Prvi sveopći sabor
Od Kristova Uzašašća do Prvog sabora proteklo je 318 godina, a od početka svijeta pet tisuća osamsto osamnaest godina.
Sveti i sveopći Prvi sabor održan je u Nikeji za vrijeme velikog cara Konstantina, u desetoj godini njegove vladavine. Inače, vladao je trideset i jednu godinu. Na saboru se okupilo 318 svetih otaca. Predsjednici sabora bili su Silvestar, rimski papa; Aleksandar iz Carigrada za vrijeme patrijarha Mitrofana; Aleksandar, aleksandrijski papa; Eustatije, antiohijski patrijarh; i Makarije Jeruzalemski.
Okupili su se protiv Arija, koji je krivo naučavao. Bio je prezbiter Aleksandrijske Crkve i hulio je na Sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista, Boga istinitoga, govoreći bezbožno da je On stvorenje i da nije istobitan s Bogom Ocem te da je bilo vremena kada Njega nije bilo.
Zbog toga je ovaj sveti sabor Arija, kao neprijatelja istine, zajedno s njegovim istomišljenicima, prokleo i izopćio. Prokleti su također Euzebije Nikomedijski, Makedonije i Eunomije, koji su, iako su se razlikovali u učenju, poput Arija otpali od istine.
Sveti oci utvrdili su pravovjernu vjeru i propovijedali Sina kao istobitnog Ocu, Stvoritelja svega, a ne stvorenje, Boga istinitoga, Vladara i Gospodina, prema proroku koji govori: „Iz utrobe prije Danice rodih te“, kao što stoji u Ispovijesti vjere, to jest „Vjerujem u jednoga Boga...“, što su oni izrekli nadahnućem Duha Svetoga.
Sveti sveopći sabor ustanovio je kako treba slaviti sveti Uskrs, kao što se i danas prema običaju drži. Prije toga neki su Uskrs slavili četrnaestoga dana mjeseca ožujka.
A od Prvog do Drugog sabora proteklo je 56 godina.
Drugi sveti i sveopći sabor održan je u Carigradu 5874. godine, za vrijeme cara Teodozija Velikog, u drugoj godini njegove vladavine. Vladao je šesnaest godina. Na saboru je bilo 150 svetih otaca.
Predsjednici toga sabora bili su Damaz, rimski papa; Nektarije, carigradski patrijarh; Ćiril, jeruzalemski patrijarh; Timotej, aleksandrijski papa; Meletije, antiohijski patrijarh; Grgur Nisenski; Amfilohije Ikonijski; Gelazije iz Cezareje Palestinske; i Grgur Bogoslov, koji je upravljao prijestoljem Carigrada te se zbog rasprave nastale na tom svetom saboru svojevoljno odrekao prijestolja toga grada.
On sastavi besjedu o napuštanju prijestolja te, kada se okupilo tih 150 otaca, pročita je pred svima i potom ode u Nazijanz.
Okupilo se tih 150 svetih otaca protiv bezbožnog Makedonija, koji je nasilno prisvojio carigradsko prijestolje i hulio na Duha Svetoga govoreći da je On stvorenje, a ne Bog, da nije iste biti s Ocem i Sinom te da je stran božanstvu.
Taj Makedonije još je bio živ i hulio je slično Ariju. Njega su, dakle, kao neprijatelja prave vjere, zajedno sa Sabelijem Libijskim, Apolinarijem Laodicejskim i njihovim istomišljenicima, sveti oci prokleli i osudili, jer su govorili da je tijelo Gospodina našega Isusa Krista bilo bez duše i bez uma. I ne samo to, nego su tvrdili i da je tijekom trodnevne smrti Gospodinova tijela zajedno s tijelom umrlo i božanstvo.
Sveti oci potvrdili su da je tijelo Gospodina našega bilo s dušom i umom te da je Njegova duša istobitna našim dušama. Također su objavili da je Životvorni Presveti Duh istiniti Bog i Gospodin te propovijedali da je On istobitan Ocu i Sinu, istoga božanstva i sile, upravo onako kako govore riječi Ispovijesti vjere, koje su oni još jasnije izrekli milošću Duha Svetoga.
Od Drugog do Trećeg sabora protekla je 41 godina.
Treći sveti i sveopći sabor bio je u Efezu, godine 5915, za vrijeme vladavine Teodozija Mlađeg, u trinaestoj godini njegove vladavine. On je vladao 42 godine i dva mjeseca. Taj treći sabor bio je prvi u Efezu, a okupilo se oko 200 svetih otaca.
