Svaka je riječ spomenutoga stiha prepuna bogomudroga nauka. Neki su od heretika, poput Arija i arijanaca, bestidno i bez srama govorili da je Gospodin Krist i Bog naš samo običan čovjek, a drugi da je samo Bog, prividno odjeven u čovjeka – da je čovjek samo prividan, a ne stvaran. Tako su tvrdili da je On dobrovoljnim trpljenjem u priviđenju stradao, a ne stvarno.
Drugi, koji su Ga smatrali Bogom i čovjekom, govorili su da se te dvije naravi, misli se na božanstvo i čovještvo, nisu sjedinile u jednoj osobi, nego da, kao što su dvije naravi, tako postoje i dvije osobe i dva sina. Ti su sinovi razdvojeni jedan od drugoga, te su za jednoga govorili da je Bog, a za drugoga da je čovjek, koji je samo ljubavlju sjedinjen s onim prvim.
Ovako je učio i zlomudri Nestorije, pa se zato i Presvetu Djevicu Majku Božju drznuo ne nazivati Bogorodicom, nego Kristorodicom. I pitaše prokletnik, započinjući besjedu ovako: „Što je rodila? Običnoga čovjeka?“ Pravovjerni odgovori: „Nije tako.“ Odmah bi on upitao: „Nego što? Samo Boga?“ I opet pravovjerni odgovarahu: „Nije tako.“ On reče: „Ako nije ni jednoga ni drugoga, koga je onda rodila?“ Pravovjerni reče: „Savršenoga Boga i savršenoga čovjeka.“ On tada upita: „A što je On? Nije li Krist?“ Pravovjerni odgovori: „Jest, Krist je.“ On reče: „Zar se onda ne kaže Kristorodica? Ni čovjekorodica ni Bogorodica.“
Njemu je Ivan, patrijarh antiohijski, prepirući se s njim, rekao: „Ne govoriš dobro. Jer stvari koje su složene pravilno je nazivati prema onome što je u njima uzvišenije i bolje, a ne prema onome što je lošije. To je uobičajeno u Svetom Pismu i prema ljudskom je običaju. I Božansko Pismo govori o Abrahamu da je sišao u Egipat s tristo duša, a to bijahu ljudi sastavljeni od duše i tijela, a ne samo od duše. I opći običaj kaže: ‘Utоpiše se u moru tolike duše.’ Duša se nikako ne utapa niti može potonuti. I tebi priliči slijediti Božansko Pismo i zajednički ljudski običaj te, prema onome što je bolje, nazivati Majku Božju Bogorodicom i ne odvajati se od punine Crkve.“
Ovaj se, ne pokorivši se, izopći i prokune te bi izbačen iz Crkve.
Neki pak smatraju da je On Bog i čovjek, a da su se dvije naravi, govorim o božanstvu i čovještvu, sjedinile u jednu. To ne samo da nije dobro nego je veoma zlo i potpuno bezbožno. Ako se te dvije naravi jedna s drugom pomiješaju i promijene, izmijeneći svoja svojstva, iz toga će nastati neka druga narav, dok osoba neće biti izmijenjena. Istjerujući zlo, govorahu zlo.
Sve ovo pobjeđuje, odbacuje i proklinje ovdje prisutna riječ i ovaj stih.
Kada kažemo: „Gospodine“, to je ime objavljeno i zajedničko božanskoj naravi. Kaže se „Gospodin“ i za Oca i za Sina i za Duha Svetoga. O Ocu i Sinu prorok i bogootac David rekao je: „Reče Gospodin Gospodinu mojemu: sjedni meni s desne strane, dok ne položim neprijatelje Tvoje za podnožje nogama Tvojim.“ „Reče Gospodin“ jasno znači da je Otac rekao, a „Gospodinu mojemu“ jasno znači da je rekao Sinu.
I naš kršćanski Simbol vjere kaže: „I u Duha Svetoga, Gospodina, Životvorca“, iz čega je jasno da je „Gospodin“ ime koje označava božansku narav. Mi govorimo: Gospodin Otac, Gospodin Sin, Gospodin Duh Sveti.
I ovo ime koje izgovaramo, „Gospodine“, pobjeđuje one koji su se usudili Njega nazvati običnim čovjekom.
A kada se kaže Isus, to ime otkriva ljudsku bit, što jasno napominje i Isus Navin, koji je prije Mojsija služio, a nakon Mojsijeve smrti uveo narod Božji u Obećanu zemlju. Ovo ime, to jest reći „Isus“, nije bez razloga dodano imenu Gospodnjem kada kažemo „Gospodin Isus“. Kada govorimo za Njega da je Gospodin, to jest Bog savršen i Bog istiniti, nastavljamo Ga nazivati Isusom, te time pokazujemo da je, iako je Bog savršen, ipak i savršen čovjek.
Zbog imena Gospodin, ali i zato što je savršen čovjek, time pobjeđujemo one koji smatraju da je On samo Bog i da se prividno obukao u čovjeka, pa stoga tvrde da je i stradanje bilo prividno. Neka se postide svi oni koji stradanje pripisuju bestrasnom Bogu. Upravo to i otkriva ovo ime, Isus, i zato je ono pridodano imenu Gospodnjem, pa kada se kaže „Gospodine Isuse“, objavljuje se i Božanstvo i čovještvo.
