U Novoj Cezareji, blizu Crnoga mora, okupio se sabor, koji je drugi poslije Ankarskoga sabora, a prvi prije ostalih, pa i prije Prvoga sveopćeg sabora, sabora u Nikeji. Na ovom su se saboru sastali Sveti Oci, a s njima bijaše i sveti svećenomučenik Bazilije, biskup amasijski, te proglasiše pravila radi upravljanja Crkvom, a ona su sljedeća:
1. pravilo: Prezbiter koji se oženi neka prestane sa službom. Ako učini blud ili preljub, neka se potpuno svrgne i neka bude uveden među one koji se kaju.
Tumačenje: Ako netko kao neoženjen postane prezbiter, a poslije postavljenja se oženi, neka bude isključen iz svećenstva, to jest neka se iz čina svrgne, ali neka ima čast i sjedenje s prezbiterima. Ako pak učini blud ili preljub, neka se isključi iz Crkve i privede pokajanju.
2. pravilo: Ona koja se brakom vezala za dvojicu braće neka sve vrijeme svoga života bude izvan Crkve. Ako na samrti obeća da će razriješiti brak, neka bude primljena u pokajanje. Ako pak umre žena ili muž iz takvoga braka, onome koji ostane živ teško je pokajanje.
Tumačenje: Ako neka žena stupi u brak s dvojicom braće, to jest kada umre prvi, pa pođe za drugoga i počne prebivati u takvom bezakonitom braku, neka sve vrijeme njezina života bude izopćena iz Crkve. O ovome potraži 23. pravilo svetoga Bazilija.
Ako, približivši se smrti, obeća da će raskinuti brak ako preživi, neka bude primljena u pokajanje. Potraži 62. i 63. pravilo svetoga Bazilija.
Ako u tom bezakonitom braku i nečasnoj zajednici jedno od njih skonča, to jest ako muž ili žena umre, onome koji ostane živ teško je moguće pokajanje, budući da se nije popravio niti svojom voljom i htijenjem odbacio bezakoniti brak.
3. pravilo: Mnogooženjenima je objavljeno vrijeme pokajanja. Revno pokajanje može ga i skratiti.
Tumačenje: Ovo pravilo mnogooženjenima naziva one koji su se ženili treći i četvrti put. Vrijeme njihove zabrane  i pokajanja sadržano je u četvrtom i osamdesetom pravilu Bazilija Velikoga. On zapovijeda da se oni koji su se ženili treći put isključe na pet godina, ali ih ne odbacuje potpuno od Crkve, nego ih kroz dvije godine udostojava slušanja Božanskoga Pisma, a potom do ispunjenja pet godina trebaju stajati s vjernima. Blagoj zajednici neka se ne pridružuju, i nakon toga, ako se revno i iz svega srca pokaju, neka budu primljeni u zajedništvo sa Svetinjom.
Mnogooženjeni, to jest oni koji su se ženili četvrti put, koji griješe više od bludnika, neka jednu godinu plaču, tri godine neka pripadaju, jednu godinu neka stoje s vjernima, i po završetku pet godina neka budu primljeni u zajedništvo.
Biskup ima vlast, kako kaže ovo pravilo, povećati ili umanjiti njihovo vrijeme pokajanja, gledajući na život i vjeru onoga koji se kaje.
4. pravilo: Tko pohotno želi ženu, ali ništa ne učini, neka zna da je od Boga izbavljen.
Tumačenje: Ako netko iz svega srca poželi leći sa ženom, i svu brigu ima za to te je pripravan, ali ne učini i ne provede u djelo svoju pohotu, jasno je da je bio izbavljen višnjom blagodaću. Iako je poželio i potrudio se, i bio blizu nečistom djelu, ipak se njegov trud nije ispunio do kraja zbog neke vanjske smetnje. Takvi neka prime onako kako zapovijeda 70. pravilo svetoga Bazilija za đakona koji se oskvrnuo ustima.
