije osobe prije sjedinjenja, a izmišljaju da je nakon sjedinjenja imao jednu, složenu narav, tako da od toga vremena – prema njihovim riječima – više nisu zajedno Božanska i ljudska narav, nego je nakon sjedinjenja, opet prema njima, nestala Kristova istobitnost s Ocem i s nama.
TREBA ZNATI KOLIKO JE BILO BEZGLAVIH SEKTI ODNOSNO BOGOSTRADALNIH
O TEODOZIJANCIMA
1. Neka, dakle, prva glava govori o teodozijancima. Njihov je začetnik heretik Damjan. Razlikuju se u pogledu raspadljivosti i neraspadljivosti.
NEAZUMNICI TJ. NEZNALICE
2. Oni govore da Gospodin, po svojoj ljudskoj naravi, neke stvari nije znao, pa tako ni dan Strašnoga suda.
PAVLIJANI
3. Pavlijani su od onoga Pavla koji je pristupio Katoličkoj Crkvi, pa od nje odstupio te se ponovno vratio herezi bezglavih. Teodozijanci ga nisu primili zato što je vrlo kratko vrijeme bio u zajedništvu s Crkvom.
NIOVITI
4. Nioviti su oni koji javno odbacuju razlikovanje tijela i Božanstva nakon sjedinjenja i nazivaju ih različitima.
TROBOŠCI
5.Trobošci prihvaćaju ono što je govorio Gramatik, zvani Trudoljubac, premda bi ga bolje bilo nazvati Uzaludtrudni. Huli na bit i narav Presvetoga Trojstva. Na crkvenim bogoslužjima spominjao je i nečistoga Teodozija i umišljeno mudroga Sevira. Govorio je da tijelo koje sada imamo neće uskrsnuti kao neraspadljivo, nego drugo umjesto njega.
DRUGI TROBOŠCI
6. Ovi govore sve isto kao i Trobošci, ali se odriču iznesenih riječi o uskrsnuću, koje potječu od Ivana Trudoljupca, kojima on pogubljuje uskrsnuće tijela.
GAJANITI KOJI SU JULIJANITI
7. Oni govore da je od samoga sjedinjenja Gospodnje tijelo u svakom pogledu neraspadljivo.
DRUGI GAJANITI KOJI SU JULIJANITI
8. Drugi gajaniti, koji su julijaniti, govore da je Tijelo Gospodina našega Isusa Krista, umišljeno mudroga, u svakom pogledu neraspadljivo, ali da je po naravi raspadljivo. Ipak, nikako ne može istrunuti jer njime vlada Bog Logos.
TREĆI GAJANITI KOJI SU JULIJANITI
9. Treći gajaniti, koji su julijaniti, nazivaju se i nestvorenima. Govore da Gospodnje Tijelo nije samo neraspadljivo od samoga sjedinjenja, nego da je i nestvoreno, te ispovijedaju da nema razlike između Božanstva i tijela.
DIOSKORIJEVCI
10. Nakon ubojstva prepodobnoga Proterija, Timotej zvani Lasica primio je neke od Proterijevih klerika i postupio prema njima kako su htjeli. Međutim, oni koji su se osjetili tjeskobno zbog njihova primanja odvojili su se od njih i nisu se nikome pridružili. Čak se ni ne krste, kako mnogi govore.
BEZGLAVI
11. Bezglavi su oni kojima se nije svidio Svitak o ujedinjenju cara Zenona, jer on nije odbacio Sabor svetih Otaca u Kalcedonu. Oni se odvojiše od Petra Mucavoga, koji je prihvatio to ujedinjenje, a zatim se podijeliše na još tri raskola, koja su nakon ovoga navedena:
ČOVJEKOLIKI
12. Čovjekoliki govore da je Božanstvo čovjekoliko.
BARSANUFIJCI
13. Barsanufijci dobili su ime po svojem biskupu Barsanufiju. Od njega se razlikuju ostali bezglavi, jer Barsanufija nisu postavili prema pravilima.
IZAIJCI
14. Izaijci su se zbog postavljanja Izaije odvojili od drugih bezglavih. Za njega svjedoče da ga je postavio Epifanije Pamfilijski, koji je i Sevira postavio za prezbitera. Ostali im ne vjeruju, nego govore da je onaj bio mrtav kada ga je postavio, jer je na njega bila položena ruka mrtvoga Epifanija.
PETRIJANI
15. Petrijani su oni koji propovijedaju da je jedna hipostaza i svojstva, osim biti. O tome su raspravljali s Damjanovim raskolnicima, kao što su i pismeno vodili mnoge međusobne rasprave.
ONI KOJI SU OD SERGIJA I PETRA
1. Njih 610 bijaše odvojeno. Oni se odvojiše od Sergijevih i Petrovih te zasebno okupljanje napraviše.
OVI SU NAVEDENI U PATRIJARHIJSKIM KNJIGAMA:
O MARCIONITIMA
Marcioniti, masalijani, i eutihejevci, prosvijetljeni od Duha, i oni koji likuju, lambezijani, adelfijani i eustatijevci — tako se nazivaju zato što ta hereza ima mnogo imena. Marcionitima su se nazvali po Marcionu iz Trapezunta, iz vremena Justinijana i Justina Mlađega.
