U Sirijskoj Antiohiji bila su dva sabora. Prvi je bio u vrijeme rimskog cara Aurelijana, protiv Pavla Samosatskog, koji je bio začetnik hereze, govoreći za našega Gospodina i Boga Isusa Krista da je običan čovjek, a Sina Božjega smatrajući izgovorenom Riječju.
Na tom su saboru bili mnogi sveti Oci, među njima i sveti Grgur Čudotvorac. Okupivši se u Sirijskoj Antiohiji, gdje je bio biskup Pavao Samosatski, nisu ga mogli poučavanjem i navođenjem riječi iz Božanskoga Pisma nagovoriti da odustane od huljenja na našega Gospodina. Stoga ga zajedničkom odlukom svrgnuše i prokleše.
Budući da nije htio odstupiti s prijestolja Antiohijske Crkve, sveti Oci ovoga sabora o svemu obavijestiše cara Aurelijana. On zapovjedi biskupu Rimske Crkve i njegovim arhijerejima da ispitaju slučaj Pavla i, ako je po pravdi svrgnut, udalje ga iz kršćanske Crkve. Tako je i bilo, kako o tome govori Euzebije Pamfil.
Drugi se sabor potom okupio u Antiohiji u vrijeme cara Konstanta, sina Konstantina Velikoga, pet godina nakon smrti njegova oca. Na ovaj sveti i od Boga u miru okupljeni sabor u Antiohiju dođoše iz Sirijske doline, Fenicije i Palestine, Arabije i Mezopotamije, Kilikije i Isaurije, iz svih krajeva, jednodušni i sveti služitelji, da se raduju u Gospodinu.
Blagodat i istina Isusa Krista, Gospodina i Spasitelja našega, posjetivši svetu Antiohijsku Crkvu i okupljajući ovdje okupljene u jedinstvu i slozi te u mirnom Duhu, mnogo toga utvrdi. Uz sve ostalo, ovo također utvrđuje učenjem Svetoga i mirnoga Duha, što se smatra dobrim, uz veliko promišljanje i odluku svih nas biskupa, zajedno sabranih u Antiohiji iz različitih krajeva.
O tome smo poslali obavijest vašoj znanosti, vjerujući u Kristovu blagodat i mirnoga Svetoga Duha, da i vi jednako jednodušno mislite, kao oni koji su snagom sjedinjeni s nama, te da nam svojim molitvama pomažete. Također ste sjedinjeni s nama i Svetim Duhom koji je ovdje prisutan, te na taj način zajedno s nama mudro rasuđujete i odlučujete, a pravovjerje potvrđujete i utvrđujete, u suglasju sa Svetim Duhom.
Ovo su izložena sveta pravila.
1. pravilo: Tko pokuša izmijeniti zakonom utvrđenu predaju o Pashi, ako je laik, neka bude udaljen iz Crkve, a ako je klerik, neka bude svrgnut.
Tumačenje: O ovome je rečeno i u 7. pravilu svetih apostola, naime, ako netko s Judejcima slavi Pashu, neka bude svrgnut. Ovo pravilo također zapovijeda: ako laik prekrši zakonom određenu predaju u vezi s proslavom Pashe te s Judejcima ili sam slavi Pashu u neko drugo vrijeme, neka ne bude u zajednici i neka bude udaljen iz Crkve. Ako je klerik i to čini, neka bude svrgnut i lišen svećeničke časti i imena. I klerici koji mu se pridruže nakon što je svrgnut neka također budu svrgnuti.
2. pravilo: Tko dolazi u crkvu i sluša Sveto Pismo, a potom nemarno odlazi i uzdržava se od svetoga Pričešća, neka bude isključen sve dok ne pokaže plodove pokajanja, i tek tada neka bude pomilovan. A oni koji su u zajednici s onima koji su lišeni zajednice, neka i sami budu bez zajedništva. Oni koji se mole s onima koji se ne mole u crkvi krivi su, a oni koji primaju od Crkve odvojenoga od molitve nisu bez krivnje.