Predsjednici sabora bili su Ćiril, aleksandrijski papa, koji je bio i namjesnik Celestina, rimskog pape; Juvenal, jeruzalemski patrijarh; i Memnon, efeški biskup.
Sabor se okupio protiv bezbožnog Nestorija, carigradskog biskupa, koji je u čovjeka vjerovao, Krista razdvajao i dijelio te za Njega govorio da je običan čovjek, a ne Bog koji se utjelovio.
Govorio je o dva sina u jednom Kristu Bogu i o dvije osobe: jednoj koja je od Oca rođena Riječ i drugom čovjeku rođenom od Marije, koji se po ljubavi sjedinio s Riječju i bio nazvan istim imenom Sin. Zbog toga je Presvetu Djevicu Mariju nazivao ne Bogorodicom, nego Kristorodicom, koja je rodila Gospodina našega i Boga Isusa Krista.
Zbog svega toga sveti ga je Sabor, koji je ostajao u takvom bogohuljenju, osudio i izopćio, jer je Nestorije razmišljao na židovski način, vjerovao u čovjeka te heretički prikazivao i propovijedao protiv istinite Bogorodice, Presvete Djevice, i protiv Gospodina našega Isusa Krista, Sina Božjega i istinitoga Boga, koji se od nje bez sjemena utjelovio.
Ivan, antiohijski biskup, došavši nakon izopćenja Nestorija, razljuti se jer je Nestorije bio svrgnut bez njega, te uze sa sobom biskupe koji su s njim došli, među kojima bijaše Teodoret, biskup grada Kira, i Iva Edeski. Oni obavijestiše svetog Ćirila, aleksandrijskog papu, i Memnona, efeškog biskupa, da su i oni izopćeni, jer su protivno crkvenim pravilima održali sabor.
Oni koji bijahu s Ćirilom, kao i najčasniji oci iz Efeza, omalovažavali su ono što su ovi istočni oci učinili, te između egipatskih i istočnih otaca nastade sukob i razdor.
Nakon toga, nastojanjem cara, okupili su se na zajedničko savjetovanje istočni biskupi te, složivši se s pravovjernom vjerom izloženom u Efezu i s izopćenjem Nestorija, napisali su i poslali poslanicu Aleksandrijcima. Nestorije je bio prognan u Oas.
Neka se zna i to da je u tom gradu Efezu održan i Četvrti sabor, za vladavine istoga cara Teodozija Mlađeg. No, to je bio razbojnički sabor zlomislećeg Dioskora i umišljeno mudrog Eutiha, koji je utvrdio krivovjerje. Bio je razotkriven i od Katoličke i Apostolske Crkve izopćen.
Od Trećeg do Četvrtog sabora proteklo je 30 godina.
Četvrti sveti i sveopći sabor bio je u Kalcedonu, godine 5945., za vrijeme cara Marcijana, u drugoj godini njegove vladavine. Inače, vladao je pet godina i šest mjeseci. Okupilo se ukupno 630 svetih otaca.
Predsjednici toga sabora bili su Lav, rimski papa; Anatolije, carigradski patrijarh; Juvenal, jeruzalemski patrijarh; Maksim, antiohijski patrijarh; Anastasije, solunski metropolit; i Stjepan Efeški.
Okupio se protiv Dioskora, bivšeg aleksandrijskog patrijarha, i Eutiha, carigradskog arhimandrita. Oni su potpuno odbacili utjelovljenje Spasitelja i Boga našega Isusa Krista, tvrdeći da je On samo prividno imao tijelo, te da tijelo Gospodina našega nije istobitno s našim, nego da je nakon sjedinjenja iz dvije prirode nastala jedna priroda, a božanstvu su pripisivali stradanje.
One koji u takvoj obmani ustrajavahu ovaj sveti sabor izopći i prokle, objavivši savršenoga Boga i savršenoga čovjeka, Gospodina našega Isusa Krista, u dvjema prirodama – neodijeljenima i nesmiješanima.
Rekli su: „dvije prirode” u smislu razlikovanja, a ne razdvajanja, kao što su tijelo i duša po prirodi različiti, ali sjedinjeni osobom i čine jednu osobu. U dodiru sa stvarima duša prima tjelesne patnje i bolesti koje iz njih proizlaze, a tijelo trpi i trudi se zajedno s dušom u tugama i brigama.