Protiv ove mnogim imenima nazvane hereze ustadoše u svojim spisima Ćiril, aleksandrijski biskup, Flavijan i Teodot, antiohijski prvoprijestolnici, Litoj, melitinski biskup, i Amfilohije, ikonijski biskup. Oni su svoje spise ujedinili protiv ove mnogoglave i mnogim imenima nazvane marcionitske hereze.
Radi poučavanja i utvrđivanja onih koji čitaju bilo je potrebno ovdje zapisati glavne točke njihova nauka, a one su:
1. Govore da se sa svakim čovjekom koji se rodi u taj čas bitno sjedinjuje demon. Tako biva s Adamovim potomcima još od njegove osude. Taj demon, bitno se sjedinivši s čovjekom, pokreće ga na zla djela.
2. Nadalje govore da sveto krštenje ništa ne pomaže u izgonu toga demona. Sveto krštenje nije dovoljno da bi se iskorijenili grešni korijeni koji su se od početka srasli s čovjekom.
3. Govore da samo ustrajna molitva može otjerati toga demona. Kada onaj koji se moli, uz hrakanje i pljuvanje, istjera demona, on se navodno vidi kao dim ili kao zmija kada izlazi. Kada se to dogodi, Sveti Duh dolazi na onoga koji se moli. Sveti Duh dolazi na osjetilima zamjetljiv način, vidljivo.
4. Govore da u bestrašću koje nakon toga nastupa duša tako osjeća zajedništvo s Nebeskim Zaručnikom, kao što žena osjeća kada se sjedini sa svojim mužem.
5. Govore da Sveto i Životvorno Trojstvo, koje je po svojoj biti nevidljivo cijeloj tvorevini, postaje vidljivo tjelesnim očima onima koji dosegnu bestrašće o kojem govore. Samo takvim ljudima ono postaje vidljivo i oni ga tjelesno promatraju.
6. Govore da se tri osobe Oca, Sina i Svetoga Duha slijevaju u jednu osobu, preobražavajući se i mijenjajući, te da se božanska narav preobražava i pretvara u ono što želi i ljubi, kako bi se sjedinila s dušama koje su je dostojne.
7. Govore da sjeme i Riječ uđoše u Mariju te da je tijelo koje je Gospodin primio od nje bilo ispunjeno demonima. Nakon što ih je istjerao, tako se njime odjenuo.
8. Govore da čovjeka, kojega je Gospodin primio od Marije, on katkada pretvara u duh, a katkada u tijelo, te da je Gospodinovo tijelo bilo neograničeno, kao što je neograničena božanska narav.
9. Govore da nakon izgona toga demona koji je srastao s čovjekom — što se događa uz hrakanje i pljuvanje — čovjeku više nije potreban post, niti bilo kakav drugi duševni podvig, niti tjelesno uzdržavanje radi vježbanja tijela, niti pouke koje bi vodile dušu. Jer je tijelo oslobođeno uzdržavanja od strasti, a duša od tada više nije podložna odvraćanju prema zlu. I duša i tijelo nakon toga prebivaju u bestrašću.
10. Govore da ljudi koji dosegnu njihovo bestrašće mogu nakon toga unaprijed vidjeti ono što će se dogoditi i osjetilima gledati nevidljive sile. Tako umišljaju da demoni iznenada skaču i preskaču, a oni prstima pokazuju kao da strijelama gađaju demone.
11. Govore da se duša duhovnoga čovjeka, koja je u njemu, nakon bestrašća o kojem propovijedaju, pretvara u božansku i neraspadljivu narav.
12. Govore da pričest svetim Tijelom i Krvlju Krista, istinitoga Boga našega, ništa ne pomaže niti šteti, pričešćivali se njima dostojno ili nedostojno, te da zbog toga nije nimalo neprilično odvajati se od crkvenoga zajedništva. Oni su prema tome nemarni i ne pričešćuju se njima sa strahom i vjerom, kao Životvornima, kao Bogom koji se u njima utjelovljuje i u vjernicima.
13. Govore da se od rada rukama, kao nečega omraženoga, treba odvraćati i da, od vremena kada sebe nazovu duhovnima, više nije moguće niti pravedno da se dotiču materijalnih stvari. Sasvim odbacuju i apostolsku predaju.
14. Govore da se, nakon onoga što nazivaju bestrašćem, mnogo predaju snu. Snovе koji nastaju po nadahnuću zloduha  koji djeluje u njima propovijedaju kao proroštva i uče da se u njih vjeruje kao da su nadahnuti od Svetoga Duha, varajući i sami bivajući prevareni.
15. Govore da ne treba davati milostinju onima koji prose, ni udovicama, ni siročadi, ni onima koji su u različitim nevoljama, ili koji su obuzeti tjelesnim povredama, ili koji su stradali u razbojničkim i barbarskim napadima, ili zapali u slične nevolje, nego zapovijedaju da se sve daje njima, budući da su oni doista siromašni duhom.