Tumačenje: Od Crkve su udaljeni takvi koji ne sudjeluju u molitvi s vjernicima, nego izlaze iz hrama prije nego što je završena Božanska služba i kao nemarni uzdržavaju se od Božanskoga Pričešća, sve dok se ne pokaju i ne pokažu dobre plodove pokajanja. Kada se iskreno pokaju, ponovno će biti primljeni. A onaj koji primi onoga koji je udaljen iz Crkve i ne moli se s vjernima, pa se s njim moli u domu ili u drugoj crkvi, podliježe ovome pravilu, jer je u zajedništvu s onim koji je lišen zajedništva, te ni sam nije u zajednici. O ovome također vidi 10. i 11. pravilo svetih apostola i 33. pravilo Laodicejskog sabora.
3. pravilo: Ako neki prezbiter ili đakon, ili bilo tko iz svećeničkog reda, napusti svoje mjesto i svoju crkvu i ode u drugu oblast, preselivši se iz svoje, te ondje dugo živi, neka od tada ne služi. Štoviše, ako ga njegov biskup pozove, a on se ne vrati, nego ostane izvan reda, neka bude svrgnut i neka od tada ne može ponovno stupiti u svoj čin. Ako neki biskup primi tako svrgnutoga, neka primi zabranu od zajedničkoga sabora, jer je prekršitelj crkvenoga zakona.
Tumačenje: Poput 15. pravila svetih apostola, i ovo pravilo zapovijeda da nitko od prezbitera ili đakona, ili uopće bilo tko iz svećeničkoga reda, koji napusti svoje mjesto i svoju crkvu, ode u drugi kraj i ondje ostane dulje vrijeme, nije dostojan služiti. Ako ga još i njegov biskup pozove, a on ga ne posluša i ne vrati se, nego nastavi živjeti u neredu, neka bude potpuno svrgnut i neka se ne nada da će ponovno stupiti u taj čin. Čak i biskup koji primi tako svrgnutoga i uvrsti ga među klerike, kada se okupe svi biskupi oblasti radi crkvenih pitanja i potrebnih pravila, treba primiti zabranu od općega sabora kao prekršitelj crkvenih zakona.
4. pravilo: Ako biskup, prezbiter ili đakon koji je od sabora svrgnut ostane uporan u neposlušnosti i počne služiti, neka se ne može vratiti u svoj čin.
Tumačenje: Ovo pravilo, kao i 12. pravilo istoga sabora, zapovijeda da, ako je biskup, prezbiter ili đakon saborom svrgnut iz svojega čina i govori: „Zao sud je protiv mene izrečen i nije po pravilu“, može pozvati one koji govore protiv njega i pred drugim, većim saborom opravdati se. Ako nakon svrgavanja tako misli sam za sebe i ne pokori se, te se prije ispravljanja izrečene presude usudi služiti, tada, čak i ako viče: „Zlo su me osudili! Nisam po pravdi svrgnut!“, takav ne može ponovno primiti svoj čin niti očekivati drugi odgovor sabora. Petnaesto pravilo ovoga sabora govori da, ako je od svih biskupa koji su u oblasti svrgnut neki biskup, takav se ne može drugdje pozivati na sud niti se opravdavati, nego ostaje na snazi presuda koja je protiv njega donesena. Četvrto i peto pravilo Sabora u Sardici dopuštaju biskupu ili prezbiteru kojega su svi biskupi oblasti svrgnuli da pozove one koji govore protiv njega i pribjegne blaženome biskupu Rimske Crkve te se pred njim opravda. Neka se u njegovu biskupiju ne postavlja drugi biskup dok biskup Rimske Crkve ne ispita presudu i ne završi razmatranje. Takav je postupak najpravedniji i najčovjekoljubiviji te se i danas drži.
