TUMAČENJE ZLATOUSTOG
Uči nas o tome kako se treba moliti, i odmah usmjeruje naš um i uzdiže ga od zemlje te ga priljepljuje k nebesima.
Zapovijeda nam da govorimo: Oče naš, koji jesi na nebesima. Onaj tko Boga naziva Ocem neka je pravedan i neka živi tako da se ne pokaže nedostojnim tog srodstva. Poučava također da braća zajedno mole, jer ne kaže: Oče moj, nego: Oče naš – time propisujući da molitve prinosimo kao zajedničko tijelo Crkve, i da nitko ne brine samo o sebi nego uvijek i o bližnjemu, i da nitko nije bolji od drugoga ni u čemu – ni bogataš od siromaha, ni gospodar od sluge, ni vlastelin od njemu podređenog čovjeka, ni car od vojnika, ni mudar od neznalice. Svima je darovao isto dostojanstvo, svakoga je jednako udostojio da Njega naziva Ocem.
Kada kažemo: Koji jesi na nebesima, time Boga tamo ne zatvaramo – jer On je svugdje i sve je ispunjeno Njegovom slavom – nego to reče uzdižući od zemlje onoga koji se moli i priljepljujući ga k stanovima na visini i gornjem prebivanju.
A riječi: Da se sveti ime Tvoje znače da se slavi zbog našeg života, odnosno: udostoj nas da živimo tako čisto da Te svi proslavljaju zbog nas.
Riječi: Da dođe kraljevstvo Tvoje znače da se ne vezujemo za ono što je vidljivo, niti da ono što je od ovoga svijeta doživljavamo kao nešto veliko, nego da uzlazimo umom k Ocu i čeznemo za onim što će biti, čekajući da se oslobodimo od svojih tijela, kako je o tome govorio i Apostol. Onaj tko ima takvu čežnju, toga dobra ovoga života ne mogu učiniti oholim, niti ga tuga i žalost mogu slomiti.
Ono što je rečeno: Da bude volja Tvoja kako na nebu tako i na zemlji, moramo razumjeti tako da tamo sve biva bez prepreke. Jer anđeli neće nešto poslušati, a o nešto se oglušiti, nego su poslušni u svemu i pokorni. Tako i nas ljude udostoj da Tvoju volju ne činimo polovično, već da sve što hoćeš Tobom ispunjujemo. Jer krepost se ne postiže samo našim trudom nego i milošću s visine od Tebe danom. Ne reče: Da bude volja Tvoja u meni, ili u nama – nego svugdje, po svoj zemlji, kako bi se i laž iskorijenila i istina posijala, kako bi se zloća uklonila, a krepost uzdigla, te se tako nebo ni po čemu ne bi razlikovalo od zemlje.
Riječi: Kruh naš svagdašnji daj nam danas govore nam da trebamo uočiti kako i u tjelesnom ima mnogo duhovnog. Ni za bogatstvo, ni za raznovrsnu hranu, ni za slavu i čast, ni za skupu odjeću niti za što drugo slično – nego samo za kruh zapovijeda da se moli molitva. Za kruh današnjeg dana, a ne brinuti se ni za sutrašnji, ni za više od današnjeg dana – On zabranjuje da se traži. Ne znaš hoćeš li dočekati ono što dolazi sutra, pa zašto da patiš brineći se? U riječima koje su prethodne govori nam: Ne brinite se za sutra. Hoće da budemo sa svih strana spremni i utvrđeni, i da tražimo samo onoliko koliko nam nužne potrebe nalažu.
Riječi: Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima našim pokazuju nam preobilje čovjekoljublja, jer i one koji nakon krštenja zgriješe, čini dostojnim milosti, jer im ni nakon uranjanja i novog rođenja nije oduzeta mogućnost pokajanja. Ovime uvodi molitveni zakon da se, zajedno s primanjem podsjetnika na grijehe, smirujemo, i zajedno s davanjem opraštanja drugima, odvraćamo od svake pomisli na zlo. „I kako si sebi sam sudio, kaže, tako ću ti i Ja suditi. Ako ti oprostiš sličnom sebi čovjeku i sudrugu, i od Mene ćeš primiti takvu milost." A ovo nije jednako onome, budući da ti – trebajući oprost – opraštaš, a Bog ni za čim nema potrebe. „Ti čovjeku poput tebe i sudrugu, a Ja tebi sluzi." Ti si netko tko je uzrok bezbrojnih zala, dok je Bog bez grijeha – no ipak pokazuje i takvo Svoje čovjekoljublje.
A onim: Ne uvedi nas u napast nego nas izbavi od zloga, javno nas poučava o našoj nemoći i obuzdava bezumlje – dviju napasti, od kojih je jedna od Boga, a druga od đavla. Ona od Boga nam je na korist, a ona od zloga duši pogubna. I svaki čovjek moli da bude izbavljen od napasti i povrede od zloga.