16. Govore da je, nakon dostizanja onoga što nazivaju bestrašćem, bezopasno i nije za osudu predati sebe nekome za hranu i blud, jer nije podložan nijednoj strasti te ima vlast oskvrnuti se zabranjenim strastima.
17. Govore da znaju u kakvom su stanju duše pokojnika i smatraju sebe poznavateljima srdaca, jer to navodno pouzdano znaju iz iskustva i uobičajenoga čovjekova ponašanja.
18. Prema zakonima svoje hereze postavljaju žene za učiteljice. Ne samo da im dopuštaju da budu starješine muškarcima, nego i svećenicima. Za svoju glavu postavljaju ženu, a ponižavaju istinsku Glavu, Krista Boga našega.
19. Kada ih se ispituje o njihovim zakonima, postaju nijekatelji te besramno i revno proklinju sve koji tako misle ili su tako mislili, i bez straha se zaklinju da mrze zapovijedi takvih ljudi i da se od njih odvraćaju. Jer, kako kažu, ni zakletvom ni proklinjanjem ne može se sebi nauditi nakon zadobivanja bestrašća, kada, prema njihovu učenju, postaju duhovni. Vlast da se kunu i proklinju predao im je učitelj.
O RASKOLNICIMA KOJI SE NAZIVAJU RAZBORITI
Tražio si od nas, ljubljeni brate, da ti ukratko kažemo o raskolnicima koji se nazivaju razboritima: koliko ih ima, koja su im imena i koje su značajke svakoga od tih raskola. Smatrao sam potrebnim da marljivošću i ljubavlju ispunim tvoju želju za znanjem. Počet ćemo govoriti odavde.
Kada se održao sveti Sabor u Kalcedonu i kada je Dioskor, koji je bio aleksandrijski biskup, pravednim sudom toga Sabora bio svrgnut i osuđen, oni koji su ga podupirali odvojili su se od Svete, Katoličke i Apostolske Crkve te sebe nazvali razboritima, jer su zbog spomenutoga Sabora u Kalcedonu prosuđivali o zajedništvu sa Svetom, Katoličkom Crkvom.
Ovaj Sabor Sveta Crkva prihvaća kao pravovjeran, na isti način kao i tri Sabora koji su mu prethodili: onaj u nikeji, s 318 svetih Otaca; onaj u Carigradu, sa 150 Otaca; i onaj u Efezu, s 200 svetih Otaca, kojemu su na čelu bili sveti pastiri, rimski papa Celestin i aleksandrijski patrijarh Ćiril.
Takozvani razboriti odvojili su se od Svete, Božje, Katoličke i Apostolske Crkve te se podijelili na dvanaest sekti, odnosno skupina, čija su imena:
prvi, eutihijanci; drugi, bezglavi; treći, julijaniti, koji se nazivaju i gajaniti; četvrti su drugi julijaniti, koji se također nazivaju gajaniti; peti su severijani, koji se nazivaju i nerazumnici; šesti su severijani, koji se nazivaju i kondovavdijani, prema nekom Kondovavdijanu; sedmi su severijani, odnosno teodozijani i pavlijani; osmi su drugi severijani, odnosno teodozijani, koji se nazivaju anđelovci i damijaniti; deveti su severijani, odnosno teodozijani i petrijani; deseti su drugi severijani, odnosno teodozijani, koji se nazivaju kononovci, prema nekom Kononu; jedanaesti su severijani, odnosno teodozijani i nioviti; dvanaesti su severijani, odnosno teodozijani i trudoljupci, koji su dobili ime po nekome Ivanu Gramatičaru, zvanom Trudoljubac.
Svi se oni zajedno odvraćaju od svetoga Kalcedonskog sabora i prihvaćaju Dioskora za biskupa, iako ga je taj Sabor pravedno osudio kao onoga koji je naučavao isto što i heretik Eutih.
Eutihijanci prihvaćaju i Eutiha zajedno s Dioskorom, kao što pokazuju odluke svetoga Sabora u Kalcedonu. Svi ostali prihvaćaju Dioskora, ali ne prihvaćaju Eutiha.
Bezglavi, prihvaćajući samo Dioskora, ne prihvaćaju Petra Mucavoga, koji je bio aleksandrijski biskup u vrijeme cara Zenona. Ostali koji prihvaćaju Dioskora prihvaćaju zajedno s njim i spomenutoga Petra.
Nadalje, među onima koji prihvaćaju Petra i Dioskora, julijaniti, odnosno gajaniti, zajedno s Dioskorom i Petrom prihvaćaju i Julijana, koji je bio biskup Halikarnasa, te Gajana Aleksandrijskoga.
Oni koji ne prihvaćaju Julijana i Gajana, zajedno s Dioskorom i Petrom prihvaćaju Severa, koji je bio antiohijski biskup.
Nadalje, među onima koji prihvaćaju Severa zajedno s Dioskorom i Petrom, gajaniti uz njih prihvaćaju i Temistija, koji je bio aleksandrijski đakon, ali ne prihvaćaju Teodozija, koji je bio aleksandrijski papa.