5. pravilo: Ako prezbiter ili đakon prezire svojega biskupa i od njega odstupi te bez njegova dopuštenja osnuje drugu crkvu, a nakon što ga njegov biskup tri puta pozove, i dalje ostane u svojoj ludosti, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ako neki prezbiter ili đakon ne zna ništa protiv svojega biskupa, niti za njegov prijestup ili krivnju protiv pobožnosti i pravednosti — to jest ono o čemu se govori u 31. pravilu svetih apostola — nego se, kako kaže 10. pravilo Sabora u Kartagi, iz oholosti i ludosti uzoholi, pa odstupi od svojega biskupa, osnuje drugu crkvu i k sebi privuče ljude radi odvojenoga bogoslužja, takvoga, nakon što ga njegov biskup tri puta pozove, a on ne posluša i ne vrati se, nego ustraje u svojoj podjeli, treba potpuno svrgnuti. Od tada neka se ne nada da će dobiti ozdravljenje niti ponovno primiti svoju čast.
6. pravilo: Klerika koji je odlukom svojega biskupa isključen, drugi biskup ne može razriješiti. Ako ga sabor primi ili osudi, neka njegova presuda bude valjana.
Tumačenje: Onaj koji je svezao, može i razriješiti. Zbog toga nije prikladno da drugi biskup primi klerika koji je primio zabranu i koji je isključen od strane svojega biskupa, kao da nije isključen, ako ga nije razriješio onaj koji ga je svezao. Ako sabor na kojem se u određeno vrijeme okupljaju biskupi cijele oblasti ispita krivnju isključenoga i utvrdi da je bez krivnje dobio odluku od svojega biskupa, sabor može ispraviti nepravedno izrečenu odluku i razriješiti spomenutoga. Presuda koju je sabor donio neka bude čvrsta i nepromjenjiva.
7. pravilo: Stranac koji nema mirovno pismo, tj. gramatu, neka se ne prima.
Tumačenje: U mnogim je pravilima ovo rečeno: onaj koji je od jednoga biskupa postavljen ne prima se bez preporučnog pisma, odnosno gramate, prema pravilima. Nju daje biskup koji je izvršio postavljenje.
8. pravilo: Prezbiter iz neke oblasti neka ne daje preporučna pisma i gramate prema pravilima klericima koji žele otići negdje daleko, nego samo obližnjemu susjednom biskupu.
Tumačenje: Samo biskupima i neporočnim seoskim biskupima dolikuje davati preporučne gramate klericima koji žele otići daleko od svojih mjesta. To nije dopušteno ni prezbiteru koji je starješina u nekom kraju, nego je i njima dopušteno samo da ih pošalju najbližem biskupu, tj. susjednom, da mu svjedoče o postavljenju, vjeri i njihovu životu.
9. pravilo: Biskupima priliči sve činiti s dopuštenjem metropolita i bez njegova promišljanja neka se ništa ne čini, nego neka biskupi u svojim oblastima čine ono što je potrebno i postavljaju neporočne ljude u kler.
Tumačenje: Poput 34. pravila svetih apostola, tako i ovo uči da biskupi svake oblasti poštuju svojega starješinu, tj. metropolita, i da bez njegove volje ni biskupa ne biraju ni postavljaju, niti išta važnije čine. O tome smo već govorili u apostolskom pravilu. Biskupi mogu činiti samo ono što svakome od njih pripada u njegovoj oblasti, postavljati prezbitere i đakone i tome slično. Ali ni metropolit bez savjeta biskupa neka ništa ne čini.
10. pravilo: Zaklinjače, čitače, pjevače i podđakone postavljaju seoski biskupi, a prezbitera ili đakona nikako bez gradskoga biskupa. Ako se netko usudi ovo prekršiti, neka bude svrgnut. Biskup grada postavlja seoskoga biskupa.
Tumačenje: Svatko treba znati svoju mjeru, ostati u svojoj oblasti i činiti ono što mu je zapovjeđeno. Zbog toga seoskog biskupa, kojemu je zapovjeđeno postavljati zaklinjače, čitačE, pjevače i podđakone, treba svrgnuti ako se usudi postaviti prezbitera ili đakona, iako sveti Bazilije Veliki o postavljanju na ove stupnjeve smatra drugačije, kao što piše u 13. pravilu Sabora u Ankari; ondje to treba potražiti.