Slično je i s Kristom, jer su u Njemu, dakle, dvije prirode – čovjek i Bog Riječ – ali jedna Osoba po sjedinjenju.
No pobornici razdvajanja govorahu da je duša omeđena tijelom, odnosno da je obuhvaćena tijelom te da prima patnje i trpi bolest. Ako se tako razumije sjedinjenje
Riječi, tada bi se moglo zaključiti da je i sama Riječ podložna trpljenju i ograničena. Ako je, dakle, Riječ po prirodi podložna trpljenju ili prostorno ograničena, tada bi takva bila i njezina bit.
Zbog toga, a ne zbog sjedinjenja s ograničenim i trpećim tijelom, Riječ bi bila podložna trpljenju i ograničena. Ako pak Riječ ne trpi niti je ograničena, ako je po prirodi nepromjenjiva, neograničena i bez mogućnosti trpljenja, tada, iako je u tijelu, zadržava puninu svoje nepromjenjivosti i ostaje izvan svakoga trpljenja.
I to nije neobično, jer ni ljudska duša ne trpi jednostavno zato što je u tijelu, nego po svojoj prirodi trpi i izvan tijela, te će se i nakon smrti očitovati, koliko i tijelo u svojoj mjeri.
No, prema takvima, dakle, ona ne trpi jer joj je to u biti koju je primila od Boga — trpi imajući stradalne sile da bi joj koristile, i s njima odlazi izlazeći iz tijela. O tome svjedoče i duše koje su u hadu i okovi koji su na njima, zbog kojih je Gospodin i došao tamo kako bi ocima u tami propovijedao oproštenje, kako to kazuje apostol Petar. Uz to, i demoni su mučeni i bit će mučeni, iako nemaju tijela. Trpi čak i duša, iako je trpljenju nedodirljiva, i ne omeđuje se riječju stvaranja, nego se, kažu, drugi put omeđuje prebivajući u omeđenom tijelu.
Kao što ne čine dobro izmišljajući bajku da je takav prvolik, isto tako ni bajka ne bi bila bajka kada ne bi sadržavala nešto neprilično. Bajkom nazivamo kazivanje koje tek mjestimice odgovara vjeri.
Mi, dakle, na kazivanje i bajku koje primismo — da se Riječ sjedinila s takvom biti — odgovaramo da čovjek nije kao da je prije postojao ili istodobno postojao s Riječju, nego je On od nas po tijelu, i nikako ni nikada osim tako ne bi bio viđen, premda su razlike ostale očuvane nakon Sjedinjenja.
Kao što se i u čovjeku općenito od obojega očituju svojstva, pa nevidljiva i besmrtna duša ne postaje vidljiva i smrtna, tako ni Bog Riječ ne postaje vidljiv ili smrtan, iako je u vidljivom i smrtnom tijelu. Naše duše i Riječ ostaju cjelovite, bez gubitka, odnosno oboje zadržava svoja svojstva, kakvo je koje bilo. Čovjek se općenito sastoji od duše i tijela, a Spasitelj od Božanstva i čovještva.
Što nedostaje duši koja ima odvojen i zaseban život, koja je po prirodi bestjelesna i samopokretna, što objavljuje njezinu besmrtnost i neraspadljivost? Što tijelu u samoj prirodi tijela, zbog čega se prekida zajedništvo, odnosno biće tijela razlaže na troje?
Tijelo je prirodno, posuda oruđa, koje život ima po sili.
Spomenuti ne prihvaćaju kazivanje kako dolikuje, nego kako ne dolikuje, te o tim pitanjima zlo naučavaju.
Od Četvrtoga do Petoga sabora protekle su 102 godine.
Peti je sabor bio u Carigradu, 6047. godine, u vrijeme cara Justinijana, odnosno 26. godine njegove vladavine. Vladao je 38 godina i sedam mjeseci. Na saboru se okupilo 165 svetih otaca.
Predsjednici sabora bili su Vigilije, papa rimski, Eutihije, patrijarh carigradski, Apolinarije Aleksandrijski, Domn Antiohijski, Eutihije Jeruzalemski i Damjan Sozopoljski. Ovaj sveti sabor dopunio je ono što je započeto u Kalcedonu, potvrdio sve njegove pravovjerne i spasonosne odredbe te prokleo hereze protivne tome saboru koje su iz njega izrasle.