Kondovavdijani ne prihvaćaju ni Temistija ni prethodno spomenutoga Teodozija.
Nitko od ostalih ne prihvaća Temistija, ali prihvaćaju spomenutoga Teodozija.
Zatim, među onima koji zajedno s Teodozijem prihvaćaju Severa, Petra Mucavoga i Dioskora, pavlijani prihvaćaju Pavla, zvanoga Crnac (Mavar), ali ne prihvaćaju Damijana.
Anđelovci ne prihvaćaju Pavla, nego prihvaćaju prethodno spomenutoga Damijana.
Petrijani ne prihvaćaju ni Pavla ni Damijana. Oni prihvaćaju nekoga Petra, ali ne onoga Petra Mucavoga o kojemu je ranije bilo riječi.
Kononovci ne prihvaćaju ni Petra, ni Pavla, ni Damijana, nego prihvaćaju Konona.
Trudoljupci ne prihvaćaju ni Petra, ni Pavla, ni Damijana. Za učitelja prihvaćaju Ivana Trudoljupca, a za biskupa nekoga Juraja.
Nioviti ne prihvaćaju ni Trudoljupca, ni Juraja, ni Konona, niti ikoga od ranije spomenutih, nego prihvaćaju Stjepana Mudraca, zvanoga Jovon.
Ovo su imena dvanaest sekti, odnosno dijelova. Nakon njih navest ćemo i učenje svake sekte.
1. Eutihijani tvrde da je Gospodin Isus Krist istobitan s Ocem, ali da nije istobitan s nama, jer ne ispovijedaju da je u njemu doista postojala cijela ljudska narav. Eutihijani su dobili ime po onome koji im je predao to učenje, po imenu Eutih.
2. Bezglavi su oni koji nisu prihvatili carev Svitak o sjedinjenju (Henotikon) cara Zenona, zato što u njemu nije proklet sveti sveopći Kalcedonski sabor. Nazvani su bezglavima jer nemaju biskupa. Otkako im je umro biskup, ne obavljaju krštenje prema crkvenom pravilu, nego na blagdan svetog Bogojavljenja, odnosno Prosvjetljenja, natoče vodu i, čuvajući je, u njoj se krste. Ne služe službu niti prinose prinos, nego, imajući svetu Pričest sačuvanu iz drevnih vremena, na blagdan Pashe uzmu od nje mali dio.
3. Julijaniti, odnosno gajaniti, govore da je Kristovo tijelo stvoreno i da je nepropadljivo od samoga Njegova prečistoga začeća.
4. Drugi julijaniti, odnosno gajaniti, o Kristovu tijelu govore da nije samo nepropadljivo od samoga Njegova začeća, nego i da je nestvoreno. Obje su skupine julijanita dobile ime po Julijanu iz Halikarnasa, koji je prihvatio njihovo učenje. Gajaniti su dobili ime po Gajanu, koji je bio aleksandrijski papa i koji je prihvatio Julijana i njegovo učenje.
Njihovi protivnici nazivali su ih maštarima i manihejcima, a oni su svoje protivnike nazivali služiteljima propadljivosti i služiteljima Krista.
5. Severijani, koji su nerazumnici. Oni smatraju da je Bog Logos sve znao, ali kada se s njime sjedinilo čovještvo u jednoj osobi, mnogo toga nije znao. Zbog svojih tvrdnji protivnici su ih nazvali nerazumnicima.
6. Drugi severijani, koji se još nazivaju i kondovavdijani. Oni govore o Bogu koji je brojčano jedan i nepromjenjivo isti. Njega nazivaju i Ocem i Sinom i Svetim Duhom.
Kondovavdijani su dobili ime od svojih protivnika zato što se u Carigradu, na mjestu zvanom Kondovavd, nalazilo mjesto okupljanja na kojem su se sastajali njihovi poglavari.
Ovi kondovavdijani i nerazumnici najprije su se nazivali teodozijancima, jer su prihvaćali Teodozija, koji je bio aleksandrijski papa. Nerazumnike je on prokleo zbog njihova nauka o Kristovu neznanju, a kondovavdijane zato što od njega nisu prihvatili izloženo učenje o Svetom Trojstvu.
Zbog toga ih njihovi protivnici od tada više nisu nazivali teodozijancima, jer više nisu prihvaćali Teodozija, kao što je već rečeno, nego su jedne, zbog njihove tvrdnje o Kristovu neznanju, nazvali nerazumnicima, a druge, prema mjestu na kojem su se okupljali, kondovavdijanima.
Oni su međusobno suglasni u učenju o Logosu, odnosno o Ocu, Sinu i Svetom Duhu, ali se razlikuju u učenju o neznanju.
I jedni i drugi prihvaćaju Severa, koji je bio biskup u Antiohiji, pa se zbog toga nazivaju i severijanima.
7. Drugi severijani, koji su ujedno teodozijanci i pavlijanci, prihvaćaju Severa, ranije spomenutog Teodozija, a zajedno s njima i Pavla, zvanog Crnac.