5. pravilo: Ako oglašeni zgriješi, a nalazi se među onima koji priklanjaju koljena, neka više ne griješi i neka bude s onima koji slušaju. Ako je pak među onima koji slušaju pa zgriješi, neka se potpuno istjera.
Tumačenje: Dva su reda oglašenih: jedni su oni koji su tek pristupili Katoličkoj Crkvi, te kao još nesavršeni, poslije slušanja svetih spisa i Božanskoga Evanđelja odmah izlaze iz hrama. Drugi su oni koji su prije određenoga vremena pristupili Katoličkoj Crkvi i bili savršeniji, pa poslije Evanđelja čekaju molitvu oglašenih; a kada đakon kaže: „Oglašeni, glave svoje Gospodinu priklonite“, oni priklanjaju koljena. Neka savršeniji, dakle, kao oni koji su okusili dobre riječi Božje i zgriješili, budu premješteni i postavljeni među one koji slušaju. Ako zgriješe i među onima koji slušaju, neka se potpuno isključe iz Crkve.
6. pravilo: Koja je trudna, kada hoće biti krštena, traži se izbor oboje.
Tumačenje: Ženi koja u utrobi ima dijete, kada hoće biti krštena, dijete koje je u njoj ne smeta u tome. I neka nitko ne misli da se, zbog majke koja se krštava, i dijete u njoj krštava, pa da misli kako se ono, ako se po rođenju krsti, krštava drugi put. Ono još nije ni izišlo na svijet, niti ima svoju osobnost, niti čini kakav izbor.
7. pravilo: Prezbiteru ne priliči jesti na svadbi drugobračnoga. Onaj se treba kajati, a ovoga tko će udostojiti milosti?
Tumačenje: Prezbiter, nakon što blagoslovi drugobračnoga i njegovu ženu, neka odstupi od trpeze i neka ne jede s njima. Ako je drugobračni pod zabranom, kakve će milosti biti dostojan prezbiter koji se radi jela slaže s takvim brakom?
8. pravilo: Svjetovnjak čija je žena počinila preljub neka se ne prima u kler. Ako klerik zna da njegova žena to čini i ne otpusti je, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako žena nekoga klerika učini preljub, i on se uvjeri da je zgriješila, a ne otpusti je, takav neka bude svrgnut. Ako zgriješi žena svjetovnjaka, takvoga ne treba primati u kler.
9. pravilo: Ako prezbiter ispovjedi da je zgriješio prije postavljenja, neka samo ne služi. Rukopoloženje neka oprašta prijestupe. Ako nisu ispovjeđeni, niti ga je tko razotkrio, neka sam ima vlast kako će postupiti.
Tumačenje: Druge prijestupe rukopoloženje razrješava, to jest postavljenje se ne dotiče samo tjelesnoga grijeha. Ako je netko prije postavljenja učinio blud, a potom bio postavljen za prezbitera i poslije postavljenja ispovjedio taj grijeh, neka zadrži mjesto i prezbitersku čast, ali neka ne čini ništa svećeničko, to jest neka ne služi. Ako pak sam ne ispovjedi niti ga tko razotkrije, neka na njemu samom bude vlast: ili da ostavi svećenstvo ili da služi.
10. pravilo: Đakon, ako je u takvom prijestupu, neka bude među slugama.
Tumačenje: Ako i đakon padne u takav prijestup prije postavljenja, a poslije postavljenja ispovjedi, neka prestane prinositi Kruh i Čašu i neka prestane poučavati ljude, i od tada neka ništa svećenički ne služi, nego neka bude samo crkveni sluga.
11. pravilo: Ako netko nema trideset godina, neka ne bude prezbiter, makar bio i dostojan. Neka ima Spasiteljevo krštenje kao primjer.
Tumačenje: Ne priliči nikome tko je po dobi mlađi od trideset godina da bude postavljen za prezbitera. I ako je čovjek zaista dostojan hvale i učen, ovo pravilo ni takvome ne dopušta, kao ni 14. pravilo Šestoga sabora u Trulskoj palači.