A Isus je hebrejsko ime; na grčkom jeziku kaže se Sotir, a na našem jeziku Sotir znači Spasitelj. Naziva se Spasiteljem jer spašava i čuva nepovrijeđene sve koji vjeruju u Njega. Za Isusa se kaže i da je Iscjelitelj, jer je mnoge bolesnike iscijelio Gospodin Krist i Bog naš, ne samo tijelima nego i dušama čineći iscjeljenje.
A kada se kaže Krist, to ime označava jednu osobu od dvije prirode, koja se sastoji od Božanstva i čovještva, i da ne postoje, kako su krivovjerci i njihov vođa Nestorije pogrešno naučavali, dvije osobe odvojene jedna od druge, povezane samo ljubavlju, a ne i naravi. To se zlo pobjeđuje i razara kada se kaže ime Krist, jer ono označava jednu osobu dvije prirode, Božanstva i čovještva, koje su se sjedinile u jednu osobu, kako je ispravno i prilično.
Ime Krist slijedi iza imena Isus kada govorimo „Isus Krist“ u ovom stihu; takav je redoslijed imena.
A ime Bože označava božansku narav koja je nesmješiva, nepromjenjiva, nerazdjeljiva, koja ni na koji način ne prima ni promjenu, ni razdvajanje, ni miješanje. Time se pobjeđuju i potpuno odbacuju zlonamjernici koji su se usudili govoriti o miješanju, promjeni ili stapanju Božanstva i čovještva u Kristu, Bogu našem.
U Kristu Gospodinu i Bogu našem jasno su predstavljene dvije prirode u jednoj osobi, sjedinjene ne pomiješano, ne promijenjeno, ne stopljeno i nerazdvojivo. Svaka je narav očuvala svoja svojstva u potpunosti.
Zato se sa ova četiri imena – Gospodine, Isuse, Kriste, Bože – pobjeđuju četiri krivovjerna učenja i učvršćuje pravovjerno učenje, a ljudi se uređuju poput mira.
Jer ljudi, sastavljeni od duše i tijela, ljepotom se miru suobličuju: duša razmatranjem pravovjernih zapovijedi, a tijelo vršenjem četiriju djelatnih vrlina – mišljenjem razumnoga dijela razumne duše, hrabrošću protiv gnjevljivosti, čednošću protiv požude i pravednošću cijele duše; i to je uzrok i poredak već spomenuta četiri imena.
Kada se kaže „naš“, to stoji nasuprot onim imenima, onako kako su spomenuta četiri imena okupljena da i nas okupe u jednu bratsku zajednicu te svežu vezama ljubavi jednoga s drugim. Ovo je ispunjenje Zakona i Proroka, jer sav ovaj Zakon i Proroci na ljubavi počivaju.
Uz to, evanđeoske i Gospodnje zapovijedi nalažu zapovijed Gospodina Krista, Boga našega, a to je da jedni druge ljubimo. On reče: „Ako me ljubite, zapovijedi moje držite. Moja je zapovijed da ljubite jedni druge.“ Jer ako neće da ljube jedni druge, ne čuvaju Moje zapovijedi; tko ne čuva Moje zapovijedi, ne ljubi me. Oni koji me ne ljube nisu sa mnom; koji nisu sa mnom, protiv mene su. Reče: „Tko nije sa mnom, protiv mene je“, a koji je protiv mene, neprijatelj je moj. Jasno je da smo neprijatelji Gospodinu Kristu i Bogu ako ne ljubimo jedni druge! To je jasno iz navedenih riječi.
Priliči da riječ „naš“ slijedi ranije spomenuta četiri imena, pa govorimo: „Gospodine Isuse Kriste, Bože naš.“ A riječ „pomiluj“ na sličan način slijedi nakon izrečenoga, pošto pomilovani bivamo onda kada vjerujemo pravovjerno i kada neporočno ispunjavamo zapovijedi Gospodnje, zakonske i proročke. To je razlog zbog kojega se i dodaje „pomiluj“.
Takav im je uzrok i poredak: govorimo: „Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, pomiluj.“
Kada kažemo „nas“, slično je onome što rekosmo „naš“ i u skladu je s tim. „Naš“ je zajednička riječ: „Bože naš“, to znači: „Bože svih nas, sve nas pomiluj i uveži nas bratskim vezama svoje ljubavi“, kako je već rečeno.
A zašto se dva puta kaže: „naš“, i opet „nas“? Zbog nas ljudi ovo je rečeno. Mi ljudi imamo strasti jedni prema drugima, i ovo dvoje, „nas“ i „naš“, jedno je. No budući da smo zaboravni, da ne zaboravljamo, primismo riječ dvostruko da nas podsjeća.
Kada se kaže „amen“, ono se tumači na tri načina: amen – tako je, amen – uistinu, amen – neka tako bude. Na sličan način i ovo slijedi te završava stih: „Gospodine Isuse Kriste, Bože naš, pomiluj nas. Amen.“ Tako je, uistinu, neka tako bude.