U učenju o Ocu, Sinu i Svetom Duhu suglasni su s kondovavdijanima. Od njih se razlikuju po tome što prihvaćaju Teodozija i Pavla kao biskupe, dok kondovavdijani obojicu odbacuju.
8. Drugi severijani, koji su ujedno teodozijanci, anđelovci i damijaniti, prihvaćaju spomenute Severa i Teodozija, a zajedno s njima i Damijana.
Oni govore da je jedno biće Oca, drugo Sina, a treće Duha Svetoga. Međutim, ne smatraju da je svaki od njih sam po sebi Bog po naravi, nego postoji jedan zajednički Bog, odnosno zajedničko božanstvo, i svaki od njih, sudjelujući u njemu nerazdjeljivo, jest Bog.
Oca, Sina i Svetoga Duha nazivaju osobama, a njihovoga zajedničkog Boga nazivaju biti  i naravi.
Anđelovci su tako nazvani od svojih protivnika prema mjestu u Aleksandriji koje se zove Angelion. Njihovi poglavari imali su ondje mjesto okupljanja i sastajali se na tome mjestu.
Protivnici ih nazivaju i sabelijancima, a također i srednjacima. Nazivaju se i damijaniti, prema svojem biskupu Damijanu.
Oni su isprva prihvaćali spomenutoga biskupa Pavla, ali su ga poslije odbacili jer se sjedinio sa Svetom, Katoličkom i Apostolskom Crkvom te prihvatio sveti Kalcedonski sabor, iako je ponovno potpuno odstupio od Svete, Katoličke i Apostolske Crkve i odrekao se svetoga Kalcedonskog sabora.
9. Drugi severijani, odnosno teodozijani i petrijani, prihvaćaju posljednjega Petra kao biskupa. Oni prihvaćaju i Teodozija i Severa. Petra i Damijana ne prihvaćaju, kao ni Pavla, a drže se učenja i jednih i drugih. Ispovijedaju da je Bog uistinu i bit i narav, svaka zasebno, odnosno ispovijedaju tri hipostaze i tri osobe Oca, Sina i Svetoga Duha, te da je svaka hipostaza uistinu Bog, bit i narav. Oca, Sina i Svetoga Duha ne nazivaju brojčano, nego nepromjenjivom biti. Njih anđelovci i pavlijani nazivaju trobošcima, a oni njima uzvraćaju nazivajući prve savelijancima, a druge srijednicima.
Drugi severijani, koji su teodozijani i kononovci, prihvaćaju i Teodozija i Severa, a s njima i Konona, biskupa. I oni ispovijedaju da je Bog uistinu bit i narav svakoga, odnosno Oca, Sina i Svetoga Duha, tri hipostaze, Svetu Trojicu i tri lica. I još govore o tri, brojčano, biti i naravi, jednake i nepromjenjive po božanstvu: jednu bit, odnosno narav, i jedno božanstvo, odnosno Boga, Svetu i istobitnu Trojicu ispovijedaju, ne po broju, nego kao nepromjenjivu u istovjetnosti božanstva. Niječu tri Boga ili tri božanstva.
Oni prihvaćaju Severa i Teodozija, a ne prihvaćaju ni Damijana, ni Pavla, ni posljednjega Petra. Oni koji slijede Damijana i Pavla nazivaju ih trobošcima; a oni njima uzvraćaju nazivajući prve savelijancima i montanistima, pavlijanima, fotinijanima, noetijanima i artemonijanima, a druge srijednicima.
Odvojili su se od posljednjega Petra i njegovih sljedbenika zato što oni, odbijajući govoriti: „Tri Boga“, odnosno „Tri božanstva: Otac, Sin i Sveti Duh“, odbijaju govoriti i: „tri po broju biti“, odnosno „neke tri naravi, jednake i nepromjenjive“.
Ovi koji su odbili govoriti „Tri Boga“, odnosno „Tri božanstva“, ali ispovijedaju „tri po broju biti“, odnosno „neke tri jednake naravi“, kažu da su od Konona najprije primili spise Ivana Aleksandrijskoga Gramatičara, zvanoga Trudoljubac, koje je pisao protiv Helena, zajedno s njegovim drugim spisima.
Samoga toga Gramatičara i njegove spise kasnije su odbacili zato što je taj prethodno spomenuti Ivan Gramatičar u knjigama protiv Helena i u drugim svojim spisima naveo sljedeće: „Ova osjetilna i vidljiva tijela Bog je po tjelesnosti i izgledu izveo iz nebića u biće. Ona su stvorena raspadljiva i raspast će se po tjelesnosti i obliku, a umjesto njih Bog će načiniti druga tijela, bolja od ovih vidljivih, neraspadljiva i vječna. Kada dođe kraj vidljivoga svijeta, odnosno prijelaz i nastanak novoga svijeta, uskrsnućem mrtvih bit će zapovjeđeno razumnim dušama da se nerazdvojno sjedine s neraspadljivim tijelima.“
Konon i oni koji su s njim, kao što rekoh, najprije su prihvatili spise u kojima je ovo učio te su samoga Ivana Trudoljupca, i za života i nakon njegove smrti, slavili u njegovim spisima i izvan njih. Na kraju su odbacili i njega samoga i njegove spise, iznoseći pismeno riječi kojima tvrde da ova osjetilna i vidljiva tijela po materiji ne propadaju. Ona ostaju i vidljiva i vječno neraspadljiva, samo se raspadaju po obliku. Ista će se ta tvar ponovno oblikovati, primajući bolji, neraspadljivi oblik.