Također je prokleo i odbacio učenje bezumnoga Origena o prvoliku i sva njegova bezbožna djela, kao i učenja Evagrija i Didima, odranije, te spise koje su oni izložili kao Origenovi učenici i istomišljenici, koji su njegova starija učenja spojili s učenjem Helena, bezumno propovijedajući da gola tijela kojima smo sada obloženi neće uskrsnuti.
Osim toga, bajkovito su naučavali i da su duše postojale prije tijela, odnosno da su ranije rođene. Utemeljeni u helenskom učenju, govorili su o nekakvu prelasku duša iz jednoga u drugo tijelo; o završetku paklenih muka; da će demoni jednoga dana biti vraćeni u svoje prvotno dostojanstvo; da će Krist biti nama sličan te da se ni po čemu neće razlikovati od nas; oklevetali su raj govoreći da nije stvoren od Boga i da ga nema. Također su bajkovito tvrdili da Adam nije stvoren u tijelu.
I protiv mnoštva drugih hula koje su napisali bili su razotkriveni. Mnoge su u Crkvi upropaštavali, jer se ti spisi nisu pojavljivali javno i otvoreno, nego su ih neki potajno držali, a nisu do kraja bili razotkriveni na Četvrtom saboru, premda su ih neki od otaca odbacivali.
Tako su i prije toga sabora njih trojica bili heretici, triput prokleti neprijatelji. A kada su mnogi ljudi počeli širiti takva štetna učenja, tada se sazvao ovaj Peti sabor. Njih, njihove istomišljenike i njihove hulne spise prokleli su, a još i Teodora Mopsuestijskog, učitelja bogoborca Nestorija, zajedno s njegovim hulnim djelima kao nečistu pljevu izbacili, kao i sve koji su bili zajedno s Antimom, Petra i Zohara, te Teodoritova zla i krivovjerna djela protiv pobornika pobožnosti Ćirila i protiv prvoga od svetih sabora koji bijaše u Efezu, kao i klevete protiv naše prave vjere, čime su pomagali Nestoriju.
Prokleto je i pismo koje je napisao Iva, biskup Edese, Perzijancu Mari.
Sve su to iskorijenili, ne samo zato što je bilo protivno pravim odredbama nego i zato što je bilo sjedinjeno sa svakim bezboštvom, te su utvrdili crkvene odredbe. Ovaj sveti sabor primio je Teodorita, biskupa Kira, i Ivu, biskupa Edese onda kada su prihvatili i pohvalili Četvrti sabor te prokleli Nestorija.
Od Petoga do Šestoga sabora proteklo je 129 godina.
Šesti sveopći sabor bio je u Carigradu, 6076. godine, u vrijeme cara Konstantina, oca cara Justinijana i unuka Heraklijeva. Bilo je to trinaeste godine njegove vladavine, a vladao je 17 godina. Na saboru se okupilo 170 svetih otaca.
Predsjednici sabora bili su Agaton, papa rimski, Georgije, patrijarh carigradski, Teofan Antiohijski i monah Petar iz Aleksandrije, jer je u to vrijeme katedra Aleksandrijske patrijaršije bila upražnjena.
Okupili su se u Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi protiv onih koji su obnovili herezu, odnosno protiv Teodora, biskupa faranskog, Honorija Rimskog i Kira Aleksandrijskog, protiv Sergija, Pira, Pavla i Petra, nekadašnjih biskupa Carigrada, kao i protiv obnovitelja hereze koji su bili na saboru: Makarija, imenovanog prvjerarha Antiohije, i Stjepana, koji bijaše njegov učenik, te onih koji su bili uz njih.
Spomenuti heretici — Teodor i Honorije, Pir i Kir, Pavao i Petar, Makarije i njegov učenik Stjepan — usudili su se tvrditi kako je Gospodin Isus Krist i nakon utjelovljenja imao jednu volju i jedno djelovanje. Time su namjeravali uništiti jedinstvo pravovjerja, pa ih je ovaj sveti sveopći sabor prokleo kao bogoborce, zajedno sa svim njihovim hulnim odredbama i svima onima koji su mislili ili htjeli misliti poput njih, a ostali su nepokajani.
Osim spomenutih, prokleo je i Polikronija, onoga starca djetinjega uma, koji se u lažljivoj herezi hvalio da može uskrsavati mrtve. Kada mu je rečeno da to i učini, nije ništa pokazao; nikoga nije uskrsnuo, nego je još više hulio, pa su, razotkrivši takvu herezu, njega prokleli.