12. pravilo: Tko je zbog bolesti primio Krštenje, neka ne bude prezbiter, osim ako kasnije pokaže revnost ili ako bude nedostatak ljudi.
Tumačenje: Tko je bez ikakve nužde zaželio krštenje, budući da ono može oprati svu duševnu prljavštinu, takav neka bude postavljen za prezbitera i biskupa, što zapovijeda i 80. pravilo Svetih apostola, i 2. pravilo Prvoga sabora u Nikeji, i 3. pravilo Sabora u Laodiceji, i 10. pravilo Sabora u Kartagi.
Tko se krsti zbog bolesti, ne od svoje volje, nego po nuždi pristupivši krštenju, nikako drugačije neka ne bude priman u svećenstvo osim ako se na njemu ne stekne ovo troje: ako bude pomanjkanje ljudi za postavljenje, ako taj bude dostojan hvale i veoma učen, i ako se mnogo trudio u duhovnom životu poslije krštenja.
13. pravilo: Seoski prezbiter neka ne služi u gradskoj crkvi, osim ako nije otišao biskup i svi prezbiteri. Ako su nekamo otišli i bude pozvan od ljudi, neka služi.
Tumačenje: Prezbiterima koje su biskupi postavili u selima nije dopušteno služiti u gradskoj crkvi ako je ondje biskup i gradski prezbiteri. Ako su svi otišli i neki seoski prezbiter bude pozvan da učini molitvu i prinese Žrtvu, tada neka služi.
14. pravilo: Seoski biskupi, koji su postavljeni po obrazu Sedamdesetorice apostola, jesu kao suslužitelji. Poštovani radi brige za uboge, neka služe u gradskoj crkvi.
Tumačenje: Gradski biskupi su po obrazu Dvanaestorice apostola. Na njih je Gospodin dahnuo, rekavši: „Primite Duha Svetoga; kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se, i kojima zadržite, zadržavaju se.“ I potom njima bi darovano da blagodat Duha Svetoga drugima razdaju.
Seoski biskupi jesu po obrazu Sedamdesetorice apostola. Njima nije dano da razdaju blagodat Duha Svetoga, i to je jasno iz knjige Djela apostolskih. O njima se piše da, kada Filip, jedan od sedam đakona, siđe u Samariju i krsti mnoge, radi njih apostoli poslaše Petra i Ivana; i oni, došavši, polagahu ruke na krštene, i primahu Duha Svetoga. Još ne bijaše sišao ni na jednoga od njih.
Po obrazu Sedamdesetorice apostola jesu seoski biskupi, i zbog toga oni ne postavljaju ni đakona ni prezbitera, jer njima nije moguće drugima razdavati blagodat Duha Svetoga. Prinositi Žrtvu, to jest služiti u gradskim crkvama pri biskupima i prezbiterima, njima se ne zabranjuje, jer su služitelji i poštovani su zbog brige prema siromasima. Imajući vlast nad crkvenim imetkom, dužni su ga razdavati sirotinji i brinuti se o njima, i zbog toga su poštovani.
Ako je seoskim biskupima dužnost da crkveno bogatstvo razdaju ubogima, koliko je više to dužnost gradskim biskupima.
15. pravilo: Neka bude sedam đakona, kako je napisano u Djelima apostolskim, pa makar bio i veliki grad.
Tumačenje: Kao što pokazuje 16. pravilo Šestoga sabora u Trulskoj palači, ovo pravilo ne zapovijeda o đakonima koji služe Svetim Tajnama, nego o onima kojima je predan trud i briga o siromašnim ljudima radi čovjekoljublja, onako kako i knjiga Djela apostolskih govori o njima, koji služe u potrebi trpeze. Više od ovih služitelja, čak ni ako je veliki grad, ne priliči da bude. A što se tiče služenja Svetoj Tajni, to je drugi red klerika; takvim bi se postavljenjem prešla mjera crkvene imovine.
Prošli smo u Gospodinu pravila Sabora koji je bio u Novoj Cezareji.