Ovaj vidljivi svijet postoji po materiji i obliku. Njegovo raspadanje, odnosno prijelaz, događa se samo po obliku, jer ispovijedaju da tvar, kao što rekosmo, uvijek ostaje. Uče da se uskrsnućem mrtvih ovo tijelo po drugi put, nerazdvojno, sjedinjuje s razumnom dušom.
Drugi severijani, odnosno teodozijani koji su i trudoljupci, prihvaćaju Severa i biskupa Teodozija, kao i učitelja Ivana Trudoljupca i njegove spise. Slijede ga ne samo u riječima o Trojici nego i u učenju o svršetku vidljivoga svijeta, o postojanju budućega vidljivog svijeta i o uskrsnuću mrtvih.
Oni ne prihvaćaju ni Damijana, ni Pavla, ni posljednjega Petra. Najprije su prihvaćali Konona, ali su ga poslije odbacili zato što on odbacuje Ivana Trudoljupca i njegove spise, a u učenju o Trojici slažu se s kononovcima. I njih su anđelovci i pavlijani nazivali trobošcima. A oni njih zauzvrat jedne nazivaju savelijancima, a druge srijednicima.
U učenju o kraju vidljivoga svijeta protive se kononovcima. Kononovci njih, odnosno trudoljupce, nazivaju saducejima, simonijanima, Helenima, valentinijanima, marcionitima i manihejcima. Opet, trudoljupci njih nazivaju heretičkim i helenskim imenima, nazivajući kononovce Helenima, manihejcima, simonijanima, valentinijanima, marcionitima i ermogenijanima.
Trudoljupci ta imena povezuju s kononovcima govoreći da oni narav ovoga stvorenoga svijeta poistovjećuju s beskonačnim. Kononovci, pak, trudoljupce nazivaju navedenim imenima zato što ovi govore da tijela neće uskrsnuti.
Uz to, trudoljupci i kononovci jedni druge nazivaju origenistima. Trudoljupci su otkrili da je Origen govorio da će se ova tvar u budućem vijeku oblikovati i da će zbog toga ova tijela uskrsnuti, pa su zato kononovce nazvali origenistima. Kononovci su pak, otkrivši da je Origen govorio da će uskrsnuti druga tijela i da čovjek nije hipostazan, nazvali trudoljupce origenistima.
Trudoljupci su prihvatili nekoga biskupa po imenu Origije i njegovo učenje koje je izložio.
Drugi severijani, koji su teodozijani i nioviti, prihvaćaju Severa i Teodozija, kao i Stjepana Mudraca, kojemu je nadimak Niovin. Oni se u učenju o Ocu, Sinu i Svetome Duhu slažu s kondovavdijanima i nerazumnicima. U učenju o stvaranju razlikuju se ne samo od njih nego i od svih drugih.
Svi oni ni jednom riječju ne žele spomenuti dvije naravi kada govore o tajni Kristova sjedinjenja. Različito ispovijedaju o naravima nakon sjedinjenja: jedni odbijaju govoriti o dvjema naravima nakon sjedinjenja, dok drugi ne žele reći da su razlike među naravima nakon sjedinjenja potpuno očuvane.
UKUPNO SEDAMDESET JEDNA HEREZA
Koji su raskoli, koliko ih ima, koja su im imena i koje je učenje svakoga od raskola koji se nazivaju razboritima, ukratko smo izložili u prethodno rečenome.
Oni su se ugledali na spletke Arija i njegovih učenika te su se, poput njih, sami izbacili izvan predvorja Crkve. I kao što su oni pokazali mnogo lukavstva, nastojeći izbaciti iz Crkve sveti sveopći Sabor u nikeji, tako su i ovi izazvali mnogo različitih izmišljotina i prepirki, želeći izbaciti iz Crkve sveti sveopći Kalcedonski sabor.
No, kada su se urotili protiv svetih Otaca, na njih je pao Božji sud, koji ih je protjerao iz svih Crkava.
Naoštriše, kako Pismo kaže, jezik svoj kao zmijin. Napregoše luk svoj, tu gorku stvar, da u tajnosti strijeljaju nevinoga. Utvrdiše sebi lukavu riječ, rekoše da skriju zamku, govoreći: „Tko će je vidjeti?” Istražiše bezakonje i iščeznuše istražujući i ispitujući.
Ali, prema božanskoj riječi: „Strijele dječje bijahu njihovi udarci, i iznemogoše u njima jezici njihovi.” Razdijeliše se i ne utješiše se.
Razveseli se Crkva Božja i Crkva svetih Otaca, vidjevši plaću, i uzveliča se istiniti Bog crkvenim učenjem koje je bilo utvrđeno.