Sveti sabor utvrdio je i obznanio pravovjerno učenje prave vjere da su u Gospodinu našem Isusu Kristu dvije volje, odnosno dva htijenja i dva naravna djelovanja nakon utjelovljenja. I to ne u podijeljenim osobama — nipošto — nego tako da nijedna od dviju Kristovih priroda nije bez volje, odnosno htijenja, niti bez djelovanja. Jer oduzimajući takva svojstva djelovanja i htijenja od prirode, zajedno s njima oduzimaju i same prirode kojima ta svojstva pripadaju.
Od Šestoga do Sedmoga sabora proteklo je 120 godina.
Sedmi sveopći sabor bio je, po drugi put, u Nikeji. Bilo je to 6296. godine, u vrijeme vladavine Konstantina i njegove majke Irine, osme godine njegova carovanja. Ovaj sveti sabor imao je Nikeju za mjesto zasjedanja, a bio je ukrašen sa sedam stotina šezdeset i trojicom svetih otaca.
Za predvodnike ove svećane vojske imao je Hadrijana, papu rimskoga, koji je u svoje ime poslao Petra, pobožnog prvog prezbitera Svete Rimske Crkve, i drugoga Petra, igumana časnog samostana svetog Save u Rimu, zatim Ivana i Tomu, monahe i prezbitere koji su upravljali istočnim apostolskim stolicama, te s njima Tarasija, patrijarha Carigrada, Polijana, papu aleksandrijskog, Teofana Antiohijskog i Iliju Jeruzalemskog.
Okupili su se protiv onih koji su poricali štovanje svetih i časnih ikona.
Ti se bezbožnici nisu usudili do kraja huliti na Krista, istinitog Boga našega djelima, nego su mnoge uvrede i hule izmišljali, smjelo i bezbožno nazivajući idolom Njegovu svetu ikonu pred kojom se klanjamo, a radi koje se odgoni idolopoklonstvo. Mnogim su je sramoćenjem obasipali, po trgovima su je gazili, palili i pljuvali, čineći veliku žalost kršćanima. To i slično tome činili su, a kršćane su progonili, mučili i na smrt predavali.
Nisu shvatili da time, ratujući protiv Krista, zapravo ratuju i protiv Njegovih svetih. Jasno je da se poštovanjem ikone ukazuje čast Onome koji je na njoj prikazan, i obratno, pa su se time predali vječnom prokletstvu.
Sabor je utvrdio i zapečatio sudom svih, a ponajviše po apostolskoj i otačkoj predaji, da se sveta Kristova ikona, odnosno prikaz, treba častiti i klanjati joj se radi Onoga koji je na njoj prikazan. Isto tako treba se klanjati i Časnom križu, na kojem je bilo raspeto životvorno tijelo i iz kojeg je potekla Njegova krv za očišćenje svijeta, kao i njegovu prikazu, jer se njime progone demoni i liječe bolesti.
Zbog toga, jedino na izvornom Uzoru nastaje milost i sila, koja i na same slike po odgovarajućem djelovanju izlazi.
Samu Kristovu ikonu, odnosno izobraženje, častimo i klanjamo joj se ne zbog same slike, nego to uznosimo na Onoga koji se radi nas čovjekoljubivo utjelovio i za nas umro. Također se treba vjerno klanjati crkvama, grobovima i moćima svetih, jer time slavimo Gospodina koji je njih proslavio.
I ne poštujemo samo Kristovu ikonu, nego i ikonu Presvete Bogorodice i svih svetih. Ne samo Kristovu ikonu, nego i svetu Vladaricu našu Bogorodicu te svete prikaze svih svetih jednako častimo kao prvobitni Uzor, i njima se klanjamo, jer nas one uzdižu u jedinstveno i saborno viđenje, te preko njih bivamo udostojeni biti pribrojani onima u željenim nebeskim krajevima.
Jer, radi razlikovanja časti i štovanja svetih ikona i Riječi, mi koji smo u božanskoj vjeri ne bivamo razdvojeni, nego neodvojivo i kako dolikuje bivamo uzvođeni k jednome i jedinom Božanstvu.
Kao nevidljivi prebivamo, ali vidljivo nas vodi k višnjemu i olakšava um, te se tako približavajući Bogu posvećujemo Njegovom milošću, kao što je i ovaj sveti sveopći sabor predao i propovijedao po svim Božjim Crkvama.