11. pravilo: Biskup, ili prezbiter, ili đakon, ako samovoljno ode pred cara bez dopuštenja metropolita te oblasti, treba biti lišen zajedništva i časti.
Tumačenje: Sveti Oci, iskorjenjujući svaku neposlušnost i čuvajući dobar poredak, zabranjuju biskupima, prezbiterima i drugima iz svećeničkoga reda da bez dopuštenja i pisma svojega metropolita dolaze pred cara, dosađuju mu i izvještavaju ga o nekim stvarima. Stoga zapovijedaju da onaj koji ide caru, bio on biskup ili prezbiter, bude svrgnut iz čina i lišen zajedništva.
12. pravilo: Onaj koji je svrgnut iz čina, a dosađuje caru govoreći o sebi, neka moli da pristupi većem saboru i da mu se sudi. Kakvu god presudu oni donesu o njemu, neka je se drži. Ako i nakon toga govori protivno, neka nema ponovnoga razmatranja.
Tumačenje: Ako neki biskup, ili prezbiter, ili đakon bude svrgnut od Sabora, a smatra da je nepravedno svrgnut, ovo mu pravilo ne zabranjuje, nego mu čak zapovijeda da pristupi pred veći sabor i da mu se sudi, pa da taj sabor ispravi ono što treba, ako im se učini da je u pravu, i izmijeni presudu koju je o njemu donio njegov sabor. Ako onaj ne želi izaći pred veliki sabor i pred njim se opravdati za ono u čemu smatra da je u pravu, nego uznemirava cara i potiče ga da ga zaštiti, ovo pravilo takvoga ne udostojuje nikakve milosti, niti mu daje priliku da odgovori, niti nadu da treba čekati ispravljenje.
13. pravilo: Ako biskup, ni od koga pozvan ni zamoljen, ode u drugu oblast i postavi prezbitera ili đakona, ili učini bilo koje drugo djelo crkvene uprave, to nije valjano i neka bude poništeno, a on neka bude svrgnut.
Tumačenje: Postoji mnoštvo pravila koja ovo zabranjuju. Neka biskup ne prelazi iz svoje oblasti u drugu da ondje postavlja prezbitere ili đakone, ili da čini neko biskupsko djelo. To može činiti samo ako je pozvan i zamoljen od strane tamošnjega biskupa. Ako je netko iz svoje oblasti otišao u drugu i ondje postavio prezbitera ili đakona ili obavljao uređenje crkvenih stvari i neko djelo crkvene uprave, to je nevaljano i neka bude poništeno, a pravilo zapovijeda da onaj bude svrgnut.
14. pravilo: Ako u vrijeme suđenja biskupu biskupi te oblasti počnu različito govoriti, neka pozovu druge biskupe iz obližnje oblasti radi pouzdanoga rješenja rasprave.
Tumačenje: Ako je neki biskup optužen za grijehe, potrebno je da mu sudi njegov sabor. Ako biskupi te oblasti počnu različito suditi, jedni govoreći da nije kriv, a drugi da je kriv, metropolit može pozvati druge biskupe iz obližnje oblasti kako bi razriješili neslaganje među biskupima.
15. pravilo: Ako su prilikom suđenja biskupu svi biskupi oblasti suglasni, neka ne bude novoga suda.
Tumačenje: Ako je neki biskup od svih biskupa oblasti, tj. sabora, svrgnut iz čina, ovo pravilo ne dopušta da mu sudi drugi sabor, nego neka ostane na snazi presuda koju su suglasno donijeli svi biskupi cijele oblasti. Ipak, kao što smo rekli u 4. pravilu ovoga sabora, a i tako se čuva volja onih koji su ovo zapovjedili, onaj koji smatra da nije pravedno svrgnut može se žaliti na presudu i od najstarijega sabora dobiti pomoć, što je pravednije i čovjekoljubivije.