Bježimo od nadmetanja u riječima neprijatelja istine i Crkve Božje, ljubeći sveti sveopći Kalcedonski sabor, kao i onaj u nikeji, s 318 svetih Otaca, i onaj u Carigradu, sa 150 Otaca, i onaj u Efezu, koji se ondje prvi put okupio, kojemu su na čelu bili prepodobni otac Celestin, papa rimski, i Ćiril Aleksandrijski, zajedno s drugima.
Također ljubimo i onaj koji se okupio u Carigradu, u Božjem nasljeđu, sveopći Sabor u vrijeme cara Justinijana, koji je utvrdio i potvrdio zapovijedi sveopćih Sabora koji su bili prije njega.
Ljubeći ih i neodstupno čuvajući njihove odredbe, nećemo pasti u vječne muke, nego ćemo zadobiti vječna dobra, po molitvama Presvete, Preslavne Vladarice naše Bogorodice i Vazdadjevice Marije i svih svetih.
Neka to zadobijemo milošću i čovjekoljubljem Gospodina Boga i Spasitelja našega Isusa Krista, s kojim neka je Ocu i Svetomu Duhu slava i moć, sada i uvijek i u vijeke vjekova.
Amen.
I JOŠ O KLEVETNICIMA KRŠĆANA, O IKONOSPALJIVAČIMA I JAROSNIM LAVOVIMA, KAKO JE VEĆ PISANO U 102. GLAVI
Klevetnici kršćana jesu i nazivaju se tako jer su kršćane koji služe jednom Bogu, Živome i Istinitome, kojemu se u Trojstvu klanjamo, oklevetali govoreći da časnim ikonama Gospodina našega Isusa Krista, Presvete Vladarice naše Svete Bogorodice, svetih anđela i svih Njegovih svetih služe kao bogovima, kao što čine pogani.
Pokazavši svaku bezbožnu namjeru prema svetim i časnim ikonama, lomili su ih i predavali ognju; oni koji su spaljivali ikone, one koje su se nalazile na zidovima također su uništavali: neke su ostrugali, a neke premazali vapnom i tintom.
Poput bijesnih lavova, dobivši priliku da vladaju i naoružavši herezu bijesom, zatvarali su i bezbrojnim mukama mučili one koji su prihvaćali i cjelivali ikone.
Naziv su dobili prema vođi hereze.
O MELKISEDEKIJANCIMA I TEODOZIJANIMA I ATINĐANIMA, TJ. NEDODIRLJIVIMA
1. Ova je hereza sastavljena od četiri zla sjedinjena u jedno, jer oni koje je ova hereza obuzela imaju posebno učenje, različito od svih drugih heretika.
Oni Melkisedeka, koji se spominje u Božanskom Pismu, smatraju ne čovjekom, nego nekom velikom silom koja prebiva na neimenovanim mjestima i koja je veća od Krista. Kažu: „Kada Krist ne bi bio na drugome mjestu po sili, ne bi se govorilo: svećenik po redu Melkisedekovu.”
2. Ovi najveći bogohulnici govore da je Melkisedek zapravo Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, te da se zato za njega kaže da je „bez oca, bez majke i bez rodoslovlja”.
3. Prirodno je da se ovi heretici slažu sa sebi sličnima, među ostalim i u svetkovanju subote.
4. Po svemu pripadaju skupini pogana. Zbog toga bježe i od obrezanja i od krštenja, a raduju se magijama i vračanjima. Bave se bajanjem, trovanjem i čaranjem pomoću nebeskih tijela.
Ako netko od onih koje su zaveli treba njihovu pomoć protiv nekoga neprijatelja, oni u ponoć odlaze na otvoreno i osamljeno mjesto te, slično poganskim izmišljotinama koje su se nekoć činile u Tesaliji, stvaraju priviđenje Mjeseca.
Bajanjem prisiljavaju – kako to zamišljaju – Mjesec da protiv svoje volje siđe s neba prema zemlji, na vodu, osobito na izvorsku vodu. Od njega prisilom pokušavaju saznati ono što pitaju: što će se dogoditi ili što će biti s nekim čovjekom.
Dvjema zvijezdama na nebu daju imena koja žele: jednoj daju ime onoga koji je zatražio bezbožno djelo, a drugoj ime onoga protiv koga je to djelo zatraženo.
Tada za izvršenje zla prizivaju neke demone, od kojih se prvi nazivaju Sor, Sfan i Arhe. Njima nekim bajanjem zapovijedaju da učine kako bi se jedna zvijezda pokrenula prema drugoj i ugasila joj svjetlost.
Sve to čine uz pomoć zloga duha i s obmanjenima, priviđenjem pred očima onih koji su uistinu slijepi za Svjetlost. Tako ti prokletnici one koji im vjeruju guraju u propast.
Za sve što je od njih zatraženo proglašavaju da se već izvršava nad određenom osobom, kako se ne bi mislilo da se sve to dogodilo samo od sebe, nego da se pripiše njihovoj navodnoj krajnjoj bliskosti s Bogom. Hvale se kako su upravo od Boga primili pomoć.