Ujedno, ikonoborce i klevetnike kršćana proklinje i odbacuje, jer ne nalaze nikakvu stvarnu osnovu za klevetanje pobornika pravovjerja, nego nastoje uništiti plodove njihovih trudova, pa ih sabor proklinje i odbacuje kao neprijatelje istine.
Potrebno je znati da kazivanje o saborima nije bilo prema njihovu redoslijedu, niti prema vremenu kada su se okupljali. Bilo je sabora i prije svetog sveopćeg sabora održanog u Nikeji, i nazivali su se mjesni.
PRVI MJESNI SABOR U vrijeme rimskog cara Aurelijana, Pavle Samosatski, biskup Božjega grada, odnosno Antiohije, postao je vođa hereze jer je tvrdio o Kristu, istinitom Bogu našem, da je običan čovjek, udostojen poput proroka Božje milosti.
Kada su za to saznali, upravitelji Crkve okupili su se u velikom broju u Antiohiji, a predvodnici su bili: Imenej, biskup jeruzalemski, Grgur Čudotvorac, biskup novocezarejski, Atnodor, njegov brat, Firmilijan, biskup Cezareje Kapadokijske, i Helen, biskup Tarski.
Oni su najprije poukama i savjetima pokušali odvratiti Pavla od zablude, ali kada su vidjeli da je neizlječivo bolestan u herezi, jednoglasno su odlučili lišiti ga svećeništva i odvojiti ga od Crkve.
Kada se on usprotivio i protivno zakonu htio zadržati upravu Crkve, sveti sabor uputio je molbu caru Aurelijanu i iznio sve o Pavlovoj drskosti. Car, iako poganin, presudio je protiv onoga koji se protivio odluci pravovjernih, te je Pavle bio odbačen od njihova sabora i tako izgnan iz Crkve.
DRUGI MJESNI SABOR Taj drugi sabor bio je u Ankari. Tijekom velikog progona kršćana, kada su kršćani na mnogim mjestima bili prisiljavani ili prihvatiti pogansko bezboštvo ili podnijeti razne muke i smrt, mnogi su zasjali kao mučenici.
Mnogi, koji nisu imali snage izdržati muke, pali su u idolopoklonstvo. Kasnije, kada je progon prestao, neki od onih koji su zgriješili pokajali su se i željeli se obratiti, te su pristupili crkvenim hijerarhima.
Zbog toga su nastale mnoge rasprave — mogu li oni koji su se jednom odrekli Krista ponovno biti primljeni u Crkvu. Zato se okupio sabor svetih otaca u Ankari.
Predvodnici tog sabora bili su Vitalije, biskup Antiohije u Siriji, Agrikola, biskup Cezareje Kapadokijske, i svetomučenik Bazilije, biskup amazijski.
Sabor je donio pravila da se takvi, kada se obraćaju, mogu primiti natrag u Crkvu.
TREĆI MJESNI SABOR
Sljedeći mjesni sabor svetih biskupa okupio se u Novoj Cezareji, koja je na Pontu. Izložena su pravila o ustrojstvu Crkve. Iz okupljenih svetih otaca bio je i sveti Bazilije, biskup amazijski, i sveti mučenik.
PRVI SVEOPĆI ČETVRTI PO REDU SABOR
I tako se potom protiv Arija okupio Nikejski, Prvi sveti sveopći sabor.
PETI MJESNI SABOR
Sljedeći sabor Svetih Otaca bio je onaj u Antiohiji u Siriji za vrijeme vladavine cara Konstancija, sina Konstantina Velikog, pet godina nakon upokojenja njegova oca. (Sveti Oci) izrekoše crkvena pravila.
ŠESTI MJESNI SABOR
Sljedeći sabor sastao se u Gangri, metropoliji naroda Paflagonije. Tamo su također donesena pravila u vezi s dobrim crkvenim poretkom.
SEDMI MJESNI SABOR
Drugi sabor Svetih Otaca okupio se u Sardici, odnosno u Sredcu. Car Konstancije, sin Konstantina Velikog, koji je pristao uz arijansku herezu, činio je sve kako bi preko novog sabora poništio i iskrivio sveti nikejski sabor i odredbe koje su milošću Duha Svetoga ondje utvrđene. Rimski je biskup o svemu tome obavijestio brata spomenutog Konstancija, Konstansa, također sina Konstantina Velikog, koji je vladao Zapadom i bio pravovjeran, upoznavši ga s onim što je njegov brat poduzeo protiv istine.