16. pravilo: Onaj koji bez dopuštenja punoga sabora i metropolita nasrne na upražnjenu katedru, čak i ako sam nema prijestolje, neka bude svrgnut.
Tumačenje: Ovo pravilo zapovijeda da u upražnjenu Crkvu, koja nema biskupa, treba postaviti biskupa koji nema biskupiju, i da to čini puni sabor svih biskupa i metropolita te oblasti, a da nitko samovoljno ne prisvaja prijestolje, čak i ako ga na to nagovaraju stanovnici toga grada, ako ne želi biti svrgnut.
Biskupu koji ima svoju Crkvu 21. pravilo ovoga sabora i različita druga pravila, kako je o tome napisano u 14. pravilu svetih apostola, nikako ne dopuštaju da odatle prelazi u drugu Crkvu, nego da prebiva u Crkvi u koju ga je Bog od početka postavio.
17. pravilo: Biskup koji je postavljen, a odmah napusti svoju službu, neka bude bez zajedništva dok se ne pokaje i ne prihvati upravu.
Tumačenje: Ako je netko postavljen za biskupa, a nakon toga ne posluša da ode u Crkvu u koju je postavljen i da poučava ljude koji su mu povjereni, takav neka bude odlučen dok se ne pokaje i ne prihvati brigu o dušama koje su mu povjerene.
18. pravilo: Ako je netko postavljen za biskupa, a ljudi toga grada ga nikako ne prihvate, takav neka ima biskupsku čast i neka služi, očekujući što će o njemu odlučiti sabor svih biskupa te oblasti.
Tumačenje: Ako je netko postavljen za biskupa, a stanovnici toga grada ga ne prihvate, ne zbog njegove krivnje, nego zbog zlobe tih ljudi, takav neka ima biskupsku čast i neka slobodno služi, ali neka ne upravlja crkvenim imanjem i drugim stvarima. Također neka ne traži nikakvu vojnu pomoć od svjetovne vlasti, nego je dužan čekati dok se u određeno vrijeme ne okupi puni sabor svih biskupa oblasti te, nakon što razmotri stvar, uredi sve kako dolikuje.
19. pravilo: Ako nema sabora ni samoga metropolita, neka se ne postavlja biskup. Ako se na saboru, zbog neke nevolje, ne okupe svi biskupi, ipak neka dođe većina ili neka gramate sudjeluju u odluci. Ako je tako učinjeno, a neki osporavaju odluku, neka sud većine ima prednost.
Tumačenje: Rečeno je više puta da ni metropolit ni biskupi ne biraju i ne postavljaju biskupa bez znanja svih biskupa. Ako se svi biskupi neke oblasti ne mogu sastati radi postavljanja zbog neke nužde, ipak neka se okupi većina ili neka, napisavši, pošalju gramate okupljenima radi postavljanja, govoreći: „Isto kao vi govorimo i mislimo, i koga vi izaberete i postavite, i mi to isto s vama činimo.“ Tako se postavljanje obavlja. Ako neki zavidnici počnu govoriti suprotno, neka izbor i odluka većine budu valjani.
20. pravilo: Zbog crkvenih potreba dva puta godišnje neka budu sabori u svakoj oblasti. Prvi u četvrtu nedjelju po Pashi, a drugi desetoga dana mjeseca listopada.
Tumačenje: O ovome je kazano u 37. pravilu svetih apostola, da je ustanovljeno da se dva puta godišnje u svakoj oblasti održavaju sabori. I 8. pravilo Šestoga sveopćeg sabora u Trulskoj palači i 6. pravilo Drugoga sabora okupljenoga u Nikeji zapovijedaju da se jednom godišnje biskupi svake oblasti okupe između Pashe i mjeseca listopada kako bi rješavali sporove oko uprave i druga pitanja. Na te sabore neka dolaze i prezbiteri i đakoni, kao i svi koji smatraju da su nepravedno osuđeni od svojih biskupa, i neka budu zadovoljni presudom sabora. Nikome nije dopušteno da samovoljno okuplja sabor mimo biskupa u metropoliji, tj. metropolita.