Slični su novacijanima i subotnicima, koji odbacuju pokajanje, govoreći: „Ne dotiči me se, čist sam!”
Ne približavaju se nikome tko nije iste vjere kao oni niti sami dodiruju one koji nisu takvi.
Ako žele od nekoga primiti nešto što im je potrebno ili nekome nešto dati, ne primaju niti daju to izravno rukama, nego predmet uzimaju – ili dopuštaju da ga druga osoba uzme – tek nakon što je položen na zemlju.
Ako se slučajno dogodi da nekoga dotaknu, odmah žure u kupalište kako bi se očistili, jer smatraju da su se time oskvrnuli i postali nečisti.
Nazivaju se trima imenima, prema onima koji su sastavili njihovu herezu:
Teodotijani, prema začetniku njihove hereze, Teodotu iz Bizanta. Teodot je po zanimanju bio bizantski kožar i vrlo obrazovan u helenskoj nauci. U vrijeme progona bio je uhvaćen i odrekao se Krista. Od tada je učio da je Krist običan čovjek, kako ne bi bio ponižen kao onaj koji se odrekao Boga.
Od njega je Pavao Samosatski primio početak svoga nauka i skrenuo u njegovu herezu.
Teodotovi učenici bili su Asklepijad, Hermofil i Apolonid.
Drugi Teodot, Srebropodavač, zavolio je da ga nazivaju začetnikom te hereze te je ovu herezu sastavio.
Budući da za svoga poglavara imaju ovoga Teodota, nazivaju se teodotijanima.
Budući da smatraju da Melkisedek ima neku božansku i preveliku silu, nazivaju se melkisedekijancima.
A budući da ne žele dotaknuti nikoga tko nije iste vjere kao oni, niti žele da njih netko takav dotakne, nazivaju se nedodirljivima.
POTREBNO JE DA ONIMA KOJI PRIPADAJU HEREZI NEDODIRLJIVIH, KOJI SU MELKISEDEKIJANI I TEODOTIJANI, KADA PRISTUPAJU SVETOJ, KATOLIČKOJ I APOSTOLSKOJ CRKVI I ŽELE SE KRSTITI, PRETHODNO OVAKO GOVORIMO:
On sada od melkisedekijanaca, koji su teodotijani i nedodirljivi, pristupa kršćanskoj vjeri. Ne zbog bilo kakve prisile, nevolje, straha, napasti, siromaštva, duga, tužbe podignute protiv njega ili nekoga drugog razloga od gore navedenih, nego ljubeći Boga i njegovu vjeru iz svega srca i duše.
„Proklinjem svaku melkisedekijansku i teodotijansku, odnosno nedodirljivih herezu, kao i sve začetnike hereze: Teodota zvanoga Kožar, i njegove učenike Askliopijada, Ermofila, Apolonida, Teodota Trapèzuntskoga, koji je štoviše bio začetnik ove hereze.
Proklinjem i one koji su nakon njih bili učitelji nedodirljivih, koji su to bili u svakom naraštaju sve do danas, koji su to danas i koji će to biti.
Proklinjem sve koji misle, slave, uče i govore da Melkisedek nije bio čovjek, nego velika Božja sila koja prebiva na bezimenim mjestima, te da je veći od Krista. Zbog toga govore o Kristu kao o drugome i manjem od njega te da je Krist svećenik prema njegovu redu.
Proklinjem one koji govore da je Melkisedek velika sila, Bog i Otac našega Boga Isusa Krista, pa da je zbog toga rečeno da je „bez oca, bez majke, bez rodoslovlja“.
Proklinjem one koji, poput Židova, svetkuju subotu, a poput pogana odbacuju i obrezanje i krštenje.
Proklinjem one koji se bave vračanjem, čaranjem i bajanjem i koji obećavaju da će time čovjeku nauditi ili mu koristiti.
Proklinjem neke demone, među kojima se prvi nazivaju Soru, Sjan i Arh, i one koji misle da s njima privlače mjesec te one koji ih pitaju o onome što žele.
Proklinjem one koji zvijezdama pripisuju ljudska imena i demonskim priviđenjima čine čudo tako da se one kreću jedna prema drugoj, pa se hvale da su jednom zvijezdom ugasili drugu i govore kako će ova svakako biti silnija i jača od one.
Proklinjem one koji licemjerno, kao čisti, uče mržnji prema ljudima i gnušaju se svakoga čovjeka koji nije iste vjere kao oni. Zbog toga se niti oni takvima približavaju, niti dopuštaju da se netko njima približi, niti jedni drugima daju ili uzimaju nešto rukama. Ako se ipak dogodi nešto takvo, odmah žure u kupelj jer su se, kako smatraju, uprljali i postali nečisti.
Proklinjem zajedno s njima i svako drugo poganstvo, svako spletkarenje i svako djelo nedodirljivih koje se čini javno ili potajno.
Sve ovo proklinjem, od toga se odvraćam i svega se odričem. Pristupam Kristu i vjerujem u jednoga Boga Oca, svemogućega, Stvoritelja neba i zemlje, i ostalo potom…“