Konstans je, duboko pogođen, napisao svome bratu pismo u kojem mu je zaprijetio riječima: „Ako ne prekineš rat koji vodiš protiv pravovjerja, ja ću krenuti ratom na tebe.“
Oba su se cara potom dogovorila da se sazove sabor u Sardici, na kojem će se okupiti biskupi s Istoka i Zapada kako bi ispitali treba li se držati odluka Nikejskog sabora.
Na saboru se okupio 341 biskup, raspravljalo se o mnogim pitanjima i provedena su brojna ispitivanja, nakon čega je donesena odluka da se potvrđuje Vjerovanje Svetih Otaca iz Nikeje te da se proklinju svi koji razmišljaju i naučavaju protivno tome. Sabor je također donio i crkvene kanone.
OSMI MJESNI SABOR
Sabor Svetih Otaca bio je i u Laodiceji, koja je metropolija Frigije, i oni su napisali pravila koja su nužna za poredak Crkve.
DRUGI SVEOPĆI, A DEVETI PO REDU SABOR
Nakon toga okupio se u Carigradu Drugi sveti sveopći sabor, protiv Makedonija, koji je huliо na Duha Svetoga.
TREĆI SVEOPĆI, A DESETI PO REDU
Zatim se prvi put okupio sabor u Efezu. To je Treći sveti sveopći sabor, protiv bezbožnoga Nestorija.
JEDANAESTI MJESNI SABOR
Nakon toga bio je sabor u Carigradu, protiv arhimandrita Eutiha.
ČETVRTI SVEOPĆI, A DVANAESTI PO REDU SABOR
Zatim se okupio Četvrti sveti sveopći sabor u Kalcedonu, kako bi se prosudilo o onome što je učinjeno protiv svetoga oca Flavijana na saboru koji je po drugi put održan u Efezu od strane Dioskora. Taj je sveti sabor osudio i prokleo Dioskora i njegova istomišljenika Eutiha, kao i onaj drugi sabor, koji su oni nezakonito i na razbojnički način održali u Efezu, kako smo već rekli.
TRINAESTI MJESNI SABOR
U Carigradu se ponovo okupio sabor protiv Severa. Kada je car Anastazije prihvatio herezu eutihijanaca i pokrenuo protiv Crkve rat bez milosti, mnoge pravovjerne biskupe koji su stolovali u velikim gradovima silom je odvojio od Crkve. Među njima je udaljio i Flavijana, a na njegovo mjesto postavio Severa, neprijatelja prave kršćanske vjere.
Ovaj je, nezakonito zauzevši antiohijsku katedru, galamom, metežom i nemirima ispunio sve Crkve po cijelom svijetu, pokrenuo progon pravovjernih i bio kriv za smrt mnogih. To je saznao i car Anastazije, koji mu je, budući njegov istomišljenik, poslao poslanicu i zaprijetio da će ga, ako ne prestane s takvom okrutnošću, svrgnuti.
Kada je car Anastazije umro, a vlast preuzeo pobožni Justin, on, gnušajući se odvratne eutihijanske hereze, odmah po proglašenju za cara poslao je da se bezbožni Sever uhvati i dovede kako bi odgovarao za ono što je zgriješio prema Bogu i ljudima. Sever, saznavši za to, potajno je otišao iz Antiohije i stigao u Aleksandriju. Taj je grad u to vrijeme teško bolovao od eutihijanskog i Dioskorovog zlovjerja. Ni tamo nije htio mirovati, nego je svoje bogatstvo dijelio mnogima, te se otuđio i od imovine i od vjere, ne ostajući vjeran crkvenim zapovijedima.
Pobožni car Justinijan, primivši vlast u duhu istinske pobožnosti, prihvatio je molbe palestinskih biskupa i monaha od kojih je saznao za Severovo bezakonje. Biskupima koji su se tada okupili u carskom gradu, kao i onima iz Rima te svećenicima iz Italije koji su došli s Agapitom, rimskim biskupom koji je ondje i preminuo, zapovjedio je da se sve o Severu temeljito ispita.
Kada je to učinjeno i kada je Sever bio razotkriven ne samo kao krivovjernik nego i kao uzročnik mnogih bezakonja, sveti sabor izrekao je opću presudu: da bude proklet i odvojen od punine Crkve, zajedno s Antimom, bivšim biskupom Trapezunta, koji je poput Severa naučavao isto i koji je tada nezakonito zauzeo katedru u Carigradu.