21. pravilo: Biskup, ni prisiljavan od naroda ni nagovaran od biskupa, neka nigdje ne prelazi.
Tumačenje: Biskupima je potpuno zabranjeno prelaziti iz jedne Crkve u drugu, tj. iz jedne biskupije u drugu biskupiju, čak i ako ih na to prisiljavaju ljudi iz toga grada. Čak i ako ih drugi biskupi nagovaraju, neka nikako ne prelaze na drugo prijestolje.
22. pravilo: Biskup ne treba ići iz svojega grada u drugi grad kako bi postavio prezbitera ili đakona, osim ako to bude volja biskupa toga grada. U suprotnom, rukopoloženje je ništavno, a on je kriv.
Tumačenje: Kao i 13. pravilo ovoga sabora, i ovo govori da svaki biskup u svojoj oblasti zapovijeda i postavlja prezbitere i đakone. Neka ne ide u druge oblasti i ondje ne postavlja prezbitere niti čini bilo što drugo biskupsko bez volje biskupa te oblasti. Ako se usudi i učini nešto takvo, neka bude svrgnut i osuđen, a onaj koga je postavio neka ne bude prezbiter.
23. pravilo: Biskup koji je na samrti neka ne postavlja drugoga biskupa na svoje mjesto, nego neka nakon njegove smrti sabor koji ima vlast postavi dostojnoga.
Tumačenje: Ne dolikuje da biskup koji završava život na samrtnoj postelji postavlja drugoga biskupa na svoje mjesto, nego nakon njegove smrti sabor biskupa cijele oblasti, prema volji metropolita, neka postavi dostojnoga.
24. pravilo: Svi klerici Katoličke Crkve moraju znati što je crkvena imovina, kako bi se, kada biskup umre, crkvena imovina posebno čuvala, a s biskupovom imovinom postupilo prema njegovoj oporuci.
Tumačenje: Biskup treba imati zapisanu svoju imovinu i ona treba biti javno poznata, a ne skrivena. Također je potrebno imati zapisanu i crkvenu imovinu, i neka svi crkveni prezbiteri i đakoni znaju za oboje, kako bi, kada biskup bude na samrti, mogao svojom imovinom raspolagati kako želi. Ako to ne učini, niti posebno zapiše svoju, a posebno crkvenu imovinu, onda, čak i ako za nešto kaže da je njegovo, neka sve bude crkveno.
25. pravilo: Biskup je upravitelj crkvene imovine. Ako mu nije dovoljno ono što uzima za svoje potrebe, nego uzima crkvenu imovinu i bogatstvo koje pritječe u biskupiju i prisvaja ih bez znanja i volje svojih klerika, neka izađe pred cijeli sabor i odgovara za svoju krivnju. Ako i ono što je potrebno dijeliti siromašnima prisvoji sebi, i zbog toga treba odgovarati.
Tumačenje: Onome kojemu su povjerene časne ljudske duše tim više treba biti povjerena vlast nad crkvenom imovinom, kako bi je rukama crkvenih prezbitera i đakona raspoređivao onima kojima je potrebna. Ako oskudijeva, može uzimati sebi za nužne potrebe, kao i za potrebe braće, gostiju i onih koji mu dolaze, kako ne bi bili lišeni hrane i gostoprimstva. Ako mu to nije dovoljno za njegove potrebe, nego želi uzeti crkveni prihod i učiniti ga svojim, pa zbog toga na mjesto crkvenoga ekonoma postavlja svojega rođaka kako bi se prikrilo kada dijeli crkvenu imovinu, neka zbog toga primi sud Sabora, nakon što biskupi ispitaju stvar.
Završavaju se, u Kristu, pravila Antiohijskog sabora.