PETI SVEOPĆI, A ČETRNAESTI SABOR PO REDU
Nakon ovih sabora u Crkvi je održan i Peti sveopći sabor u vrijeme pobožnoga cara Justinijana, okupivši se u Carigradu. Sabor je bio usmjeren protiv Origena i Teodora Mopsuestijskog te njihovih bezbožnih djela, kao i protiv bezbožnih spisa Teodoritovih te poslanice koja se pripisuje Ivi, edesskom biskupu.
ŠESTI SVEOPĆI, A PETNAESTI SABOR PO REDU
Ponovno je u Carigradu održan Sabor, to jest Šesti sveti sveopći sabor, u vrijeme cara Konstantina, unuka Heraklijeva. Sabor je bio protiv Teodora, biskupa farranskoga, te protiv Honorija Rimskoga i Kira Aleksandrijskoga i drugih njihovih istomišljenika u toj herezi, koji su tvrdili da je i poslije utjelovljenja Gospodin naš Isus Krist imao jednu volju i jedno djelovanje, te su time nastojali uništiti jedinstvo pravovjerja.
ŠESNAESTI MJESNI SABOR
Posljednji sveti sveopći sabor okupio se, po drugi put u nikeji, protiv zlovjernih ikonoboraca, u vrijeme cara konstantina i njegove majke irene.
SEDMI SVEOPĆI SABOR
Spomenuli smo mnoge sabore, dok samo njih sedam nazivamo sveopćim. To su onaj u Nikeji, u Carigradu, u Efezu, u Kalcedonu, ponovno u Carigradu protiv Origena i Teodora, zatim opet u Carigradu u vrijeme cara Konstantina, unuka Heraklijeva, te onaj koji se ponovno okupio u Nikeji u vrijeme cara Konstantina i njegove majke Irene.
Potrebno je da onaj koji čita zna da je i druge sabore koje smo imenovali, kao i sve zapovijedi koje su oni donijeli, Katolička Apostolska Crkva primila slično kao sveopće, kao i apostolska pravila te carske odredbe koje ona prihvaća.
Sveopćima se nazivaju samo spomenutih sedam sabora jer su bili sazvani carskom zapovijedi, a na njih su bili pozvani arhijereji iz svih rimskih i grčkih gradova, da ili sami dođu, ili, ako su bolesni pa ne mogu doći, da pošalju druge umjesto sebe, bilo biskupe ili zamjenike, ili druge starije prezbitere.
Na svakom od sveopćih sabora raspravljalo se o vjeri i ona se ispitivala, te je o njoj donesena odluka kroz zapovijedi i pravila.
Prvi sabor je utvrdio i propovijedao Sina kao istobitnog Ocu, i posvjedočena je vjera u Duha Svetoga. Drugi sabor jasno propovijeda Duha Svetoga kao istobitnog Ocu i Sinu, te zapovijeda da se Duhu Svetome, zajedno s Ocem i Sinom, klanjamo.
Na Trećem saboru ispovijeda se Gospodin naš Isus Krist kao savršen Bog i savršen čovjek, i da to nisu dva, nego jedan Sin. Četvrti sabor potvrđuje ranije izrečeno, jasno objavljujući da dvije prirode u Njemu treba shvaćati kao neodvojive i nesmiješane.
Na Petom saboru utvrđeno je da u svakoj prirodi postoji i očituje se volja i djelovanje Kristovo. Na Šestom su potvrđene odluke svih sabora i rečeno je da je Gospodin naš Isus Krist savršen u božanstvu i u čovještvu, dok je Sedmi sabor posramio i prokleo one koji su ustali protiv ikona te potvrdio štovanje ikona.
Također, kao što smo rekli, bili su i mjesni  sabori: prvi u Ankari, drugi u Novoj Cezareji, treći u Antiohiji Sirijskoj, četvrti u Gangri, peti u Sardici (Sredcu), šesti u Laodiceji Frigijskoj i sedmi u Kartagi. To su mjesni sabori i na njima nisu sudjelovali biskupi iz cijelog kršćanskog svijeta, niti carevi.
Tamo su se okupljali biskupi tih područja radi rješavanja pitanja i zahtjeva, radi potvrđivanja odluka ranijih sabora ili radi uklanjanja onih koji su se usudili protiviti pravovjerju. Također su donosili i pravila radi boljeg crkvenog poretka. Neki od tih sabora održani su i prije nego što su postojali kršćanski carevi.